Epidemija kontrole, Charles Eisenstein

Charles Eisenstein je jedan od najčuvenijih pisaca i govornika o tematici sustava promjene i osobnog razvoja koju obrađuje u svojim knjigama Sveta ekonomija i Ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć.
Početkom krize zbog pandemije napisao je popularni esej pod naslovom Koronacija: https://charleseisenstein.org/essays/the-coronation/
U ovom razgovoru s Davidom Fullerom raspravlja o dubljoj priči koju otkriva kriza zbog pandemije.

Charles Eisenstein piše o potrebi za
promjenom sustava

i osobnom transformacijom
već mnogo godina.

u knjigama poput Svete ekonomije

i Ljepši svijet za koji
naše srce zna da je moguć.

Reagirajući na krizu zbog pandemije
napisao je članak Koronacija

koji je naširoko dijeljen.

Stvari koje sam

predviđao i također
ih se pribojavao

sve odjednom dolaze zajedno.

S jedne strane slom normalnog
pruža nam mogućnost

da odaberemo ono što smo
nesvjesno birali prije.

Diskutirali smo također i o nekim
kritikama na članak;

da li je zaobišao bijes
i potrebu za promjenom

kako bi ljudi imali bolje
mišljenje o sebi.

Nije li ovo vrijeme za pravednički gnjev?

Da mislim da je vrijeme za
pravednički bijes.

Trik koji koriste svjetske sile kontrole

je taj da uvijek iznova preusmjeravaju
taj pravednički gnjev na lažnu metu

i lažna rješenja.

Charles, puno ti hvala na sudjelovanju.

Poznajem tvoj rad i mislim
da je vrijeme da budeš na našem kanalu

jer mnogo pišeš o istim onim stvarima
o kojima govore mnogi drugi naši gosti.

Posebno o načinima promjene sustava

i drugim mogućim operativnim sustavima
za društvo kakvo imamo,

a također povezujući to istovremeno s
osobnim razvojem i osobnom promjenom.

Obzirom na ono što se upravo događa

mislim da mnogi ljudi uviđaju
nekoliko stvari;

jedna je kako je sve međusobno povezano

i također kako ta ideja o
alternativnom operativnom sustavu

izgleda kao da za mnoge dolazi poput
naglog olakšanja.

Kako ti misliš da ova aktualna kriza
pokazuje ...

odnosno baca oštro svjetlo
na tvoj rad od prije?

Pomalo je teško to sažeti,

to je razlog da moj članak
na kraju ima 9000 riječi.

Nisam namjeravao napisati
tako dugačak članak.

Ali toliko je toga za reći.

Dakle, nekoliko je tema ...

Jedna o kojoj pišem,
a koja se odnosi na moj raniji rad,

kako se promjena događa u vrijeme krize,

čak i kroz proces inicijacije
kada se staro 'normalno' raspada,

kad konačno shvaćamo da stvarnost
nije ono što smo mi mislili da jeste

i da stoga mi sami nismo
oni koji smo mislili da jesmo

jer su sebstvo i stvarnost isprepleteni.

Mi nismo tek razdvojena sebstva
koja lebde u vanjskoj stvarnosti

nego su naši odnosi dio nas samih,

čak bismo mogli reći da mi jesmo odnos.

I to je jedna od spoznaja
koja se pojavljuje,

kao što ste i sami rekli: da smo svi
međusobno povezani korona krizom.

To je kao ...

Stvari koje sam ja predviđao
i kojih sam se također pribojavao

dolaze odjednom sve zajedno.

Dakle, s jedne strane, raspad normalnog
koji nam pruža priliku

da odaberemo ono što smo
nesvjesno birali prije.

Kao da smo upozoreni
na te nesvjesne izbore

i time suočeni s pitanjem: želimo li
nastaviti u smjeru kojim smo išli.

To ne znači da će nas COVID
spasiti od puta na kojem smo bili,

ali nas barem stavlja u

liminalnu zonu gdje su ustaljene okolnosti
starog načina života privremeno rasturene.

i možemo reći: 'Pa, želimo li zaista
nastaviti putom odvojenosti?'

Jedna od stvari koje su se pokazale:

niti jedan od naših odgovora
na korona virus nije ništo novo;

svi su oni intenzifikacije trendova
koji se odvijaju već dugo vrijeme.

Na primjer,

migracija društvenih interakcija
na Internet.

To se događa već 20 godina, barem.

Sada smo prisiljeni to raditi
i to je došlo do ekstrema.

Ili prijelaz na online trgovinu.

Ili režim higijene i strah od bakterija.

Ili premještanje života
u zatvorene prostore.

Kad sam ja bio mali
napolju se stalno igrala gomila djece.

A zadržavanje u kući bila je kazna,

kao zabranjeno vam je
ići van i igrati se.

Danas je nekako obrnuto.

A to se nije dogodilo odjednom,
pojavom korona virusa.

Ili ograničavanje političkih sloboda.

Cenzuriranje informacija.

Uništenje malih poduzeća.

Sve te stvari ...

Sve veća medikalizacija života.

Sve su se te stvari već događale,

a sada se moramo zapitati:

Želimo li da se događaju i dalje,

sada kad nam se pokazuje kako je to
kad se dovedu do krajnosti.

Ja se nadam da ćemo reći: Ne.

Mi ne želimo žrtvovati sve

u svetom cilju minimizacije rizika.

Možda ćemo prihvatiti malo više rizika,

prihvatiti da je smrt dio života

i nećemo više živjeti u tom
režimu kontrole koji teži ...

minimiziranju rizika,
kontroliranju svake varijable,

koji nas štiti od svijeta,
i jedno od drugog,

pa onda čak zapravo i ne živimo,
nastojeći da spriječimo smrt.

Iznenadila me jedna vaša metafora u članku
jer sam je već čuo nekoliko puta.

A to je metafora o rehabilitaciji ovisnika.

i čini mi se da se često pojavljuje ...

Čini se da vrlo dobro ilustrira ideju da

postoji vrsta obmanjujućeg načina
postojanja s kojom smo možda sada suočeni

i da pritom postoji izbor.

Možete mi to raščlaniti?

Zašto vi mislite da je
ta metafora korisna.

Pa, s jedne strane,

jedan od pristupa ovisnosti
naziva se intervencija

gdje vi silom, ako je nužno,

istrgnete osobu iz njegove
cjelokupne situacije

koja je dovela do ovisnosti.

Ovisnost je dio cjelokupnog života,

cjelokupnog životnog stila,
vašeg okruženja i tako dalje.

Ako se ništa drugo ne promijeni,
neće se promijeniti ni ovisnost.

Stoga vi intervenirate i prekidate rutine,

odnose, cijeli način života ovisnika.

I to ne znači da je su oni izliječeni,
već to znači da barem imaju šansu

da naprave druge promjene i uoče
stvari koje je ovisnost skrivala.

Zato jer ovisnost na neki način
funkcionira,

barem privremeno.

Ona otupljuje bol.

Ustvari ona nastaje kao mehanizam obrane.

A problem je da je cijena toga
da nastavi funkcionirati, sve veća i veća.

U širim razmjerima, mislim
da mi imamo društvo

koje je i samo ovisno o kontroli.

Stvari koje ljudi koriste kao ...

Putevi u ovisnost

to su načini za kontrolu života,
na neki način.

Da se kontrolira bol,

da se kontroliraju emocije,
da se kontroliraju drugi ljudi itd.

Stoga naša kultura,
naše društvo,

odgovara na svoje probleme
pomoću raznih tehnologija kontrole.

Drugi primjer bi bio

gomilanje farmaceutskih lijekova,

od kojih svaki uzrokuje simptome
koje onda treba liječiti dodatnim lijekom.

Ili poljoprivredne tehnologije

gdje traktori i kemijska gnojiva
uništavaju tlo

omogućavajući množenje nametnika

i onda trebate pesticide
koji još više uništavaju tlo,

pa dodajete još jedan i još jedan

i uskoro ste potpuno ovisni
o kemikalijama.

Dakle isti obrazac ...

Ili vanjska politika:

pojave se teroristi,
vi ih bombardirate

ili ih pokušavate spriječiti da uđu,

ali to nekako ne rješava problem.

Dogodi se još nešto
i potrebna je sve veća i veća kontrola ...

Općenito, šira slika pokazuje da je
naše društvo ovisno o kontroli.

Svaka neuspješna reakcija
donosi više istoga.

I, baš kao kod ovisnosti,
cijena koju plaćamo,

a koja podriva naše živote
i naše duše, sve je veća i veća.

U Americi, oko 15% stanovništva
ili takva neka apsurdna brojka,

pati od kliničke depresije.

A drugi ogromni dio pati od tjeskobe,

a drugi ogromni dio je ovisan
i tako dalje i tako dalje.

Kao da polovica ljudi ima neki
ozbiljni psihološki poremećaj.

I što mi onda radimo?

Još više kontrole.

Farmaceutski lijekovi
za promjenu raspoloženja.

Kao: kontrolirat ćemo sam vaš mozak.

Ali u nekom času potreban nam je
taj prekid da kažemo: 'Hej, stani malo!'

'Da li to funkcionira?'

'Jesmo li možda zapravo došli do dna?'

Ovo kao da nam pokazuje
gdje će dno zapravo biti

odnosno koji nas od aktualnih trendova
vode prema njemu.

I zbog toga ja gajim nadu u ovoj krizi,

kao i određenu dozu beznađa
i malodušnosti.

Prije no što smo počeli snimati
pitali ste me kako sam.

Pa, ponekad je to: 'O, bože, sve čega
sam se bojao upravo se događa.'

I vidim tu vremensku crtu
prema distopijskoj budućnosti

u kojoj postaje normalno
da nikada ne izlazite iz svoje kuće.

Život mnogih ljudi u ovoj zemlji
nije se toliko poremetio

jer oni su i prije sve kupovali online
i sve im je dostavljano u kuću.

i ni sa kim razgovarali u trgovini.

Sada više ni ne morate ići u šoping,
sve vam može biti dostavljeno u kuću.

Zašto uopće mislimo da ćemo se
vratiti u normalno?

I kako daleko bi to moglo ići?

Možemo li zamisliti svijet u kojem
su i ljubavni susreti online,

a reprodukcija se događa uz pomoć
spolnih robota,

znate, spolni robot dođe vašoj kući
i vi deponirate svoju spermu,

on se vrati u laboratorij i tako dalje ...

Ja to ne predviđam,

ali od totalitarne noćne more
konstantnog nadzora,

do noćne more odvajanja jedno od drugog,

sve te stvari se događaju.

Ponekad me uhvati ta malodušnost, ali
to mi pomaže da shvatim da je to također

točka odabira

koja našu staru putanju čini vidljivom,
svjesnom i stoga ...

Još uvijek možemo odabrati
da krenemo tim putom,

ali možda sada postoji svijest
da zaista imamo izbor.

Spomenuli ste, na primjer,
krizu medikalizacije u američkom društvu,

ali nemojmo se samo zadržati na Americi,
razgovarajmo o svijetu.

U članku ste koristili metaforu
'napetog užeta',

koja je, mislim, prilično dobra

jer ono što se izgleda događa
je da ova kriza pokazuje ...

Ona na neki način razotkriva mnoge
stresne točke.

Na primjer u ekonomskom sustavu
iz kojeg smo uklonili sve pričuve

pa smo ranjivi za ovakve šokove.

Također, ako pogledate
naš imunosni sustav

ili medikalizaciju velikog broja
ljudi u Americi,

mi kao da smo uklonili pričuve
iz toliko mnogo sustava

pa na mnogim mjestima
imamo nepouzdane sustave.

Ono što se izgleda događa je
da ova kriza

na neki način razotkriva i ukazuje nam
na slabe točke društva.

Da, vrlo krhko, sve je vrlo krhko.

Naš financijski sustav je vrlo neotporan,
vrlo čvrsto podešen.

Kao što kažete, nema u njemu
nikakvih labavosti.

Čak i naše psihe,

mi nismo otporni.

Hongkonška gripa koja je harala 1968.

ubila je, prema nekim procjenama,
4 milijuna ljudi širom svijeta.

Svjetsko stanovništvo bilo je tada
upola manje,

pa bi to danas bilo ekvivalentno
možda broju od 8 milijuna ljudi.

Korona virus je ubio, koliko do sada?

60 tisuća, možda.

To nije čak ni blizu.

Pitao sam svoju majku da li se sjeća
hongkonške gripe.

Nije se ni sjećala.

Nitko nije paničario.

Da, mogli biste reći ...

Zanimljivo je pitanje, zašto?

A ja mislim da smo,
slično onom što vi kažete,

bili zdraviji psihološki,

zdraviji po tome da se nismo
toliko bojali smrti

i bili toliko fiksirani na očuvanje
mladosti i života, po svaku cijenu.

Bili smo psihološki otporniji
i društveno otporniji.

A sada je naša civilizacija ...

Da, kao što sam rekao,
kao to uže koje se sve više zateže.

dok ne bude dovoljan tek
jedan lagani dodir da to uže pukne.

Ako ne bude ovo, bit će nešto drugo.

Sad smo u tome i ...

Druga je stvar ta nesigurnost ...

Jedna od stvari koju sam rekao u eseju:

možda je vrijeme
da se predamo nesigurnosti

radije nego da se pokušavamo
uporno držati starog 'normalnog'

i vraćati to 'normalno'.

To 'normalno' nije bilo tako sjajno,
zar ne?

S obzirom na statistike
koje sam naveo

o ovisnosti i depresiji i pretilosti
i autoimunitetu ...

Pa mi čak ni ne postajemo zdraviji.

1968. ljudi su bili daleko zdraviji,
bar po nekim mjerenjima, nego 1929.

Životni vijek u Americi 1900.-te
bio je oko 46 godina,

a 1960.-te oko 72, 73 godine.

Dakle, povećao se za 25, 26 godina
u pola stoljeća,

a zatim, tijekom sljedećih pola stoljeća
povećao se za možda 6 godina,

a poslije toga više se uopće nije povećao,
i sada zapravo opada.

A ljudi općenito nisu baš zdravi,
pojavile su sve te kronične bolesti,

koje se ne mogu uspješno kontrolirati.

Tehnologije za kontrolu ne liječe

skoro niti jednu od vodećih bolesti
našeg vremena.

Ne mogu izliječiti autoimunitet,
ne mogu izliječiti bolesti srca, dijabetes,

ne mogu izliječiti rak.

Mislim, mogu neke vrste, ali općenito
rak je još uvijek ubojica broj 2.

Možete ih na neki način kontrolirati,
ali ih ne možete liječiti,

ne možete osvojiti tu pobjedu

koja je bila dio ideologije
nezaustavljivog napretka znanosti i medicine.

Bolesti su trebale nestati
do 2000. godine.

To je bila ta budućnost.

To je bila blistava budućnost
kad sam ja bio dijete.

Kao: 'To će biti fenomenalno, budućnost!'

A ta budućnost nikada nije došla.

Dakle, postoji i ta stvar o kojoj
nisam mnogo pisao u eseju,

ali koja se zaista pojavljuje.

Sa svim tim, možete ih zvati
teorijama urote

ili ih možete zvati alternativni narativi,

ono što postaje vidljivo je nevjerojatno
nepovjerenje prema autoritetima.

Mnogo ljudi čak i ne vjeruje
onome što im govore

znanstveni i politički autoriteti.

A to se ne bi događalo
u kasnim šezdesetima.

Možda čak ni prije 20 godina.

Ljudi bi općenito vjerovali

da postoji konsenzus o onome što je istina
i što je stvarnost u društvu,

široki konsenzus.

Više ne.

Mnogi ljudi se mire s tim, ali ispod toga
postoji mnogo nepovjerljivosti.

Naročito među ljudima iz radničke klase.

Zašto bi vjerovali onome što vam govore

kad se osjećate izdanima

od tih istih autoriteta
koje biste navodno trebali slušati,

autoriteta koji bi navodno
trebali pripremati

tu čudesnu budućnost
u kojoj bismo mi trebali živjeti.

A stvari se samo pogoršavaju.

Ne samo da je zdravlje sve lošije,

već i ekonomska situacija ljudi
postaje sve gora.

Svakoj generaciji bilo je bolje nego
njihovim roditeljima - do ove generacije.

Meni je gore nego mojim roditeljima
i mnogim mojim vršnjacima je tako.

A ja sam generacija X,
dalje u nizu tu su čak i milenijalci ...

Zaboravite pokušaje da steknete
vlastitu kuću ili tako nešto.

Nejednakost prihoda
povećala se do krajnosti.

Stoga, da, ja mislim da kraj svijeta
kakvog poznajemo

ne mora biti loša stvar,

ali može biti jako loša stvar.

Jedno pitanje koje bih vam postavio je:

postoji li opasnost od
potvrdne pristranosti?

U smislu da vi o tome već jako dugo pišete,
a sada imamo ovu situaciju

i postoji opasnost da kažete:
'Aha, vidite, bio sam u pravu od početka.'

Postoji li opasnost da stvari jednostavno
gledate samo iz određene perspektive

koju ste već prije sagradili?

Potvrdna pristranost prisutna je
u velikoj mjeri.

To je način kako se grade narativi urote.

Na neki način izbacujete stvari
koje se ne uklapaju u narativ,

uzimate stvari koje se uklapaju,

interpretirate stvari tako
da se uklapaju u narativ.

Sve što mu proturiječi
strogo dovodite u pitanje

i provjeravate tko je to rekao i što ...

Nije li to tek propaganda i tako dalje.

A sve sa čime se slažete
uzimate bez pogovora.

Stvar je u tome da vodeći mediji
rade upravo istu stvar.

Na institucionalnoj razini znanost je
podložna golemoj potvrdnoj pristranosti.

U protivnom kako to da nam već
30, 40 godina govore

da kolesterol iz prehrambenih namirnica
uzrokuje srčane bolesti

kad to apsolutno nije istina.

I konačno, nako 40 godina sigurnosti,
ta ortodoksija se topi.

Stoga, potvrdna pristranost
i drugi oblici kognitivne pristranosti

su široko prisutni
u epidemiji korona virusa,

jednako u vodećim medijima kao i ...

I nije to kao da postoje
urotnički vrhovni gospodari

koji određuju potvrdnu pristranost.

Možda postoje, ja ne znam,
mogao bi to biti i ja ...

Ali to je samo nagib cijelog terena
u smjeru određenog narativa.

Tako da ...

Ako, recimo, postoji bolnica
koja je pretrpana, to će biti u vijestima,

a ako postoji neka koja nije pretrpana
i koja otpušta doktore

jer nemaju dovoljno posla jer nema više
prometnih nesreća ili tako nečeg

ili su ljudi prisiljeni ostati kod kuće
ako nemaju vitalni razlog za izlazak,

to onda ne dospijeva u vijesti.

Dakle, mediji stvaraju histeriju

koja je daleko nesrazmjerna stvarnom broju
smrti ili čak stvarnoj opasnosti.

I ne treba netko da naredi
da se dogodi takva psihološka operacija

kako bi se ona dogodila.

Što se tiče moje vlastite
potvrdne pristranosti,

ja sam prolazio kroz ...

prolazio sam kroz sve te narative
koje čitam ...

prolazim kroz ta previranja, tu sumnju:

'O bože, možda je to točno,
možda sam ja potpuno u krivu.

Kako ću znati da sam u pravu?'

Kako ću znati da ta epidemija,
pandemija, kako god je nazvali,

nije tako strašna kako nam govore?'

Da li ja to zaista znam?

Možda će biti gore nego što nam govore.

Zašto ja ...'

Kako je Daniel Mackler
napisao u svojoj krasnoj objavi:

Kako da znam da je istina
ono što vjerujem?

Većina ljudi, a ja nisam iznimka u tome,

odabiru svoje činjenice u cilju
podupiranja svojih postojećih vjerovanja,

kako bi potvrdile da sam
cijelo vrijeme bio u pravu,

kako bi poduprle bliski
pogled na svijet

i blisku sliku o sebi.

Sve što se ne uklapa u to,
je napad.

To je napad na moj identitet.

Zato to zahtijeva dozu hrabrosti
i poniznosti

kako bi se prihvatili narativi

koji su proturiječni onome
u što ste vjerovali u prošlosti.

I to je šok.

I ljudi prelaze u poricanje
kad se to dogodi.

Možda je i sada prisutno
mnogo poricanja,

ali poricanje je faza,
to je dio šireg procesa.

Na kraju, poricanje je sve
teže i teže održavati

i vi ulazite u sljedeću fazu,
konačno prihvaćajući da ne znate.

A to je slično prihvaćanju smrti, zapravo.

To je isti strah od nepoznatog,

strah od prijelaza u nešto drugo
od onog što ste sada,

a taj strah, strah od smrti, sve više
vlada našim društvom već dugo vremena,

što je neizbježno iz priče o sebstvu
koja prevladava u našem društvu

- odvojeno sebstvo u svijetu drugog -

ako prihvaćate da je to bivanje,

onda je smrt najgori mogući ishod.

Ona je poništavanje svega što jeste,
vašeg univerzalnog sebstva.

Naravno, mi imamo medicinski sustav

cijeli jedan narativ koji govori
samo o spašavanju života.

Spomenuli ste u članku
averziju prema smrti

i kako je to jedna od aktualnih dinamika.

Mislim da otprilike kažete
kako ćemo se morati usaglasiti

u vezi sloboda kojih smo se
spremni odreći

u zamjenu za prihvaćanje
određenog rizika.

Je li to točno?

To je problem oprečnih vrijednosti.

Kad život smatramo svetim

i svoje bližnje,
roditelje, bake i djedove,

ljude koji su imunokompromitirani ...

Ti ljudi su jednako sveti i jednako
zaslužuju život kao i svi drugi.

To je vrijednost za koju moramo
poduzeti sve što je potrebno

da zaštitimo te ljude.

I moja majka je u toj kategoriji.

Ona je u kasnim sedamdesetima,

ima rak, slaba je.

Ako dobije Covid19
vjerojatno će umrijeti.

A ona voli život i vjerojatno ...

Upravo je neki dan
napisala svoju osmrtnicu.

Vjerojatno neće živjeti još jako dugo,

ali, tko zna, možda će biti s nama
još nekoliko godina

i ona voli svaki dan svog života.

Kaže: 'Oh, sunce sije, tako je krasno ...'

Ako može sjediti na suncu i slušati
pjev ptica, to joj je sasvim dovoljno.

Njoj je svaki dan dragocjen.

I ja to cijenim i želim joj da ima ...

Kad bi mogla imati još 6 mjeseci toga,
ja to želim.

I spreman sam da ju ne posjećujem
cijeli ovaj mjesec,

kako bi bila sigurna.

Ali, da li bih bio spreman
da ju ne posjećujem 6 mjeseci?

Ili godinu dana?

A što ako bih bio spreman da ju možda
nikada više ne vidim?

Bi li to bilo vrijedno toga?

Da li bih bio spreman reći cijelom svijetu
da prestane ...

da se prestane okupljati,

samo zato da bi moja majka preživjela.

Ne, mislim da ne bih.

Postoje ovdje i druge vrijednosti.

Uvijek se radi o balansiranju vrijednosti.

Poput: što smo spremni žrtvovati
za sigurnost onih koji su nam važni.

Jesmo li voljni zauvijek se pridržavati
socijalnog ditanciranja,

ako to smanjuje stopu smrtnosti

i prosječni očekivani životni vijek
produžava za 6 mjeseci?

Mnogi ljudi koji umiru od COVIDA,
ionako bi umrli,

ionako će svi umrijeti.

U Italiji na primjer, srednja vrijednost
životne dobi umrlih bila je oko 80 godina.

To znači da je polovica ljudi
koji su umrli bila starija od 80.

Pa, očekivani životni vijek u Italiji
je ionako oko 80.

Znači da su ti ljudi koji su
umrli od korona virusa

možda u prosjeku ionako imali još samo
6 mjeseci života. Tko zna?

Vrijedi li potpuno mijenjati
način na koji živimo

kako bismo odgodili smrt nakratko?

Ponekad jeste.

Postoji vrijeme kad ću reći:
'Mama, žao mi je, neću ti doći u posjetu

jer će to završiti za par tjedana
i onda ću te moći posjetiti.'

To bi bila žrtva vrijedna truda.

Mora nam biti jasno da mnogo obrazloženja

za socijalno distanciranje, karantene
i tako dalje,

neće nestati.

Dobro, možda će se ovaj virus povući,

ali uvijek postoji mogućnost
njegove mutacije

ili nekog drugog virusa
ili gripe ili ...

Uvijek će postojati razlog
za održavanje ovih praksi.

Ili bi mogli reći da postoji
mogućnost reinfekcije,

možda je endemski
i postojat će zauvijek.

Pa je pitanje koje se pojavljuje
kratkoročno,

jesu li žrtve vrijedne toga?

One će ostati s nama i dugoročno

i to dovodi do pitanja:
što smatramo vrijednim?

Smatramo li vrijednim produžavanje života
po svaku cijenu?

Ili vrednujemo igru,

istraživanje vlastitih granica,

propitivanje limita,

avanturu?

Ljudi neprestano rade izbore
koji su opasni.

Kao, otići na festival?

Puno je sigurnije ostati kod kuće.

Ili dozvoliti svom djetetu da igra nogomet?
Puno je sigurnije držati ga u kući.

Ići u bar, izaći na autocestu ...

Postoje razne vrste izbora
koje činimo

kako bismo živjeli život u potpunosti,

koji dovode u opasnost
dulji život.

I ja mislim da je taj razgovor
o našim vrijednostima, neizbježan

i značajan za mnoge ljude ...

Poput moje prijateljice Lucy Rankin,
medicinske sestre,

koja kaže: 'Znate li vi zaista kako je to
biti na respiratoru?

I navodi statistike po kojima dvije trećine
ljudi na respiratoru, ionako umire.

Tako umjesto da umru prije,
okruženi svojim voljenima,

oni umiru nakon nekoliko tjedana torture

s aparatom za disanje
na intenzivnoj skrbi iza stakla

opraštajući se od svojih voljenih
na Facebooku.

Ali zato žive dva ili tri tjedna dulje

sa 30% šanse da se na koncu izvuku,

ali ozbiljno ugroženi, ne izliječeni.

Da li se taj razgovor uopće vodio?

Medicinski sustav vrti se oko
spašavanja života.

Za njega ne postoji pojam
dobrog umiranja.

Bolnice ne evidentiraju
da li je pacijent dobro umro,

već samo stopu smrtnosti.

Dakle to je samo vrh ledenjaka
za razgovor koji trebamo smjesta započeti.

A u članku vi na neki način ...

kao što ste prije rekli,
vidite to kao neku vrstu točke prijevoja.

Da li bi to mogla biti tranzicija
ili početak tranzicije

na bolji sustav od onoga koji imamo
ili bi moglo krenuti u drugom smjeru?

Vidio sam i nekoliko kritika u vezi toga.

Daniel Pintchback je napisao jednu dugačku
na Facebooku na koju ste vi odgovorili.

Mislim da on u biti kaže da mu se čini
da ste vi u opasnosti od samozavaravanja,

da trebamo planirati stvarnu akciju,
trebamo u ovom času imati planove ...

i on na neki način sugerira da vi ...

na neki način pomažete ljudima
da se osjećaju bolje,

ali im ne dajete upute
što da rade u ovoj situaciji.

Ja se ne slažem s tom kritikom.

Ja ne kažem da će korona virus
doći i spasiti nas,

da nas oslobađa od situacije
u kojoj se nalazimo

i da će nam automatski
donijeti bolji svijet,

pa neka vas to tješi,
to je dobra stvar.

Ono što kažem je da nam ona naš izbor
čini jasno vidljivim

što ne garantira da ćemo učiniti
ispravan izbor.

Ali pokazuje nam ... prije svega,
ono što sam već rekao,

da normalno nije nužno ono
u čemu želimo biti,

ali nam taj naš stari smjer
čini jasno vidljivim.

U članku, također, nudim stvari poput ...

taj dio o negiranju smrti,

a cijeli jedan drugi dio govori o ...

Naslov tog odjeljka je
'Život je zajednica',

i govori da je ironija u tome

da čak i stvari koje poduzimamo
da bismo produžili život,

zapravo to nužno ne čine.

Stvari koje poduzimamo u ime zdravlja
ne čine nas nužno zdravijima.

Kao pretjerana higijena
koja nam onemogućuje ...

i socijalno distanciranje
koje nam onemogućuje

stalnu međurazmjenu sa svijetom

koja je nužna za održavanje zdravog
imunosnog sustava,

zdravog probavnog bioma
i tako dalje.

Stoga ja ne kažem: 'Zbog toga
hajde da imamo ...

evo mog plana za veliki program za ...

uvođenje više probiotika u prehranu

i ponovo prljanje ruku i tako dalje ...'

Ali mislim da to proizlazi
iz onoga što govorim.

Kada usvajamo više informacija
tada se naši izbori mijenjaju

i ono što prepoznajemo
kao moguće promjene.

I mislim da, jednako tako,

ako ne prihvatimo mogućnost
koja nam se nudi,

da učinimo korak unatrag,

i usvojimo više činjenica
i sagledamo situaciju iz šire perspektive,

bit ćemo uhvaćeni u zamku obrazaca
reagiranja koji su ustvari dio problema.

A glavni obrazac reagiranja je:

'O, o, događaju se ružne stvari,
nađimo nešto da to ubijemo,

nađimo nešto da to kontroliramo,
nađimo nešto da to isključimo.

Sačuvajmo sigurnost našeg svijeta,
sigurnost našeg svijeta odvojenosti.'

Isti je način razmišljanja
primjenjen na korona virus,

koji se primjenjuje na imigraciju
ili terorizam ili kriminal.

Kako da se zaštitimo od tih negativaca?

Taj obrazac razmišljanja treba prekinuti.

Trebamo napraviti stanku
i to nam je ponuđeno.

Nije da će stanka magično
promijeniti stvari,

ali ja to ni ne kažem.

Ja kažem: Hajde da prihvatimo
cijeli spektar informacija.

Hajde da vidimo što se događa kada se

nesvjesno dovede na svjetlo, u svijesno.

Pretpostavljam, s tim u vezi ...

Neki dan sam razgovarao s
Joe Brewerom

koji sebe naziva
teoretičarom kompleksnosti

i bavi se kognitivnom znanošću
i kulturalnom evolucijom.

i kaže:

'Znamo da što je više
makijavelističkih ...

odnosno ljudi koji pokušavaju
obraniti stari režim,

to će se više aktivirati sociopatske
tendencije ovoga časa.

Oni će tražiti način kako da ...

kao u kapitalizmu katastrofe
o kojem govori Naomi Klein,

mi znamo da će oni nešto poduzimati,
kako da mi ...

i ljudi koji pišu knjige o boljem svijetu
za koji njihova srca znaju da je moguć,

kako da se mi natječemo s tim ljudima,

znajući da su to stvarno nemilosrdni ljudi
koji traže kontrolu nad situacijom.

To zabrinjava, zar ne?

Apsolutno.
Zato ja propitujem

koji su to uvjeti na terenu
koji su omogućili tim ljudima da čak

vrebaju na sve nas ostale.

Što čini totalitaristički odgovor
na korona virus

tako privlačnim
da ljudi pristaju na njega?

Što čini rat protiv mikroba
tako privlačnim?

Zato jer ti psihopati na vlasti,
oni nemaju ...

oni nisu nadljudi, oni nemaju
sposobnost kontrole uma.

Njihova moć proizlazi iz toga
što svi pristaju na to.

Zbog toga pišem o pričama
koje upravljaju našom civilizacijom.

Priča o odvojenosti,

priča o usponu: da je ljudska sudbina
da se uzdigne iznad prirode;

priča o odvojenom sebstvu,

priča o kontroli koja proizlazi iz toga.

Jednom kad prihvatite
sve te osnovne stvari tada

zloćudne sile mogu to iskoristiti.

Mogu iskoristiti strah,
mogu iskoristiti ...

mogu igrati igru podijeli pa vladaj.

Ovo je dobar primjer:

ako ste unaprijed skloni dijagnosticirati
da je uzročnik problema negativac,

neprijatelj,

onda može doći manipulativni vođa
i reći:

'Ovo je problem, a to su neprijatelji.'

I onda smo u ratu.

I moramo podnijeti neke žrtve
da se obranimo od negativaca.

To je Goering rekao u Nurnbergu:

'Da, lako je dobiti
pristanak stanovništva,

samo proglasite da je neprijatelj
pred vratima

i ako ne pristajete onda ste izdajica.'

To je standardna operativna procedura.

A mi imamo u našim
civilizacijskim mitovima i narativima

plodno tlo da se takve manipulacije
ukorijene.

A protuotrov za to je solidarnost.

Protuotrov za to je nova priča.

Priča o međupovezanosti
i supostojanju

koja kaže: 'Je li to zaista neprijatelj?
Stavimo to pod znak pitanja?'

'Kako sam ja dio tog neprijatelja?

Kako sam ja dio okolnosti
koje rađaju terorizam?

Ili imigraciju? Ili kriminal?

Kako je sve povezano?

Kako sam ja dio virusne infekcije?

U članku sam spomenuo teoriju terena

koja se može sažeti sloganom
koji sam vidio:

Riba ti je bolesna,
teorija bacila: izoliraj ribu,

teorija terena: očisti akvarij.

Mi ovdje imamo vrlo prljavi akvarij.

Zašto su ljudi toliko podložni ovome?

Ako pogledate statistiku smrtnosti,
to je očito.

Skoro svatko tko je umro od ovoga
prethodno je patio od neke ozbiljne bolesti.

Dakle to je dio prljavog akvarija 'Zašto'.

Zašto ima toliko dijabetičara?

Zašto ima toliko ljudi
s visokim krvnim tlakom?

U Italiji, po statistikama koje sam vidio
75% umrlih

imalo je visoki krvni tlak,
35% je bilo dijabetičara,

30% ih je imalo ishemiju.

Pa, kao odgovor na vaše pitanje,

umjesto da se borimo protiv

zlih iluminata i psihopata
i kapitalista katastrofe ...

Ne kažem da se ne bismo trebali
boriti protiv njih,

ali osim borbe protiv njih
trebamo promijeniti bojno polje

koje nas osuđuje na poraz za porazom.

A ti terenski uvijeti sastoje se od
sloja za slojem

sve do strukture financijskog sustava,
na primjer,

koji se zasniva na kamatnom dugu

što nas već tjera u međusobno
natjecanje.

Ali u temeljima svega je ono
što znamo da jesmo,

što je stvarno, kako svijet funkcionira,
kako se događa promjena,

što je moguće, tko sam ja,

što je to dobar život,
koja je svrha života?

Odgovori u koje smo uronjeni

pripremaju polje za

režim dominacije i kontrole
u kojem danas živimo.

To je široka teza koju sam predstavio

u svojoj prvoj knjizi, Uspon čovječanstva

gdje sam ispisao 600 stranica
dijagnoze toga,

povezujući naše institucije,
svijet pod kontrolom

sa pričom o sebstvu

i kako se ta priča povijesno razvijala.

Pokušavam obuhvatiti oba ova dijela:

da to može potencijalno biti
početak tranzicije,

mislim da to mora biti početak
tranzicije u drugačiji sustav,

ali imam osjećaj da će to trajati
vrlo dugo

i da će biti nevjerojatno bolno
i nevjerojatno teško stići do tamo.

A izgleda i vrlo teško za ...

Čak je i meni teško obuhvatiti
oba ova dijela.

Vrlo je teško suočiti se s ...

kako teško će nam vjerojatno biti
prolaziti kroz smrt starog sustava.

Kako je moguće živjeti u tome
i kroz to

bez da se to na neki način zaobiđe?

Ja gledam unutar sebe i pitam se:

'Jesam li zaista spreman
za smrt starog sustava?'

Koji dio mene ...

Ja sam cijeli život proveo
zagovarajući promjenu sustava,

ali postoji dio mene koji ne želi
promjenu sustava.

Postoji dio mene kojem je ...

kao prilično privilegiranoj osobi,
pasalo takvo stanje stvari.

Jesam li voljan zakoračiti u nepoznato?

Jesam li voljan zakoračiti ...
to jeste neka vrsta smrti.

Smrt onoga što je poznato pa zato
i onoga što ja jesam u tom poznatom.

Jesam li spreman žrtvovati ...

letenje avionom do uzbudljivih mjesta
kako bi držao govore koji ...

koji pokreću i inspiriraju

i naizgled pomažu ljudima?
Ali znam li da zaista pomažu ljudima?

Jesam li spreman odreći se toga?

Spreman sam odreći se ...

mogućnosti da naručujem dodatke prehrani.

Ja volim naručivati dodatke prehrani.

Koristim homeopatske energetske
flastere za spavanje

koji rješavaju moju nesanicu.

Nekad bih se probudio usred noći
i ne bih mogao više zaspati,

ali sada mogu ponovo spavati cijelu noć.

A te stvari sam naručio online jer je
moja kreditna kartica funkcionirala.

To bi sve moglo doći kraju.

I na razne načine to je ono što govorim.

A možda i ne mora završiti.
Mogli bismo imati ...

budućnost koju ja nazivam
planet hipija gdje se sve ...

umjesto da se udvostruči
konvencionalna medicina,

što bi se moglo dogoditi ako ćemo nakon ovog
imati Univerzalno zdravstveno osiguranje,

moglo bi to postati Obavezno zdravstveno
osiguranje.

Već imamo zatvaranje kiroparaktičara
i akupunkturista širom zemlje.

Ja više ne mogu ići mom kiropraktičaru;

moja supruga je akupunkturist
i iscjelitelj, ljudi joj ne smiju dolaziti,

To se ne smatra neophodnim.

Stoga možemo krenuti bilo kojim
od tih smjerova.

A na neki način mi kao da idemo
u oba smjera istovremeno.

No, već sada ja imam neku strepnju

da smo već učinili nekoliko koraka
u krivom smjeru

i bit će nam potreban prilično dramatičan
pomak da skočimo

sa ove staze na stazu prema holističnoj
planeti, prema planeti hipija.

Mislite da smo već za vrijeme ove krize
učinili korake prema dolje?

Želio bih se vratiti na to,
ali prije toga -

Daniel Pintchback je to
također spomenuo,

ali ja bi samo želio istaknuti.

Nije li ovo vrijeme za pravični bijes?

Mi u biti imamo garnituru na vlasti
koja nije shvatila što dolazi

i izgleda potpuno pogrešno
upravlja situacijom.

Vidim da mnogo ljudi,
Eric Weinstein na primjer,

zahtijeva da lete glave.

A Daniel također piše:

'Možda je ovo vrijeme za pravični bijes
koji će motivirati za poduzimanje akcije

za stvaranje novog svijeta koji ...

Da, i ja mislim da je vrijeme
za pravični bijes.

Trik kojim se koriste
svjetske sile kontrole

je u tome da uvijek iznova
preusmjeravaju pravični bijes

prema lažnoj meti
i lažnim rješenjima.

Da, postoji mnogo bijesa koji vrije
i tako treba i biti

jer smo mi kao kolektiv iznevjereni.

Mogli smo ovoga časa živjeti u
nevjerojatno prekrasnom bogatom svijetu.

Ima dovoljno za sve.

Ima dovoljno svega što nam treba
za svakoga.

Ali umjesto toga mi živimo u društvu
sve veće umjetne oskudice,

golema rasipnost
rame uz rame golemom siromaštvu.

Milijun beskućnika usporedo s desecima
milijuna praznih stambenih jedinica.

Jedno od sedmero djece u Americi
gladuje svakog mjeseca

dok se 40 do 50% hrane baca.

Mogu navesti mnogo primjera
besramnih usporedbi

preobilja i siromaštva.

Zato, da, trebali bismo prigrliti bijes

zato jer je opravdan,
on ukazuje na nasilje.

Ali onda reći ...

brzopleto ponuditi metu za taj bijes
znači riskirati ponavljanje tog obrasca

raspršivanja bijesa
preusmjeravanjem na lažnu metu.

Ljudi koji su naizgled krivci,
oni su dužnosnici, zapravo.

Oni igraju ulogu koja je sistemski nužna

i ako posječemo njihove glave,
pogodite što?

Doći će novi ljudi i činiti iste stvari
koje su radili oni prije njih.

Pa na što bi onda trebao ciljati
taj pravični bijes?

Nisam čak siguran da je 'ciljati'
pravi način razmišljanja o tome.

Pravični bijes će, u idealnom slučaju,
pomoći da istina izađe na vidjelo.

Nikada se ne bi smio zadovoljiti
lažnim objašnjenjima.

Morao bi biti na oprezu.

Svaki puta kada se ponudi
neki kanal, trebao bi reći: 'Zaista?'

'Jeste li sigurni? Jer ja sam ljut,
ja želim promijeniti.'

'Ne želim pohrliti s ruljom

i naći nekog žrtvenog jarca
i objesiti ga.'

'I ništa ne promijeniti.'

Sve to je izdaja bijesa, ustvari.

Dakle, čak i ideja da se nađe
meta za bijes, dio je trika.

To je odvraćanje pažnje.

To ne znači da se stvari
ne bi trebale promijeniti,

već to znači upitati
što se treba promijeniti

da bi prilike koje su generirale tu
izdaju, to zlostavljanje, više ne postoje.

A moglo bi biti da najbolji put k tome
uključuje

suosjećanje i praštanje.

To nisu opoziti bijesa,

nego su posljedica istine koju bijes
može iznijeti na površinu.

A to je ozbiljan posao.

No, bijes je ono što nas može
održati usredotočenima,

da se ne zadovoljimo mrvicama,

utješnim nagradama.

To nas na neki način vraća na ideju
koju smo već natuknuli:

da zaista izgleda da pravovjerje ...

odnosno ono što se meni čini
da se događa ovoga časa:

ako pogledamo financijski sustav

mogli bismo vidjeti financijske potpore
koje će zasjeniti one iz 2008.

Vidimo mnogo istog načina razmišljanja,
samo udvostručenog na nekom osjećaju ...

Sustav reagira na jedini način koji zna,
ali čini se kao da udvostručuje

isti način razmišljanja

i iste metode koje su uzrokovale
neke od ovih sustavnih kriza, prije svega.

Možete li govoriti o tome,
mislim da govorite o tome u svom eseju?

Postoje i znakovi ...
hoću reći,

u Americi postoji moratorij
na ovrhe i deložacije

i to je nešto što zaista pomaže
običnim ljudima.

Ono za što bismo se trebali zalagati,
u smislu potpora,

je ono što ja zovem 'dužnička potpora',
za razliku od potpore kreditorima.

Poslije financijske krize 2008.
imali smo potporu kreditorima,

kada su FED - Sustav federalnih rezervi
i Državna riznica - državna blagajna

u biti otkupili svu problematičnu imovinu

koja je bila - što?

Bila je u osnovi problematična jer ljudi
nisu mogli otplaćivati svoje hipoteke,

pa je bila otkupljena,

ali jesu li ljudi mogli
prestati otplaćivati? Nisu.

Ljudi su morali nastaviti otplatu,
svi dugovi su ostali evidentirani.

Alternativna strategija bi bila
da se ona otkupi -

tako da banke dobiju potporu,

ali onda se dugovi praštaju.

I vidimo, ustvari, neke pomake
u tom smjeru,

možda opraštanje nekog dijela
studentskog duga.

U konačnici mislim da je jedini način

za rješavanje sve veće nejednakosti
koju danas imamo

bila bi neka vrsta 'jubileja duga'
- sveopći oprost i preraspodjela.

A to je duboko radikalno

zato jer to ispravlja odnosno poništava
nasljeđe represije i nejednakosti.

I to čak sve do robovlasništva
i kolonijalizma i dužničkog ropstva.

I na neki način okreće novi list.

To je, dakle, jedna stvar
koju bih želio osvijestiti.

I viđam to pomalo,

neku vrstu oprosta duga.

To je isto dio pravičnog bijesa,

ta spoznaja da ne bih trebao
proživjeti život kao zalog banci.

Ljudi diplomiraju i možda ...

U ovoj zemlji to je posebno okrutno,

ali razine duga rastu posvuda.

Kao: moj život nije moj vlastiti,
ja dugujem svoj produktivni kapacitet

tim udaljenim institucijama.

Nakon diplomiranja ljudi duguju
stotine tisuća dolara

koje otplaćuju čitav život.

Vaš rad nije vaš vlastiti.

Naravno da smo bijesni zbog toga.

Dok ste dvije-tri generacije ranije

mogli imati radnički posao
uzdržavati obitelj

i čak nije bilo nužno
da oba roditelja rade.

Mogli ste imati radnički posao,
uzdržavati obitelj, uštedjeti novac,

imati vlastitu kuću,
potpuno u svom vlasništvu na koncu.

Niste morali biti dio elite
da biste to mogli.

Zašto to više ne možemo?

Jesmo li tehnološki nazadovali?

Jesmo li izgubili sposobnost
da gradimo kuće?

Ne! Trebali bismo biti bogatiji.

To bi čak trebalo biti lakše dostupno
nego prije dvije generacije.

Ali je suprotno.

Zato, da, to je nešto
zbog čega treba biti bijesan.

I to bi bila ona meta
iz vašeg pitanja prije.

Jubilej duga nije meta,

to nije netko koga možemo kazniti
za našu potlačenost.

To je nešto što uklanja okolnosti
u kojima smo tako zlostavljani.

Moje zadnje pitanje sumira na neki način
neka pitanja koja sam već postavio:

Kako živjeti i voditi u taj bolji svijet
za koji naše srce zna da je moguć

kad nam u mnogim područjima srce
kao da krvari i vidimo kako svijet gori?

Naslov je zapravo: Ljepši svijet
za koji naše srce zna da je moguć.

Odabrao sam ga namjerno,
kao drugačiji orjentacijski princip

za razliku od učinkovitosti

i kulta kvantitete koji upravlja
našim društvom.

I to bih ponudio samo kao orjentaciju.

No to utječe čak i na naše odluke
o životu i smrti.

Kvantiteta kaže: Koliko godina
mogu živjeti?

Ljepota kaže: Kako mogu dobro živjeti?

To potiče pitanje: Zašto sam uopće ovdje?

Neću preživljavati život.

Neću to na svom nadgrobnom kamenu.

'Izdržao je, sve do sada.'

Postoji jedna zabluda u kojoj živimo,

da ćemo živjeti zauvijek.

Kad se ta zabluda rasprši
tada možemo prihvatiti istinu.

Što iz toga proizađe
jedinstveno je za svaku osobu,

ali kao društvo, ako smo u stanju
osloboditi se te zablude -

koja je na kolektivnoj razini,

u suštini, zamisao da smo ovdje
da prevladamo prirodu,

da druga bića nisu važna,

da je naše vlastito preživljavanje
najvažnija stvar.

To čak zahvaća ekološki diskurs,
kad kažemo,

morat ćemo se promijeniti sada
jer inače nećemo preživjeti.

A što ako ne možemo preživjeti
u betonskom svijetu

gdje hranu uzgajamo u tim koritima
i hidroponskim tvornicama

i atmosferu podešavamo uz pomoć
mašina za isisavanje ugljika?

Što ako ne možemo preživjeti?
Jesmo li zbog toga ovdje?

Je li to najljepši svijet kojeg
možemo zamisliti?

Da, možda će nam, prema svemu mjerljivom,
biti dobro.

Imat ćemo više gigabajta downloada
po osobi, više propusnosti po osobi,

dulji očekivani životni vijek po osobi,
viši BDP per capita.

Ali kad život reduciramo na kvantitetu

tada je kvalitativno izostavljeno.

A to je još jedna ovisnost.

Kada kvalitativno nedostaje,

poput intimnosti i ljepote,

tada trebamo sve više stvari
da to kompenziramo.

Nisam čak siguran koje je bilo
vaše pitanje ni jesam li ga odgovorio,

ali blisko iskustvo smrti
može uskrsnuti te izgubljene istine.

I držim da nas potencijalni
ishod korona virusa

suočava sa smrću

i tako uskrsava ova pitanja o tome
što je zapravo dobar život?

I zašto po svaku cijenu pokušavamo
očuvati život

umjesto da slavimo život
i živimo ga u potpunosti,

živimo ga prekrasno,
ne tek malo dulje?

Zašto sam ovdje?

Jesam li ovdje samo da preživim
i razmnožim se?

I maksimiziram svoju korist,
iako ionako odlazim u grob?

Ili sam ovdje da od svog života
učinim nešto prekrasno?

Tako da umjesto nikakvog traga,
ostavim pozitivan trag u svijetu.

A ja sam dio tog evolucijskog projekta,

života samog u stvaranju sve više života

i svijeta koji je sve ljepši i ljepši.

To je inicijacija.

Zato sam to naslovio Koronacija

kao inicijaciju u suverenitet,

u kraljevstvo.

Pravi suveren je onaj koji je služi
i svjesno to odabire.

Služi čemu?

Služi kraljevstvu, služi životu.

To je moguće jedino onda

kada nam smrt pokazuje
koliko je život dragocijen.

Zato jer ima kraj, zbog toga je dragocjen.

A naše društvo to ne shvaća.

Mi ne pozdravljamo
i ne prihvaćamo smrt.

Mislimo da možemo živjeti zauvijek.

Mislimo da je najviši cilj očuvati život,
očuvati sebstvo,

odvojeno sebstvo koje ustvari nije trajno
bez obzira na sve.

To je golema zabluda.

I, da, u ovoj pauzi možda
imamo priliku

uvidjeti to i odabrati drugačije.