Moć ranjivosti| Brené Brown | TEDxHouston

Govor je održan na lokalnom nezavisno organiziranom TEDx eventu.
Brene Brown istražuje povezanost među ljudima: našu sposobnost empatije, pripadanja, ljubavi. U ovom dirljivom i smiješnom govoru s nama dijeli duboke uvide iz svog istraživanja koji su je i samu naveli na upoznavanje same sebe i drugih. Govor koji vrijedi podijeliti s drugima.

Počet ću s ovim.

Prije par godina zvala me
organizatorica događaja

jer sam trebala održati predavanje

i rekla je:

"Borim se s tim što da napišem
o vama na letku."

Pomislila sam: "Čemu borba?",

a ona je rekla:
"Čula sam vaš govor

i nazvala bih vas istraživačicom,

ali bojim se ako vas tako nazovem
nitko neće doći

jer će misliti da ste
dosadni i nevažni." (Smijeh)

Ja sam pomislila: "OK."

Rekla je: "Ono što mi se
svidjelo u vašem govoru

je to da ste pripovjedačica.

Tako da mislim da ću
napisati da ste pripovjedačica."

Akademski, nesiguran dio mene,
pomislio je:

"Kako ćete me nazvati?"
(Smijeh)

Rekla je:
"Nazvat ću vas pripovjedačicom."

Pomislih: "A zašto ne čarobnom vilom?"
(Smijeh)

Rekoh: "Da razmislim o tome."

Pokušala sam prizvati svoju hrabrost

i pomislila sam:

"Ja jesam pripovjedačica.
Vršim kvalitativna istraživanja.

Prikupljam priče.

Možda su priče samo podaci s dušom
i možda sam ja pripovjedačica."

Rekla sam: "Znate što?

Zašto ne kažete da sam
istraživačica pripovjedačica?"

Ona je rekla: "Ha ha! To ne postoji!"

(Smijeh)

Tako sam ja istraživačica pripovjedačica
i danas ću vam govoriti

- govorimo o širenju percepcije -

želim vam ispričati neke priče

o dijelu mog istraživanja koji je
iz temelja promijenio moju percepciju

i način na koji živim, volim,
radim i odgajam djecu.

Ovo je kako moja priča počinje.

Kad sam bila
mlada istraživačica doktorantica

na prvoj godini imala sam profesora

koji je prvi dan predavanja rekao:

"Evo kako stvari stoje. Ako nešto
ne možete izmjeriti, to ne postoji."

Pomislila sam da mi samo laska.

Pitala sam: "Uistinu?"
Rekao je: "Apsolutno."

Morate znati da imam
diplomu socijalnog rada,

magisterij socijalnog rada
i htjela sam doktorat iz socijalnog rada,

tako da sam cijelu akademsku karijeru
bila okružena ljudima

koji su živjeli prema paroli
"Život je smušen; voli ga."

Ja sam više tip "Život je smušen,
počisti ga," (Smijeh)

"organiziraj ga i stavi u kutiju."

(Smijeh)

Mislila sam da sam pronašla svoj put,
karijeru koju želim...

jedna od važnih uzrečica
u socijalnom radu je:

"Prepusti se neugodi posla."

Ja razmišljam na način
"Izudaraj neugodu,

premjesti je i dobij sve petice."
(Smijeh)

To je bila moja mantra.

Bila sam jako oduševljena time.

Mislila sam da to je karijera za mene,

jer me zanimaju neke smušene teme,

ali želim ih učiniti nesmušenima.

Želim ih shvatiti.

Želim se udubiti u te stvari
za koje znam da su važne

i svima dati na uvid kod.

Počela sam s povezanošću.

Jer kad ste deset godina
socijalni radnik

shvatite da smo ovdje
zbog povezanosti.

To našim životima daje
smisao i svrhu.

To je ono o čemu se radi.

Nije bitno da li razgovarate s ljudima
koji se bave socijalnim pravom,

duševnim zdravljem,zlostavljanim,
zanemarivanim.

Ono što znamo je da povezanost,
sposobnost da se osjećamo povezani

je neurobiološka,
tako smo stvoreni.

To je razlog zašto smo ovdje.

Mislila sam: "Znate što?
Počet ću s povezanosti."

Znate onu situaciju

u kojoj vas šef procjenjuje.

I kaže vam 37 stvari
koje radite fenomenalno

i jednu koju zove "prilikom za rast"?

(Smijeh)

I sve o čemu možete razmišljati je
"prilika za rast", nije li?

Tako je tekao i moj rad.

Jer kad pitate ljude o ljubavi,
oni govore o slomljenom srcu.

Kad ih pitate o pripadnosti,

pričat će vam o svojim
najbolnijim iskustvima

isključenosti.

Kad ih pitate o povezanosti,

priče koje su mi rekli
bile su o nepovezanosti.

Oko šest tjedana nakon
početka istraživanja

Naletjela sam na taj neki neimenovani
pojam koji je zamrsio povezanost.

Na način koji nisam razumjela
niti prije vidjela.

Povukla sam se iz istraživanja
i pomislila:

"Moram shvatiti što je to."

Ispostavilo se da je to sram.

"Sram" se lako može shvatiti

kao strah od nepovezanosti.

Ima li u meni nešto,
što ako drugi ljudi vide,

neću biti vrijedan povezanosti?

Ono što vam mogu reći jest:
sram je univerzalan, svi se sramimo.

Jedini ljudi koji ga ne osjećaju

nemaju sposobnost za ljudsku
empatiju ni povezanost.

Nitko ne želi pričati o njemu,

a što manje pričamo o njemu,
to se više sramimo.

Ono što podupire taj sram,

taj svima nama poznat
"nisam dovoljno dobra" osjećaj,

"nisam dovoljno bijela, mršava, bogata,

lijepa, pametna, uspješna."?

Ono što ga podupire
je nevjerojatna ranjivost.

Ideja "ako se želimo povezati

moramo dopustiti drugima
da nas vide, uistinu vide."

Znate kako se osjećam u vezi ranjivosti;
mrzim je.

I tako sam pomislila da je ovo prilika
da je pobijedim štapom za mjerenje.

Počinjem; prokljuvit ću ovo;

Provest ću godinu dekonstruirajući sram;

Shvatit ću kako ranjivost funkcionira;

Nadmudrit ću je.

Bila sam spremna i uzbuđena!

Kao što znate,
ovo neće ispasti dobro.

(Smijeh)

Znate to.

Mogu vam svašta reći o sramu,

ali trebalo bi mi dodatno vrijeme.

Ali evo na što se svodi.

Ovo je najvažnije što sam naučila

za deset godina istraživanja.

Moja jedna godina pretvorila se u šest.

Tisuće priča, stotine dugih intervjua,
fokus grupa.

Ljudi su mi slali stranice
svojih dnevnika,

svoje priče, tisuće prikupljenih podataka
tokom šest godina.

I donekle sam povezala stvari,

Donekle sam shvatila što je sram
i kako djeluje.

Objavila sam knjigu i teoriju,
ali nešto nije bilo u redu.

A to je bilo

ako sam uzela u obzir
ljude koje sam intervjuirala

i podijelila ih u skupine
prema osjećaju samovrijednosti

- na ovo se svodi,
na osjećaj samovrijednosti -

imaju jak osjećaj ljubavi i pripadanja.

Ljudi koji se bore s tim

su ljudi koji se uvijek pitaju
jesu li dovoljno dobri.

Samo je jedna varijabla dijelila ljude

koji su imali osjećaj ljubavi i
pripadnosti od onih koji nisu:

Ljudi koji osjećaju ljubav i pripadnost

vjeruju da su vrijedni
ljubavi i pripadnosti.

To je to.

Vjeruju da su vrijedni.

Za mene je težak dio
onoga što nas sprečava u povezanosti

naš strah da nismo
vrijedni povezanosti

i to je nešto za što sam
osobno i profesionalno

osjećala da trebam bolje shvatiti.

Uzela sam sve intervjue u kojima

sam primijetila osjećaj vrijednosti

i da ljudi žive prema njemu
i samo njih proučavala.

Što je tim ljudima bilo zajedničko?

Imam blagu ovisnost o uredskom materijalu,
ali to je druga tema.

(Smijeh)

Imala sam fascikl i olovka,

razmišljala kako ću nazvati
ovo istraživanje.

Prvo mi je na pamet palo
"punim srcem".

Ti ljudi žive punim srcem
iz osjećaja vlastite vrijednosti.

Napisala sam to na fascikl
i počela proučavati podatke.

Prvo sam to učinila u sklopu
intenzivne 4 dnevne analize podataka

u kojoj sam izvukla sve te intervjue,

priče i incidente.

"Koja je tema? Koji je uzorak?"

Moj je muž otišao s djecom iz grada
(Smijeh)

jer sam ludila oko toga.

Bila sam u fazi istraživanja i pisanja.

Evo što sam otkrila.

Zajednički im je osjećaj hrabrosti.

Želim razdvojiti hrabrost od junaštva.

Hrabrost, izvorna definicija hrabrosti,

kad je postala dijelom engleskog jezika,

od latinske riječi cor koja znači srce,

izvorna definicija je značila
pričati priču o sebi

cijelim svojim srcem.

Vrlo jednostavno, ti ljudi
imaju hrabrosti biti nesavršeni.

Imaju samilosti prema sebi,

a onda i prema drugima jer

ne možemo biti samilosni prema drugima

ako to nismo prema sebi.

Naposljetku, bili su povezani,

a to je težak dio,

kao posljedica autentičnosti.

Mogli su napustiti ideju onoga
što su mislili da trebaju biti

kako bi bili ono što jesu,

a to je nužno za stvaranje povezanosti.

Druga stvar koja im je zajednička:

U potpunosti su prigrlili ranjivost.

Vjerovali su da ih ono što ih čini
ranjivima, ujedno čini prekrasnima.

Nisu rekli da je ranjivost ugodna

niti da je mučna

kao što sam prije pretpostavila
kod intervjuiranja srama.

Rekli su samo da je nužna.

Pričali o spremnosti da
prvi kažeš "volim te".

Spremnosti za učiniti nešto
u čemu nema garancije.

Spremnosti strpljivog čekanja

rezultata mamografije.

Bili su spremni ući u vezu

koja može, ali i ne mora uspijeti.

Mislili su da je to ključno.

Ja sam mislila da je to izdaja.

Nisam mogla vjerovati da sam se
obvezala na ovo istraživanje,

definicija istraživanja
je kontrola i predviđanje,

istraživanje fenomena

s eksplicitnim razlogom
kontrole i predviđanja.

I sad je moja misija kontrole
i predviđanja dovela do otkrića

da živjeti znači prigrliti ranjivost.

I prestati kontrolirati i predviđati.

To me dovelo do malog sloma.

(Smijeh)

Izgledao je ovako:
[slom, duhovno buđenje]

(Smijeh)

Uistinu.

Dovelo je do onog
što ja nazivam slomom,

a moja terapeutkinja
"duhovnim buđenjem".

(Smijeh)

Duhovno buđenje zvuči bolje,
ali uvjeravam vas da je to bio slom.

Trebala sam pustiti svoje podatke
i pronaći terapeuta.

I da vam kažem,
znate tko ste

u trenu kad nazovete prijatelje i pitate:
"Mislim da mi je potrebna pomoć.

Možeš li mi nekog preporučiti?"

Jer petorica mojih prijatelja rekli su

"Oh, ne bih ti htio biti terapeut."
(Smijeh)

Pitala sam ih: "Što to znači?"

A oni su rekli:
"Znaš, samo kažem.

Nemoj uzeti svoj štap za mjerenje."

(Smijeh)

Rekla sam: "OK."

I tako sam našla terapeutkinju.

Na svoj prvi susret s Diane

uzela sam listu s načelima
života punim srcem.

Sjela je i pitala kako sam.

Rekla sam: "Super. OK sam."

Pitala me što se zbiva.

To je terapeut koji radi
s drugim terapeutima,

jer moramo se međusobno sastajati
jer imamo dobre detektore zavaravanja.

(Smijeh)

Rekla sam: "Evo u čemu je stvar.
Borim se."

"Čemu borba?", pitala je.

"Imam problem s ranjivošću.

Znam da je ona u srži srama i straha

i naše borbe za vrijednošću,
ali izgleda da je i

srce radosti, kreativnosti,
pripadanja i ljubavi.

Mislim da imam s tim problem
i da trebam pomoć."

Rekla sam: "Ovako, nema analize
obitelji, sranja iz djetinjstva,

(Smijeh)

potrebne su mi samo strategije."

(Smijeh)

(Pljesak)

Hvala vam.

A ona napravi ovo.

(Smijeh)

Kažem: "Loše je, ha?"

Rekla je: "Nije ni dobro ni loše.

(Smijeh)

Tako je kako je."

Rekla sam: "Ovo će biti gadno!"

(Smijeh)

I bilo je i nije.

Trajalo je oko godinu dana.

Znate kako postoje ljudi

koji se, kad shvate da su
ranjivost i nježnost važne,

predaju, prepuste.

A) To nisam ja.

B) Čak se ni ne družim s takvim ljudima.

(Smijeh)

Za mene je to bila
mučna jednogodišnja borba. (Smijeh)

Karneval borbe.
Ranjivost je udarala, ja uzvraćala.

Izgubila sam bitku,
ali vjerojatno sam osvojila svoj život.

Vratila sam se istraživanju
i provela nekoliko godina

pokušavajući shvatiti
ljude koji žive punim srcem,

njhove izbore i kako
se nose s ranjivošću.

Zašto se toliko borimo s njome?

Jesam li sama u toj borbi?

Ne.

Naučila sam slijedeće.

Otupljujemo ranjivost.

Kad čekamo poziv...

Smiješno je. U srijedu sam
nešto stavila na Twitter i Facebook:

"Kako biste definirali ranjivost
i što vas čini ranjivima?"

i u roku sat i pol
dobila sam 150 odgovora.

Željela sam opipati puls javnosti.

"Zamoliti muža za pomoć jer sam bolesna,
a tek smo nedavno vjenčani."

"Iniciranje seksa s mužem."

"Iniciranje seksa sa ženom."

"Biti odbijen."
"Pozvati nekog na izlazak."

"Čekanje uzvratnog poziva od doktora."

"Dobiti otkaz."

"Davati otkaz ljudima."

To je svijet u kojem živimo.

Živimo u ranjivom svijetu.

I jedan od načina na koji se
s njim nosimo je otupljivanje ranjivosti.

Za to postoje dokazi,
i to nije jedini razlog

zašto dokazi postoje,
ali je važan razlog.

Najzaduženija smo,

najdeblja,

najovisnija,

najlječenija kohorta odraslih
u američkoj povijesti.

Problem je, a to sam naučila
iz istraživanja,

u tome što ne možete
selektivno otupljivati emocije.

Ne možete reći:
"Evo loših emocija.

Evo ranjivosti, tuge, srama,

straha, razočaranja.
Njih ne želim osjećati."

Popit ću nekoliko piva
i pojesti mufin od banane."

(Smijeh)

Ne želim ih osjećati!

I znam da se smijete jer vam
je to poznato.

Ja zarađujem zavirujući u vaša živote.
To znači: "O, Bože!"

(Smijeh)

Ne možete zatupljivati teške osjećaje

bez da zatupljujete druge osjećaje.

Ne možete tako zatupljivati.

Kad njih zatupite,

zatupili ste i radost,
zahvalnost, sreću.

I onda smo nesretni
i tražimo smisao i svrhu,

pa se osjetimo ranjivima

i popijemo par piva
i pojedemo mufin s bananom i lješnjacima.

I tako to posatne začaran krug.

Mislim da je važno da razmislimo
kako i zašto otupljujemo,

jer nije to samo pitanje ovisnosti.

Druga stvar je da se želimo
riješiti nesigurnosti.

Religija se iz misterija i vjere
pretvorila u sigurnost.

"Ja sam u pravu. Ti si u krivu. Zašuti."

To je to.

Samo sigurnost.

Što se više bojimo,
to smo ranjiviji,

te se još više bojimo.

Tako danas izgleda politika.

Nema dijaloga, nema razgovora.

Samo krivnja.

Znate kako se krivnja opisuje
u istraživanju?

"Način rješavanja boli i neugode."

Usavršavamo.

Da vam kažem,

ako netko želi da mu život tako izgleda,

ja sam ta.

Ali to ne funkcionira.

Jer vadimo mast iz naših guzica
i stavljamo je u obraze.

(Smijeh)

Ali to ne funkcionira!

Nadam se da će se za stotinjak
godina ljudi osvrnuti i reći: "Wow!"

(Smijeh)

Najopasnije od svega,
usavršavamo svoju djecu.

Da vam nabrzinu kažem
što mislimo o djeci.

Oboružani su za borbu
kad se nađu u njoj.

Kad držite ta savršena mala bića
u svojim rukama, naš posao nije reći:

"Gledajte ih, savršeni su.

Moj posao je da ostanu savršeni,

da do petog razreda uđu u teniski tim

i upišu Yale do sedmog razreda."

To nije naš posao.
Ono što jest, je reći:

"Nesavršen si i naoružan za borbu,

ali i vrijedan ljubavi i pripadanja."

To je naš posao.
Odgojimo takvu generaciju

i nećemo imati probleme s kojima
se danas suočavamo.

Pravimo se da ono što radimo
nema utjecaja na ljude.

To radimo privatno, poslovno,

neovisno radi li se o spašavanju,
naftnoj mrlji ili opozivu.

Pravimo se kao da

ono što radimo nema
velikog utjecaja na druge ljude.

Rekla bih kompanijama:
"Ovo nam nije prvi rodeo, ljudi."

Samo nam je potrebno da ste
autentični, stvarni i da kažete:

"Žao nam je. Popravit ćemo to."

Ali postoji i drugi način,
i s ovim završavam.

Ovo sam otkrila:

da dopustimo drugima da nas vide,
duboko vide, do ranjivosti.

Voljeti cijelim srcem,
premda nema garancije.

A to je uistinu teško.

Kao roditelj vam mogu reći
da je to mučno.

Prakticirati zahvalnost i radost

u trenucima straha i zabrinutosti.

"Mogu li te toliko voljeti?
Mogu li strastveno vjerovati?

Moram li biti gnjevan oko toga?"

Samo biti sposoban stati

i umjesto zamišljanja
katastrofičnih scenarija,

reći: "Zahvalan sam.

Jer ako se osjećam ranjivo,
znači da sam živ."

I posljednje, i ono što
smatram najvažnijim,

je vjerovati da smo dovoljni.

Jer kad djelujemo iz osjećaja
da smo dovoljni,

prestajemo vrištati
i počinjemo slušati.

Ljubazniji smo prema
ljudima oko nas

i prema samima sebi.

To je sve. Hvala vam.

(Pljesak)