U bizarnom svijetu internet trolova i propagandista

Novinar Andrew Marantz proveo je tri godine u svijetu internet trolova i propagandista na društvenim mrežama, tražeći ljude koji lansiraju rubne teme u središte internetskih debata i promatrao kako oni to čine. Uskočite u zečju rupu propagande i dezinformacija na internetu - i naučite što možemo učiniti da internet bude manje toksičan.

Proveo sam protekle tri godine

pričajući s nekim od najgorih
ljudi na internetu.

Ukoliko ste nedavno bili na internetu,

možda ste primijetili
mnogo toksičnog smeća:

rasističkih memeova, ženomrzačke
propagande, viralnih dezinformacija.

Htio sam saznati tko stoji iza toga.

Htio sam razumjeti kako su to proširili.

Na kraju krajeva, želio sam saznati

kakav bi mogao biti utjecaj
tog sadržaja na naše društvo.

Tako sam 2016. počeo pratiti
neke od memeova do njihovog izvora,

natrag do ljudi koji su ih stvarali
ili koji su ih lansirali na internet.

Prilazio sam tim ljudima i rekao,

"Hej, ja sam novinar. Mogu li
vas promatrati dok radite?"

Često bi odgovor bio nešto poput,

"Zašto bi, dovraga, želio pričati

s nekim soja dečkom, globalistom iz
Brooklyna koji je židovski sluga

i podržava Demokratsku stranku?"

(Smijeh)

Na što bi moj odgovor bio,
"Čuj stari, samo si 57% u pravu."

(Smijeh)

No, često bih dobio suprotan odgovor.

"Da, svakako, samo navrati."

Tako sam završio u dnevnoj sobi

propagandista s društvenih
mreža u Južnoj Kaliforniji.

Bio je to oženjen frajer u kasnim 30-ima.

Pred sobom je imao stol sa šalicom kave,

laptop za postanje na Tweeteru,

mobitel za poruke,

iPad za emitiranje
na Periscopeu i YouTubeu.

I to je bilo to.

Ipak, sa svim tim alatima

mogao je lansirati svoja otrovna,
ekstremna stajališta

ravno u srce američkog razgovora.

Primjerice, jednog dana dok sam bio tamo,

bomba je eksplodirala u New Yorku,

za što je optužen čovjek imena
koje je zvučalo muslimanski.

Za ovog propagandista u Kaliforniji
to je bila odlična prilika,

jer se, između ostalog, zalagao

za to da SAD ukinu gotovo svo useljavanje,

osobito iz muslimanskih zemalja.

Radi toga je počeo emitirati livestream,

dok su njegovi pratitelji
postajali sve bjesniji

zbog toga što će nas politika
otvorenih granica sve poubijati,

i tražio je od njih da tvitaju o tome,

koriste određene hashtagove,

i pokušao postići da ti hashtagovi
dođu na Twitter trending listu.

Oni su zaista i tvitali,

stotine i stotine postova.

Mnogi od njih objavili su i slike poput ove.

Ovo je George Soros.

On je mađarski milijarder i filantrop,

i prema ljubiteljima teorija
zavjera na internetu,

George Soros je neka vrsta
globalista babaroge,

jedan od malobrojne elite koja
upravlja svjetskim događajima.

Sad, samo da napravim pauzu,
ukoliko vam se ova ideja čini poznatom,

da postoji malobrojna elita
koja kontrolira svijet

i koja se sastoji uglavnom
od bogatih Židova,

to je zato jer je to jedan od
najčešćih antisemitskih motiva.

Još bih samo napomenuo
da je čovjek koji je postavio

tu bombu u New Yorku
bio američki državljanin.

Dakle, o čemu god da
se radilo u tom slučaju,

imigracija nije bila glavni problem.

Propagandist u Kaliforniji je
sve to vrlo dobro razumio.

Bio je to načitan čovjek.
Zapravo je bio odvjetnik.

Znao je sve činjenice,

ali je također znao da činjenice
nisu bitne za dijalog na internetu.

Ono što je bitno na internetu

su emocije.

Originalna ideja društvenih mreža

bila je da nas sve poveže

i stvori otvoreniji, tolerantniji
i pravedniji svijet.

To se donekle ostvarilo.

Ali, algoritmi društvenih mreža
nisu nikad bili stvoreni

da razlikuju što je točno, a što ne,

što je dobro ili loše za društvo,
što prosocijalno, a što antisocijalno.

Algoritmi to ne rade.

Ono što oni rade jest da
mjere aktivnost korisnika:

klikove, komentare, podjele
sadržaja, takve stvari.

Ukoliko želite da vaš sadržaj
dobije takvu aktivnost,

morate izazvati emocije.

Točnije, ono što znanstvenici
nazivaju "emocije visoke uzbuđenosti".

Visoka uzbuđenost ne znači samo
seksualno uzbuđenje,

iako je očito internet
ono što je izaziva.

To znači bilo što, pozitivno ili negativno
što ubrzava rad vašeg srca.

Tako bih ja sjedio s tim propagandistima,

ne samo s onim u Kaliforniji,
nego i drugima,

i gledao bih kako to rade,
svaki put uspješno,

ne zato jer su ruski hakeri,
ne zato jer su tehnološki geniji,

ne zato jer imaju jedinstvene
političke poglede -

samo zato jer su razumjeli
kako rade društvene mreže

i bili su spremni iskoristiti
ih za svoje ciljeve.

Ispočetka sam govorio sam sebi
da je ovo rubni fenomen,

nešto što se samo preselilo na internet.

No, više ne postoji razlika između
interneta i svega ostalog.

Ovo je oglas prikazan na više TV postaja

tijekom izbora za kongres 2018. godine,

u kojem se bez dokaza optužuje
jednog od kandidata

da je marioneta kojom upravlja
manipulator George Soros,

kojeg su na ovoj slici nevješto
zalijepili pored brda love.

Ovo je post na Twitteru predsjednika SAD-a,

u kojem on, bez dokaza, tvrdi

da američkom politikom
manipulira upravo Soros.

Ono što se nekad činilo šokantnim,
marginalnim, ili iskreno, za ignoriranje,

danas je toliko normalizirano
da to uopće ne primjećujemo.

Proveo sam oko tri godine u ovom svijetu.

Razgovarao sam s puno ljudi.

Neki od njih nisu imali
nekakva temeljna uvjerenja.

Neki od njih posve su
racionalno zaključili

da ukoliko žele zaraditi na internetu

ili dobiti nešto pozornosti,

moraju biti što luđi.

No, razgovarao sam i s drugima,
koji su pravi ideolozi.

Da budem jasan, njihova ideologija
nije tradicionalni konzervativizam.

To su ljudi koji bi željeli
ukinuti ženama pravo glasa.

To su ljudi koji bi se vratili
u vremena rasnih podjela.

Neki od njih u cijelosti bi
ukinuli demokraciju.

Ovi ljudi nisu rođeni
vjerujući u takve stvari.

Nisu ih naučili u osnovnoj školi.

Mnogi od njih, prije negoli
su kliznuli u zečju rupu interneta,

bili su libertarijanci
ili čak socijalisti,

ili nešto posve drugačije.

O čemu je bila riječ?

Ne mogu govoriti za svaki slučaj,

ali mnogi ljudi s kojima sam pričao

imali su kombinaciju
visokog IQ-a i niskog EQ-a.

Čini se da se dobro snalaze u
anonimnim prostranstvima interneta,

umjesto stvaranja odnosa u stvarnosti.

Povlačili bi se na internet forume

ili "subreddite",

gdje su se njihovi najgori
impulsi još povećavali.

Možda bi započinjali razgovore
neukusnim šalama,

a onda bi ih netko
ohrabrio zbog tih šala,

beznačajnih "internet točki",
kako ih nazivaju,

da bi na kraju počeli
vjerovati u te svoje šale.

Pričao sam s jednom mladom
ženom koja je odrasla u New Jerseyu,

nakon srednje škole
odselila se u drugi grad

i odjednom se osjećala
usamljeno i izolirano,

i utjehu pronašla u mobitelu.

Pronašla je neke od ovih
prostora na internetu

gdje ljudi postaju
šokantne, odvratne stvari.

Sve joj je to bilo odbojno,

ali u isto vrijeme ju je fasciniralo,

toliko da nije mogla prestati čitati.

Počela je komunicirati s ljudima
na tim internet stranicama,

zbog kojih se počela osjećati
pametno i vrijedno.

Počela je osjećati duh zajedništva

i pitati se sadrže li neki
od tih šokantnih postova

ipak i mrvicu istine.

Nekoliko mjeseci kasnije, s
novim prijateljima s interneta

vozila se u Charlottesville u Virginiji,

kako bi stupala u paradi s
bakljama, u ime bijele rase.

U nekoliko mjeseci pretvorila
se iz Obaminog birača

u potpuno radikaliziranog
bijelog supremacista.

U njenom slučaju,

ona se uspjela osloboditi
iz kulta bjelačkog supremacizma.

Ali mnogi s kojima sam razgovarao nisu.

Samo da pojasnim:

nikad nisam bio uvjeren
da moram pronaći nešto zajedničko

sa svakom osobom
s kojom sam komunicirao,

tako da bih mogao reći,

"Znaš stari, ti si fašist, ja nisam,

dođi da se zagrlimo i sve
naše razlike će nestati."

Ne, apsolutno ne.

Ali uvjerio sam se da ne
možemo ignorirati ovakve stvari.

Moramo ih pokušati razumjeti,
zato jer jedino kroz razumijevanje

možemo uopće početi
štititi se od takvih stvari.

U ove tri godine, primio sam
nekoliko gadnih poziva,

čak i nekoliko prijetnji,

ali to nije ni dio onog što
proživljavaju novinarke.

I da, ja sam Židov,

iako, začudo, mnogi nacisti
nisu prepoznali da sam Židov,

što me, iskreno, pomalo razočaralo.

(Smijeh)

Ozbiljno, a oni su
profesionalni antisemiti.

Zar me ništa na meni nije odalo?

Baš ništa?

(Smijeh)

Ovo nije tajna.

Zovem se Andrew Marantz,
pišem za "The New Yorker",

imam osobnost kao lik iz epizode Seinfelda

snimljene u Park Slope trgovini.

Ništa?

(Smijeh)

Na kraju krajeva, bilo bi lijepo

da postoji jednostavna formula:

mobitel plus usamljeni klinac
jednako je 12% šanse da postane nacist.

Jasno, to nije tako jednostavno.

U mojim tekstovima

lakše mi je opisivati, nego
govoriti što je ispravno.

Ali ovo je TED

pa budimo praktični.

Želim dati nekoliko prijedloga

što građani interneta poput vas i mene

mogu učiniti da stvari
postanu malo manje toksične.

Prva je da budete pametni skeptik.

Mislim da postoje
dvije vrste skepticizma.

I ne želim vas udaviti definicijama,

ali ja ih zovem pametnim
i glupim skepticizmom.

Dakle, pametni skepticizam:

misliti svojom glavom,

preispitati činjenice,

tražiti dokaze,

sve je to zdravi skepticizam.

Glupi skepticizam: zvuči kao skepticizam,

ali je zapravo bliže
refleksnom kontriranju.

Svi kažu da je Zemlja okrugla,

ti kažeš da je ravna.

Svi kažu da je rasizam loš,

ti kažeš, "Ne znam,
skeptik sam u vezi s tim."

Ne mogu vam reći s koliko sam
mladih bijelih muškaraca pričao

koji su mi rekli,

"Znaš, mediji, moji nastavnici,
svi me pokušavaju indoktrinirati

da povjerujem u privilegije
muškaraca i bijelaca,

ali ja nisam baš uvjeren da je to tako."

Dečki, kontrirajući
bijeli tinejdžeri svijeta,

gledajte,

ukoliko ne vjerujete da je Zemlja okrugla,
muškarci privilegirani

i da je rasizam loš,

vi niste skeptik, nego budala.

(Pljesak)

Odlično je biti nezavisni mislilac,
svi bismo trebali biti takvi,

ali trebamo to raditi pametno.

Sad bih se osvrnuo na slobodu govora.

Često čujemo pametne, uspješne ljude
koji kažu da se zalažu za slobodu govora,

i to kažu na način kao da je to kraj
rasprave o ovakvim temama.

Zapravo, to je tek početak bilo
kojeg značajnog razgovora.

Sve zanimljivo događa se nakon te izjave.

OK, zalažete se za slobodu
govora. Što to znači?

Znači li to da David Duke
i Richard Spencer

moraju imati aktivne profile na Twitteru?

Znači li to da bilo tko ima pravo
uznemiravati druge

iz bilo kojeg razloga?

Pregledao sam sve govornike na
TED događanjima ove godine.

Nisam našao nijednog ravnozemljaša.

Znači li to da su
prekršene slobode govora?

Svi smo mi za slobodu govora,
divno je biti za slobodu govora,

ali ako je to sve što znate
i neprestano ponavljate,

sprječavate mogućnost
korisnijeg razgovora.

Vratimo uljudnost u modu.

Sjajno!

(Pljesak)

To ne moram ni objašnjavati.

U svom istraživanju išao sam
na Reddit, YouTube i Facebook

i tražio sam "šerijatsko pravo"

ili npr. "Holokaust",

i možete naslutiti što su mi
algoritmi pokazali, zar ne?

"Je li šerijatsko pravo
zavladalo SAD-om?"

"Je li se Holokaust uopće dogodio?"

Glupi skepticizam.

Tako smo završili u ovoj
bizarnoj online dinamici,

u kojoj neki vide netrpeljivu propagandu

kao nešto izazovno, opasno i privlačno,

a obične istine i uljudnost
se percipiraju kao prenemaganje,

glumatanje ili jednostavno nešto dosadno.

Algoritmi društvenih mreža su,
namjerno ili nenamjerno

pripomogli ovakvoj situaciji,

zato što netrpeljiva propaganda
potiče reakcije drugih.

Svi na to klikaju, svi komentiraju,

bilo da to vole ili mrze.

Prva stvar koja se treba dogoditi

jest da društvene mreže porade
na svojim platformama.

(Pljesak)

Ukoliko me sada slušate i radite
za neku od društvenih mreža

ili ste njihov investitor ili vlasnik,

ovo je savjet za vas.

Ukoliko ste optimizirali za
maksimalan emotivni angažman

i to se pokazalo
destruktivnim za ovaj svijet,

vrijeme je da optimiziramo za nešto drugo.

(Pljesak)

Osim što ćemo izvršiti pritisak
da se društvene mreže promijene,

čekati i nadati se da će se promijeniti,

postoji još nešto što svi možemo učiniti.

Možemo stvoriti ili sugerirati alternative

za otuđene tinejdžere.

Ako vidite nešto kreativno ili duboko,

podijelite to na svojim profilima,

čak i ako niste preplavljeni
intenzivnim osjećajima.

Jasno mi je da je to mali korak,

ali ako to svi učinimo,
onda to postaje važno,

jer bez obzira na moć algoritama,

oni se oblikuju prema našem ponašanju.

Dozvolite mi da kažem još ovo.

Prije nekoliko godina
bilo je zaista moderno

reći da je internet revolucionaran alat

koji će nas sve povezati.

Sad je moderno govoriti

da je internet jedan golemi
kontejner pun smeća koje gori.

Nijedna od ovih karikatura nije točna.

Svi znamo da je internet
prevelik i prekompleksan

da bi bio "dobar" ili "loš".

Ovakav način razmišljanja je opasan,

bilo da je utopijski, da
će nas internet spasiti,

ili distopijski, da će nas
neminovno uništiti,

u svakom slučaju - gubimo kontrolu.

Ništa nije sigurno o našoj budućnosti.

Internet čine ljudi.

Ljudi donose odluke u tvrtkama koje
posjeduju društvene mreže.

Ljudi odlučuju koji će
hashtagovi biti popularni.

Ljudi čine da društva napreduju
ili se vraćaju unatrag.

Kad to shvatimo,

možemo prestati čekati nekakvu
neizvjesnu budućnost da se ostvari

i početi stvarati sada.

Uče nas da je luk moralnog svemira dug,

ali da se ipak savija prema pravdi.

Možda.

Možda je to uistinu tako.

Ali to je samo aspiracija,

nije garancija.

Luk se neće saviti sam.

Neće ga saviti neka nevidljiva sila.

Stvarna istina,

koja je strašnija, ali i oslobađajuća,

jest da ga mi savijamo.

Hvala vam.

(Pljesak)