Što možemo učiniti za emocionalnu dobrobit učitelja?

Učitelji pružaju emocionalnu podršku našoj djeci, no tko pruža podršku našim učiteljima? U svojem fascinantnom govoru, nastavnica Sydney Jensen istražuje kako su učitelji u opasnosti od "sekundarne traume" (posljedice uživljavanja u emocionalna stanja učenika s kojima rade) i pokazuje kako škole na kreativan način mogu pridonijeti svačijem psihičkom zdravlju.

Poput mnogih učitelja,

svake godine prvoga dana škole

s učenicima provodim
aktivnosti za probijanje leda.

Predajem u Srednjoj školi
Lincoln u Lincolnu u Nebraski.

Jedna smo od najstarijih
i najraznolikijih srednjih škola

u toj saveznoj državi.

Koliko nam je poznato,

jedina smo srednja škola
na svijetu čija su maskota karike.

Karike lanca.

(Smijeh)

Budući da nam je to maskota,

ispred zgrade škole imamo skulpturu

četiri karike povezane u lanac.

Svaka karika predstavlja nešto.

Naše karike simboliziraju tradiciju,

izvrsnost, ujedinjenost i raznolikost.

Prvog dana škole

podučavam učenike prvih razreda
značenju koje se krije iza karika.

Podijelim im papiriće

i kažem im da napišu nešto o sebi.

To može biti nešto što vole,

nešto čemu se nadaju...

BIlo što što opisuje njihovu osobnost.

Onda prođem po razredu s klamericom

i zaklamam papiriće,

stvarajući tako lanac.

Stavimo ga na zid kao dekoraciju,

ali i podsjetnik da smo svi povezani.

Svi smo mi karike.

Što se dogodi kad se jedna
od tih karika osjeća slabo?

A što se dogodi kad se slabost krije

u osobi koja drži klamericu?

U osobi koja bi trebala povezivati.

U učitelju.

Mi, učitelji, svaki dan nastojimo

pružati društvenu, emocionalnu
i akademsku podršku

svojim učenicima, od kojih se neki
nalaze u teškim životnim okolnostima.

Kao i većina učitelja,

imam učenika koji se svaki dan vrate kući

i sjede za kuhinjskim stolom

dok im jedan ili oba roditelja
pripremaju zdrav i hranjiv obrok.

Za večerom im ispričaju priču

koju su taj dan pročitali na satu

ili im objasne kako funkcioniraju
Newtonovi zakoni gibanja.

No imam i onih učenika koji odu
u prihvatilište za beskućnike,

grupni dom

ili pak automobil u kojem
spavaju sa svojom obitelji.

U školu dolaze s traumama

koje ja svaki dan nosim sa sobom kući.

To je teška strana poučavanja.

Ne ocjenjivanje,
planiranje nastave ili sastanci,

iako i te stvari zahtijevaju
mnogo vremena i energije.

Teška strana poučavanja

je sve ono na što nemate utjecaja,

sve ono što ne možete promijeniti
jednom kad učenici napuste učionicu.

Pitam se je li uvijek bilo tako.

Sjećam se kako su nam
na Sveučilištu u Georgiji

na nastavi iz metodike govorili

da se koncept dobrog
poučavanja promijenio.

Ne razvijamo učenike

koji će jednog dana

stajati na traci u tvornici.

Danas svoju djecu šaljemo na tržište rada

gdje će morati znati komunicirati,

surađivati i rješavati probleme.

Odnos između učitelja i učenika

pretvorio se u nešto veće

od davatelja sadržaja i primatelja znanja.

Predavanja i sjedenje u
nečujnim redovima više nije dovoljno.

Moramo znati graditi odnose
sa i između naših učenika,

pomažući im tako da se osjećaju povezanima

u svijetu koji o tome ovisi.

Druge godine kako sam predavala

imala sam učenika kojeg ću nazvati David.

Sjećam se da sam mislila da sam
odradila prilično dobar posao

te godine u školi.

"Hej, nisam više nova.

Znam što radim."

Zadnjeg dana nastave

rekla sam Davidu da se
dobro provede na praznicima.

Gledala sam ga kako odlazi niz hodnik.

Pomislila sam:

"Ne znam ni kako mu glas zvuči."

Tada sam shvatila da nisam
dobro obavljala svoj posao.

Promijenila sam gotovo sve
u načinu na koji predajem.

Dala sam učenicima pregršt prilika
da razgovaraju sa mnom

i jedni s drugima,

da podijele svoje tekstove i
izraze svoje spoznaje.

Na taj način upoznala
sam ne samo njihov glas,

već i njihovu bol.

David je bio moj učenik i naredne godine.

Saznala sam da njegov
otac nije bio prijavljen

i da su ga deportirali.

Počeo je praviti probleme u školi.

Samo je želio da mu
obitelj opet bude na okupu.

Suosjećala sam s njim na toliko načina.

Bio mi je potreban
netko da me posluša,

netko da me podupre

pa da ja mogu poduprijeti njega
u situaciji koju nisam mogla ni zamisliti.

Svjesni smo toga

kad se radi o policajcima koji
su se susretali s jezivim zločinima

ili pak medicinskim sestrama
koje su izgubile pacijenta.

No kad je riječ o učiteljima,

ne doživljavamo ozbiljno tu potrebu.

Smatram da je iznimno važno

učenicima i učiteljima,

rukovoditeljima, asistentima
i ostalom pomoćnom osoblju

omogućiti prikladnu
i povoljnu psihičku podršku.

Kad stalno stojimo na usluzi drugima,

a često se radi o 25 do
125 učenika dnevno,

stalno posežemo za svojom
emocionalnom kasicom prasicom.

Nakon nekog vremena
kasica se toliko isprazni

da više jednostavno nemamo snage.

Taj fenomen poznat je i kao "sekundarna
trauma" ili "zamor sažaljenja".

Radi se o tome da svaki dan upijamo
traume koje naši učenici dijele s nama.

Nakon nekog vremena

teret postaje pretežak.

Znanstvenici na Institutu Buffett
Sveučilišta u Nebraski

nedavno su otkrili da je većina učitelja,

86 posto kad je riječ o nižim uzrastima,

doživjela neki simptom depresije.

Od toga je otprilike
jedan od deset učitelja

naveo klinički značajne
simptome depresije.

Na temelju razgovora s kolegama
i iz svojeg osobnog iskustva,

zaključila sam da je
riječ o sveopćoj borbi,

neovisno o uzrastu učenika.

Što nam to promiče?

Čemu to dopuštamo da prekida lanac
i kako ga možemo popraviti?

Otkako predajem,

doživjela sam samoubojstvo dvaju učenika

i jednog nevjerojatnog učitelja

koji je volio svoju djecu,

nebrojene učenike bez krova nad glavom

i djecu s kaznenim prekršajima.

U takvim slučajevima

protokol nalaže fraze poput:
"Ako trebate razgovarati s nekim, onda..."

To nije dovoljno.

Stvarno imam sreće.

Predajem u sjajnoj školi
s izvrsnim vodstvom.

Radim u velikom okrugu

koji ostvaruje brojne
suradnje s lokalnim agencijama.

One pružaju stalno rastući broj

školskih savjetnika, terapeuta

i pomoćnog osoblja za pomoć učenicima.

Pružaju pristup besplatnom
savjetovanju čak i osoblju

kao dio ugovora.

Ipak, mnogi mali, ali i veliki okruzi

ne mogu podmiriti račun bez pomoći.

(Uzdah)

Svaka škola treba osoblje
za društvenu i emocionalnu podršku,

obučene stručnjake koji
mogu zadovoljiti njezine potrebe,

dakle potrebe i učenika i učitelja.

No potrebni su nam i zato

da dopru do onih najbližih traumi

i provjere kako su.

Mnoge škole čine sve u svojoj moći

da popune praznine,

počevši s time da priznaju da
je posao kojim se bavimo

uistinu težak.

Jedna druga škola u Lincolnu,
Schoo Middle School,

ima takozvane "srijede dobrobiti".

Pozovu lokalne instruktore joge,

organiziraju šetnje po
četvrti u vrijeme ručka

i društvena događanja

kojima je cilj približiti
ljude jedne drugima.

Osnovna škola Zachary
u Zacharyju u Louisiani

srijedom organizira druženja

gdje učitelji zajedno ručaju

i razgovaraju o stvarima koje idu dobro,

ali i o onima koje ih tište.

Ove škole omogućuju važne razgovore.

Konačno, moja prijateljica
i kolegica Jen Highstreet

svaki dan odvoji pet minuta

da napiše poticajnu
poruku nekome od kolega,

dajući im tako do znanja da primjećuje

koliko se daju u svoj težak posao.

Zna da tih pet minuta

mogu izazvati neprocjenjivu
lančanu reakciju

po cijeloj školi.

Lanac koji visi u mojoj učionici
više je od puke dekoracije.

One karike vise iznad naših glava

svih četiriju godina koliko naši
učenici hodaju školskim hodnicima.

Svake godine

pozovem maturante natrag
u svoj razred, učionicu 340,

gdje mogu jedni drugima
pokazati svoje karike.

Sjete se što su napisali na njima.

Osjete se povezanima
i kao da ih netko podržava.

I dobiju nadu.

Nije li to ono što nam svima treba?

Netko tko će nam prići
i pobrinuti se da smo u redu,

provjeriti kako smo

i podsjetiti nas da je
svatko od nas karika.

Svako toliko svima nam
je potrebna pomoć

u držanju klamerice.

Hvala vam.

(Pljesak)