Zamislite da se spremate na zabavu. Uzbuđeni ste, ali i nervozni i imate onaj osjećaj u trbuhu, kao da vam tuče drugo srce. Nešto vas sprječava, sprječava da budete previše sretni. "Ne, ne smiješ biti previše sretna. Bolje da budeš oprezna, inače će se nešto loše dogoditi." Počnete se pitati, "S kime ću razgovarati kada dođem tamo? Što ako nitko ne želi razgovarati sa mnom? Što ako će misliti da sam čudna?" Kada dođete na zabavu, netko vam priđe i započne razgovor s vama, a dok se to odvija, vaš um ubrzano radi, srce vam počinje jače tući, počinjete se znojiti i imate osjećaj kao da se odvajate od sebe, kao da imate izvantjelesno iskustvo i samo gledate sebe kako razgovarate. "Ostani pribrana," govorite si, ali ne možete. I samo se pogoršava. Nakon nekoliko minuta razgovora, osoba s kojom ste razgovarali odlazi i vi se osjećate poraženo. To vam se već duže vrijeme događa u društvenim situacijama. Ili zamislite da svaki puta kada izađete ili ste među gomilom ljudi, osjećate kako ta panika raste. Kada ste okruženi ljudima, primjerice u autobusu, počinje vam biti vruće, mučno, nelagodno i kako biste spriječili da se to događa, počinjete izbjegavati sva mjesta na kojima se osjećate usamljeno i izolirano. Vi ili osoba u oba ova scenarija imate tjeskobni poremećaj i mogu vam reći da je tjeskoba veoma česta, češća nego što ljudi misle. U ovom trenutku, jedna od 14 osoba na svijetu ima poremećaj tjeskobe i svake godine potrebno je preko 42 milijarde dolara za liječenje ovog duševnog problema. Kako bih vam pokazala kako tjeskoba utječe na nečiji život, spomenut ću samo da tjeskoba može dovesti do depresije, prekida školovanja, samoubojstva. Otežava vam da se usredotočite i zadržite posao i može dovesti do prekida u vezi. No, mnogo ljudi to ne zna i zato puno puta to samo sakriju pod tepih kao da samo trebate živce da to savladate, kao da je to slabost, ali tjeskoba je puno više od toga. Razlog tome što mnogo ljudi ne misli da je to važno je taj što zapravo ne znaju što je to. Je li to vaša osobnost? Je li to bolest? Je li to normalan osjećaj? Što je to? Zato je važno razlikovati normalnu tjeskobu od tjeskobnog poremećaja. Normalnu tjeskobu svi osjećamo kada smo u stresnoj situaciji. Primjerice, recimo da ste u šumi i nađete se licem u lice s medvjedom. Vjerojatno ćete se osjećati malo tjeskobno i imat ćete potrebu da počnete luđački trčati. Ta tjeskoba je dobra jer vas štiti, spašava vas i tjera vas da pobjegnete odatle, iako možda nije dobra ideja da počnete trčati kada vidite medvjeda. Mislim da ne možete pobjeći medvjedu. Tjeskoba nam pomaže da ispunimo poslovne obaveze na vrijeme i savladamo hitne situacije u životu, ali kada taj osjećaj tjeskobe postane ekstreman i pojavljuje se u situacijama koje nisu stvarno opasne, tada možda imate poremećaj tjeskobe. Primjerice, ljudi s ovim poremećajem stalno i previše brinu o svemu što im se događa u životu i jako im je teško kontrolirati tu brigu. Imaju simptome poput uznemirenosti, straha, teško im je zaspati po noći i ne mogu se usredotočiti na obaveze. Bez obzira na to od kakve tjeskobe patite, postoji nešto što možete učiniti da je smanjite. Djeluje i jednostavnije je nego što mislite. Veoma često dobijemo lijekove za duševne probleme, ali to nije uvijek dobro na duge staze. Simptomi se često vrate i opet ste na početku. Probajte razmisliti o ovome: način na koji se nosite ili upravljate obavezama ima direktan utjecaj na količinu tjeskobe koju osjećate i ako prilagodite način na koji se nosite s time, možete smanjiti svoju tjeskobu. U našem istraživanju na Sveučilištu Cambridge, pokazali smo da žene iz siromašnijih područja imaju veće šanse da budu tjeskobne nego žene iz bogatijih područja. Rezultati nas nisu iznenadili, ali kada smo bolje pogledali, otkrili smo da žene iz siromašnijih područja, ako imaju određene mehanizme za savladavanje problema, ne pate od tjeskobe, dok žene iz siromašnijih područja koje nemaju te mehanizme pate od tjeskobe. Druga istraživanja pokazuju da ljudi koji su se našli u ekstremnim situacijama, koji su preživjeli razne nevolje, rat i prirodne nepogode, ako su imali mehanizme za savladavanje problema, ostali su zdravi i bez ikakvih duševnih poremećaja, dok su oni bez tih mehanizama suočeni s istim situacijama oboljeli od duševnih poremećaja. Koji su to mehanizmi za savladavanje problema i kako ih možemo iskoristiti da smanjimo svoju tjeskobu? Prije nego krenem objašnjavati što su, htjela bih istaknuti - i mislim da je ovo jako zanimljivo - da te mehanizme možete i sami razviti kroz stvari koje radite; možete preuzeti kontrolu nad tjeskobom i smanjiti je, a mislim da je to jako ohrabrujuće. Danas ću govoriti o tri mehanizma za savladavanje problema, a prvi je osjećaj da imate kontrolu nad svojim životom. Ljudi koji se osjećaju kao da imaju kontrolu nad svojim životom boljeg su duševnog zdravlja. Ako osjećate da nemate kontrolu nad životom, istraživanja pokazuju da biste se trebali baviti stvarima u kojima imate kontrolu. Pokazat ću vam što mislim: uhvatite li se ponekad da odgađate započeti neku aktivnost zato jer se ne osjećate dovoljno spremni? Je li vam teško odlučiti što obući, što jesti, s kime biti u vezi, koji posao prihvatiti? Trošite li uzalud previše vremena odlučujući što trebate napraviti, a ništa ne napravite? Način da savladate neodlučnost i taj manjak kontrole u životu je taj da to nešto napravite loše. Pisac i pjesnik GK Chesterton jednom je rekao, "Sve što vrijedi napraviti, prvo treba napraviti loše." Razlog zašto to funkcionira je taj što vas natjera da brzo odlučite i odmah vas baca u akciju, a inače možete provesti sate i sate odlučujući kako biste nešto trebali napraviti ili što biste trebali napraviti. To može imati paralizirajući učinak i bojat ćete se uopće započeti. Veoma često želimo postići savršenstvo, ali nikada ništa ne napravimo jer su standardi koje sami sebi postavljamo previsoki, zastrašujući i to nam izaziva stres pa odgađamo početi s nečime ili u potpunosti odustanemo od toga. Ako to napravite loše, imate prostora da nešto poduzmete. Znate kako je: često želimo nešto napraviti savršeno i ne možemo početi dok nije savršeno vrijeme, dok nemamo sve potrebne vještine, ali to može biti zastrašujuće i stresno pa zašto onda ne samo skočiti u to, napraviti to bilo kako, bez da se brinete je li dobro ili loše? Ovako će biti puno lakše nešto započeti i tijekom tog lošeg odrađivanja osvrnut ćete se unatrag i shvatiti, u većini slučajeva, da zapravo i nije tako loše. Moja bliska prijateljica koja pati od tjeskobe počela si je to govoriti i evo što mi je rekla. "Otkada si to govorim, moj se život promijenio. Shvatila sam da mogu puno brže obaviti stvari nego prije. Napraviti nešto loše potaknulo me da riskiram, probam nešto drugačije i puno se više zabavim u svemu tome. Izbrisalo je tjeskobu i zamijenilo je uzbuđenjem." Zato radite loše i putem možete postati bolji. Želim da razmislite o ovome: kako bi vam se život promijenio da si ovo počnete govoriti danas? Drugi mehanizam savladavanja problema je da oprostite sami sebi i ovo može biti jako moćno ako se koristi. Tjeskobni ljudi puno razmišljaju o tome što rade pogrešno, o svojim brigama i kako se loše osjećaju. Zamislite da imate prijatelja koji vam stalno ističe što sve krivo radite i što sve ne valja u vašem životu. Vjerojatno biste se odmah željeli riješiti te osobe, zar ne? Tjeskobni ljudi cijelo vrijeme to rade sami sebi. Nisu dobri prema sebi. Možda je vrijeme da budemo bolji prema sebi, da podržavamo sami sebe, a to možete tako da si oprostite svaku grešku za koju mislite da ste nedavno napravili pa i one koje ste napravili u prošlosti. Ako ste imali napadaj panike i sramite se toga, oprostite si; ako ste željeli s nekime razgovarati, ali niste skupili hrabrosti da to učinite, ne brinite, pustite to; oprostite sebi za sve i svašta i tako ćete biti suosjećajniji prema sebi. Ne možete početi oporavak prije nego to učinite. Na kraju, imati svrhu i smisao u životu jako je važan mehanizam za savladavanje problema. Što god radili u životu, što god postigli, koliko god novaca zarađivali, ne možemo biti potpuno sretni sve dok ne znamo da nas netko treba, da netko drugi ovisi o našim postignućima ili o ljubavi koju možemo dati. Nije da nam trebaju tuđe pohvale da bismo nastavili sa životom, ali ako nešto radimo bez da mislimo na nekoga, imamo puno veće šanse da nam oslabi duševno zdravlje. Poznati neurolog dr. Victor Frankel rekao je, "Za ljude koji misle da se nema za što živjeti i da se nema što očekivati od života, potrebno je da shvate kako život svejedno očekuje nešto od njih." Radeći nešto za nekoga može vam pomoći da prebrodite najteža iskustva. Znat ćete razlog svog postojanja i moći ćete podnijeti skoro sve, skoro sve. Dakle, pitanje je radite li barem nešto za druge? To može biti volontiranje ili možete podijeliti ovo što ste danas naučili s drugima, posebice s onima kojima to najviše treba, a to su često ljudi koji nemaju novaca za terapiju i to su često oni s najvećom razinom tjeskobe. Podijelite to s njima, podijelite s drugima, jer to stvarno može poboljšati vaše duševno zdravlje. Htjela bih zaključiti s ovime: drugi način da nešto napravite za druge je taj da dovršite nešto što bi moglo koristiti budućim generacijama. Iako možda ti ljudi nikada neće shvatiti što ste učinili za njih, nema veze jer vi ćete znati i pomoći će vam da shvatite jedinstvenost i važnost svog života. Hvala vam. (Pljesak)