Alan Watts: Neka bude

Neka bude
Alan Watts

Kako spasiti svijet

Upravo sam se vratio iz Los Angelesa.

Išao sam dolje da se sretnem
s grupom prilično važnih ljudi;

ljudi iz filmske djelatnosti, znanstvenici
i tako dalje,

koji su razmatrali organiziranje skupa

najboljih umova na svijetu,
koji bi se okupili u Los Angelesu

u skorijoj budućnosti,

koji bi bio neka vrsta planetarne
alarmantne konferencije;

željeli su da znanstvenici i državnici,
vjerski vođe

učine nešto, da obznane svijetu
putem svih medija

da smo u vrlo ozbiljnoj opasnosti

uništavajući biosferu,

što će reći, cijeli omotač živih stvorenja
koji pokriva ovu planetu,

putem zagađivanja, prenaseljenosti,
nuklearnog otpada,

trovanjem hrane i samim nedostatkom hrane.

I mi smo se sreli da raspravimo
problem organiziranja te konferencije

i podijelimo to sa svim
tim sjajnim ljudima.

I shvatili smo da zaista ne znamo
što bismo trebali reći.

Mislim, možete vikati i dizati paniku,
ali to neće biti ni od kakve pomoći.

I kad je došlo do toga,

nismo znali što bismo trebali reći jer
zapravo ne znamo što bi trebali raditi.

Neke stvari koje bi možda mogli učiniti,

na primjer, povećati zalihe hrane
usjevima visokih prinosa,

mogla bi biti ekološka pogreška.

I tako su se skoro svi sudionici složili

da na ovaj ili onaj način

ljudska rasa mora naučiti
kako svijet ostaviti na miru

i pustiti da se takozvana
prirodna homeostaza,

odnosno proces kojim priroda
sama održava svoju ravnotežu,

sama pobrine za nered.

Pa kako ćemo to učiniti?

Ovo je japanski obredni čaj.

Dobar je kad je hladan dan.

Vidite, naš problem je:
mi zapravo ne znamo kako stati.

Nešto smo započeli
i vidimo da ide u krivom smjeru ...

i ja mislim da je teškoća u tome -

- da se poslužim starom kineskom izrekom -

- da kada krivi čovjek
koristi prava sredstva,

prava sredstva
funkcioniraju na krivi način.

Drugim riječima, nešto je krivo
u načinu našeg razmišljanja,

a dok je to tako, sve što radimo
bit će nered.

A što je to što je krivo?

Koliko ja mogu pojmiti,
osnovna greška je

da smo izumili taj prekrasni sustav
jezika i računanja,

a koji je odjednom suviše jednostavan
da se bori sa složenošću svijeta,

a također, mi smo skloni pobrkati
taj sustav simbola sa svijetom samim.

Upravo kao što brkamo novac s bogatstvom.

Mnogo ljudi je u biznisu da bi zaradili
novac umjesto bogatstva,

a kad zarade novac ne znaju što će s njim.

A tako, na isti način,

mi brkamo sreću sa statusom

i brkamo sebe kao žive organizme,
koji su dio cijelog svemira,

s nečim što nazivamo svojom osobnošću.

A što je ta osobnost?

Naša osobnost je ono što zovemo naš imidž
(predodžba koju drugi imaju o nama)

naša predodžba o sebi

i također naše mišljenje o sebi,
naša ideja o sebi samima,

to je osoba.

Drugim riječima, ono što
ljudi susreću i podrazumijevaju,

i ono što ja podrazumijevam pod Alan Watts

je velika gluma koja zapravo nisam ja.

Zato jer u imidžu Alana Wattsa

nisu sadržani svi moji nesvjesni procesi,
ni psihološki kao ni fizički;

struktura mog mozga nije sadržana
u konceptu Alan Watts

i koncept Alan Watts ne sadrži
nerazdvojni odnos koji ja imam

s cijelim ostatkom svemira.

i zato je taj koncept prijevara!

A kad se zamijeni s pravim ja,
nastaje zbrka.

Zato jer ako mi netko kaže:
"Alan Watts učini nešto u vezi s tim!",

koncept Alan Watts ne može učiniti ništa.

Drugim riječima, zato jer je to
samo koncept,

ne možete ga natjerati
da podigne neki teret.

Kao što i 3 kao koncept, 3 broj -

ne možete natjerati obični 3
da nešto učini.

Isto tako ne možete paket
omotati ekvatorom.

To je korisna imaginarna linija,
ali ne može ništa raditi.

No, mi svi mislimo da taj koncept
koji imamo o sebi

i koji nazivamo naša osobnost
ili naš ego,

može nešto učiniti.

Jer mislimo da on zaista postoji,
a reći ću vam zašto mislimo da postoji.

Što se događa kad bih vam rekao:
"Gledaj pažljivo u TV ekran.

Zaista ga pogledaj."

Što vi radite, za razliku od onoga
kad ga samo gledate na uobičajen način?

Kad kažete, "Zaista moram to vidjeti."
Što radite?

Primijetite da napinjete mišiće
ovdje naokolo,

da se malo mrštite,

možda stisnete zube.

Pa kakve to ima veze
s tim da se nešto vidi jasno?

To apsolutno nema ništa s tim!

Ista je stvar kad pažljivo slušate.

"Sad slušaj, uhvati sve što je rečeno!"

I onda vi počinjete zatezati
mišiće oko ušiju.

To nema nikakve veze
s pažljivim slušanjem.

Od trenutka kad smo bili mala djeca,

kad su učitelji u razredu vikali na nas:
"Pazi, slušaj!"

Mi se napnemo na razne načine,

bilo da vidimo ili čujemo jasnije,
da se koncentriramo

ili da uradimo nešto što je navodno teško.

A to onda stvara uobičajenu
napetost cijelog tijela

koja je prisutna gotovo cijelo vrijeme.

A taj osjećaj nepotrebne napetosti

je kao neki materijalni doživljaj za koji
vežemo taj koncept 'ja'.

Mi se čvrsto držimo za taj osjećaj.

Koncept nismo mi,
osjećaj napetosti potpuno je lažan,

nema ništa s uspješnim gledanjem,
slušanjem ili činjenjem

i tako dobivamo bračnu vezu
iluzije i neistine

i to onda zovemo 'ja'.

Nije čudo da se osjećamo
odsječeni od svega,

otuđeni, uplašeni od života i smrti.

Ono što se mora dogoditi je:

moramo se vratiti zdravom pogledu
na vlastiti život

koji predstavlja ono što stvarno jesmo,

organizam koji funkcionira
u skladu s cijelim okolišem,

umjesto te smiješne, male,
odvojene osobnosti.

Ali kako ćemo to učiniti?

Ljudsku prirodu ne možete
promijeniti preko noći.

Vi od nas tražite da se odreknemo ega,

a to je od svega najteže učiniti.

Zapravo nije.

Jer ego ne postoji.

Ali naravno, ako se pokušate
odreći svog ega uz pomoć svog ega,

onda će vam za to trebati vječnost.

Jer u ovome je stvar,

vi ne možete transformirati sebe,

ne možete se učiniti zdravim,

ne možete se učiniti punim ljubavi,

ne možete se učiniti nesebičnima.

A ipak je apsolutno nužno da budemo takvi.

Apsolutno je nužno.

Ako želimo upravljanje prirodom
predati u ruke prirodi,

na što se ovo svodi,

apsolutno je nužno da otpustimo sebe,
a to se ne može učiniti,

ne na bilo koji od načina koji mi nazivamo
činjenje, djelovanje, željenje

ili čak jednostavno prihvaćanje stvari.

Vi to ne možete učiniti.

Zašto?

Jer vi zapravo ne postojite

u vidu te vrste odvojenog ega
ili osobnosti.

To je samo jedna ideja
bazirana na lažnim osjećajima.

Dakle, kad se sve svede na to,

to je za nas šokantna vijest,

za ljudsku rasu, za naš ponos.

Samo radite nered
pokušavajući srediti stvari.

Vi pokušavate ispraviti vijugavi svijet
i nije čudo da ste u nevolji.

Dakle, ne možete učiniti ništa,

ne možete transformirati sebe.

A što možete učiniti?

Što se događa kada zaista shvatite
da ste u slijepoj ulici?

A ljudska rasa je došla u slijepu ulice,
po mom mišljenju.

Što tada?

Izvršiti samoubojstvo?

Ili postoji nešto drugo?

Što se događa ako samo čekate,
ništa ne možete učiniti,

i promatrate.

A ono što vidite je ono
što se događa samo od sebe.

Dišete, vjetar puše, stabla se njišu,

krv vam struji, vaši živci trepere.

Sve se to događa samo od sebe.

Ali, znate, to ste vi, stvarni 'vi'.

'Vi' koji traje sam do sebe.

To nije simbol, to nije osoba,

to ste vi koji se događa.

Kao kad dišete,

da, možete imati osjećaj,
'ja sam taj koji diše'

tako da zaustavite dah,

ali vaš dah se nastavlja iz dana u dan

bez da vi išta činite u vezi s tim
ili čak mislite o tome.

Na isti način funkcionira vaš mozak
bez da ga tjerate na to.

Dakle, kad dođete u slijepu ulicu,
a mi jesmo, individualno i kao društvo,

sada, u 1971.-oj, u slijepoj ulici,

to je trenutak za koji se kaže:

"Čovjekove krajnosti božja su prilika."

Jer mi moramo stati,

a kad stanemo,
nalazimo svijet koji se događa

umjesto da se na njemu radi,
da ga se gura.

A to događanje, za razliku od činjenja,
je naše fundamentalno sebstvo.

A naše fundamentalno sebstvo
nije nešto samo ispod kože,

to je sve oko nas
s čim se povezujemo.

Kad svojim očima gledate prirodu
koja se događa tamo vani,

vi gledate sebe.

Ja neću reći što bismo trebali činiti
od sada nadalje,

već jednostavno, da prije no što pomislimo
bilo što učiniti

u ovoj kritičnoj situaciji,

shvatimo potpuno iluzornu prirodu bića
za koja mislimo da jesmo

i vratimo se natrag
bićima koja stvarno jesmo

što obuhvaća sve ovo

vanjski svijet, ne više ostavljen vani.