Koronavirus je naša budućnost | Alanna Shaikh | TEDxSMU

Globalna zdravstvena stručnjakinja Alanna Shaikh govori o trenutačnom stanju epidemije koronavirusa za 2019. godinu i čemu nas ona može naučiti o epidemijama koje tek dolaze. Alanna Shaikh globalna je savjetnica za zdravlje i coach koja se specijalizirala za individualnu, organizacijsku i sistemsku otpornost. Diplomirala je na Sveučilištu Georgetown i magistrirala javno zdravstvo na Sveučilištu u Bostonu. Živjela je u sedam zemalja i autorica je knjige „Što nas ubija: Praktični vodič za razumijevanje naših najvećih globalnih zdravstvenih problema“. Nedavni radovi uključuju članak o globalnoj zdravstvenoj sigurnosti u britanskim novinama Daily Telegraph i esej u Godišnjem pregledu komparativnog i međunarodnog obrazovanja. Piše blogove o coachingu i osobnoj otpornosti na www.thisworldneedsbrave.com.

Ovaj govor je održan na TEDx događanju koristeći TED konferencijski format, ali neovisno u organizaciji lokalne zajednice. Saznajte više na https://www.ted.com/tedx

Započet ću

novođenjem svojih postignuća
kako bih vam sve ovo približila,

jer, iskreno, ne biste trebali slušati

mišljenje bilo koje starije osobe
o virusu COVID-19.

(Smijeh)

Radim 20-ak godina u svjetskom zdravstvu,

a moja posebna, tehnička specijalnost
su zdravstveni sustavi

i što se događa s njima kad se pojave
ozbiljni problemi.

Uz to sam radila i u novinarstvu
koje je pratilo globalno zdravlje.

Pisala sam o globalnom zdravlju
i biološkoj sigurnosti

za novine i mrežne stranice,

a prije nekoliko godina
objavila sam i knjigu

o najvažnijim globalnim zdravstvenim
prijetnjama s kojima se susrećemo.

Podržala sam i vodila epidemiološke napore,

od procjene centara za obradu Ebole,

proučavanja prijenosa tuberkuloze
u zdravstvenim ustanovama,

do spremnosti na ptičju gripu.

Imam magisterij iz Međunarodnog zdravstva.

Nisam liječnica. Nisam medicinska sestra.

Moja specijalnost nije skrb
za pacijente ili pojedince.

Moja specijalnost su stanovništvo
i zdravstveni sustavi -

što se događa kad se bolesti prošire.

Ako ocijenimo stručnost izvora znanja
o svjetskom zdravlju

na razini od 1 do 10 -

1 je neka nasumična osoba
koja bijesni na Facebooku,

a 10 je Svjetska zdravstvena organizacija -

rekla bih da mene možete
ocijeniti sa 7 ili 8.

Imajte to na umu dok vam govorim.

Počet ću s osnovama

jer mislim da su se izgubile

u buci koju su oko COVID-19
stvorili mediji.

COVID-19 je koronavirus,

a koronavirusi su poseban podskup virusa

koji imaju neke jedinstvene značajke.

Koriste RNK umjesto DNK
kao svoj genetički materijal,

na površini su prekriveni šiljcima

koje koriste za prodor u stanicu.

Ti šiljci su korona kod koronavirusa.

COVID-19 je nova vrsta koronavirusa

jer smo, do prosinca,
znali za samo šest koronavirusa.

COVID-19 je sedmi.

Tek ga upoznajemo,

tek smo mu sekvencirali genom, dali ime,

zato nam je nov.

Ako se sjećate SARS-a -
teškog akutnog respiratornog sindroma -

ili MERS-a -
bliskoistočnog respiratornog sindroma,

to su bili koronavirusi

i oba su nazvana
respiratornim sindromima

jer to je ono što koronavirusi rade.

Napadaju pluća.

Ne izazivaju povraćanje,

ne izazivaju krvarenje iz očnih jabučica,

ne izazivaju krvarenje,
oni napadaju pluća.

COVID-19 radi to isto.

Uzrokuje različite dišne probleme,

počevši od suhog kašlja i vrućice,

sve do fatalne virusne upale pluća.

I taj raspon simptoma je jedan od razloga

zbog kojih je tako teško pratiti
njegovo izbijanje.

Mnogi ljudi dobiju COVID-19,

ali su njihovi simptomi blagi i nježni

da ne moraju niti ići svom liječniku.

Ne registriraju ih u sustavu.

Djeca se posebno lako nose
s virusom COVID-19,

zbog čega svi trebamo biti zahvalni.

Koronavirusi su zoonoze,

što znači da se prenose
sa životinja na ljude.

Neki koronavirusi, poput COVID-19,
prenose se s čovjeka na čovjeka.

Oni koji se prenose s čovjeka na čovjeka
putuju brže i dalje,

baš kao i COVID-19.

Zoonoznih se bolesti zaista teško otarasiti

jer imaju životinjski spremnik.

Jedan primjer je ptičja gripa

koju možemo iskorijeniti kod
uzgojenih životinja

poput purana ili pataka,

ali se svake godine vraća
jer je prenose divlje ptice.

O tome ne čujete puno

jer se ptičja gripa ne prenosi
s čovjeka na čovjeka,

ali se svake godine pojavljuje
na peradarskim farmama širom svijeta.

COVID-19 je najvjerojatnije prešao
sa životinja na ljude

na tržnici divljim životinjama
u kineskom Wuhanu.

A sada da se odmaknemo od osnova.

Ovo nije posljednje izbijanje zaraze
koje ćemo ikad vidjeti.

Bit će ih još i bit će još epidemija.

To nije "možda", to je sigurno.

I to je rezultat načina na koji mi,
ljudska bića,

djelujemo na naš planet.

Naši izbori nas dovode u položaj

gdje ćemo se suočiti s novim zarazama.

Dio toga je vezan uz klimatske promjene
i način na koji sve toplija klima

čini svijet pogodnijim
za viruse i bakterije.

Važan je i način na koji se odnosimo prema
posljednjim divljim prostorima našeg planeta.

Kada palimo amazonijsku prašumu
i pretvaramo je u oranicu

kako bismo dobili jeftinu zemlju
za zemljoradnju,

kada se posljednja afrička šuma
pretvori u polje,

kada kineske divlje životinje lovimo
do istrebljenja,

ljudska bića dolaze u kontakt
s divljim životinjama

s kojima nikad prije nisu bila u kontaktu,

a te životinje imaju nove vrste bolesti:

bakterije, viruse -
stvari za koje nismo spremni.

Šišmiši, posebno, imaju vještinu biti
domaćini bolestima

koje mogu zaraziti ljude.

Ali oni nisu jedine životinje
koje to mogu.

Dok god nastavljamo udaljena mjesta
činiti manje udaljenima,

zaraze će nastaviti dolaziti.

Ne možemo zaustaviti zaraze karantenama
i ograničenjima putovanja.

To je svima prva reakcija.

Zaustavimo kretanje ljudi,
spriječimo pojavu zaraze.

Činjenica je da je vrlo teško održavati
dobru karantenu,

jako je teško postaviti
ograničenja putovanjima.

Čak i države koje imaju ozbiljne
javne zdravstvene sustave,

poput SAD-a ili Južne Koreje,

ne mogu dovoljno brzo uspostaviti
takvu vrstu ograničenja

da odmah zaustave izbijanje zaraze.

Za to postoje logistički
i medicinski razlozi.

Ako sada pogledate COVID-19,

čini se da može imati razdoblje

u kojem postoji infekcija,
ali nema simptoma bolesti

čak i po 24 dana.

Ljudi hodaju naokolo s tim virusom

ne pokazujući znakove da ga imaju.

Neće biti u karanteni.

Nitko ne zna da trebaju karantenu.

Postoje i stvarni troškovi uvođenja
karantene i ograničenja putovanja.

Ljudi su društvene životinje

i pružaju otpor kad ih pokušate zadržati
na jednom mjestu

ili kad ih pokušate razdvojiti.

Vidjeli smo prilikom izbijanja Ebole

da su ljudi počeli izbjegavati karantenu

čim smo je postavili.

Pojedini pacijenti, ako i znaju da postoji
strogi karantenski protokol,

neće potražiti medicinsku pomoć

jer se boje zdravstvenog sustava

ili si ne mogu priuštiti zdravstvenu skrb

i ne žele biti odvojeni od
obitelji ili prijatelja.

Političari i vladini službenici,

kad znaju da će biti izolirani,

a pričaju o izbijanju
i slučajevima zaraze,

mogu prikrivati prave informacije

zbog straha od pokretanja karantene.

Naravno, ovakve utaje i neiskrenost

su upravo ono što praćenje izbijanja
bolesti čini tako teškim.

Možemo i trebamo biti još bolji
u postavljanju karantena

i ograničenju putovanja.

Ali oni nisu naša jedina mogućnost

i nisu najbolja mogućnost za nošenje
s ovakvim situacijama.

Ispravan, dugoročan način da izbijanje
zaraze učinimo manje ozbiljnim

je izgradnja globalnog
zdravstvenog sustava

koji će podržavati osnovne funkcije
zdravstvene skrbi u svakoj državi svijeta,

tako da sve države,
čak i one najsiromašnije,

budu spremne brzo prepoznati i liječiti
nove infektivne bolesti čim se pojave.

Kina je primila puno kritika zbog svog
odgovora na COVID-19.

No, zamislite da se COVID-19
pojavio u Čadu,

koji ima 3 i pol liječnika
na 100 000 stanovnika?

Zamislite da se pojavio
u Demokratskoj Republici Kongo,

koja je upravo otpustila zadnjeg pacijenta
nakon liječenja od Ebole?

Istina je da zemlje poput njih
nemaju resurse

za odgovor na infekcijske bolesti

ili liječenje ljudi

ili da bi o tome izvijestili dovoljno brzo
i pomogli ostatku svijeta.

Vodila sam procjenu centara za liječenje
od Ebole u Sijera Leoneu.

Činjenica je

da su liječnici u Sijera Leoneu vrlo brzo
prepoznali krizu s Ebolom.

Najprije kao opasan, zarazan virus
koji izaziva krvarenje,

a zatim i kao Ebolu.

No iako su ga prepoznali, nisu imali
resurse za borbu s njim.

Nisu imali dovoljno liječnika,
bolničkih kreveta

i nisu imali dovoljno informacija o tome
kako Ebolu liječiti

ili primijeniti kontrolu infekcije.

Jedanaest liječnika je umrlo od Ebole
u Sijera Leoneu.

Država ih je imala samo 120
kad je kriza počela.

Za usporedbu,

medicinski centar Baylor u Dallasu (SAD)
ima više od 1000 zaposlenih liječnika.

To su one nejednakosti koje ubijaju ljude.

Najprije, kad zaraza krene,
ubijaju siromašne,

a zatim, kad se zaraza proširi,

ubijaju ljude širom svijeta.

Ako zaista želimo usporiti
izbijanja bolesti

i smanjiti njihov utjecaj,

moramo biti sigurni da svaka
država na svijetu

ima sposobnosti prepoznati
nove bolesti, liječiti ih

i izvijestiti o njima kako bi
mogla dijeliti informacije.

COVID-19 će biti velik teret
zdravstvenim sustavima.

U ovom govoru neću govoriti
o stopi smrtnosti

jer se, iskreno, nitko u ovom trenutku
ne može složiti oko toga.

Ono oko čega se najprije možemo složiti

je da će oko 20% zaraženih
virusom COVID-19

trebati bolničko liječenje.

Medicinski sustav SAD-a
se jedva može nositi s time.

Što će se dogoditi u Meksiku?

COVID-19 je otkrio neke stvarne slabosti

u opskrbnim lancima
globalnog zdravstvenog sustava.

Optimizirani sustavi isporuke u točno
zadanom vremenu su izvrsni kad je sve u redu,

ali u vrijeme krize znače
da nemamo pričuve.

Ako bolnica ili država ostanu
bez maski za lice

ili opreme za osobnu zaštitu,

nema velikog skladišta punog kutija
u kojem možemo tražiti isporuku.

Možete tražiti isporuku od dobavljača,
čekati da on to proizvede

i trebate čekati da vam se to dostavi,
uglavnom iz Kine.

To je vremenska odgoda u vrijeme
kad je najvažnije reagirati brzo.

Da smo bili savršeno pripremljeni
za COVID-19,

Kina bi ranije prepoznala izbijanje zaraze.

Bili bi spremni pružiti skrb
zaraženim ljudima

i bez gradnje novih zgrada.

Dijelili bi iskrene informacije
svojim građanima

pa ne bismo vidjeli te lude glasine koje
su se širile društvenim mrežama u Kini.

Dijelili bi informacije sa svjetskim
zdravstvenim autoritetima

pa bi ovi mogli izvijestiti državne
zdravstvene sustave

i pripremiti se za širenje virusa.

Državni zdravstveni sustavi bi tada mogli

stvoriti zalihe zaštitne opreme
koja im je trebala

i obučiti zdravstvene radnike
o načinima liječenja i kontroli zaraze.

Imali bismo znanstveno utemeljene protokole
što trebamo raditi kad se nešto dogodi,

poput kruzera sa zaraženim putnicima.

I imali bismo prave informacije koje bismo
dijelili s ljudima u svijetu

pa ne bismo vidjeli neugodne
i sramotne ksenofobične slučajeve,

kao kada su napadnuti ljudi azijskog
porijekla na filadelfijskim ulicama.

Ali čak i kad bi sve bilo posloženo,
imali bismo izbijanje zaraze.

Izbori koje donosimo o tome
kako nastanjujemo naš planet

to čine neizbježnim.

Za sada, suglasnost stručnjaka
o virusu COVID-19 je sljedeća:

kako ovdje u SAD-u, tako i u svijetu,

postat će gore prije nego postane bolje.

Vidimo slučajeve prijenosa bolesti
s čovjeka na čovjeka

koje nisu posljedica povratka putnika,

koji se upravo sada događaju u zajednici.

I vidimo ljude zaražene virusom COVID-19

za koje ne znamo gdje su se zarazili.

To su znaci da zaraza postaje gora,

a ne zaraza koju možemo kontrolirati.

To je depresivno, ali nije iznenađujuće.

Kad govore o scenarijima pojavljivanja
novih virusa,

stručnjaci za globalno zdravstvo razmatraju
upravo takve scenarije.

Nadali smo se da ćemo se lagano izvući.

No, kad stručnjaci govore o razvoju virusa,

to su situacije i način na koji očekuju
da će se virus ponašati.

Završila bih s nekoliko osobnih savjeta.

Perite ruke!

Perite ruke često!

Znam da već perete ruke često
jer držite do higijene.

Ali perite ih još češće.

Postavite rutinu i budite disciplinirani
kako biste redovno prali ruke.

Perite ruke kad god ulazite
i izlazite iz zgrade.

Perite ruke kad god dolazite
i odlazite sa sastanka.

Osmislite rituale oko pranja ruku.

Dezinficirajte telefon.

Cijelo vrijeme dirate taj telefon svojim
prljavim, neopranim rukama.

Znam da ga nosite u kupaonicu.

(Smijeh)

Dezinficirajte telefon

i pokušajte ga ne koristiti
toliko često u javnosti.

Možda TikToku i Instagramu možete
pristupati samo kod kuće?

Ne dirajte lice.

Ne trljajte oči.

Ne grizite nokte.

Ne brišite nos nadlanicom.

Mislim, ne radite to uopće
jer je odvratno.

(Smijeh)

Ne nosite maske za lice.

Maske za lice su za bolesne ljude
i medicinsko osoblje.

Ako ste bolesni, maska za lice zadržava
vaše iskašljavanje i kihanje

i štiti ljude oko vas.

Ako ste zdravstveni radnik,

maska za lice je jedan od alata

u cijelom kompletu
osobne zaštitne opreme

koju trebate koristiti kako biste
pružili skrb pacijentima

i spriječili da se razbolite.

Ako ste obična, zdrava osoba,
nošenje maske za lice

će samo učiniti vaše lice znojnim.

(Smijeh)

Ostavite te maske u trgovinama

za liječnike, sestre i bolesnike.

Ako mislite da imate
simptome virusa COVID-19,

ostanite kod kuće,
pitajte svog liječnika za savjet.

Ako vam ustanove COVID-19,

zapamtite da je, uglavnom, vrlo blag.

Ako ste pušač,

sada je najbolje vrijeme
da prestanete pušiti.

Mislim, ako ste pušač,

uvijek je najbolje vrijeme za
prestanak pušenja.

Ali ako ste pušač i zabrinuti ste
zbog virusa COVID-19,

jamčim vam da je prestanak pušenja
najbolje što možete učiniti

kako biste se zaštitili od najgoreg učinka
virusa COVID-19.

COVID-19 je zastrašujuća stvar

u vrijeme kad je gotovo sve što čujemo
na vijestima zastrašujuće.

I postoji mnogo loših, ali privlačnih
načina za nošenje s njim:

panika, ksenofobija, strah od
otvorenog prostora, autoritarijanizam,

pojednostavljene laži
koje nas tjeraju da mislimo

kako su mržnja, ljutnja i usamljenost
rješenja za sprečavanje zaraze.

A nisu. Ona nas samo čine slabije
pripremljenima.

Postoji i dosadan,
ali koristan niz mogućnosti

koji možemo koristiti
kao odgovor na zarazu,

poput poboljšanja zdravstvene skrbi,
ovdje i svugdje,

investiranja u zdravstvenu infrastrukturu
i nadzor bolesti,

kako bismo znali
kada je stigla nova bolest;

izgradnja zdravstvenih sustava
u čitavom svijetu;

osnaživanje naših lanaca opskrbe

kako bi bili spremni za hitne slučajeve.

Bolje obrazovanje, kako bismo bili sposobni
govoriti o slučajevima izbijanja zaraze

i matematici rizika

bez slijepe panike.

Sada trebamo biti vođeni jednakošću

jer u ovoj, kao i mnogim
drugim situacijama,

jednakost je u našem vlastitom interesu.

Hvala vam što ste me slušali danas

i dozvolite mi da budem prva
koja će vam reći:

perite ruke kad napustite dvoranu.

(Pljesak)