Kako promijeniti način razmišljanja i izabrati svoju budućnost

Kada se nađemo pred velikim životnim problemima, često se nađemo na raskrižju: ili ćemo vjerovati da smo nemoćni pred velikom promjenom, ili ćemo to nadići i suočiti se s izazovom. U hitnom pozivu na djelovanje, politički strateg, Tom Rivett-Carnac, tvrdi da za suočavanje s klimatskim promjenama, ili bilo kojom drugom krizom koja nam se nađe na putu, trebamo postati nepopustljivo optimistični te kontinuirano djelovati kako bismo izgradili obnovljivu budućnost. Kako kaže: "Nepopustljiv optimizam može ispuniti naše živote smislom i svrhom."

Nikada nisam mislio da ću držati
svoj TED govor na mjestu poput ovog.

No, poput polovice čovječanstva,

posljednjih sam četiri tjedna
proveo zatvoren

uslijed globalne pandemije
koju je izazvao COVID-19.

Imam iznimnu sreću da
sam za ovo vrijeme

mogao doći u ovu šumu
blizu mog doma u južnoj Engleskoj.

Ova me šuma uvijek inspirirala,

a kako je sada čovječanstvo u potrazi za
načinima na koje možemo naći inspiraciju

za ponovno preuzimanje kontrole
nad našim djelima

kako nas užasne stvari ne bi snašle

bez da poduzmemo nešto i spriječimo ih,

pomislio sam kako je ovo dobro mjesto
za naš razgovor.

A započeo bih s pričom prije šest godina,

kada sam se prvi put
priključio Ujedinjenim narodima.

Dakle, čvrsto vjerujem
kako je UN od neusporedive važnosti

trenutno u svijetu

u promicanju zajedništva i suradnje.

No ono što ti ne kažu kada se pridružiš

jest kako je taj ključan rad ostvaren

pretežno u obliku
neizmjerno dosadnih sastanaka,

neizmjerno dugačkih, dosadnih sastanaka.

I sad, možda mislite kako ste već bili na
nekim dugim, dosadnim sastancima,

i siguran sam da jeste.

Ali ovi su UN sastanci sasvim druga priča

i svi koji tamo rade im pristupaju
s onom dozom smirenosti

koju obično mogu doseći samo Zen majstori.

Ja, međutim, nisam bio spreman na to.

Pridružio sam se očekujući dramu
i napetost i nova rješenja.

Na što nisam bio spreman

bio je proces za koji mi se činilo
da se kreće brzinom ledenjaka,

brzinom kojom su se ledenjaci
prije kretali.

Pa, usred jednog takvog
dugog sastanka,

dobio sam poruku.

Uručila mi ju je prijateljica,
suradnica i koautorica,

Christiana Figueres.

Christiana je bila izvršna tajnica

UN-ove Okvirne konvencije
o klimatskim promjenama,

te je, kao takva, imala potpunu odgovornost

da UN postigne ono što će kasnije postati
Pariški sporazum.

Vodio sam političku strategiju za nju.

Dakle, kada mi je dala tu poruku,

pretpostavio sam da sadrži
detaljne političke upute

o tome kako ćemo se izvući
iz ove stravične kaljuže

u kojoj smo, čini se, zaglavili.

Uzeo sam tu poruku i pogledao je.

Pisalo je: "Naporno.

No hajmo pristupiti s ljubavlju!"

Volim tu poruku iz mnogo razloga.

Volim način na koje male vitice
izlaze iz riječi "naporno" [painful].

Bio je to dobar vizualni prikaz
onoga kako sam se osjećao u tom trenutku.

No osobito sam je volio
jer sam, kako sam je gledao,

shvatio da to i jest bila politička uputa,

te da ako ćemo biti uspješni,

to je kako ćemo to ostvariti.

Pustite me da objasnim.

Ono što sam zapravo osjećao
na tim sastancima bilo je o kontroli.

Preselio sam svoj život iz Brooklyna
u New Yorku u Bonn u Njemačkoj

s izrazito suzdržanom podrškom
moje žene.

Djeca mi sada idu u školu
u kojoj ne znaju jezik

i mislio sam da je ću,
uz sav ovaj rascjep u mom svijetu,

imati kontrolu, do neke mjere,
nad onim što će se dogoditi.

Godinama sam osjećao da je klimatska kriza
jasno utvrđen izazov

naše generacije,

i bio sam tamo, spreman da odigram
svoju ulogu i učinim nešto za čovječanstvo.

Ali stavio sam ruke na poluge
za kontrolu koje su mi dali

povukao sam ih,

i ništa se nije dogodilo.

Shvatio sam da su stvari koje mogu
kontrolirati obične, svakodnevne stvari.

"Idem li biciklom na posao?"
te "Gdje ručam?",

dok su stvari koje će odrediti

hoćemo li biti uspješni

bile pitanja poput: "Hoće li Rusija
upropastiti pregovore?"

"Hoće li Kina postati odgovorna
za svoje emisije?"

"Hoće li SAD pomoći siromašnijim državama
nositi se s teretima klimatskih promjena?"

Razlika se činila tako ogromnom

da se činilo kako ne postoji način
da se premosti.

Činilo se uzaludnim.

Počeo sam se osjećati
kao da sam pogriješio.

Postajao sam depresivan.

No čak sam i u tom trenutku

shvatio da taj osjećaj ima
puno sličnosti onome

kako sam se osjećao kada sam prvi put
saznao o klimatskoj krizi godinama prije.

Proveo sam većinu svojih formativnih
godina kao budistički redovnik

u ranim dvadesetima,

ali napustio sam redovnički život,
jer čak i onda, prije 20 godina,

osjećao sam da je klimatska kriza već
hitan slučaj koji brzo napreduje

te sam želio odraditi svoj dio.

Kad sam otišao i
opet se uključio u svijet,

tražio sam ono što mogu kontrolirati.

Bilo je to nekoliko tona mojih vlastitih
emisija te onih od moje uže obitelji,

za koju političku stranku glasam
svakih nekoliko godina,

idem li na pokoji prosvjed.

I tada sam potražio probleme
koji će odrediti ishod,

a to su bili veliki
geopolitički pregovori,

golema infrastruktura planova potrošnje,

ono što rade ostali.

Razlika mi se ponovno učinila
tako ogromnom

da mi se nije činilo kako
je mogu premostiti.

I dalje sam se trudio poduzeti nešto,

no nije se zadržalo.

Činilo se uzaludnim.

Sad, znamo da je ovo iskustvo zajedničko
mnogim ljudima,

i možda ste vi imali ovo isto iskustvo.

Kada se suočimo s ogromnim izazovom

za koji nemamo osjećaj da
njime upravljamo ili imamo kontrolu,

naš nas um može prevariti
kako bi nas zaštitio.

Ne volimo se osjećati
kao da nemamo kontrolu

pri suočavanju s velikim silama,

tada će nam naš um reći:
"Možda nije tako važno.

Možda se ipak ne događa baš
tako kako ljudi pričaju."

Ili pak podcjenjuje našu ulogu u tome.

"Nema ničega što ti, sam, možeš učiniti,
zašto onda pokušati?"

No događa se nešto neobično.

Je li stvarno istina da ljudi
posvete vrijeme i djeluju kontinuirano

na probleme od najviše važnosti

kada osjećaju da imaju
visok stupanj kontrole?

Pogledajte ove slike.

Ovi su ljudi njegovatelji i bolničari

koji pomažu čovječanstvu
u borbi protiv koronavirusa

koji je pomeo svijet u obliku pandemije
u posljednjih nekoliko mjeseci.

Mogu li oni spriječiti širenje bolesti?

Ne.

Mogu li oni spriječiti
smrti njihovih pacijenata?

Neke će moći spriječiti,

no neke će biti
van njihove kontrole.

Čini li to njihov doprinos
uzaludnim i beznačajnim?

Zapravo je uvredljivo
čak i sugerirati to.

Oni brinu o drugim ljudskim bićima

u trenucima njihove najveće ranjivosti.

I ta je briga izrazito važna,

toliko da vam samo moram
pokazati ove slike

da postane očito

kako hrabrost i ljudskost
koje ovi ljudi pokazuju

čine njihov rad
jednom od najznačajnijih stvari

koju, kao ljudi, možemo činiti,

iako je ishod izvan njihove kontrole.

Sad, to je zanimljivo,

jer nam pokazuje da su ljudi sposobni

posvetiti vrijeme i djelovati kontinuirano

čak i kada je ishod
izvan njihove kontrole.

To nam zadaje i drugi izazov.

U klimatskoj krizi,

ono što činimo sada,
odvojeno je od utjecaja koji ima,

dok istovremeno
ono što se događa na slikama

jest da bolničari ne nastavljaju
zbog uzvišenog cilja spašavanja svijeta,

nego zbog svakodnevnog zadovoljstva
brige za drugo ljudsko biće

u trenucima njihove slabosti.

S klimatskom krizom
imamo ogromno razdvajanje.

Prije smo bili razdvojeni vremenom.

Utjecaji klimatske krize
trebali su biti u dalekoj budućnosti.

No sad nas je budućnost sustigla.

Kontinenti gore.

Gradovi postepeno tonu.

Kontinenti postepeno tonu.

Stotine tisuća ljudi mora seliti
zbog učinaka klimatskih promjena.

No, čak i sada, kada ti učinci
nisu više razdvojeni vremenom od nas,

još su uvijek razdvojeni
time da je teško osjetiti

izravnu poveznicu.

To se događa negdje drugdje nekom drugom

ili nama na drugačiji način
no što smo navikli to doživljavati.

Tako da iako nam priča bolničara
nešto pokazuje

o ljudskoj prirodi,

pronaći ćemo drugačiji način

da se nosimo s klimatskom krizom
na održiv način.

Postoji način da to učinimo,

snažnom kombinacijom
dubokog stava popraćenog podržavanjem

koji, u kombinaciji
s dosljednim djelovanjem,

može omogućiti čitava društva da
se posvete kontinuiranom djelovanju

prema zajedničkom cilju.

To je bilo vrlo učinkovito kroz povijest.

Dopustite mi da vam objasnim
pomoću povijesne priče.

Trenutno stojim u šumi
u blizini mog doma u južnoj Engleskoj.

Ta konkretna šuma
nije daleko od Londona.

Prije osamdeset godina,
taj je grad bio napadnut.

U kasnim 1930-ima,

stanovnici Britanije učinili bi sve
kako bi izbjegli suočiti se sa stvarnošću

da Hitlera ništa neće spriječiti
da osvoji Europu.

Svježim sjećanjem na Prvi svjetski rat

bili su prestravljeni nacističke agresije

i bili su spremni na sve da izbjegnu
suočavanje sa stvarnošću.

Na kraju se stvarnost probila.

Churchill je ostao upamćen po mnogočemu,
od čega sve nije bilo pozitivno,

no ono što je učinio
u prvim danima rata

jest to da je promijenio priču koju
su si stanovnici Britanije ponavljali

o onome što rade i što će se dogoditi.

Tamo gdje su prije bili
strepnja i napetost i strah,

pristigla je smirena odlučnost,

sam otok,

najvažniji trenutak,

najvažnija generacija,

država koja će se boriti
na plažama i brdima

i na ulicama,

država koja nikada neće odustati.

Ta promjena od straha i strepnje

prema suočavanju sa stvarnošću, kakva god
bila, koliko god mračna,

nije imala nikakve veze s vjerojatnošću
pobjede u ratu.

Nije bilo novosti s bojišta
da se bitke poboljšavaju,

tada čak niti da se
moćan novi saveznik pridružio borbi

i promijenio šanse u njihovu korist.

To je jednostavno bio odabir.

Pojavio se dubok, odlučan, nepopustljiv
oblik optimizma,

koji nije izbjegavao ili poricao
tamu koja je pritiskala,

ali koji je odbio biti zastrašen.

Taj je nepopustljiv optimizam moćan.

Nije ovisan o pretpostavci
da će ishod biti dobar

niti je on oblik čeznutljivog
razmišljanja o budućnosti.

Međutim, ono što on radi
jest da pokreće djelovanje

te mu ulijeva značenje.

To znamo iz onog vremena,

bez obzira na rizik
i bez obzira na izazov,

bilo je to značajno vrijeme
ispunjeno svrhom,

a mnoge su priče potvrdile

da su postupci pilota u Bitci za Britaniju

pa sve do najjednostavnijeg
vađenja krumpira iz zemlje

postali prožeti značenjem.

Bili su usmjereni prema
zajedničkoj svrsi i zajedničkom ishodu.

To se moglo vidjeti kroz povijest.

Sparivanje dubokog i odlučnog,
nepopustljivog optimizma s djelovanjem,

kada optimizam vodi
prema odlučnom djelovanju,

oni mogu postati nezavisni:

bez nepopustljivog optimizma,
djelovanje samo sebe ne može održati;

bez djelovanja, nepopustljiv optimizam
je samo stav.

Zajedno mogu preobraziti
cijelo pitanje i promijeniti svijet.

To smo vidjeli više puta.

Vidjeli smo to kada je Rosa Parks
odbila ustupiti svoje mjesto.

Vidjeli smo to u Gandhijevim
"marševima soli" do plaže.

Vidjeli smo to kada su sufražetkinje rekle:
"hrabrost poziva na hrabrost svugdje."

I vidjeli smo to kada je Kennedy rekao
kako će kroz 10 godina

staviti čovjeka na Mjesec.

To je oduševilo generaciju
i usredotočilo ih na zajednički cilj

protiv mračnog i zastrašujućeg protivnika,

iako nisu znali kako će ga postići.

U svakom od ovih slučajeva,

realističan i odvažan,
ali odlučan, nepopustljiv optimizam

nije bio rezultat uspjeha.

Bio je njegov uzrok.

To je također
kako se dogodio preobražaj

na putu prema Pariškom sporazumu.

Ti su se izazovni, zahtjevni, pesimistični
sastanci mijenjali

kako je sve više ljudi odlučilo
da je ovo naš trenutak da navalimo

i odlučimo kako nećemo
uprskati stvari dok smo tu,

te da ćemo postići ishod
za koji smo znali da je moguć.

Sve se više ljudi okrenulo toj perspektivi

te su počeli raditi,

a na kraju je otišlo do vrha
i uzelo si zamah

koji se urušio nad nama

i donio mnogo onih izazovnih problema

koji su imali bolje ishode
nego što smo mogli zamisliti.

Čak i sada, godinama poslije zbog poricanja
klimatskih promjena u Bijeloj kući,

mnogo toga što je pokrenuto
onih dana, još se razvija,

a sve su opcije otvorene u
nadolazećim mjesecima i godinama

pri suočavanju s klimatskom krizom.

Trenutno se probijamo kroz
jedan od najizazovnijih razdoblja

u životima mnogih od nas.

Globalna pandemija bila je zastrašujuća,

bilo da je uključivala
osobnu tragediju ili ne.

No također je potresla i naše uvjerenje
da smo nemoćni

pri suočavanju s velikom promjenom.

U razmaku od par tjedana

pokrenuli smo se toliko da je polovica
čovječanstva poduzela drastične mjere

kako bi se najugroženiji zaštitili.

Ako smo sposobni za to,

možda nismo još ispitali
granice mogućnosti ljudi

kada se treba suočiti
sa zajedničkim izazovom.

Sada moramo nadići
priče o nemoći,

jer, budite sigurni --

klimatska kriza bit će
mnogo gora od pandemije

ako ne poduzmemo mjere
koje još možemo poduzeti

kako bismo spriječili tragediju
za koju znamo da dolazi.

Ne možemo si više priuštiti
luksuz da se osjećamo nemoćno.

Istina je da će se buduće generacije

osvrtati na ovaj
konkretan trenutak sa strahom

dok stojimo na križanju
između obnovljene budućnosti

i one koju smo odbacili.

A istina jest da se mnogo toga odvija
prilično dobro za nas u ovom prijelazu.

Troškovi obnovljive energije padaju.

Gradovi se mijenjaju.
Zemlja se obnavlja.

Ljudi su na ulicama i
bore se za promjene

sa zanosom i upornošću

koje nismo vidjeli generacijama.

Pravi je uspjeh moguć
u ovom prijelazu,

ali moguć je i neuspjeh,

što čini ovo vrijeme
najuzbudljivijim za biti živ.

Možemo donijeti odluku upravo sada
da ćemo pristupiti ovom izazovu

nepopustljivim i odvažnim,
realističnim i odlučnim optimizmom

te da ćemo učiniti sve u našoj moći
kako bismo osigurali da oblikujemo put

prema obnovljenoj budućnosti
nakon što izađemo iz pandemije.

Svi možemo odlučiti da ćemo biti
zvijezde vodilje za čovječanstvo,

iako nam slijede tamni dani,

i možemo odlučiti
da ćemo biti odgovorni,

smanjit ćemo naše emisije
barem za 50 posto

u sljedećih 10 godina,

te ćemo poduzeti mjere
da uključimo vladu i korporacije

kako bi oni osigurali sve potrebno
za izlazak iz epidemije,

kako bi oni sagradili
svijet kakav mi želimo.

Trenutno je sve to moguće.

Vratimo se sada
u onu dosadnu sobu za sastanke

gdje ja zurim u poruku Christiane.

Zurenje u nju me vratilo

u neke od iskustava u mom životu
koja su me najviše preobratila.

Jedna od mnogo stvari
koje sam naučio kao redovnik

bila je da su bistar um i radosno srce
i put i cilj u životu.

Nepopustljiv optimizam je
oblik primijenjene ljubavi.

On je i svijet koji želimo stvoriti

i način na koji taj svijet možemo stvoriti.

A to je odabir svih nas.

Odabrati suočiti se s ovim trenutkom
uz nepopustljiv optimizam

može ispuniti naše živote
smislom i svrhom,

a čineći to, možemo
utjecati na tijek povijesti

i preusmjeriti ga k budućnosti
koju smo mi odabrali.

Da, živjeti sad čini se van kontrole.

Čini se zastrašujuće i jezivo i nepoznato.

No nemojmo se kolebati
u ovom ključnom prijelazu

koji nam dolazi.

Suočimo se nepopustljivim
i odlučnim optimizmom.

Da, vidjeti promjene trenutno u svijetu

može biti neugodno.

No hajmo pristupiti s ljubavlju.

Hvala vam.