Ne vjerujte jednostavnim pričama

Kao i svi mi, ekonomist Tyler Cowen voli dobru priču. No, u svom intrigantnom govoru odvodi nas korak dalje u razmišljanju o vlastitom životiu - u našem neurednom, kompliciranom, iracionalnom svijetu - u okviru jednostavne priče.

Rečeno mi je da dođem
ovamo i ispričam vam priče,

no, radije bih vam rekao
zašto sam sumnjičav prema pričama,

zašto me one uznemiruju.

Zapravo, što me priča više nadahnjuje,

to sam uznemireniji.

(Smijeh)

Najbolje priče su često najškakljivije.

Ono što je i dobro i loše kod priča
jest da su one neka vrsta filtera.

Preuzmu puno informacija,
no neke izostave,

a neke zadrže.

No, problem s filterom je u tome
što uvijek zadržava iste stvari.

Uvijek vam preostane
nekoliko jednostavnih priča.

Prema staroj izreci,
svaka se priča

može sažeti u rečenici:
"Stranac je došao u grad."

U jednoj knjizi Christophera Bookera,

on tvrdi da postoji
samo sedam vrsta priča.

To su priče o čudovištu, uspjehu, misiji,

putovanju i povratku,
komediji, tragediji, ponovnom rođenju.

Ne morate se potpuno
složiti s ovim popisom,

no ovo je bit:
kada govorimo o pričama,

uvijek ponovno
pričate si iste priče.

Provedeno je jedno istraživanje,
zamolili smo ljude,

zamolili smo ljude da opišu svoj život.

Kada su ih pitali da opišu život,

zanimljivo je koliko je
malo ljudi reklo "nered".

(Smijeh)

To je vjerojatno najbolji odgovor
i ne mislim tu ništa loše.

"Nered" može biti
oslobađajući, ohrabrujući,

"nered" je način da
se iskoriste brojne prednosti.

No, ljudi zapravo žele reći:
"Moj je život putovanje."

51% ljudi htjelo je
pretvoriti svoj život u priču.

11% njih je reklo: "Moj je život bitka."
I to je ponovno, na neki način, priča.

Njih 8% reklo je: "Moj život je roman.",
a 5% ih je reklo: "Moj život je drama."

Mislim da nitko nije rekao:
"Moj život je reality emisija."

(Smijeh)

Ponovno, uvodimo red
u nered koji opažamo

i preuzimamo iste obrasce,

a kada je nešto u obliku priče,

često je to sjećanje iskrivljeno.

Koliko vas zna za priču

o Georgeu Washingtonu i trešnjinom stablu?

Nije očito da se točno to dogodilo.

Priča o Paulu Revereu, nije očigledno
da se to točno tako dogodilo.

Još jednom, trebamo biti
nepovjerljivi prema pričama.

Biološki smo programirani
da na njih reagiramo.

Sadrže puno informacija.
Imaju društvenu moć.

Povezuju nas s drugim ljudima.

One su poput slatkiša koje nam daju

kada upijamo političke informacije,
kada čitamo romane.

Kada čitamo popularno znanstvene knjige,
zapravo nas hrane pričama.

Nefikcija je, zapravo, nova fikcija.

U knjizi su možda navedene istine,

no, sve je u obliku tih priča.

U čemu je problem kod oslanjanja na priče?

Gledate svoj život na taj način,

umjesto da ga doživljavate kao nered
što i jest ili bi trebao biti.

Konkretnije, imam na umu
nekoliko problema,

do kojih dolazi kada razmišljamo
u okvirima priče.

Kao prvo, priče su prejednostavne,

smisao priče je ogoliti srž,

ne samo u 18 minuta,

nego većina se priča može
ispričati u jednoj ili dvije rečenice.

Kada uklonite detalje,

pričate priče svedene
na borbu dobra i zla,

bila to priča o vašem životu
ili priča o politici.

Znam da neke stvari možemo
svesti na dobro protiv zla, svi to znamo.

No, općenito,

previše smo skloni pričanju
priča o borbi između dobra i zla.

Kao da je to opće pravilo,

zamislite da svaki put kada pričate
priču o borbi između dobra i zla,

snižavate svoj kvocijent inteligencije
za deset ili više bodova.

Ako usvojite to kao neku vrstu
unutarnje mentalne navike,

mislim da je to način
da brzo postanete dosta pametniji.

Ne morate čitati knjige.

Samo zamislite kako pritišćete tipku

svaki put kada ispričate
priču o dobru protiv zla,

a pritiskanjem te tipke,

snižavate si IQ
za deset ili više bodova.

Još jedna vrsta popularnih priča,

ako ste gledali filmove
Olivera Stonea ili Michaela Moorea,

ne možete snimiti film i reći:
"Sve je to bio puki slučaj."

Ne, mora biti riječ o uroti,
ljudima koji zajedno spletkare,

jer priča uključuje namjeru.

Nema priče o spontanim događajima
ili složenim ljudskim institucijama

koje su rezultat ljudskih aktivnosti,
ali ne i ljudskih planova.

Ne, priča govori o zlim ljudima
koji zajedno spletkare.

Kada čujete priče o zavjerama,

ili čak priče o dobrim ljudima
koji zajedno nešto snuju,

kao kada gledate filmove,

i to je razlog da budete sumnjičavi.

U pravilu, ako pitate:

"Kada čujem priču, kada trebam
biti osobito sumnjičav?"

Ako čujete priču i pomislite:
"To bi bio odličan film!"

(Smijeh)

Tu bi trebalo češće izabrati
ne-ne reakciju,

a trebate razmišljati o tome

kako je sve to možda pomalo nered.

Još je jedna uobičajena priča,
tvrdnja da trebamo "biti stroži".

Čut ćete to u raznim kontekstima.

Moramo biti stroži s bankama.
Moramo biti stroži sa sindikatima.

Moramo biti stroži s nekom drugom zemljom,

stranim diktatorom,
s nekim s kim pregovaramo.

Nije mi cilj govoriti protiv strogoće.

Katkada treba biti strog.

Dobro je da smo bili strogi s nacistima.

No, prečesto i prespremno
se oslanjamo na tu priču.

Kada ne znamo
zašto se nešto dogodilo,

krivimo nekoga i kažemo:
"Moramo biti stroži s njima!"

Kao da vašem prethodniku
nije pala na pamet

ta zamisao da treba biti stroži.

Obično to doživljavam
kao mentalnu lijenost.

Priča je jednostavna:
"Moramo postati stroži,

trebali smo biti stroži,
morat ćemo postati stroži."

Obično je to nešto kao signal upozorenja.

Još je jedan problem s pričama

taj što u mozak možete
pohraniti samo određeni broj priča,

ili tijekom dana, ili čak tijekom života.

Vaše priče imaju previše namjena.

Na primjer, samo da se ujutro
ustanete iz kreveta,

pričate si priču

o tome da je vaš posao zaista važan,
da radite nešto važno.

(Smijeh)

Možda i jest tako, no ja si ispričam
tu priču i kada nije istina.

I znate što? Priča djeluje.

Izvuče me iz kreveta.

To je vrsta samozavaravanja,

no, do problema dolazi
kada trebam promijeniti priču.

Svrha priče je zgrabiti
nešto, držati se toga

i to me izvuče iz kreveta.

Kada radim nešto
što je zapravo gubitak vremena,

u neredu od svog života,

previše sam vezan za priču
koja me izvukla iz kreveta,

i bilo bi idealno imati
složenu kartu priča u mozgu,

znate, s kombinacijama
i matricom izračuna i slično,

no, priče tako ne funkcioniraju.

Priče moraju biti jednostavne,

lako shvatljive, lako pamtljive,
jednostavne za prepričati.

Priče imaju dvostruke,
suprotstavljene ciljeve

i često će nas odvesti u krivom smjeru.

Prije sam mislio da pripadam
kampu ekonomista,

bio sam jedan od pozitivaca,
i bio sam u dosluhu s drugim pozitivcima

i borili smo se protiv ideja negativaca.

Prije sam to vjerovao!

I vjerojatno sam bio u krivu.

Katkad sam možda pozitivac,

ali u nekim situacijama, shvatio sam:
"Pa ja nisam pozitivac."

Možda nisam negativac
jer nemam zle namjere,

no, teško mi je bilo
povjerovati u tu priču.

Zanimljivo je o kognitivnim predrasudama

da su one danas tema mnogih knjiga.

To su knjige "Nudge", "Sway", "Blink",

naslovi od jedne riječi,

svi o načinima na koje obično zabrljamo.

Toliko je načina,

no, zanimljivo je da nijedna
od ovih knjige ne identificira

jedan, središnji, najvažniji
način na koji zabrljamo,

a to je da si pričamo previše priča,

ili nas je prelako zavesti pričama.

Zašto nam te knjige to ne govore?

Zato što su same te knjige o pričama.

Što ih više čitate,
više učite o svojim predrasudama,

no, neke od svojih predrasuda,
u biti, još i pogoršavate.

Same te knjige dio su
vaše kognitivne predrasude.

Često ih ljudi kupuju poput talismana:

"Kupio sam tu knjigu.
Ne želim biti predvidljivo iracionalan."

(Smijeh)

Kao da ljudi žele čuti ono najgore,

kako bi se psihološki
pripremili za to ili branili od toga.

Zato je tržište za pesimizam tako veliko.

No, razmišljanje da ćete kupnjom knjige
riješiti neke stvari,

možda je još veća zabluda.

To je slično dokazu
da su najopasniji ljudi

oni koji su učili nešto
o financijskoj pismenosti.

Oni rade najveće pogreške.

Ljudi koji shvate da ništa ne znaju,

na kraju dobro prođu.

Treći je problem s pričama

u tome da drugi manipuliraju
nama pomoću priča,

a svi volimo misliti da su drugi ti
koji padaju na reklame,

naravno da to nije točno,
svi smo podložni marketingu.

Ako previše volite priče,

doći će prodavači proizvoda,

koji će svoj proizvod umotati u priču.

"Besplatna priča!", pomislit ćete.

I na kraju ćete kupiti proizvod

jer ide u paketu s pričom.

(Smijeh)

I kad je kapitalizam u pitanju,

postoje predrasude.

Razmotrimo dvije priče o automobilima.

Priča A: "Kupite ovaj auto

i imat ćete divne, romantične
partnere i fascinantan život."

(Smijeh)

Ima puno ljudi

koji bi iz materijalnih razloga
podržali ovu priču.

No recimo da je alternativna priča:

"Zapravo ne trebate auto
koji je u skladu s vašim prihodom.

Ono na što obično pazite jest
što čine vaši vršnjaci pa ih oponašate.

To je dobra metoda za puno problema,

no, kada je riječ o autima,
samo kupite Toyotu."

(Smijeh)

Možda u tome ima nešto za Toyotu,

no i Toyota više zarađuje
od luksuznih automobila,

a manje od jeftinijih.

I priča koju ćete naposljetku čuti

je glamuroznija priča, ona zavodljivija,

i kažem vam, ne vjerujte im.

Ljudi iskorištavaju vašu ljubav
prema pričama da bi manipulirali vama.

Zastanite i zapitajte se:

"Koje su to poruke,

koje su to priče, koje nitko
nije motiviran ispričati?"

Pričajte si te priče i vidjet ćete
hoćete li promijeniti odluke.

Za to postoji jednostavan način.

Nikad se ne možete riješiti
obrasca razmišljanja vezanog uz priče,

no, barem možete ograničiti
koliko ćete razmišljati u obliku priča

te donijeti neke bolje odluke.

Kada razmišljam o ovom govoru, pitam se,

koja je poruka ovog govora
koju ćete ponijeti sa sobom?

Koju priču nosite sa sobom
od Tylera Cowena?

Jedna može biti priča o misiji.

"Tyler je bio čovjek s misijom.

Došao nam je ispričati kako ne trebamo
toliko razmišljati u okvirima priče."

To je priča koju možete
ispričati o ovom govoru.

(Smijeh)

Odgovara poznatom obrascu.

Možda je se sjetite.
Mogli biste je ispričati drugima.

"Taj čudak je došao i rekao

'Ne razmišljajte u okviru priča.
Ispričat ću vam što se danas dogodilo!'"

(Smijeh)

I vi ispričate svoju priču.

(Smijeh)

Druga je mogućnost
ispričati priču o ponovnom rođenju.

Možda ćete reći: "Prije sam
previše razmišljao u obliku priča,

(Smijeh)

no onda sam čuo Tylera Cowena

(Smijeh)

i sada manje razmišljam u obliku priča!"

I to je priča koje ćete se sjetiti,

a koju možete ispričati drugima
i možda je zapamtite.

Možete pričati i priču o teškoj tragediji.

"Taj tip, Tyler Cowen, je došao

(Smijeh)

i rekao nam da ne razmišljamo
u okviru priča,

no, sve što je ispričao bile su priče

(Smijeh)

kako drugi previše razmišljaju
u okviru priča."

(Smijeh)

Dakle što dobivate danas?
Misiju, ponovno rođenje, tragediju?

Ili kombinaciju te tri stvari?

Nisam siguran i ne želim vam reći

da spalite svoj DVD player
i bacite Tolstoja.

Ljudski je razmišljati u okviru priče.

Prema memoaru G.G. Marqueza
"Živjeti da bi se pripovjedalo",

koristimo sjećanja u pričama
kako bismo dali smisao učinjenome,

dali smisao životu,
uspostavili veze s drugim ljudima.

Ništa od toga neće nestati,
ne bi trebalo, ni ne može nestati.

No, kao ekonomist, razmišljam unaprijed

o jednoj dodatnoj odluci.

Trebamo li više razmišljati
u okviru priča ili manje?

Kada čujemo priče,
trebamo li biti nepovjerljiviji?

Prema kakvim pričama trebamo
biti nepovjerljivi?

I ponovno vam govorim,
najčešće su to priče koje najviše volite,

koje su najdirljivije, najnadahnutije.

Priče koje nisu usredotočene
na cijenu nečega

ili na složene, nenamjerne
posljedice ljudskog djelovanja,

jer to često nije materijal
za dobru priču.

Često priče govore o uspjehu, o borbi,

prisutne su suprotstavljene strane,
koje su ili zle ili neobrazovane;

postoji osoba s misijom,
netko na putovanju,

i stranac koji dolazi u grad.

To su vaše kategorije,
no nemojte biti previše zadovoljni njima.

(Smijeh)

Kao alternativa tome,

mislite unaprijed
- opet, bez paljenja Tolstoja -

budite malo neuredniji.

Kada bih doista morao proživjeti
ta putovanja, pohode i bitke,

kakav bi to pritisak bio za mene!

Zaboga, zar ne mogu živjeti svoj život

u svoj njegovoj neurednoj, običnoj
- oklijevam s ovom rječju - slavi,

ali da je meni zabavno?

Moram li pratiti slijed neke priče?

Ne mogu li samo živjeti?

Dopustite si nered.

Dopustite si agnosticizam

i pritom mislim na stvari
u kojima uživate.

Lako je biti agnostik
u nekim područjima

i biti zadovoljan,

kao: "Agnostik sam
u pitanjima religije ili politike."

Tako si možete dopustiti
dogmatizam u drugim područjima, zar ne?

(Smijeh)

Katkad,

najveći intelektualci
izaberu jedno područje

u kojem su potpuni dogmatici,
tako tvrdoglavo nerazumni,

da pomislite: "Kako to mogu vjerovati?"

No, to upija njihovu tvrdoglavost,

a u drugim stvarima mogu biti otvoreni.

Nemojte misliti da,
ako ste agnostik u nekim područjima,

to znači i da ste potpuno razumni

kada su u pitanju samozavaravanje,
vaše priče, vaša otvorenost.

(Smijeh)

Razmislite o toj ideji lelujanja,
epistemološkog lelujanja,

neredu i nepotpunosti

i kako se sve ne može lijepo upakirati,

a ovo ovdje zapravo nije putovanje.

Ovdje ste zbog nekog zbrkanog razloga,

i možda ne znate što je to,
a možda ni ja ne znam što je to,

no, drago mi je što sam pozvan,
hvala vam svima na slušanju.

(Smijeh)

(Pljesak)