Kako Vaša ličnost utječe na Vašu politiku

Socijalni psiholog Dannagal Young objašnjava vezu između psihologije i politike, pokazujući kako se tipovi ličnosti uglavnom svode na one koji daju prvenstvo otvorenosti i fleksibilnosti (liberalci) i na one koji su skloniji redu i sigurnosti (konzervativci). Poslušajte kako su oba karaktera važni za bilo koje društvo, te kako se razlike opasno iskorištavaju da stvore podjelu među nama. Šta da stvari nisu takve?

Ja sam politički i socijalni psiholog.

Proučavam kako ljudi razumijevaju svijet

i koliko to znači društvu i demokratiji,

a, ispostavlja se, puno znači.

Pojedini smatraju svijet
bezbjednim i dobrim

i zbog toga im ne smeta neizvjesnost

i lagano istraživati i igrati se.

Drugi su dobro svjesni
prijetnji u svom okruženju

tako da stavljaju red
i predvidljivost na prvo mjesto

a ne otvorenost i eksperiment.

Moje akademsko istraživanje

proučava kako ova dva načina razmišljanja
utječu na naše razmišljanje i osjećanja

o svemu, od umjetnosti do politike.

Također izučavam kako političke elite

i mediji koriste ove razlike

da izazovu mržnju i strah,

a tako i ekonomija naših medija.

No nakon ove studije

nisam stekla utisak
da nam je suđeno biti podijeljeni,

već da je na nama uvidjeti
da su oba karaktera

potrebna, čak i vrijedna.

Uzmite kao primjer dva čovjeka
koji su toliko utjecali na moj život.

Prvi je moj pokojni suprug Mike.

On je bio umjetnik koji je svijet
smatrao bezbjednim i dobrim.

Imao je mjesta za otvorenost
i igru u svom životu.

Pa i upoznali smo se kroz improv-komediju,

gdje je on učio improvizatore
da slušaju, da budu otvoreni

i da im ne smeta to
što ne znaju šta slijedi.

Nakon što smo se vjenčali
i dobili prvog sina,

Mike je dijagnoziran sa tumorom mozga.

Tokom mjeseci boravka
u bolnici i operacija,

postupala sam kao i Mike

i pokušavala biti otvorena,

pokušavala prihvatiti neizvijesnost.

Uz Mikeovo podnošenje neodređenosti

sam preživjela to vrijeme neizvijesnosti

i pomoglo mi je drugačije svoj
život preurediti nakon njegove smrti.

Godinu i po nakon njegove smrti,

upoznala sam svog trenutnog muža, PJ-a.

PJ je tužilac

koji svijet smatra potencijalno dobrim

pod uslovom da se prijetnje
kako treba srede.

On je neko ko prihvata red
i predvidljivost

u svojoj svakodnevnici,

u hrani koju jede,

u svom izboru garderobe.

PJ ima opasan smisao za humor

ali je također moralno vrlo osviješten

i ima snažan osjećaj dužnosti i svrhe.

Vrednuje tradiciju, odanost i porodicu,

i to je razlog zašto sa 28 godina

nije oklijevao oženiti se udovicom,

prisvojiti njenog malog sina

i odgajati ga kao vlastitog.

PJ-ova potreba za sigurnošću i svršetcima

je i donijela stabilnost u naše živote.

Dijelim ove dvije priče o Mikeu i PJ-u

ne samo zato što su lične,

nego zato što predočavaju dvije stvari
koje sam pronašla u svom istraživanju.

Prva je da naš karakter oblikuje
naš stav prema svijetu

a druga

da oba ova pristupa
omogućavaju naše živote.

Nažalost, politički i ekonomski podsticaji
naše medijske okoline

nastoje iskoristiti ove razlike

da nas naljute,

da nam privuku pažnju,

da dobiju klikove

i da nas okrenu jedne protiv drugih.

Uspijeva im.

Uspijeva djelimično jer ovi isti karakteri

su povezani sa suštinom političkih
i kulturnih vjerovanja.

Godinama su politički psiholozi proučavali

kako naše karakterne osobine utječu
na naše političke afinitete.

Speoveli smo eksperimente da razumijemo

kako naša psiha i politika utječu na to
kako reagujemo na nepolitički podsticaj.

Ova istraga je pokazala

da su ljudi koji nisu
toliko zabrinuti prijetnjama,

koji podnose neodređenost,

kulturno i socijalno liberalniji

po pitanjima kao što su imigracije,
kriminal ili seksualnost.

Zbog njihove toleracije neodređenosti

podnose i nijanse,

te uživaju u razmišljanju
radi razmišljanja,

što pojašnjava zašto

postoje razlike u estetičkim
sklonostima ljevice i desnice.

Prije liberalci nego konzervativci

cijene stvari kao što su
apstraktna umjetnost

ili čak priče bez jasnog završetka.

U svojim eksperimentima

sam također pronašla da ove razlike
pomažu u objašnjavanju

zašto će ironičnu političku satiru prije

liberalci cijeniti i razumjeti
nego konzervativci.

S druge strane,

ljudi koji nadgledavaju prijetnje,

koji daju prvenstvo sigurnosti i svršetku,

budu naši politički,
kulturni i socijalni konzervativci.

U pripravnosti su,

stoga brzo i efikasno donose odluke,

vođeni intuicijom i osjećanjima.

Otkrili smo i da ovi
karakteri pojašnjavaju

zašto konzervativci vole
političke razgovore koji

jasno i efikasno prepoznaju
prijetnje i neprijatelje.

Stvar je u tome

što ove sklonosti nisu apsolutne -

nisu fiksirane.

Postoje liberalci koji prate prijetnje

baš kao što ima konzervativaca
koji podnose otvorenost.

Zapravo, PJ-ove se političke sklonosti

ne razlikuju toliko od Mikeovih.

Vezu psihologije sa politikom
mijenja kontekst:

s kim smo i šta se dešava oko nas.

Problem je što je sada

našem dominantnom kontekstu,

našem političkom i medijskom kontekstu,

zapravo potrebno fiksiranje ovih razlika,

njihovo jačanje,

pa i korištenje za oružje.

Moći i profita radi,

pojedinci u politici i medijima
žele da vjerujemo

kako su ljudi različitog stava
prema svijetu od našeg -

Mikeovi ili PJ-ovi -

sami po sebi opasni,

a društvene mreže koriste algoritme
i mikrotargetiranje

da presude

u našem izboru pisanja poruka.

Poruke u vezi politike, kulture i rase.

Vidimo razorni efekt tih poruka svaki dan.

Amerikanci uplašeni i ljuti
na drugu stranu.

Naboj druge strane koji uništava Ameriku.

No, stanimo trenutak da razmislimo.

Šta bi bilo da se te razlike nikada nisu
koristile za oružje?

Liberalne sklonosti ka fleksibilnosti

su nam i pomogle savladati nesigurnost

i omogućile nam pronaći nove pristupe
inovaciji, kreativnosti -

naučnim otkrićima.

Razmislite, na primjer, o putovanju
svemirom ili liječenju bolesti

ili o umjetnosti koja
zamišlja svijet, pa i bolji.

A konzervativne sklonosti
ka oprezu i sigurnosti

i tradiciji?

To su stvari koje nas pokreću

da uradimo šta je potrebno

za vlastitu sigurnost i stabilnost.

Razmislite o sigurnosti
koju pružaju naše oružane snage

ili o sigurnosti naših banaka.

Razmislite o stabilnosti

koju nudi demokratska institucija
kao što je služba porotnika

ili kulturne tradicije kao što su
vatrometi za Dan nezavisnosti.

Šta ako pravu prijetnju
društvu i demokratiji

ne predstavlja druga strana?

Šta ako pravu prijetnju predstavljaju
političke i medijske elite

koje nas pokušavaju uvjeriti

da nam je bolje bez druge strane,

i koje koriste ove podjele za vlastitu,

finansijsku, političku dobrobit?

Mike i PJ različito su prilazili svijetu,

no ovi različiti pristupi svakog dana
obogaćuju moj život.

Umjesto da naši politički
i medijski konteksti

odlučuju da je druga strana neprijatelj

i da nas uvjere da je to istina,

šta ako bismo mi sami stvarali kontekst?

Pravi ljudi koji stvaraju veze
s drugim pravim ljudima,

uzimajući ova dva pristupa
za šta oni jesu:

darovi koji su neophodni da zajedno
preživimo i napredujemo.

Hvala.