Što nas vrane uče o smrti

Rituali za mrtve često se pojavljuju u prirodi, što se vidi od prakse ljudi i slonova, do pčela, dupina i dalje. Šarmantno i razigranim uvidom, životinjski biheviorist Kaeli Swift ulazi u životne (i smrtne) navike vrana i dijeli što njihovi odgovori otkrivaju o našoj vezi sa smrtnošću.

Bez obzira želimo li to ili ne,
ljudi troše veliku količinu vremena

razmišljajući o smrti.

I moguće je da smo to radili nedugo
nakon što su homo sapiensi

prvo počeli lutati krajolikom.

Uostalom, smatra se da se
prvi namjerni ljudski pokop

dogodio prije odprilike 100,000 godina.

O čemu su ti rani ljudi razmišljali

kada su si uzeli vremena
da iskopaju rupu u zemlji,

polože tijelo

i oprezno ga ponovno pokriju?

Jesu li ga pokušavali
zaštititi od strvinara

ili spriječiti širenje bolesti?

Jesu li pokušavali odati počast mrtvima?

Ili samo nisu htjeli
gledati u mrtvo tijelo?

Bez izuma vremenskog stroja

nikada nećemo biti sigurni o
čemu su ti rani ljudi razmišljali,

ali jedna stvar koju znamo je
da su ljudi daleko od samih

u našoj pažnji prema mrtvima.

Kao i ljudi, neke životinje,

uključujući Corvidae, obitelj ptica

u koju spadaju vrane,
gavrani, svrake i šojke,

također obraćaju posebnu
pažnju svojim pokojnima.

Zapravo, rituali Corvidae ptica
vjerovatno su služile kao inspiracija

za naše.

Uostalom, bio je gavran
kojeg je Bog poslao na Zemlju

da nauči Kaina kako da
pokopa svog ubijenog brata Abela.

Ali bez obzira na to očito prepoznavanje
ranih ljudi da se ostale životinje

brinu u svojim pokojnima,

tek je relativno nedavno
znanost posvetila svoju pažnju

toj pojavi.

Zapravo, službeni naziv tog područja,
komparativna tanatologija,

nije se uveo do 2016.

U tome rastućem području,
počinjemo cijeniti koliko je bogata

priroda s obzirom na to kako ostale
životinje komuniciraju sa svojim mrtvima

i u tom rastućem području znanja

taj vremenski stroj do
naših predaka možda postoji.

O čemu učimo u tom rastućem području?

Trenutno možemo podijeliti
naše shvaćanje u dvije glavne skupine.

U prvoj imamo životinje koje pokazuju
stereotipična, predvidiva ponašanja

prema njihovim pokojnima,

i od kojih većina toga
što shvaćamo o njima

dolazi od eksperimenata.

Ta grupa uključuje bića
kao društvene kukce,

pčele, mrave i termite,

i za sve te životinje, higijena kolonije
je od kritične važnosti,

i kao rezultat te životinje pokazuju
rigorozna poduzetna ponašanja

kao odgovor na trupla.

Na primjer, mogle bi fizički
odstraniti truplo iz kolonije.

Mogle bi ih pojesti.

Čak bi mogle konstruirati grobnice.

Primjećujemo slične higijenski vođene
reakcije u nekih kolonijskih sisavaca.

Štakori, na primjer, bi sigurno
zakopali svoje suzatvorenike

koji su bili mrtvi 48 sati.

U drugoj grupi imamo životinje
koje pokazuju više promjenjiva,

možda ipak više karizmatična ponašanja

i za koje većina našeg shvaćanja njih

dolazi iz anegdota

znanstvenika ili ostalih promatrača.

To su životinje čija su
ponašanja vezana za smrt,

pretpostavljam, ljudima poznatija.

To uključuje organizme kao slonove,

za koje je poznata
njihova briga o pokojnima,

čak i u popularnoj kulturi.

Čak je znano da ih privlače

kosti njihovih mrtvih.

Također uključuje životinje poput primata,

koji pokazuju različite načine
ponašanja oko svojih mrtvih,

od dotjerivanja

do dugotrajne pažnje prema njima,

čuvanja njih,

čak i premještanja mrtvih dojenčadi.

I to je zapravo ponašanje koje smo vidjeli
kod nekolicine životinja,

kao, na primjer, dupina.

Možda se sjećate priče o Tahlequahi,

orki u rezidentnoj
J čahuri u Puget Soundu

koja je tijekom ljeta 2018.

nosila svoje mrtvo mladunče

besprimjernih 17 dana.

Sada, priča kao takva

je u isto vrijeme srcedrapajuća
i fascinantna,

ali nam nudi mnogo više
pitanja nego odgovora.

Na primjer, zašto je Tahlequah
nosila svoje mladunče

tako dugo?

Je li bila toliko pogođena tugom?

Je li bila više zbunjena svojim
nereagirajućim djetetom?

Ili je to ponašanje samo manje
rijetko među orkama

nego što trenutačno mislimo da jest?

Ali zbog raznih razloga

teško je napraviti eksperimente

na životinjama kao što su orke,
ili veliki broj ostalih velikih sisavaca,

koji bi možda razjasnili
ovakva pitanja.

Umjesto toga, znanost se okreće
životinji o čijem ponašanju oko smrti

razmišljamo od razdoblja prije Krista:

vrane.

Kao kukci i primati,

čini se da i vrane obraćaju posebnu pažnju
svojim pokojnima.

Tipično to se očituje kao zov
za otkrivanje ptice,

kao što se primjećuje na slici,

zapraćen novačenjem
ostalih ptica u okolici

koje stvaraju takozvani skup.

Ali može biti i malo drugačije od toga.

Na primjer, ljudi su mi znali reći kako
su vidjeli produljena tiha bdjenja vrana

kao odaziv na mrtve ili umirujuće vrane.

Čak su mi ljudi govorili da su
svjedočili kako vrane stavljaju stvari

poput grančica i omota od slatkiša
na ili blizu tijela mrtvih vrana.

I ta masa opažanja stavlja te ptice

u jako bitan položaj u našoj shemi,

zato što sugerira da u jednu
ruku mogu biti poput kukaca,

prikazivanjem tih veoma
predvidivih ponašanja,

ali u drugu ruku imamo nekolicinu opažanja

koja su teža za objasniti i čine se
bliže nečemu što primjećujemo

u nekih sisavaca poput primata i slonova.

I poput tih životinja, vrane dijele
izuzetno veliku relativnu veličinu mozga

i vrste dinamičnog društvenog života koje
uvode više kompleksnosti

u način na koji reagiraju na svoje mrtve.

Zbog toga sam htjela
razumjeti što se događa

kada vrane vide mrtvu vranu

i što nas to može naučiti o
ulozi smrti u njihovom svijetu,

a možda i u svjetovima
ostalih životinja,

čak i onih ranijih verzija nas.

Postoji nekoliko načina na
koje bismo mogli objasniti

zašto vrane privlače njihovi mrtvi.

Na primjer, možda je
to prilika za socijalizaciju,

način na koji istražuju
zašto je pojedinac umro,

tko je bio

i kakav utjecaj će to imati na
susjedstvo u budućnosti.

Možda je to izraz žalosti,

kao naši suvremeni sprovodi.

Ili je to možda način na koji one uče o
opasnostima u njihovoj okolini.

Dok sva ta objašnjenja vrijedi istražiti,

a sigurno nisu isključiva,

nisu sva provjerljiva znanstvena pitanja.

To jest, ta ideja da mrtve vrane
mogu služiti kao znakovi opasnosti.

Pa zato kao postdiplomac, htjela
sam istražiti to pitanje,

posebno u odnosu na dvije ideje.

Prva je mogu li primijetiti
nove grabežljivce,

izričito ljude,

temeljeno na njihovoj asocijaciji
s mrtvim vranama.

I druga je mogu li naučiti o mjestima

povezanim s onima gdje se
pronalaze trupla vrana.

Kako bih napravila to, otišla bih u neko
bezazleno susjedstvo u Seattleu

i počela bih hraniti parove vrana

tijekom tri dana,

i to mi je dalo osnovnu liniju

za koliko brzo bi vrane
došle do hrpe s hranom

što je, vidjet ćete za minutu,
bilo od velike važnosti.

Onda, na četvrti dan,

imat ćemo naš sprovod.

Ovo je Linda.

Linda je jedna od sedam maski čiji je
posao bio da stoji tamo 30 minuta

sa svojim malim predjelima mrtve vrane

dok sam ja dokumentirala što se dogodilo.

Ono što je najvažnije,

njezin posao bio je vratiti se
nakon tjedan dana,

sada bez mrtve vrane,

kako bismo vidjeli hoće li je ptice tretirati
kao bilo koji stari prolaznik

ili će, umjesto toga, pokazivati
ponašanja kao što su alarmi

ili bombardiranje,

što bi nagovjestilo da
je vide kao grabežljivca.

Sada, sa spoznajom da već znamo
kako su vrane sposobne učiti

i prepoznati ljudska lica,

ne bi trebalo biti iznenađujuće da
je većina vrana u našem istraživanju

tretirala maske koje su
vidjele kao prijetnju

kada su ih vidjele tijekom
sljedećih šest tjedana.

Sada, ako sjedite ovdje misleći,

"dobro, daj,

pogledaj to lice, zastrašujuće je,

bilo tko bi ga vidio kao prijetnju

ako bi ga vidio da hoda po ulici",

znajte da niste sami.

Kako se ispostavilo, mnogo ljudi

ispred čijih smo kuća vodili eksperiment

osjećali su se isto,

ali o tome ćemo neki drugi put.

Možda ćete se utješiti da
znate da smo radili kontrolne testove

kako bismo bili sigurni da vrane ne dijele
našu unaprijed stvorenu pristranost

protiv maski koje izgledaju poput ženske
verzije Hannibala Lectera.

Povrh toga što smo saznali da su vrane
sposobne napraviti asocijaciju s ljudima

na osnovi njihovog
tretiranja mrtvih vrana,

također smo saznali da danima
nakon tih sprovoda,

kako smo ih nastavili hraniti,

njihova volja da dođu dolje do
hrpe hrane znatno se smanjila,

te nismo vidjeli istu vrstu pada
u našim kontrolnim skupinama.

To sugerira da, da, vrane mogu
stvarati asocijacije

vezane za određena mjesta
gdje su vidjele mrtve vrane.

Ukupno to nam govori da

iako ne možemo odbiti
ona ostala objašnjenja,

možemo biti sigurni kada kažemo

da za vrane, pažnja o njihovim mrtvima

je vjerojatno važan način

na koji te životinje uče o opasnosti.

To je lijepa, uredna mala priča

koje se držimo.

Ali u životu i smrti,

stvari su rijetko tako uredne

i stvarno sam se suočila s time
u pratećem eksperimentu

u kojem smo proučavali kako
vrane reagiraju na mrtve vrane

kada nema nikakvog grabežljivca.

Dovoljno je reći da smo u
tim slučajevima saznali

da stvari mogu postati malo čudnije.

Ovako izgleda pokusna instalacija.

Možemo vidjeti našu plišanu mrtvu
vranu samu na pločniku

i stavljena je na teritorij para.

(Kreštanje)

To je alarmni zov jedne
od tih teritorijalnih ptica,

i dolazi u okvir.

Uskoro, njezin partner
će joj se pridružiti.

Zasad, ovo je sve uobičajeno.

Ovo je što vrane rade.

OK, sada postaje malo manje uobičajeno.

Nije svatko upoznat s tim
kako izgleda ptičji seks

pa ako niste, ovako to izgleda.

Praktički vidite sjecište triju ponašanja:

nemir, naznačen zovovima uzbune,

agresiju, naznačenu vrlo
nasilnim kljucanjem

od strane jedne od spolno aktivnih
ptica i jednog od uzbuđenih promatrača;

i seksualno uzbuđenje.

Očigledno ovo je iznenađujuće

i zanimljivo za razmišljanje i pričanje.

Ali ako je naš cilj razumjeti

u cijelosti kako se životinje
ponašaju sa svojim pokojnima,

onda je najvažnije pitanje,
je li ovo reprezentativno?

Je li ovo nešto što se dosljedno događa?

Zato je mogućnost da se provode
planski studiji s vranama

toliko vrijedna,

jer nakon provođenja
stotina takvih ispitivanja

u kojima sam položila
mrtve vrane na pločnike

na teritorije stotina različitih parova,

saznali smo da ne, nije.

Kontakt bilo koje vrste,

bio seksualan, agresivan

ili samo izviđajan,

pojavio se samo 30 posto vremena.

S obzirom na to da nije bio
reprezentativan,

to je bila manjina,

možemo biti u iskušenju
da ga samo otpustimo,

bez obzira na to koliko je to nebitno,
čudno i jezivo ponašanje vrana.

Što bi vas moglo iznenaditi je da
su ponašanja poput agresije

pa čak i seksualnog uzbuđenja

nerijetka,

i sigurno se ne pojavljuju samo kod vrana.

Zato što je popularna priča kada dolazi do
ponašanja kod životinjskih smrti

vezana za pripadna ponašanja,

poput dotjerivanja i čuvanja,

to je daleko od potpune liste stvari koje
čak i naši najbliži rođaci čine

oko svojih mrtvih.

Zapravo, dokumentirali smo ponašanja poput
ujedanja, tučnjave pa čak i samog seksa

kod širokog spektra životinja,

uključujući primate i dupine.

Gdje nas to ostavlja u našem
razumijevanju životinja

i njihovih posmrtnih rituala?

Pa, za vrane, to sugerira da,

poput insekata, možda imaju
snažni prilagodljivi pokretač

u njihovom interesu za mrtve.

U tom slučaju, moguće da uče u opasnosti,

i da je to služilo kao inspiracija

za naše rituale.

Ali kada pogledamo bolje,

vidimo da ne postoji
jednostavno objašnjenje

koje može objasniti
širok spektar ponašanja

koje vidimo kod vrana i
mnogih drugih životinja.

To sugerira da smo još uvijek daleko
od dovršavanja tog vremenskog stroja.

Ali, bit će to jako fascinantan put.

Hvala.

(Pljesak)