Dan Ariely Pošteno o nepoštenju

Dan Ariely, profesor psihologije i bihevioralne ekonomije na sveučilištu Duke University. Njegovo polje interesa obuhvaća široki raspon ponašanja, a njegovi ponekad neobični eksperimenti su uvijek zanimljivi, zabavni i informativni, zorno prikazujući duboke ideje koje se kose sa zdravim razumom.

Kilkenomija
Dan Ariely
Poštena istina o nepoštenju

Ekonomija mora izaći iz konferencijskih
dvorana i iz akademije

jer se ona bavi životima običnih ljudi.

Molim vas da velikom dobrodošlicom
pozdravite Dana Arielya

Zdravo, zdravo

Hvala za ovaj krasni uvod

iako vam moram reći da sam
vremenom naučio da

da je za dobar govor ključno
da očekivanja budu mala.

To također vrijedi za brak.

Dakle, danas bih vam želio malo govoriti
o nepoštenju

A da bismo započeli razmišljati
o nepoštenju -

koliko ljudi ovdje je lagalo,
barem jedanput, u 2013.-oj?

Dobro.

A, recimo, prošli tjedan?

Neću pitati za prošlih sat vremena.

Ima jedna stvarno
zanimljiva studija

u kojoj su dvoje ljudi
koji se nisu poznavali,

stavili ih u istu sobu i rekli:

"Molimo vas da se predstavite jedno drugom.
Pričajte 10 minuta."

Nakon 10 minuta stavili su ih
u zasebne sobe i rekli:

"Jeste li lagali u zadnjih 10 minuta?"

I skoro svi su rekli: "Ni govora!"

A onda su rekli: "Nasreću
snimili smo sve što ste rekli.

Hajde da vam pustimo unatrag
rečenicu po rečenicu

i vidimo nakon svake rečenice
jeste li lagali ili ne."

I u prosjeku ljudi su priznali da su lagali
dva do tri puta u 10 minuta.

Ako razmišljamo o tome,
shvaćamo da lažemo često.

Istovremeno, koliko ljudi ovdje sebe
općenito smatra poštenim, krasnim ljudima?

Ista grupa, zar ne?

I to je zagonetka o kojoj želim govoriti:

Kako može biti da sa jedne strane
shvaćamo da smo nepošteni,

a sa druge strane mislimo o sebi
kao o dobrim ljudima.

Pa prije nego krenemo dalje
i govorimo o nepoštenju,

želio bih reći neke dobre stvari
o nepoštenju.

Ima priča u Bibliji,

da Bog dolazi Sari

i kaže: "Sara, dobit ćeš sina."

A Sara se nasmije.

Vjerski znanstvenici su protumačili
njen smijeh u smislu:

"Kako bih mogla dobiti sina
kad je moj muž tako star?"

A Bog kaže: "Ne brini, dobit ćeš sina."

Onda ode Abrahamu
i kaže: "Abraham, dobit ćeš sina."

A Abraham kaže:
"Jesi li rekao Sari?"

A Bog kaže: "Da."

A Abraham kaže: "I što je Sara rekla?"

I Bog slaže.

Bog je rekao: "Sara je rekla, kako biste
mogli dobiti sina kad je ONA tako stara."

A vjerski znanstvenici su se pitali,
kako je Bog mogao lagati?

I zaključili su da je u redu lagati
za mir u kući.

Razgovarao sam o tome s mnogim
vjerskim učenim ljudima

i u suštini oni kažu:
"Vidi, ima mnogo ljudskih vrijednosti,

poštenje je jedna od njih,

ali nisu sve ljudske vrline kompatibilne
u svakom trenutku."

I što radite kad ljudske vrline
dođu u sukob?

Da li poštenje uvijek pobjeđuje?

Ne. Mir u kući ponekad mora pobijediti.

Zato svoju djecu, na primjer, ne učimo

da je točan odgovor na pitanje:
"Milo, kako izgledam u ovoj haljini?"

uvijek istina.

Mi shvaćamo da nam treba
neka vrsta društvenog maziva,

u smislu da ne želimo da ljudi
budu uvijek savršeno iskreni prema nama.

Koliko vas bi željelo biti u braku
s nekim tko uvijek govori istinu?

Točno? Nije baš privlačno.

Dakle, mi to prepoznajemo.

Prepoznajemo da je nešto nepoštenja
važan socijalni mehanizam

i učimo svoju djecu da budu pristojna,
da ne govore neke stvari itd.

I onda, naravno, ljudi postaju profesionalci, a
u profesionalnom životu stvari su drukčije.

Možda želite da vaš 'značajni drugi'
brine o vašim emocijama,

ali ne želite da vaš računovođa
brine o vašim emocijama.

U profesionalnom životu zaista želite
da se ljudi ponašaju drugačije,

ali lekcije o ponašanju u životu
učimo u društvenoj domeni,

a onda se od nas nekako očekuje da
to drugačije radimo u toj drugoj domeni.

Dakle, htio sam vam uglavnom pričati
o pokusima koje smo radili

o tome kako ljudi varaju
i kada varaju više, a kada manje.

No prije toga bih vam želio ispričati nekoliko
priča o velikim varalicama koje sam upoznao.

Osim provođenja laboratorijskih
eksperimenata u vezi varanja,

također sam pokušavao razgovarati s ljudima
koji su počinili velika kaznena djela,

pronevjere, zloupotrebe,
doping u sportu, razne stvari.

Htio sam vam samo ispričati
o nekima od njih.

Jedan od prvih s kojima sam razgovarao
zvao se Sam Antar.

Sam je odrastao u obitelji koja je imala
lanac dućana za prodaju elektronike

Prodavali su VCRove, radio aparate,
televizore i slično.

Kad mu je bilo 12 godina doveli su ga
da radi za svog bratića Eddiea.

Bratić Eddie je vodio taj lanac dućana
pod nazivom 'Ludi Eddie'.

To je bilo u New Yorku, New Jersey,
neki od vas možda znaju za to.

U svakom slučaju, sa 12 godina
počinje raditi za obiteljsku firmu

i uči o tri pravila trgovine:

Prvo pravilo je da svaki puta
kada objavljuju oglas u novinama

to je onda za nešto zaista jeftino.

Ali kad ljudi dođu u dućan,
pokušavaju ih navesti da kupe nešto drugo.

Nešto što za njih ima veću maržu.

I za to imaju vrlo razrađenu proceduru

Prilaze im tri različita prodavača

svaki im govori da je oglašeni proizvod loš
i nagovoraju ih da kupe nešto drugo.

Drugo pravilo trgovine je
da je to njihov novac, a ne vladin novac.

Nije nužno plaćati poreze;

sve nastoje raditi u gotovini, bez računa
i ništa u banci.

I treće pravilo je da svake zime

uzmu svu robu koje se nisu mogli riješiti,
stave je u jedan kut skladišta

simuliraju da su cijevi iznad toga pukle

uzmu gumeno crijevo, namoče robu
i podnesu zahtjev za odštetu.

Osiguranje im plati, ponekad im dopuste
da zadrže robu za vrlo malu naknadu,

U tom slučaju mijenjaju osiguravajuće
društvo i ponovo smoče robu sljedeće godine.

U svakom slučaju, on odrasta u tom okruženju

i sa 18 godina odlazi na fakultet.

I što mislite da će studirati?

Računovodstvo. Računovodstvo.

On odlazi na studij računovodstva.

I nakon druge godine studija
vraća se svojoj obitelji i kaže:

"Radili smo stvari na pogrešan način!"

Mi smo samo 'obirali',

Uzimali smo samo dio novca
ne plaćajujući poreze,

to se zove 'obiranje'
- "Mi smo 'obirali'."

On kaže da to nije u redu.

"Ako stvarno želimo biti bogati,
moramo izdavati dionice."

"Tada možete zgrnuti dionice
i zaraditi pravi novac."

"A da bismo izdavali dionice,
moramo iskazati povećanje prihoda."

A kako kompanije iskazuju povećanje prihoda?

Većina kompanija radi više
i tako povećava prihode.

Obitelj Antar ima drugi pristup,
a to je

- svake godine varaju manje.

Stoga sastavljaju četverogodišnji plan
po kojem svake godine varaju 25% manje.

U četvrtoj godini ne varaju uopće,
iskazuju povećanje prihoda,

imaju vrlo uspješan IPO
(prva javna ponuda)

i sljedeće godine izbacuju dionice
u vrijednosti od 100 milijuna dolara.

Sve do tog časa u razgovoru sa Samom,

momak je izgledao kao ogledni primjer
za Chicago School of Economics.

Momak nema morala, nije ga briga,
sve se radi samo o novcu,

nije ga briga za klijente, vladu, ništa.
Radi se samo o maksimiziranju novca.

A onda sam ga zapitao kako je obitelj pala
jer većina ih je završila u zatvoru.

I tu se slika promijenila.

Odjednom više ne izgleda tako racionalan.

Eddie,njegov bratić, imao je ženu

koja se zvala Debbie,
ali su je iza leđa svi zvali Debbie Jedan.

Vidite kuda to smjera.

Imao je i ljubavnicu koja se također zvala
Debbie i svi su je zvali Debbie Dva.

Obitelj Antar je bila hijerarhijska,
a Eddiev otac je bio glava obitelji,

a nakon što je Eddy prodao
100 milijuna dolara dionica

ljudi si prestali tražiti savjet
od njegovog oca.

Njegov je otac običavao održavati suđenja,
ljudi su ga dolazili slušati i odati poštovanje,

odjednom svi su otišli tamo
kud je otišlo 100 milijuna dolara.

i tako je njegov otac izgubio kontrolu.
Pokušavao ju je povratiti

ali se nije mogao boriti protiv
tolike količine novca.

Međutim jedne novogodišnje noći
on naziva Debbie Jedan

i daje joj adresu stana Debbie Dva.

I ona odlazi u njen stan

i Sam kaže da to u obitelji
zovu Novogodišnji masakr.

Nitko nije umro.

Ipak, to je prvi puta u našem
dosadašnjem trosatnom razgovoru

da Sam izgleda kao da osjeća
moralno gnušanje.

Pogleda me i kaže:
"Postoje neke stvari koje se ne rade."

"Postoje neke granice koje se ne prelaze."

"Ženi se ne govori o ljubavnici
njenog muža."

Sve drugo je bilo u redu:

klijenti, osiguravajuća društva, porezi.

Ovo je bio moralni prekršaj.

Ustvari to nije bio moralni prekršaj
samo za njega,

bio je to moralni prekršaj
za cijelu obitelj.

Zato jer se obitelj zaista
podijelila oko toga;

pola ih je bilo na strani Eddievog oca,
a pola uvrijeđeno zajedno s Eddiem

i svaka strana je FBI-u dala informacije
o drugoj polovici

što je na koncu dovelo do njihovog kraha.

I Sam je rekao da misli da bez toga
nikada ne bi bili uhvaćeni.

Ali taj aspekt prekršaja
bio je za njih toliko uvredljiv

da su u suštini izdali jedni druge
samo zbog toga.

Ima mnogo pitanja koja bismo mogli
postaviti o nekome kao Sam, mogli bi reći:

Što se može očekivati od nekog tko
u dobi od 12 godina ulazi u takvu obitelj.

Možemo li očekivati da razvije
moralno tkivo?

No, također bismo se mogli upitati
nismo li svi pomalo kao Sam?

A radi se o ovome:

u prvom dijelu razgovora sa Samom
on očito nema nikakvog morala,

Ali to nije bila istina.

Momak je duboko moralan,

ali samo u vezi vrlo malog podskupa
oblasti života.

Unutar obitelji

njegova riječ je bila njegova riječ,
njegovo rukovanje je bilo njegovo rukovanje,

njegovo obećanje, njegovo obećanje,
a ženi se ne govori o muževoj ljubavnici.

Za ostatak svijeta nije mario.

I mogli bismo razmisliti da li
i mi imamo iste osobine:

kada uzimamo neke aspekte života,
možda ne toliko njih kao Sam,

i za njih jednostavno ne marimo.

Na primjer, koliko je vas ilegalno
skidalo stvari na svoj kompjutor?

Hajde, poštenje.

Pretpostavljam da neki od vas
još nisu otkrili kako se to radi.

I od svih koji imaju ilegalno skinute
stvari na svom kompjutoru

koliko vas bi se osjećalo krivima

kad bi lokalne novine sutra objavile
da su otkrili da vi imate

ilegalno skinutu muziku na svom kompjutoru?
Bi li vam bilo neugodno zbog toga?

Skoro nikom ne bi bilo neugodno.

To je na neki način kao Samov svijet.

Vi ste u suštini uzeli jedno ponašanje,

koje se odnosi na ilegalno skidanje,
i kažete: to nije pitanje morala.

Sam je to radio više, no, ja mislim,
da svi to radimo do određene mjere.

Još jedna priča koju vam želim ispričati
je zapravo priča o policajcu.

Bio je to policajac zadužen za
istragu ubojstva u Washingtonu D.C.

Otprilike dvije godine nakon što se
to ubojstvo dogodilo

naišao je na trag
koji je vodio do osumnjičene.

i uhvatio ju je i doveo na ispitivanje

i nakon otprilike dva dana
priznala je da je to učinila.

Unatoč njenom priznanju,

tužitelj je smatrao da nema dovoljno
dokaza i odlučio je pustiti.

A tog momka je to stvarno progonilo

jer tu je žena koja je priznala,
a oni su je pustili.

Četiri godine kasnije,
on je već radio u drugom okrugu,

ali je imao slobodan vikend,

odveze se natrag u stari okrug,

uzme sve trake i materijal jer je
odlučio sve vrlo pažljivo pregledati,

da dokaže da je ona ...
da imaju dokaze da je zatvore doživotno.

I on pregleda dokaze i shvati da je
u trenutku kad se ubojstvo dogodilo

ona bila u osmom mjesecu trudnoće.

i ni na koji način
nije mogla biti počinitelj

jer dokazi svjedoka navodili su
da je to bila vrlo mala, mršava žena,

pa nije bilo šanse da bi to bila ona.
Bilo je jasno da to nije bila ona.

On ponovo pogleda dokaze i shvati da ju je
natjerao da prizna nešto što nije učinila.

i shvati kako je cijela procedura
za policiju, za ispitivanje u SAD-u

navodi ljude da daju lažna priznanja.

Dakle, mi zapravo kažemo:
"Kriv si. Ja to znam.

Ako ne budeš surađivao
dobit ćeš električnu stolicu,

ali ako budeš surađivao možda ćeš dobiti
samo 30 godina zatvora.

Oni kažu: "Sviđa ti se kineska hrana, točno?"
A vi kažete: "Da"

"Više voliš piletinu ili kozice?"
"Ne znam, možda ..."

"Ali voliš i kozice?"
- bilo je i 'kozica' u dokazima ...

Dakle, cijela stvar
ju je vodila prema tome

da prizna nešto što nije učinila.

On je u suštini rekao da je u tom trenutku

vjerovao da je ona to učinila,

a on nije bio zao,

ali ju je ustvari natjerao
da prizna nešto što nije učinila,

iz želje da dođe do istine.

Na neki način, pomogao je
da istina izađe na vidjelo.

Ne prava istina, već jedna verzija istine.

Također je rekao da je bio
pod ogromnim pritiskom

da, u biti, nekoga okrivi.

I nije mu bilo važno hoće li ona biti
proglašena krivom na kraju,

on je samo morao tu istragu
maknuti sa svog stola.

Oni ustvari vode računovodstvo o tome
koliko slučajeva je ostalo nerješeno

i po tome ustvari ocjenjuju ...

To je njihova statistika

i ako mogu uzeti slučaj i odbaciti ga,
odjednom stvari su bolje.

U svakom slučaju, razgovarao sam
s mnogo lopova i svih vrsta ljudi,

ali sada bih se htio vratiti i govoriti
o malim varalicama u svima nama.

Standardni stav o nepoštenju
je analiza troška i dobiti.

Prolazite pokraj samoposluge i kažete si:
Koliko je novaca u blagajni?

Koje su šanse da me uhvate?
Koliko bi dobio godina zatvora?

I onda se pitate:
Da li se to isplati ili ne?

To je standardni pristup,
da ljudi rade kalkulaciju troška i dobiti.

to određuje motive i razne odluke.

No, je li ta teorija točna?

Da li ljudi zaista razmišljaju o zločinu
u smislu analize troška i dobiti?

Prije svega mogli bi postaviti
introspektivno pitanje:

Kada ste zadnji puta vi sami
razmišljali o analizi troška i dobiti?

Sigurno ste išli kod prijatelja na večeru
ili su vas pozvali u goste,

i otišli ste u kupaonicu i tamo su imali
zaista lijepe nove ručnike,

a vaši ručnici su već zbilja stari,

imali ste torbu i mogli ste ih uzeti i
nitko vas ne bi uhvatio ni bilo što učinio ...

Jeste li razmišljali o tome?

Koliko puta ste bili u restoranu koji je
imao ljepši jedaći pribor nego vi kod kuće?

U stvarnosti imamo mnogo prilika
da uzmemo nešto

i nitko nas ne bi otkrio ni kaznio,
ali mi o tome ne razmišljamo.

Usput, sljedeći puta kada idete u restoran
sigurno ćete razmišljati o tome.

Dakle, odgovor je da mi zapravo
ne razmišljamo puno

u terminima analize troška i dobiti.

Također, mi u SAD-u imamo smrtnu kaznu.

Neke države imaju smrtnu kaznu,
a neke ne.

A kad pogledate stopu kriminala za djela
za koja se može dobiti smrtna kazna,

ne vidite nikakvu razliku između država
koje imaju smrtnu kaznu i onih koje nemaju.

Kad bi ljudi radili analizu troška i dobiti
to bi smanjilo stopu kriminala do neke mjere.

Ljudi bi rekli: "O, da,
smrtna kazna - nije toga vrijedno."

Ispostavlja se da to nema utjecaja
na stopu kriminala.

I onda bismo mogli razmisliti
o eksperimentima.

Prije svega, kako mjerimo nepoštenje?

Nepoštenje mjerimo
na vrlo jednostavan način.

Uzmemo list papira sa 20 jednostavnih
matematičkih zadataka.

I kažemo ljudima: Dat ću ti dolar po
točno riješenom zadatku. Imaš 5 minuta.

Ja bi podijelio papire naokolo,

rekao bih: spremni, okrenite papir.

Vi bi okrenili papir i bi počeli
raditi što brže možete.

Nakon 5 minuta rekao bi, molim završite,
odložite olovke

i prebrojite koliko pitanja
ste točno riješili.

Sad kad znate koliko imate točnih rješenja
i također koliko novca zaslužujete,

uzmite taj list papira, odite na kraj sobe
i ubacite ga u rezalicu za papir.

Kad ste to učinili vratite se i recite mi
koliko ste imali točnih odgovora,

i ja ću vam platiti odgovarajući iznos.

Ljudi to učine, kažu da su imali 6 točnih
ja im platim 6 dolara i odu kući.

Ono što ljudi u eksperimentu ne znaju je
da smo se mi poigrali sa rezalicom.

Govoreći o varanju.

Rezalica je rezala papir samo sa strane.

Kad ste stavili u nju list papira vibrirala je,
tresla se, proizvodila prave zvukove

ali glavni dio stranice je ostao netaknut

pa smo mogli ustanoviti koliko pitanja
su ljudi zaista riješili ispravno.

I što smo otkrili?

U prosjeku ljudi su riješili četiri
i prijavili da su riješili šest.

Usput, odakle dolazi ta razlika?

Da li je to zbog nekih velikih varalica
koji varaju puno i pomiču prosjek? Ne!

To dolazi od gomile malih varalica.

Ovaj eksperiment smo dosad proveli
sa nešto više od 40 tisuća ljudi.

Reći ću vam o nekima od tih eksperimenata.
Mnogo, mnogo ljudi.

Imali smo oko 20 ljudi
koji su varali mnogo

i zajedno su nam ukrali oko 300 dolara.

Također smo imali skoro 30 tisuća ljudi
koji su varali pomalo, svaki,

ali svi oni zajedno su nam ukrali
60 tisuća dolara.

Ja mislim da to zapravo nije loša
analogija s ekonomijom;

ponekad imate lopove, to je istina,

ali puno puta imate ljude
koji varaju samo malo

ali zato što ih je mnogo
i to rade svaki dan,

to se akumulira do
vrlo, vrlo velikog iznosa.

Dakle, sada imamo mjeru kojom možemo
mjeriti koliko ljudi varaju.

Onda smo se igrali s ekonomskim modelom:

Što se događa ako ljudima
platimo više za svako pitanje?

Pomislili biste da će ljudi više varati
- nije tako.

Mnogo ljudi vara samo malo,

ali kako se iznos novca za svako pitanje
povećava,

ljudi ne varaju više.

Što je s vjerojatnošću da budu uhvaćeni?

Ponovo, to nema važnosti.

Pa što se događa?

S jedne strane, ljudi varaju,

ne možemo reći da su ljudi anđeli,

s druge strane ljudi ne reagiraju
na ekonomske poticaje.

Ono što smo mislili da se događa

je da ljudi možda pokušavaju
uravnotežiti psihologiju i ekonomiju.

Možda se, s jedne strane, želite
osjećati dobro kad se pogledate u ogledalo.

Želimo misliti da smo dobri,
pošteni, prekrasni ljudi;

imati neku korist za ego, neku
osobnu radost slikom o samome sebi.

Sa druge strane možda se želimo
okoristiti varanjem.

Mogli biste reći: Ne možeš imati oboje.

Ili si pošten ili si varalica.

No, možda možeš.

Možda sve dok varamo samo malo,

možemo imati korist od varanja i još uvijek
o sebi misliti kao o dobrim ljudima.

Netko mi je rekao da je u Irskoj, na neki
način, u redu prijaviti 5% manji prihod.

To je nekako prihvatljivo. 7 izgleda
previše, 5 je savršeno prihvatljivo.

Nisam siguran da je to istina,
ali tako je rekao.

Mislim da isto vrijedi
za ograničenje brzine, zar ne?

Možeš voziti samo malo preko ...
puno je grozno, ali malo je u redu ...

postoji raspon u kojem misliš
da je to još uvijek u redu.

Nije, ali mi mislimo
da je još uvijek u redu.

Dakle, ta ideja da se sve radi
o racionalizaciji,

o tome kako možemo varati pomalo
i misliti o sebi kao poštenima,

sačuvati kolač i jesti ga,
ali to možemo samo pomalo.

Pa hajde da razmislimo zajedno,
ako se radi samo o racionalizaciji,

Ako se radi samo o vezenju bajke,
pričanju priče,

pokušaju da se opravda da je ova
razina nepoštenja zapravo u redu,

koja vrsta stvari će nam pomoći
da racionaliziramo višu razinu nepoštenja?

koja vrsta stvari će podići razinu
nepoštenja koje smo u stanju počiniti

jer će nam to pomoći da racionaliziramo
zašto je to zapravo u redu?

Dajte mi neke prijedloge.

Svi drugi to rade.
to je sjajna racionalizacija.

Ispričat ću vam o jednom eksperimentu
koji smo proveli u vezi toga.

U tom eksperimentu imali smo
sobu punu ljudi

i dali smo im isti zadatak
o kojem sam pričao prije, s dvije izmjene:

prva izmjena je da smo
ljudima platili unaprijed.

Dali smo im omotnicu s ukupnim iznosom
novca kao da su riješili sva pitanja

i tražili da nam na kraju vrate
novac koji nisu zaslužili.

To je bila prva promjena.

Druga promjena bila je da smo angažirali
jednog studenta glume

i tražili smo od njega
da sjedi u prvom redu

I 30 sekundi nakon početka
da digne ruku i kaže:

"Oprostite, sve sam riješio,
što da sad radim?"

Zamislite da ste vi u eksperimentu.

Još radite na problemu broj jedan.

Nema sumnje da taj momak vara,

ali eksperiment kaže:
kad si sve riješio možeš slobodno ići.

I vi vidite tu osobu kako uzima omotnicu
sa svim novcem, ne ostavljajući ništa,

i izlazi is sobe.

Što biste vi učinili?

Puno više ljudi vara.

No, ovdje postoje dvije interpretacije,
jedna je u vezi analize troška i dobiti.

Jedna interpretacija kaže:
"Gle, upravo si mi dokazao

da u ovom eksperimentu mogu nekažnjeno
varati, nitko me neće progoniti."

Nema negativnih posljedica.

Druga mogućnost je da se ne radi o tome
da će vas goniti ili kazniti,

radi se o tome da budete
društveno prihvatljivi.

Pa kako to razdvajamo?

Dali smo tom studentu drugačiju majicu.
A priča ide ovako:

Taj eksperiment smo proveli na sveučilištu
Carnegy Mellon u Pittsburghu.

Svi su bili studenti tog sveučilišta i

a taj student glumac je nosio majicu
Carnegy Mellon sveučilišta.

U drugoj verziji eksperimenta nosio je
majicu sveučilišta University of Pittsburgh

Nisam siguran kako je tu, ali ima li ovdje
suparništva između sveučilišta?

Tako, tako.

Usporedite to s nogometnim klubovima.

Mogli bi reći da netko ...
Ako vam je draži neki određeni tim ...

Ne znam baš koji, ali ... znate već.

Zvat ćemo ih A i B.
Ako netko nosi ... što se događa?

Ako ste student Carnegy Mellon-a, vi ste
u suparništvu sa University Of Pittsburgh

i odjednom vidite studenta sa University
of Pittsburgh kako vara na nečuven način.

Dat ću vam lokalni primjer:

sjedite tu, svi su Irci,
al tu je jedan Britanac koji vara naveliko.

Vi i dalje saznajete da u ovom svijetu
možete varati i izvući se,

ali tu je Britanac taj koji to radi.

Hoće li to promijeniti vaše
moralno promišljanje?

Sada ljudi varaju puno manje.

Ljudi kažu: "A, varanje je moguće, ali
to su drugi ljudi koje ne volimo baš jako.

To su ti koji varaju, e pa ja neću ..."

Opisat ću vam još jedan eksperiment
koji smo napravili u vezi toga.

Ja imam automat za slatkiše.

Ljudi ubace kovanice i dobiju slatkiš.

U jednom trenutku sam
podesio automat tako da je

izvana pisalo 75 centi, ali unutra je
cijena bila namještena na nulu.

Ljudi bi ubacili novac, stisnuli gumb,
ispao bi slatkiš i novac bi se vratio.

A mi smo sjedili sa strane i gledali.

Prije svega ...

Prije svega, bio je tamo
veliki telefonski broj

da se nazove u slučaju
da nešto nije u redu.

Koliko mislite da je ljudi nazvalo?

Nula.
Potpuno točno.

Što mislite kako su se ljudi ponašali?
Koje je bilo najčešće ponašanje?

Ljudi su bili jako sretni.

Koliko su slatkiša uzimali?

Većina je uzela tri do četiri,
nitko nije uzeo pet.

Nitko nije uzeo pet.

A ja mislim da je to zato jer su se ljudi
sjećali kad im je automat uzimao novac

i na neki su način poravnavali
karmu automata.

Ta mašina je morala biti
rođak od one druge ...

A druga stvar koju su radili,
zvali su prijatelje da učine isto.

I ponovo možete vidjeti zašto,
zar ne?

Jer ako i oni to rade onda je to,
na neki način, moralno u redu.

Dakle, kad svi to rade
onda je to jako moćna stvar.

Što još?
Što bi još promijenilo racionalizaciju?

Vi mislite da i vlada to radi.

Znači to ne mora biti ...
Vlada zli akter koji to radi, točno?

Dakle, vi vraćate svoje.

S tim ispitivanjem otišli smo u Boston
u neke kafiće i rekli ljudima:

"Hej, jeste li voljni sudjelovati u
ispitivanju od 5 minuta za 5 dolara?

Oni su rekli: "Da."
I onda smo im objasnili zadatak.

Bio je to jako dosadan zadatak.
Trebali su zaokružiti slova na komadu papira.

I nakon 5 minuta mi smo se vratili
i rekli, "Puno vam hvala.

Ovdje je vaših 5 dolara, molimo prebrojite
i potpišite potvrdu za 5 dolara."

Ali mi smo im ustvari dali 9

i otišli smo rekavši:
"Ovdje ostavite potvrdu."

Što mislite, koliko nam je Bostonaca
reklo da smo ih preplatili?

Hajde, to su kao vaši rođaci.

Malo više od 50% vratilo je novac.

Siguran sam da bi to Irskoj
bilo puno više.

U drugoj verziji eksperimenta

Kad im je asistent objasnio zadatak:
" Ovdje zaokružite ..." zastao bi

i pravio se da ga je netko
nazvao na mobitel.

Uzeo bi mobitel i pravio se
da priča s Johnom 12 sekundi

o susretu uveče na pici.

"Hej John, što ima, pica, kod mene ..."

12 sekundi, sprema mobitel
i vraća se na objašnjavanje zadatka.

Sada, kad su dobili 9 dolara,
koliko je ljudi sada vratilo novac?

Samo 14%.

Dogodilo se to da su ljudi bili ljuti.

Ne jako ljuti, samo malo ljuti.
To je samo 12 sekundi.

Ali to je bilo dovoljno da opravdaju:
"On je učinio nešto loše meni, ja ću ...

se osvetiti."

No, tužno je ovo:

ponekad je govorio ljudima da
je to njegov novac i njegov eksperiment,

što je značilo da je on prekršitelj
i ako mu se osvećujete

prekršitelj će trpjeti.

Ponekad je govorio:
"Radim za jednog profesora,

to je njegov novac, njegovo istraživanje."

Sada, ako se osvećujete,
to ne bi bilo pravedno

jer se svetite meni, profesoru,

a Danijel, student koji je to učinio
je taj koji ih je uvrijedio.

Ljude nije briga.

Oni su uvrijeđeni, to im daje opravdanje i
iskaljuju se na bilo kome u blizini.

Ali osjećaj, 'život se prema meni
loše ponio, sad je moj red',

je stvaran.

U nedavnoj studiji smo također pokazali:

kad gledamo široki raspon socijalno
ekonomskih statusa

ljude koji su relativno siromašni
prema onima koji su relativno bogati,

ne nalazimo velike razlike
u nepoštenju.

No, kad nađemo ljude koji vjeruju
da je njihov položaj u društvu nepravedan;

na primjer kad netko kaže:

"Vi biste svi trebali biti bogatiji
da je vaša vlada odgovornija.";

"Vi to stvarno zaslužujete,

vi niste zaslužili ovu vladu,
zapravo ih niste ni odabrali ..."

Mogao bih vam navesti razne stvari
zbog kojih bi vam trebalo biti bolje -

ta okolnost ustvari omogućava ljudima
da opravdaju višu razinu varanja.

Količina novca nije objašnjenje,

ali izgovor za ono što ste, u odnosu
na ono što biste trebali biti, to je važno.

Što mislite da je još važno
za opravdanje?

Praksa.

Na što mislite pod praksom?

Vratit ćemo se na to.

Vjera također,
začas ćemo se vratiti na to.

Ne pozlijediti nikoga. Da.

Ne pozlijediti nikoga,
je vrlo, vrlo snažno.

Zadnjih godina kad god sam išao u restoran
- zapravo to nisam još učinio ovdje -

kad god odem u restoran pitam konobara,

"Čujte, postoji li način da ovdje jedem
i pobjegnem bez plaćanja?"

Jeste li vi to probali?

Obično im kažem: "Neću to stvarno pokušati
samo me zanima."

Ponekad me traže kreditnu karticu
unaprijed,

no obično mi daju zaista dobar savjet:

"Postoji stražnji izlaz,
pričekajte da dođe veće društvo ..."

i imaju prijedloge kako to učiniti.

A onda ih pitam:
"A kako često se to događa?"

A oni kažu: "Skoro nikada."

Ponekad ljudi plaćaju kreditnom karticom
i zaborave jesu li platili ili ne,

ali nekada čak i nakon što odu
nazivaju i kažu,

"Zaboravio sam platiti,
ovo je broj moje kreditne kartice."

Skoro nikada se ne događa.

A onda pogledate ilegalna
preuzimanja sa Interneta.

U čemu je razlika?

Istina je da je u SAD-u

ilegalno preuzimanje opasnije
od neplaćanja u restoranu.

Ako ne platite u restoranu i uhvate vas,
uvijek možete reći: "Zaboravio sam."

Ako preuzmete nešto na svoj kompjuter
ilegalno i uhvate vas,

ne možete reći:
"Oh, zaboravio sam."

I znate da će industrija pokušati
od vas napraviti primjer.

Dakle, imamo dvije aktivnosti,
jedna je opasna, jedna nije,

ali ljudi se upuštaju u onu opasnu,
a ne u onu drugu

jer kad nas netko poslužuje u restoranu
mi vidimo marginalne troškove,

vidimo nečije vrijeme,
vidimo salatu koju jedemo

ili štogod to bilo,

mi znamo da smo nešto konzumirali

i osjećali bismo se kao lopovi
kad bi to učinili.

Na Internetu možemo u suštini reći,
nitko nije oštećen.

Postoje razne priče o ovome.

Ta ideja da što su stvari udaljenije

mi ne vidimo tko plaća troškove

i zbog toga si dozvoljavamo
viši stupanj racionalizacije

i da budemo manje pošteni.

Reći ću vam malu šalu u vezi toga;

mali Johnny dolazi iz škole
s porukom od učiteljice

koja kaže da je mali Johnny ukrao olovku
od klinca koji sjedi do njega.

Johnnyev otac je bijesan i kaže:

"Johnny osramotio si me i postidio,
nikad, nikad, nikad ne smiješ

ukrasti olovku od svog druga u školi,

to je ružno od tebe,
dva tjedna ćeš biti u kazni

i samo čekaj dok ti dođe majka."

"A osim toga Johnny, ti vrlo dobro znaš

da ako ti treba olovka
trebaš to samo reći,

trebao si samo pitati i mogao sam ti
donijeti tucet olovaka iz ureda."

Usput, koliko vas ima uredski pribor
kod kuće?

Ljudi u prvim redovima dižu ruke,
oni otraga se malo skrivaju u tami.

Ideja je da kada stvari postaju
malo udaljene, poput olovke,

vi o njima možete razmišljati drugačije.

Ako u uredu postoji kutija za sitniš
i iz nje uzmete 15 centi,

osjećali biste se kao lopov,

ako uzmete olovku,
nećete se tako osjećati.

Ako uzmete 15 centi i odete kupiti olovku
još uvijek ćete se osjećati kao lopov.

Ali kad se radi o olovci
možete o tome smisliti razne priče:

"To nam pripada uz radno mjesto,

to je za njih zapravo korisno jer
ću uzeti olovku i više raditi kod kuće."

Razne priče možete smisliti u vezi s tim.

Tako smo napravili dva eksperimenta
u vezi s tim.

Jedan se odnosio na golf.
Igra li netko od vas golf?

Pitali smo 12000 igrača golfa
kako varaju ili ne varaju u golfu.

Jedno od pitanja je bilo: "Zamislite da je
loptica pala na 'divlju travu',

ne baš dobro mjesto,

a vi jako, jako, jako želite
da je to bilo deset centimetara ulijevo.

Hoćete li je podignuti rukom
i pomaknuti deset centimetara?"

I ljudi su rekli: "Ne mogu ni zamisliti
da učinim tako nešto."

"Sama činjenica da mi postavljaš to pitanje
pokazuje da uopće ne razumiješ igru."

Uopće ne razumiješ golf,
što on predstavlja, ljude koji igraju ..."

Nikad, nikad, nikad ...
nitko to ne čini.

U redu, dobro.

"A što ako malo gurnem lopticu nogom?"

"To nije problem, to stalno radimo."

"A što ako je udarim palicom,
to je čak lakše?"

Najlakše je ako gledate u nebo
i onda je malo gurnete.

To je najlakši način.

Mislim da svi možete to intuitivno shvatiti

da ako je uzmete u ruku i pomaknete
to je onda tako očito namjerno,

a kad je gurnete nogom to je kao
da bog u tome ima udjela,

mogla je pasti i ovdje ...

moja noga je tu mogla stajati i prije ...

U onom drugom ispitivanju
koje sam vam opisao

sa jednostavnim matematičkim problemima

to smo napravili na sljedeći način:

uobičajena situacija - ljudi dobiju papire
izrežu ih u rezalici,

dođu voditelju i kažu: "Riješio sam
toliko i toliko pitanja, platite mi."

U drugoj verziji eksperimenta
oni dolaze nakon rezanja i kažu:

"Riješio sam x pitanja dajte mi x žetona."

pa kad gledate nekoga u oči
vi ne lažete za novac, lažete za žetone.

Ti ljudi su plaćeni u žetonima,
uzimaju žetone,

odlaze pet metara na stranu
i mijenjaju ih za novac.

Znači, laganje je za žetone
koji ubrzo postaju novac.

Što se dogodilo? Naši sudionici
udvostručili su svoje laganje.

To je za mene bio jedan od najviše
zabrinjavajućih eksperimenata.

Zašto?

Zato jer ako razmislite o tim žetonima,

oni su samo za korak udaljeni od novca
kroz samo nekoliko sekundi.

ali, kao društvo, mi se udaljujemo

od monetarnog prikaza
prema više apstraktnom prikazu.

Gotovina, kredit, dionice, dioničke opcije,
izvedeni financijski instrumenti,

poslovanje s ljudima direktno,
poslovanje na velike udaljenosti,

može li biti, da što imamo
manje opipljivih direktnih veza

s medijem razmjene i ljudima,

to smo više skloni nepoštenju
osjećajući se i dalje kao pošteni ljudi.

I ja mislim da je odgovor vjerojatno da,

zbog čega je Internet tako zanimljiv,
ali i opasan put

iz moralne perspektive.

Sve ovo radilo se o tome da se
navede ljude da više racionaliziraju

i da više varaju.

Kako bismo naveli ljude
da varaju manje?

Naravno, možemo učiniti suprotno
od onoga što smo do sada radili,

uklanjajući udaljenosti i tako dalje.

Ali, što bismo još mogli učiniti?

Što bismo još mogli učiniti
da navedemo ljude da varaju manje?

Promatranje, da.

Ustvari, to je jako zanimljivo jer
nije vam potrebno stvarno promatranje.

Bilo je jedno ispitivanje u Engleskoj

u kojem su imali kuhinju za čaj i kavu

i imali sustav povjerenja gdje su sami
ostavljali novac za ono što su uzeli.

A iznad aparata za čaj i kavu
bila je velika slika cvijeća

koju bi ponekad zamijenili slikom očiju.

Ljudi su ostavljali tri puta više novca
kad je bila slika očiju.

To su bili profesori
na sveučilištu New Castle,

oni nisu idioti, ne misle
da ih netko stvarno gleda,

znaju da je to slika,

znaju da je to slika.

Ne radi se toliko o činu gledanja,
već o činu samorefleksije.

Znači, vi odjednom razmišljate o sebi.

Reći ću vam malo šalu o tome;

dat ću vam židovsku verziju šale,
vi možete uzeti neku drugu;

momak dolazi rabinu i kaže:

"Rabine, nećete vjerovati što se dogodilo,
ali netko mi je ukrao bicikl iz sinagoge."

Rabin je šokiran:
"Ukrasti bicikl iz sinagoge? To je grozno."

"Reći ću ti što ćeš: dođi u sinagogu
drugi puta i sjedni u prvi red,

i dok prolazimo Deset zapovijedi,
okreni se i pogledaj svakoga u oči

i kad dođemo do 'Ne ukradi'

onaj koji te ne gleda ravno u oči
to je tvoj lopov."

Dečko je uzbuđen, rabin je uzbuđen,
dolazi u sinagogu, sjeda u prvi red,

okreće se za vrijeme Deset zapovijedi ...

Rabin je vrlo zabrinut,
sačeka ga nakon služenja,

i pita: "Pa, je li upalilo?"

Momak kaže: "Kao čarolija, kao magija.

Onog časa, onog časa kad smo došli do
'Ne počini preljub'

sjetio sam se gdje sam ostavio svoj bicikl."

Sigurno se pitate o čemu je eksperiment.

Dakle, se nadovezuje na vašu opasku
u vezi religije.

Otišli smo na sveučilište UCLA
u Californiji

i pitali smo ljude da se pokušaju
prisjetiti Deset zapovijedi.

Usput, što mislite koliko ih se prisjetilo
svih Deset zapovijedi?

Nula.

A dosta je njih je izmislilo nove
zanimljive ...

Nakon što su se pokušali
prisjetiti Deset zapovijedi

dali smo im isti zadatak:

doveli smo ih u iskušenje
da budu nepošteni.

Nitko nije bio nepošten.

Nije to bilo da pobožniji ljudi,

oni koji su se sjećali više Zapovijedi,
nisu varali,

a oni koji nisu znali niti jednu,
da su varali više ...

Nitko nije varao, baš nitko.

Onda smo učinili sljedeći korak i pitali
grupu koja se izjasnila kao ateisti,

da se zakunu na Bibliju
i onda smo im dali šansu da varaju.

Čak ni oni nisu varali niti jednom.

Dakle, ne radi se toliko o
'Bog, raj, pakao'

radi se o razmišljanju o
vlastitoj moralnoj strukturi,

što mogu potaknuti one oči, Biblija
i razne slične stvari.

Sljedeće što smo napravili, rekli smo:

hajde da razmislimo, radi se o tome
da se ljude navede da razmišljaju unaprijed

u moralnim okvirima.

Otišli smo na sveučilište,

a neka sveučilišta u SAD imaju
takozvani Kod časti.

Imaju li sveučilišta ovdje Kod časti?

Kod časti u suštini kaže,

ovo je ono što se podrazumijeva
pod varanjem i bit ćete izbačeni.

Napravili smo ispitivanje u kojem su
ljudi potpisivali Kod časti:

'prihvaćam da ovo kratko ispitivanje
podliježe Kodu časti'.

To smo proveli na MIT-u i Yaleu
ljudi su potpisali, ispunili test,

bez imalo varanja.

Bez imalo varanja unatoč činjenici
da niti Yale ni MIT nemaju Kod časti.

Dakle, tu su dva sveučilišta
koja nemaju Kod časti,

unatoč tome to je funkcioniralo.

Onda smo otišli na Princeton.

Sveučilište Princeton ima vrlo jaki
Kod časti.

Oni svakog brucoša tjedan dana
educiraju u vezi Koda časti:

diskusije, predavanja,
koliko je to važno ...

njihova pjevačka grupa ima pjesmu o tome.

Grozna pjesma, ali ipak ...

Tako smo pričekali dva tjedna nakon tog
udarničkog tečaja o moralnosti

i onda ih testirali, sa potpisivanjem
i bez potpisivanja.

Mislite li da je bilo ikakve razlike
u odnosu na studente MIT-a i Yalea?

Nije.

Ali tužna vijest je da jednotjedni
udarnički tečaj o moralnosti

izgleda nema nikakav dugoročni utjecaj.

Dobra vijest je da podsjećanje ljudi
na njihove moralne obaveze ili standarde,

neposredno prije izlaganja
iskušenju da budu nepošteni,

ima veliki utjecaj na njih.

Imajući to na umu proveli smo ispitivanje
u jednom velikom osiguravajućem društvu.

To osiguravajuće društvo
ljudima šalje dopis

s pitanjem koliko su milja
prešli u prošloj godini.

Kad bi dobili takvo pismo,

biste li željeli povećati broj
ili ga smanjiti?

Želite ga smanjiti jer će se
vaša premija smanjiti.

Dali su nam 20000 dopisa,
mi smo uzeli 10000

i ostavili u prvobitnom obliku:

'Koliko milja ste prešli?
Potpišite ispod.'

U drugih 10000 tražili smo da se ljudi
prvo potpišu i onda upišu broj.

Što se dogodilo?

Ljudi koji su se potpisivali na početku

prijavili su 2400 milja više, 4000 km
više od onih koji su potpisivali na kraju.

To znači da potpisivanje priziva
moralna promišljanja kod ljudi

i oni postaju pošteniji.

To je malo čudno jer
u nekom smislu svi mi to znamo.

Ako razmislite o pravosudnom sustavu,

u pravosudnom sustavu kad dođete na sud

zaklinjete se prije no što iznesete
svoje svjedočenje.

Nitko ne bi mislio da ima smisla
da nakon svjedočenja pred sudom

kažete da se zaklinjete.

Do tada je sve gotovo.

No, kada ispunjavamo formulare
zaboravljamo na to.

Kad ispunjavate formular
vi pišete, pišete, pišete

i na kraju potpisujete.

Do tog trenutka sve je gotovo,

zaista bi trebalo o tome razmisliti
na drugačiji način.

Ono o čemu sam pričao do sada
zapravo je sukob interesa.

Zapravo se radi o činjenici da

ako vas život tjera da na svijet
gledate na određeni način,

vi ćete to biti u stanju.

Ovo je nešto što zna
svaki ljubitelj sporta.

Ako idete na utakmicu svog tima protiv
najjačeg protivnika

i sudac dosuđuje kaznu vašem timu

ne možete si pomoći da ne mislite
da je sudac zao, pokvaren, glup, slijep

ili tako nešto.

Vi želite život gledati
iz jedne perspektive

i vi ga vidite iz te perspektive.

No, sjetimo se, na čas, financijske krize.

Zamislite da bilo koga od vas stavim
na Wall Street 2004. ili 2005. godine

i dam vam godišnji bonus
od 5 milijuna dolara

ako uspijete vrijednosnice osigurane
hipotekom prihvatiti kao dobre.

Zar ne mislite da bi bili u stanju
smatrati ih boljima no što jesu?

I ja ne kažem: biste li lagali,

da li bi u sebi mislili: ma grozne su,
ali ću drugima reći da su sjajne.

Ne biste li zaista sebe uvjerili
da su bolje no što jesu?

I što ako su višestruko udaljene od novca?

I što ako svi drugi to rade?

Što ako imate teoriju
kojom sve to racionalizirate?

Sad možete vidjeti zašto
možete stvoriti financijski sustav

s groznim stimulacijama i bez obzira
kuda ih stavili, imate loš ishod.

Mi smo skloni gledati na financijsku krizu

i prstom ukazivati na neke određene osobe

govoreći: "Ovo su zaista loši ljudi."

A to je ustvari prilično opasno
jer ako vjerujete u to,

to znači da je dovoljno da ih zamijenite
drugim ljudima i sve će biti riješeno.

Ja ne mislim da je to točno.

Ja mislim da sve dok imamo tu nevjerojatno
pristranu strukturu stimulacija,

imat ćemo loše ishode,
čak i ako tamo postavimo majku Terezu.

Njoj bi možda trebalo
nekoliko mjeseci više, ali

ali loše stimulacije, loše su za svakoga.

Želim vam ispričati jednu osobnu priču

o sukobu interesa.

Dakle, ja sam bio ozbiljno opečen
i proveo sam dugo vremena u bolnici.

Otprilike četiri godine nakon što sam
napustio bolnicu došao sam na kontrolu.

Voditelj odjela za opekline
me sretne i kaže:

"Dan, imam jedan novi
fantastični tretman za tebe.

Dođi samnom u ordinaciju."

Odem u njegovu ordinaciju i on kaže
da kad se brijem -

s lijeve strane lica imam čekinje,
male crne točke,

desna strana je opečena
i tu nema dlaka ni čekinja -

i što mi on predlaže da učini?

Napravit će mi tetovažu
na desnoj strani lica

da bi bila jednaka lijevoj strani lica.

I kaže: "Idi kući, sutra ujutro
kad se probudiš, obrij se i dođi

i ja ću te srediti
i napraviti simetričnim."

I tako dok se vozim kući razmišljam:
kako da se obrijem ako želim simetriju;

jutarnje brijanje,
poslijepodnevno brijanje ...

Što bi maksimiziralo
vrijeme simetrije?

Dolazim u ordinaciju i kažem:
"Znate, nisam siguran da to želim,

možete mi pokazati neke slike
ljudi kojima ste to napravili?"

"Da, radili smo to na dvoje ljudi."
i pokaže mi slike.

Nije mi mogao pokazati cijelo lice,
već samo slike obraza

i to izgleda jako lijepo.

Obrazi s malim crnim točkama,
upravo kako je obećao.

A ja onda pitam: "Što će biti kad ostarim
i moje dlake postanu sijede?"

"Ne brini, uklonit ćemo to laserom
kad dođe vrijeme."

Ja kažem: "Mislim da to nije za mene."

Onda on kaže: "Dan,
što nije u redu s tobom?

Da li ti uživaš biti nesimetričan?

Osjećaš li zadovoljstvo u tome
da izgledaš drugačije?

Da li te žene sažaljevaju ..."

U svakom slučaju, zaista me šokirao
takav pritisak

pa sam otišao njegovom zamjeniku
i pitao: "Što se zbiva?"

Zamjenik je rekao: "Ma znate, to smo
već napravili na dvoje ljudi

i treba nam treći za znanstveni članak."

A ja sam baš idealan; pola lica spaljeno,
pola ne - zaista dobro za članak.

Stvar je u ovome:

između ostalog izgubio sam i pola obrve

i taj momak je htio srediti moju obrvu,

a istina je da meni uopće nije bilo stalo.

Pa kad me htio operirati zbog te obrve
ja sam rekao, ne.

Onda je rekao: "Možda za vrijeme
neke druge operacije mogao bih i obrvu."

Rekao sam: "U redu, sve dok se ne radi
o dodatnoj operaciji samo za to,

imao sam ih tridesetak i nisam želio više.

Ako to bude u isto vrijeme, dobro."

Onda sam imao vrlo složenu
operaciju na ruci

i on je došao da to učini,

ali tim za ruku je zauzeo previše mjesta

pa je on morao čekati 8 sati

i onda je u 8 uveče počeo raditi
na mojoj obrvi,

a ne možete samo uzeti
vlasi kose i presaditi ih,

to ne funkcionira,

pa je uzeo doppler aparat i
locirao krvne sudove po cijeloj glavi,

našao krvni sud koji vodi do
pojedine vlasi kose

i krvni sud koji vodi natrag,
izolirao ih, preusmjerio

i napravio mi polovicu obrve
koja raste kao moja dlaka.

Momak je nevjerojatan liječnik,

proveo je pola noći
da mi napravi pola obrve,

nešto do čega meni nije bilo stalo,
ali njemu jeste.

I ne mogu da o njemu ne mislim
s najtoplijim i najljepšim osjećajima.

Umro je prije otprilike 10 godina,
nažalost,

ali ne mogu da o njemu ne mislim
kao o prekrasnoj brižnoj osobi.

Bio je moj liječnik tri godine.

Unatoč tome, u tom trenutku
on je želio objaviti taj rad.

I u tom trenutku on nije mogao
vidjeti dalje od svog sukoba interesa.

I to je bio golemi problem.

A za mene je to dobar pokazatelj
da ne morate biti loša osoba

da bi imali sukob interesa.

Možete biti fantastično, dobro,
prekrasno ljudsko biće,

sukob interesa je odvojeni problem
i morali bismo pokušati razmisliti

o tome kako ga iskorijeniti u politici
i našim osobnim životima.

Usput, statistika kaže: U SAD
ako idete zubaru

i pronađu vam karijes, na rendgenu,

nije da su ga napipali
nego se pokazao na rendgenskoj slici,

koje su šanse da će drugi zubar
naći isti karijes u istom zubu?

Oko 50 posto u SAD.

Siguran sam da je ovdje to puno više.

No, vi plaćate zubara da nađe karijese,

i oni ih nađu, ne na istom mjestu,
ali nađu ih.

Sukobi interesa su posvuda
i moramo o tome razmišljati.

Još su dvije stvari
koje bih želio spomenuti.

Prva je - netko je ovdje spomenuo praksu -

što se dešava kad se vara duže vrijeme.

Radili smo i eksperimente
u kojima smo ljudima omogućavali

da varaju stotinama puta
kroz neko vrijeme.

I u suštini smo ustanovili
sljedeći obrazac:

ljudi varaju malo,
malo iznad prosjeka,

kao da pokušavaju balansirati
dobar osjećaj o sebi i malo varanja ...

i onda u jednoj točki

ljudi skrenu
i počnu varati 100% vremena.

Različiti ljudi skrenu
u različitim točkama.

No, mnogo ljudi ima
taj obrazac skretanja.

Prelazeći sa malo varanja na stalno varanje
odjednom.

Kad smo uvidjeli taj obrazac,

odlučili smo to nazvati,
efekt 'dovraga'.

Ideja je da vi o sebi razmišljate
na kategoričan način,

ili ste dobri ili loši.

Možete biti 92 posto dobri,
i još uvijek mislite da ste dobri,

ali ako ste 72 posto dobri?

Da li je zaista vrijedno truda
dospjeti do 92?

Baš i nije, možda bi bilo bolje
da umjesto toga uživate.

Zato smo smo razmišljali:
ako postoji taj efekt 'dovraga',

zašto bi se ljudi ikada počeli
ponašati dobro.

U vjerskom smislu, ako već sada mislite
da ćete ići u pakao,

ne biste li se zabavljali
dok ne odete?

Ne želim vrijeđati katolike,
znam da ste većina vas katolici, ali ...

Razmišljali smo i o katoličkoj ispovijedi.

Koliko je vas katolika ovdje?

Koliko vas je odraslo kao katolici,
to je obično različito?

Dakle, bez uvrede za katolike u publici,

otišli smo razgovarati s pravim katolicima,

otišli smo u Italiju.

Otišli smo razgovarati
s talijanskim svećenicima

i rekli smo im: "Molimo vas,
objasnite nam katoličku ispovijed."

Iz ekonomske perspektive, ako možete
griješiti i dobiti odriješenje,

ne biste li griješili više?

Ako želite minimizirati
vrijeme u čistilištu,

ne biste li varali na putu na ispovijed
to bi bilo nekako optimalno?

Ali svećenik je rekao, ne.

I mi smo smislili neke teorije:

možda vi u sebi mislite:
'Oh, možda sam izvršio to kriminalno djelo

i mogao bih biti uhvaćen i kažnjen,

ali sigurno ću morati
govoriti sa svećenikom,

to će biti neugodno, morat ću
izmoliti Zdravomariju i još što ...

ne isplati se, kao unaprijed, ex ante.

Nismo našli nikakve dokaze za ovo.

I sad je model kao eksperiment
sa Deset zapovijedi,

izlazite sa ispovijedi, osjećate se dobro
i krasno i čisto i ne želite to pokvariti.

Za to imamo neke dokaze.

Nekoliko sati nakon ispovijedi
ljudi se ponašaju bolje.

Ali ono što nas je najviše zanimalo
je 'dovraga' efekt.

Zato smo ljude ponovo doveli u laboratorij
i kad su počeli puno varati

zaustavili smo ih.

I rekli smo: "Hej, ovdje imamo list papira

ako želite, možete napisati neke loše
stvari koje ste učinili u zadnje vrijeme."

Ljudi su pisali svašta
i umetali u rezač,

a mi nismo željeli vidjeti
što su napisali, uistinu su ga uzrezali.

Onda smo rekli: "Ovdje je drugi list papira,
ako želite tražiti oproštaj

od bilo kojeg božanstva u koje vjerujete,
samo izvolite." I to su učinili

I nakon što su učinili te dvije stvari
varanje je palo

na razinu prije efekta 'dovraga'.

Što ukazuje da religija

ima neke zanimljive elemente u smislu
reguliranja ponašanja,

a ispovijed i pojam otvaranja nove stranice
izgleda da je dosta zanimljiva.

Sada radimo ispitivanje u kojem
uspoređujemo katoličku ispovijed

s židovskim Danom pomirenja, Jom Kipur.

I ako razmislite o tome, te dvije religije
osmislile su različite mehanizme.

U judaizmu to je jednom godišnje,
možda ne dovoljno često,

a u katolicizmu, zbog toga jer svatko može
odlučiti kada se želi ispovijediti,

to nije koordinirano, ne rade to
svi u isto vrijeme.

Dakle to su dva vrlo različita pristupa
i mi ćemo pokušati ustanoviti

tko ima onaj pravi mehanizam.

Također možete razmišljati
o činu istine i pomirenja

kao nekoj vrsti ispovijedi.

Sjetite se Južne Afrike,

kako zemlja prelazi iz
razdoblja prije aparthejda

u razdoblje poslije aparthejda.

Tu nema glatke tranzicije,

ali oni su rekli: "Ovo su sve grozne stvari
koje smo učinili i sad ćemo ispočetka."

To ne poništava aparthejd, ali
formira jednu točku

od koje počinje nešto novo.

A zadnja stvar o kojoj
sam vam želio pričati

su kulturalne razlike.

Je li netko ovdje odrastao izvan Irske?

Dignite ruke.

Da li bilo tko od vas misli
da ljudi u vašoj zemlji porijekla

varaju manje od Iraca?

Vi odozada, vi mislite ...?

Odakle ste?

Velika Britanija.

Još netko?

U redu, ne mogu vidjeti, žao mi je ...

Ja sam odrastao u Izraelu,

pa je prva zemlja koju sam testirao,
Izrael.

Koliko vas misli da Izraelci varaju
više od Amerikanaca na našim testovima?

Dignite ruke.

Ovo je vrlo politički korektna grupa,
čini mi se.

Ja sam bio siguran da u Izraelu
varaju više, ali nije tako.

Francesca Gino, moja talijanska suradnica,
rekla je: "Dođi u Italiju, pokazat ću ti."

Talijani varaju sasvim jednako.

Probali smo u Kini,
Kolumbiji u Južnoj Americi,

Njemačkoj, Portugalu, Kanadi,
Velikoj Britaniji, oni varaju jednako.

Također smo probali u Kanadi jer Kanađani
uvijek misle da su bolji od Amerikanaca,

ali nisu.

Probali smo u Južnoj Africi
i Turskoj.

Nismo ustanovili nikakve razlike.

U nekom smislu to je vrlo zbunjujuće

jer svatko tko je bio u drugim zemljama
vidio je da varanje

izgleda vrlo različito
u različitim zemljama.

Postoji također Transparency International
indeks koji pokazuje da je

indeks korupcije vrlo različit
na različitim mjestima.

Kako to da naši rezultati ne pokazuju
nikakve kulturalne razlike

kad imamo toliko dokaza
za kulturalne razlike.

Evo što se događa:

naši zadaci su općeniti i apstraktni.

Oni su odvojeni od bilo kakvog
kulturalnog konteksta.

Stoga oni mjere osnovnu ljudsku sposobnost
da varaju pomalo i da racionaliziraju,

a iz te perspektive svi smo isti.

To ne znači da kultura nije važna.

Kultura jest važna,

no važna je u pojedinačnim
specifičnim domenama,

na isti način kako je to bilo
u Samovom slučaju.

Dakle, kultura može uzeti jednu domenu,
kao neplaćanje poreza,

i reći, to je u redu.

Ili kultura može reći, neplaćanje karte
za autobus savršeno je u redu.

Preuzimanje ilegalnog softvera ...

Kultura ne mijenja okosnicu
ljudskog rezoniranja.

Ono što radi je da mijenja
način razmišljanja o pojedinoj domeni.

U nekim zemljama savršeno je razumno
podmititi policajca

ako vas uhvati zbog prevelike brzine.

Tamo to jednostavno tako rade.

Nikome nije neugodno zbog toga,
u tim zemljama.

Dakle, kultura je važna, ali je važna
u pojedinim domenama na specifičan način.

To je razlog zašto, na primjer, ...

Razgovarao sam s mnogo ljudi
koji uzimaju doping u biciklizmu.

Iako je doping raširen u biciklizmu,
nitko nije na to gledao kao na nešto loše.

U danom trenutku u toj zajednici,
to se nije smatralo lošim,

to je jednostavno bio
način bicikliranja:

radite razne stvari
uključujući uzimanje nekih ...

Našli smo ipak jednu kulturalnu razliku.

Kad provodimo ove eksperimente
radimo to na jedan od dva načina:

ili idemo na sveučilišta, zato jer mislimo
da su studenti zapravo svuda jednaki,

ili idemo u barove, kafiće,

jer mislimo da su ljudi u barovima, pabovima,
svuda jednaki.

A kad idemo u barove obično mijenjamo
način plaćanja.

Način plaćanja mijenjamo tako da
za svaka četiri točno odgovorena pitanja

ljudi dobiju iznos u vrijednosti
jedne čaše piva u tom lokalu.

Tako je pivo postalo međunarodna valuta.

Kako ćete izjednačiti različite zemlje?
Mi koristimo pivski indeks.

Jednu verziju toga provodili smo
u Washingtonu D.C.

u pabu u koji svraćaju službenici Kongresa

i ekvivalentno ispitivanje proveli smo
u New York Cityu

gdje se okupljaju bankari.

To je bio jedini slučaj da smo ustanovili
kulturalnu razliku.

Pa, što mislite tko vara više,
bankari ili političari?

Hajde da glasamo.

Koliko ljudi misli da su to političari?
Dignite ruke.

Koliko ljudi misli da su to bankari?

Dakle 2:1 za političare.

Bankari varaju dva puta više.

Ali valja uzeti u obzir dvije stvari:

jedno da je varanje bilo u novcu

što je domena bankara
više nego političara,

i također radilo se o
službenicima Kongresa

što znači mladim političarima
s velikim prostorom za rast.

Dakle, pričao sam vam malo
o katolicizmu i malo o judaizmu

i čini se da reagirate na katoličke šale
pa hajde da pokušam ovu:

momak dolazi na ispovijed,

i kaže: "Oprosti mi oče jer sam griješio."

Svećenik kaže: "Što si učinio, sine."

"Imam 70 godina i upravo sam se seksao
sa dvije blizanke od 25."

Svećenik je užasnut, šokiran.
"Hoću da izmoliš zdravomariju 1000 puta

i 1000 puta obiđeš crkvu
i crkvi pokloniš 1000 eura."

"A koliko je prošlo od
tvoje zadnje ispovijedi?"

Momak kaže: "Nikada se nisam ispovijedio."

"Što? Imaš 70 godina i nikada se nisi
ispovijedio! Kako to može biti?"

"Zato jer sam Židov."

Svećenik nato kaže: "Ako si Židov,
što radiš ovdje i pričaš to meni?"

Momak kaže: "Pričam svima."