Ping-pong kao zagonetka pobjede

Odrastajući u Engleskoj, Pica Iyera učili su da je svrha igranja pobijediti. Danas, nekih 50 godina kasnije, shvatio je da natjecanje može više nalikovati "činu ljubavi". U ovom zavodljivom, pritajeno dubokom govoru, istražuje što uobičajeno igranje ping-ponga u njegovom susjedstvu u Japanu otkriva o zagonetki pobjeđivanja -- i pokazuje zašto ne znati tko je pobijedio može izgledati kao krajnja pobjeda.

Svake druge večeri u Japanu,

izađem iz svog stana,

penjem se uzbrdo 15 minuta,

zatim se zaputim u svoj
mjesni sportski klub,

gdje su postavljena tri stola za
ping pong u studiju.

Prostor je skučen

pa za svakim stolom

jedan par igrača vježba forhende,

drugi par vježba bekhende,

a svako malo, loptice se sudare u zraku

i svi kažu "O!"

Zatim, slučajnim odabirom,
izaberemo partnere i igramo u parovima.

Ali doista vam ne bih mogao reći
tko je pobijedio,

jer mijenjamo partnere svakih 5 minuta.

A svi se jako trude

da osvoje bodove,

ali nitko ne prati stanje tko pobjeđuje.

Nakon nekih sat vremena žestokog napora,

mogu vam iskreno reći

da se neznanje tko je pobijedio

čini kao konačna pobjeda.

U Japanu, kažu,

stvorili su natjecateljski duh
bez natjecanja.

Svima vam je poznato da je geopolitiku
najbolje pratiti gledanjem ping-ponga.

(Smijeh)

Dvije najjače svjetske sile bile su
najljući protivnici,

sve dok 1972. godine američkoj
momčadi ping-ponga

nije bilo dozvoljeno
posjetiti komunističku Kinu.

Čim su se nekadašnji suparnici

skupili oko nekakvih
malenih zelenih stolova,

svatko od njih mogao je proglasiti pobjedu

i cijeli svijet je mogao odahnuti.

Kineski vođa Mao Ce Tung

napisao je cijeli priručnik za ping-pong

i nazvao je taj sport
"duhovnim nuklearnim oružjem".

I priča se da je jedini
počasni doživotni član

američkog udruženja stolnog tenisa

tadašnji predsjednik Richard Nixon,

koji je pomogao iskreirati ovu
"win-win" situaciju

putem ping-pong diplomacije.

Ali puno prije toga,

stvarno, povijest modernog svijeta

najbolje je ispričana pomoću
skakutajuće bijele loptice.

"Ping-pong" zvuči kao srodnik
"sing-song" (pjevušiti),

kao nešto istočno,

ali zapravo, vjeruje se da su ga izumili
Britanci viših klasa

u viktorijanskom dobu,

koji se se počeli gađati vinskim čepovima
preko zidova knjiga nakon večere.

(Smijeh)

Ne pretjerujem.

(Smijeh)

Do kraja Prvog svjetskog rata,

ovim sportom vladali su igrači
iz bivšeg Austrougarskog carstva:

osam od devet prvih svjetskih prvenstava

osvojili su Mađari.

Istočni Europljani postali su tako vješti

u odbijanju svega što je
bilo bačeno na njih,

da su gotovo zaustavili razvoj
cjelokupnog sporta.

U jednoj utakmici
prvenstva u Pragu 1936. godine,

priča se da je prvi poen
trajao dva sata i 12 minuta.

Prvi poen!

Duži od "Pobješnjelog Maxa".

A prema jednom igraču, sudac se morao
povući zbog bolnog vrata

prije nego je poen zaključen.

(Smijeh)

Taj igrač počeo je
odbijati lopticu lijevom rukom

i diktirati šahovske poteze
između udaraca.

(Smijeh)

Mnogi gledatelji, naravno,
počeli su odustajati,

jer samo taj poen trajao je
možda i 12 tisuća udaraca.

Hitan sastanak Međunarodnog
udruženja za stolni tenis

morao se održati upravo tada i ondje

te su uskoro pravila promijenjena,

tako da nijedna utakmica ne može
trajati duže od 20 minuta.

(Smijeh)

Šesnaest godina poslije,
Japan dolazi na scenu,

kada se nepoznati urar Hiroji Satoh

pojavio na svjetskom prvenstvu
u Bombaju 1952. godine.

Satoh nije bio krupan,
nije bio visoko rangiran,

nosio je naočale,

ali bio je naoružan reketom
koji nije imao ispupčenja,

kao svi drugi reketi,

nego prekriven gustom
spužvastom gumenom pjenom.

Zahvaljujući tom prigušujućem
tajnom oružju,

nepoznati Satoh osvojio je zlatnu medalju.

Milijun ljudi izašlo je na ulice Tokija

kako bi ga pozdravili pri povratku,

i zapravo, japanski oporavak
nakon rata je počeo.

Ono što sam naučio
kroz svoje redovne igre u Japanu,

više bi se moglo nazvati unutarnjim
sportom svjetske prevlasti,

također poznatim i kao život.

U klubu nikad ne igramo jedan-na-jedan,

samo u parovima,

i zato što mijenjamo partnere
svakih 5 minuta,

ako slučajno izgubite, vrlo je
vjerojatno da ćete pobijediti

šest minuta kasnije.

Također igramo setove najboljih od dvojice

pa često uopće nema gubitnika.

Ping-pong diplomacija.

Uvijek se sjetim, kada sam bio dječak
odrastajući u Engleskoj,

učili su me da je svrha igre pobijediti.

Ali u Japanu, ohrabruje me se da vjerujem
da je zapravo svrha igre

da se što više ljudi oko vas
osjećaju kao pobjednici.

Pa se ne razbacujete gore-dolje
kao što bi pojedinac činio,

nego ste dio uravnoteženog,
stabilnog zbora.

Najvještiji igrači u našem klubu

upogone svoje vještine kako bi
vodstvo od 9:1 svog tima

pretvorili u rezultat 9:9 pri kojemu
će svi biti žestoko uključeni u igru.

A moj prijatelj koji udara te
visoke, nadlijetajuće lopte

koje manji igrači promašuju --

pa, on osvaja puno poena,
ali smatra ga se gubitnikom.

U Japanu, igra ping-ponga je
poput čina ljubavi.

Učite kako igrati s nekom osobom,

umjesto protiv nje.

I priznat ću,

isprva mi je izgledalo kao da
je sva zabava ukradena sportu.

Nisam mogao slaviti nakon iznimno
naporne pobjede nad najjačim igračima,

jer šest minuta kasnije,
s novim partnerom,

ponovo sam nazadovao.

S druge strane, nikada se
nisam osjećao neutješno.

Kada sam otišao iz Japana i opet
počeo igrati jedan-na-jedan

s mojim najvećim protivnikom u Engleskoj,

primijetio sam da sam nakon svakog poraza
istinski bio slomljenog srca.

Ali nakon svake pobjede
nisam mogao ni spavati

jer sam znao da odatle
postoji samo jedan put,

a taj je prema dolje.

Ako bih pokušao obavljati posao u Japanu,

to bi vodilo do beskrajne frustracije.

U Japanu, kao nigdje drugdje,

ako je rezultat izjednačen nakon 4 sata,

utakmica bejzbola završava izjednačeno,

a budući da je statistika lige zasnovana
na postotku pobjeda,

momčad s dosta izjednačenja može
završiti na višoj poziciji

od momčadi sa više pobjeda.

Kada je prvi put Amerikanac
doveden u Japan

kako bi vodio profesionalnu japansku
momčad bejzbola,

bio je to Bobby Valentine 1995. godine,

preuzeo je jednu sasvim prosječnu ekipu,

doveo ih je do zapanjujućeg kraja
sezone na drugom mjestu,

i istog trena je dobio otkaz.

Zašto?

"Pa", rekao je glasnogovornik momčadi,

"zbog prenaglašene važnosti pobjeđivanja."

(Smijeh)

Službeni Japan može se
činiti poprilično kao onaj poen

za koji kažu da je trajao
2 sata i 12 minuta,

a igranje da se ne bi izgubilo

može izvući svu maštu, hrabrost
i uzbuđenje iz toga.

Istovremeno, igranje ping-ponga u Japanu

podsjeća me zašto se
zborovi u pravilu više zabavljaju

od samostalnih izvođača.

U zboru, vaš jedini zadatak jest da
savršeno odigrate svoju malenu ulogu,

da pogodite svoje note osjećajući ih,

te da čineći to pripomognete stvaranju
prekrasne harmonije

koja je mnogo veća
od zbroja svojih dijelova.

Da, svakom zboru potreban je dirigent,

ali mislim da vas zbor oslobađa dječjeg
jednostavnog smisla za "ili-ili".

Odjednom shvatite da suprotno
od pobjede nije gubljenje --

nego propuštanje uviđanja šire slike.

Kako mi život teče,

zapanjuje me uvidjeti da nijedan događaj

ne može biti ispravno vrednovan
godinama nakon što se odvio.

Jednom sam izgubio sve što sam
posjedovao na ovom svijetu,

sve do zadnje sitnice, u požaru.

Ali s vremenom sam shvatio
da mi je taj prividan gubitak

omogućio da živim nježnije na ovom svijetu,

da pišem bez zabilješki,

i zapravo, da se preselim u Japan

i u tamošnji sportski klub poznat
kao stol za ping-pong.

Na istom tragu, jednom sam
nabasao na savršen posao,

a uvidio sam da prividna sreća

može biti zapreka istinskoj sreći,

čak više od očaja.

Igranje u parovima u Japanu me doista
oslobađa sve moguće tjeskobe,

a na kraju večeri,

zamjećujem kako svi napuštaju klub
u podjednakom stanju oduševljenja.

Svaku večer se podsjećam

da ne napredovati ne znači
isto što i nazadovati,

u istom smislu kao što ne biti živahan
nije isto što i biti mrtav.

Napokon sam shvatio zbog čega

kineska sveučilišta nude
diplome iz ping-ponga

i zbog čega su istraživači
zaključili da ping-pong

može pripomoći kod blagih
mentalnih poremećaja,

čak i kod autizma.

Ali dok budem pratio
Olimpijadu 2020. godine u Tokiju,

bit ću vrlo svjestan

kako neće biti moguće ocijeniti
tko je pobijedio ili izgubio

vrlo dugo.

Sjećate se kada sam spomenuo taj poen

koji je navodno trajao 2 sata i 12 minuta?

Jedan od igrača iz te utakmice
šest godina kasnije završio je

u koncentracijskim logorima
Auschwitzu i Dachauu.

Ali izvukao se živ.

Zašto?

Jednostavno zato što ga je
čuvar u plinskoj komori

prepoznao iz njegovih dana
igranja ping-ponga.

Je li on pobijedio u toj epskoj utakmici?

To uopće nije bitno.

Sjetite se, puno ljudi je napustilo igru
prije nego je taj prvi poen zaključen.

Jedina stvar koja ga je spasila

bila je činjenica da je sudjelovao.

Najbolji način za pobijediti
u bilo kojoj igri,

Japan mi to govori svake druge večeri,

jest nikada, nikada
ne misliti na rezultat.

Hvala.

(Pljesak)