4 pitanja koja uvijek morate pitati svog liječnika

"Doktore, je li to zaista nužno?" Uz pomoć zapanjujuće statistike o prekomjernom liječenju, neurokirurg Christer Mjåset objašnjava moć ovog i drugih jednostavnih pitanja u kontekstu medicinskih tretmana i kirurških zahvata - i govori kako pacijenti mogu bolje raditi s liječnicima kako bi dobili skrb koja im je potrebna.

Ja sam neurokirurg

i danas sam ovdje kako bih vam rekao
da ljudi poput mene trebaju vašu pomoć.

I za tren ću vam reći kako.

No, prvo, dozvolite da vam kažem nešto
o jednom svom pacijentu.

To je bila žena u pedesetima,

općenito je bila u dobroj formi,

ali je u nekoliko navrata
boravila u bolnici

zbog liječenja raka dojke.

Ovog puta imala je prolaps vratnog diska,

što joj je uzrokovalo isijavajuću bol
u vidu napetosti

koja se širila u desnu ruku.

Pogledavši njenu MR snimku
prije konzultacije,

odlučio sam predložiti operaciju.

Operacije vrata poput te,
standardizirane su i brze,

ali nose određeni rizik.

Napravite rez upravo ovdje

i pažljivo secirate duž dušnika,

jednjaka,

i nastojite da ne zarežete
unutarnju vratnu arteriju.

(Smijeh)

Onda uvučete mikroskop

i pažljivo uklonite disk i prolaps

u kanalu korijena živca

tako da ne oštetite moždinu
i korijen živca

koji se nalaze samo par milimetara ispod.

Scenarij najgoreg slučaja
je oštećenje leđne moždine,

što može rezultirati paralizom
od vrata naniže.

Objasnivši to pacijentici,
ona je zanijemila.

I nakon nekoliko trenutaka

izustila je svega nekoliko riječi
koje su bile odlučne za mene i nju.

"Doktore, je li to zaista nužno?"

(Smijeh)

I znate li što sam shvatio
upravo u tom trenutku?

Nije bilo nužno.

Ustvari, kada mi dođu pacijenti
poput te žene,

nisam sklon savjetovati operaciju.

Pa što me onda nagnalo na to ovaj put?

Pa, vidite,

taj prolaps je bio tako delikatan,

mogao sam praktički vidjeti sebe
kako ga izvlačim iz kanala korijena živca

i prije no što je ušla u ordinaciju.

Moram priznati, želio sam je operirati.

Volio bih je operirati.

Operiranje je, na koncu,
najzabavniji dio mog posla.

(Smijeh)

Mislim da možete shvatiti taj osjećaj.

Moj susjed, arhitekt, kaže
da voli samo sjesti i crtati

i dizajnirati kuće.

Radije bi to radio cijeli dan

nego razgovarao s klijentom
koji plaća za kuću

i koji bi mu čak mogao
zadati ograničenja za ono što radi.

No, kao i svaki arhitekt,

svaki kirurg mora pogledati
svog pacijenta u oči

i zajedno s pacijentom

odlučiti što je najbolje
za osobu koja se operira.

A to možda zvuči lako.

No, pogledajmo par statistika.

Krajnici su dvije izrasline
na stražnjoj strani grla.

Mogu se kirurški odstraniti,

i to se zove tonzilektomija.

Ovaj graf prikazuje stopu operacija
tonzilektomije u Norveškoj

u različitim regijama.

Možda će vas iznenaditi
da je duplo veća šansa

da će vaše dijete --
jer ovo se odnosi na djecu --

proći tonzilektomiju u Finnmarku
nego u Trondheimu.

Indikacije u obje regije su jednake.

Ne bi trebala postojati razlika,
ali postoji.

Evo još jednog grafa.

Meniskus pomaže stabilizaciji koljena

i može biti pokidan
ili akutno fragmentiran,

tipično u sportovima kao što je nogomet.

Ono što ovdje vidite je
stopa operacija za to stanje.

I vidite da je stopa operacija
u regiji Møre og Rosdal

pet puta veća od
stope operacija u Stavangeru.

Pet puta.

Kako to može biti?

Igraju li nogometaši
u Møre og Romsdalu prljaviju igru

nego u drugim dijelovima zemlje?

(Smijeh)

Vjerojatno ne.

Sad sam dodao još neke informacije.

Ono što sada vidite su operacije izvršene

u javnim bolnicama, svjetloplavo,

one u privatnim klinikama
su svjetlozelene.

Mnogo je aktivnosti u privatnim klinikama

u Møre og Romsdalu, zar ne?

Na što to ukazuje?

Moguću ekonomsku motivaciju
za liječenje pacijenata.

A ima još toga.

Najnovija istraživanja pokazuju
da razlika u učinkovitosti tretmana

između redovne fizikalne terapije
i operacije koljena --

nema razlike.

Što znači da je većina
obavljenih operacija,

na grafu koji sam upravo pokazao,

mogla biti izbjegnuta,
čak i u Stavangeru.

Dakle, što vam ovime pokušavam reći?

Unatoč tome što je u svijetu
većina indikacija za liječenje

standardizirana,

postoji mnogo nepotrebnih varijacija
u odlukama o liječenju,

posebno u zapadnom svijetu.

Neki ljudi ne dobivaju tretman
koji im je potreban,

ali još veći dio vas

je previše tretiran.

"Doktore, je li to zaista nužno?"

To sam pitanje čuo samo jednom
u svojoj karijeri.

Moji kolege kažu da nikada
nisu čuli te riječi od pacijenta.

A da to preokrenemo:

što mislite koliko puta
bi vam liječnik odgovorio "Ne"

kad biste mu postavili takvo pitanje?

Znanstvenici su to istraživali

i došli su do otprilike iste stope
za odgovor "Ne"

kojim god putem krenuli.

A to je 30 posto.

Što znači, u tri od deset slučajeva

vaš liječnik propisuje ili predlaže nešto

što je potpuno nepotrebno.

A znate li što tvrde da je tome razlog?

Pritisak pacijenta.

Drugim riječima, vi.

Vi želite da se nešto učini.

Jedan moj prijatelj obratio mi se
za medicinski savjet.

To je sportski momak,

mnogo se bavi cross-country
skijanjem zimi,

ljeti trči.

A ovoga puta je imao ozbiljne
bolove u leđima kad god je džogirao.

Toliko jako da je morao prestati s tim.

Ja sam ga pregledao, temeljito ga ispitao,

i ustanovio sam da vjerojatno ima
degeneraciju diska

u donjem dijelu kralježnice.

Kad god je napregnuta, to boli.

On je već počeo s plivanjem
umjesto džogiranja,

stvarno se ništa nije moglo učiniti,

pa sam mu rekao,"Moraš biti selektivniji

kad je u pitanju vježbanje.

Neke aktivnosti su dobre za tebe,

neke nisu."

Njegov je odgovor bio,

"Želim magnetsku rezonanciju leđa."

"Zašto želiš MR?"

"Mogu to dobiti besplatno preko
svog osiguranja na poslu."

"Ma, hajde," rekao sam --
na koncu, bio mi je i prijatelj.

"To nije pravi razlog."

"Pa, mislim da bi bilo dobro
vidjeti koliko loše izgleda to odostraga."

"Otkada si ti počeo
tumačiti MR snimke?", rekao sam.

(Smijeh)

"Vjeruj mi,

neće ti trebati to snimanje."

"Pa," rekao je on,

i nakon nekog vremena nastavio,
"mogao bi biti rak."

(Smijeh)

Dobio je taj snimak, očito.

A preko svog osiguranja na poslu,

dobio je pregled kod jednog
od mojih kolega s posla,

koji mu je rekao za degeneraciju diska,

da se tu ne može ništa

i da treba nastaviti s plivanjem
i prestati džogirati.

Nakon nekog vremena
ponovo sam ga sreo i rekao je,

"Sada bar znam što je to."

No, dozvolite da vas pitam,

što kad biste svi vi u ovoj dvorani
s istim simptomima otišli na MR?

I što kad bi svi ljudi u Norveškoj

išli na MR zbog povremenih
bolova u leđima?

Lista čekanja na MR
bi se učetvorostručila, možda i više.

A svi biste vi uzeli mjesto na toj listi

nekom drugom tko stvarno ima rak.

Zato dobar liječnik ponekad kaže ne,

a razuman pacijent
također odbija, ponekad,

priliku za dijagnozu i liječenje.

"Doktore, je li to zaista nužno?"

Znam da može biti teško
postaviti to pitanje.

Ustvari, ako se vratite 50 godina unatrag,

to se čak smatralo nepristojnim.

(Smijeh)

Ako je liječnik odlučio
što učiniti s vama,

to ste i učinili.

Jedna moja kolegica,
liječnica opće medicine,

bila je, kao mala djevojčica, poslana
u sanatorij za liječenje tuberkuloze

na šest mjeseci.

To je za nju bila užasna trauma.

Kasnije je otkrila, kao odrasla,

da su njeni testovi na tuberkulozu
cijelo vrijeme bili negativni.

Liječnik ju je poslao samo na temelju
svoje pogrešne sumnje.

Nitko se nije usuđivao
proturječiti mu u tome.

Čak ni njeni roditelji.

Danas, norveški ministar zdravstva

govori o zdravstvenoj usluzi pacijenata.

Pacijent bi trebao dobiti savjet
od liječnika o tome što učiniti.

To je veliki napredak.

Ali to također prenosi
više odgovornosti na vas.

Vi morate sjesti sa svojim liječnikom

i početi dijeliti odluke o tome
kojim smjerom krenuti.

Pa sljedeći puta kada budete
u liječničkoj ordinaciji,

želim da ga upitate,

"Doktore, je li to zaista nužno?"

A u slučaju moje pacijentice,

odgovor bi bio 'nije'.

Ali i operacija bi također
mogla biti opravdana.

"Doktore, koji su rizici
povezani s tom operacijom?"

Pa, pet do deset posto pacijenata
će imati pogoršanje bolnih simptoma.

Jedan do dva posto pacijenata

imat će infekciju rane ili čak hemoragiju

koja može završiti ponovnom operacijom.

0,5 posto pacijenata
će osjećati stalnu promuklost,

a nekoliko, ali samo nekoliko,

doživjet će smanjenu
funkciju ruku ili čak nogu.

"Doktore, postoje li druge opcije?"

Da, odmor i fizikalna terapija
tijekom nekog vremena

mogli bi dovesti do potpunog oporavka.

"A što se događa ako ne učinim ništa?"

To nije preporučljivo,

no čak i tada postoji mala nada
da ćete se oporaviti.

Četiri pitanja.

Jednostavna pitanja.

Smatrajte ih svojim novim alatom
kojim ćete nam pomoći.

Je li to zaista nužno?

Koji su rizici?

Postoje li druge opcije?

I što se događa ako ne učinim ništa?

Upitajte ih kada vas vaš doktor
želi poslati na MR,

kad prepisuje antibiotike

ili predlaže operaciju.

Ono što znamo iz istraživanja

je da će jedan između petoro vas,

20 posto,

promijeniti svoje mišljenje
o tome što učiniti.

A učinivši to, ne samo da ćete
svoj život učiniti mnogo lakšim,

a vjerojatno čak i boljim,

nego će i cijeli sektor zdravstva
imati koristi od vaše odluke.

Hvala.

(Pljesak)