Slobodan svijet treba satiru

Trebamo humor kao i zrak koji dišemo, kaže urednički karikaturist Patrick Chappatte. U govoru ilustriranom najzanimljivijim dijelovima karijere provedene razarajući sve, od diktatora i ideologa do selfieja i rulje na društvenim mrežama, Chappatte iznosi glasan, često urnebesan slučaj nužnosti satire. "Političke karikature rođene su s demokracijom i dolaze u probleme kada ih ima sloboda", kaže on.

Ja sam politički karikaturist
na globalnoj sceni proteklih 20 godina.

Hej, vidjeli smo
mnogo događanja u tih 20 godina.

Vidjeli smo trojicu
različitih katoličkih papa

i svjedočili tom jedinstvenom trenutku:

izboru pape na Trgu svetog Petra -

znate, mali bijeli dim

i službeno proglašenje.

[Dječak je!]

(Smijeh)

(Pljesak)

Vidjeli smo četiri američka predsjednika.

Obamu, naravno.

Oh, Europljani su ga stvarno voljeli.

Bio je multilateralist.

Volio je diplomaciju.

Htio se sprijateljiti s Iranom.

(Smijeh)

I onda...

stvarnost je imitirala karikaturu

onog dana kad je Donald Trump postao
predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

(Smijeh)

(Pljesak)

Znate, ljudi dolaze k nama i kažu:

"Vama karikaturistima je tako lako."
Mislim, s ljudima poput Trumpa?

Pa, ne, nije lako

napraviti karikaturu
čovjeka koji je sam po sebi karikatura.

(Smijeh)

Ne.

(Pljesak)

Pristalice populizma
nisu laka meta za satiru

jer ih pokušavate srediti jedan dan,

a već idućeg vas nadmaše.

Primjerice, čim je izabran,

pokušao sam zamisliti tweet
koji bi Trump objavio na Badnjak.

I napravio sam ovo, OK?

[Sretan Božić svima! Osim
svim onim patetičnim luzerima. Tako tužno.]

(Smijeh)

I u osnovi, idućega dana,
Trump je objavio ovo:

[Sretna Nova godina svima,
uključujući mojim brojnim neprijateljima

i onima koji su se borili
protiv mene i izgubili

da ne znaju što bi. S ljubavlju!]

(Smijeh)

Isto je!

(Pljesak)

Ovo je era snažnih ljudi.

I uskoro, Donald Trump mogao je upoznati
svog osobnog heroja, Vladimira Putina,

i ovo je kako je prošao prvi sastanak:

[Pomoći ću ti pronaći hakere.
Daj mi svoju lozinku.]

(Smijeh)

I ništa ne izmišljam.

Izašao je s tog prvog sastanka i
rekao da su njih dvojica dogovorili

zajedničku suradnju
o kibernetičkoj sigurnosti.

Ovo je točno, ako se sjećate.

Oh, tko bi mogao zamisliti stvari
koje smo vidjeli kroz tih 20 godina.

Vidjeli smo Veliku Britaniju
kako trči kroz izlaz Europske Unije.

[Težak Brexit?]

(Smijeh)

Na Bliskom istoku,
vjerovali smo neko vrijeme

u demokratsko čudo Arapskog proljeća.

Vidjeli smo svrgavanje diktatora,
vidjeli smo održavanje drugih.

(Smijeh)

I onda je tu bezvremenska
dinastija Kim iz Sjeverne Koreje.

Čini se da ti tipovi
dolaze direktno s dječje televizije.

Bio sam blagoslovljen
da mogu nacrtati dvojicu.

Kim Jong-ila, oca,

kad je umro prije nekoliko godina,
bio je to jako opasan trenutak.

[To je bilo blizu!]

(Smijeh)

To je bilo...

(Pljesak)

I potom se njegov sin, Kim Jong-un,

dokazao kao
dostojan nasljednik prijestolja.

On je sada
prijatelj s predsjednikom SAD-a.

Oni se stalno sastaju
i razgovaraju kao prijatelji.

[Koja vrsta gela za kosu?]

(Smijeh)

Trebamo li biti iznenađeni

što živimo u svijetu

u kojem vladaju egomanijaci?

Što ako su oni samo odraz nas samih?

Mislim, pogledajte nas, svakog od nas.

(Smijeh)

Da, volimo svoje pametne telefone;

svoje slike;

volimo sebe.

I zahvaljujući Facebooku,
imamo mnoštvo prijatelja

diljem svijeta.

Mark Zuckerberg je naš prijatelj.

(Smijeh)

Znate, on i njegovi
prijatelji u Silicijskoj dolini

kraljevi su i carevi

našeg vremena.

Pokazivanje kako je car gol,

to je zadatak satire, nije li?

Govorenje istine moći.

Uvijek je postojala
povijesna uloga političkih karikatura.

1830-ih, postrevolucijska Francuska
pod kraljem Louisom Philippeom,

novinari i karikaturisti
snažno su se borili za slobodu tiska.

Bili su zatvarani,
pisane su im kazne, ali prevladali su.

I ova karikatura kralja
koju je napravio Daumier

definirala je monarhiju.

Obilježila je povijest.

Postala je bezvremenski simbol
satire koja pobjeđuje autokraciju.

Danas, 200 godina nakon Daumiera,

jesu li političke
karikature na rubu nestajanja?

Uzmite ovaj prazan prostor

na naslovnoj strani
turskih opozicijskih novina "Cumhuriyet".

Ovdje su se pojavljivale
karikature Muse Karta.

Godine 2018., Musa Kart
dobio je kaznu zatvora od tri godine.

Za što?

Za crtanje političkih
karikatura u Erdoğanovoj Turskoj.

Karikaturisti u Venezueli,
Rusiji i Siriji bili su prognani.

Pogledajte ovu sliku.

Čini se tako nevina, zar ne?

Ipak, jako je provokativna.

Kad je objavio ovu sliku,

Hani Abbas znao je
da će promijeniti njegov život.

Bila je 2012.
i Sirijci su izlazili na ulice.

Naravno, mali crveni cvijet
simbol je sirijske revolucije.

Uskoro, režim mu je bio za petama

i morao je pobjeći iz zemlje.

Njegov dobar prijatelj,
karikaturist Akram Raslan,

nije uspio izaći iz Sirije.

Umro je u mučeništvu.

U Sjedinjenim Američkim Državama
nedavno su

neki od najboljih karikaturista,
poput Nicka Andersona i Roba Rogersa -

ovo je Robova karikatura -

[Dan sjećanja 2018. -
Istina. Čast. Vladavina zakona.]

izgubili su svoje pozicije
jer su njihovi izdavači

smatrali da njihov rad
previše kritizira Trumpa.

Isto se dogodilo kanadskom
karikaturistu Michaelu de Adderu.

Hej, možda trebamo prestati brinuti.

Političke karikature
rođene su u demokraciji

i imaju probleme kad ih ima i sloboda.

Znate, tijekom godina,

sa Zakladom karikature za mir
i drugim inicijativama,

Kofi Annan - ovaj ne tako poznati -
imao je počasno mjesto

u našoj zakladi,

pokojni Kofi Annan,
dobitnik Nobelove nagrade.

Bio je veliki branitelj karikatura.

Ili, u odboru Udruženja
američkih uredničkih karikaturista,

borili smo se za zatvorene, ugrožene,
otpuštene i prognane karikaturiste.

Ali nikad nisam vidio slučaj
nekoga tko je izgubio posao

zbog crteža koji nije napravio.

Pa, to se dogodilo meni.

Zadnjih 20 godina, bio sam s
časopisima "International Herald Tribune"

i "New York Times".

Onda se nešto dogodilo.

U travnju 2019.,

karikaturu poznatog
portugalskog karikaturista

koja je prvi put objavljena
u novinama "El Expresso" u Lisabonu,

uzeo je urednik "New York Timesa"

i objavio je u međunarodnim izdanjima.

Ta se stvar razbuktala.

Prosuđena je kao antisemitska,

što je izazvalo široko zgražanje,

isprike

i mnogo popravljanja
štete od strane Timesa.

Mjesec dana kasnije,
moj mi je urednik rekao

kako ukidaju
političke karikature u potpunosti.

Tako smo mogli, i trebali,
raspraviti o toj karikaturi.

Neki ljudi kažu da ih podsjeća
na najgoru antisemitsku propagandu.

Drugi, uključujući Izrael,

kažu da nije,
to je samo teška kritika Trumpa,

koji je prikazan
kao slijepi pratitelj premijera Izraela.

Ja imam neke probleme s ovom karikaturom,

ali ta se rasprava
nije dogodila u "New York Timesu".

Pod napadom, krenuli su najlakšim putem:

kako bi izbjegli
buduće probleme s karikaturama,

nemojmo ih uopće imati.

Hej, to je novo.

Jesmo li upravo
stvorili preventivnu autocenzuru?

Smatram da je ovo veće od karikatura.

Radi se o mišljenju i novinarstvu.

Ovo, na kraju krajeva, je o demokraciji.

Mi sada živimo u svijetu

gdje se moralistička rulja
skuplja na društvenim mrežama

i uzdiže poput oluje.

Najbjesniji glasovi
uglavnom definiraju razgovor,

a ljuta rulja prati.

Ta rulja s društvenih mreža,

ponekad dodatno potiče interesne grupe,

upada u redakciju nadmoćnim udarcem.

Oni šalju izdavače i urednike
trgajući se za mjere otpora.

Ovo ne ostavlja
mjesta za smislene rasprave.

Twitter je mjesto za bijes, ne debatu.

I znate što?

Netko je dobro opisao naše
ljudsko stanje u ovom bučnom dobu.

Znate tko?

Shakespeare, prije 400 godina.

["(Život je) priča koju idiot priča,
puna krika i bijesa, a ne znači ništa."]

Ovo me dotiče.
Shakespeare je i dalje relevantan, zar ne?

Ali svijet se malo promijenio.

[Predugo!]

(Smijeh)

Istina je.

(Pljesak)

Znate, društvene mreže su
i blagoslov i prokletstvo za karikature.

Ovo je era slika,
pa se dijele, postaju viralne,

ali to ih čini i primarnom metom.

Više no često, prava meta iza karikature

jest medij koji ju je objavio.

[Čuvate Irak?
Ne, Trumpa!]

Ta veza između
tradicionalnih medija i društvenih mreža

je smiješna.

S jedne strane, imate dugotrajan proces

informacije, verifikacije, opreza.

S druge strane, švedski stol, iskreno,

glasina, mišljenja, emocija,

pojačanih algoritmima.

Čak i kvalitetne novine oponašaju kodove
društvenih mreža na svojim stranicama.

Ističu 10 najčitanijih,
10 najviše dijeljenih priča.

Trebali bi u prvi plan
staviti 10 najvažnijih priča.

(Pljesak)

Medije ne trebaju
plašiti društveni mediji,

a urednici bi se trebali
prestati plašiti ljute rulje.

(Pljesak)

Nećemo staviti upozorenja kao što
stavljamo na kutije cigareta, zar ne?

[Satira može povrijediti tvoje osjećaje]

(Smijeh)

Molim vas.

[Pod svojim burkinijem
možeš skrivati seks bombu]

Političke karikature
trebaju provocirati, kao i mišljenja.

Ali prije svega,
trebale bi poticati na razmišljanje.

Povrijeđeni ste?

Pustite to.

Ne sviđa vam se?

Okrenite glavu.

Sloboda izražavanja
nije nespojiva s dijalogom

i međusobnim slušanjem.

Ali nije spojiva s netolerancijom.

(Pljesak)

Nemojmo postati vlastiti
cenzori u ime političke korektnosti.

Moramo ustati, pružiti otpor,

jer ako to ne učinimo,
probudit ćemo se sutra

u sterilnom svijetu,

gdje bilo kakav oblik satire
i političkih karikatura postaje nemoguć.

Jer, kad se politički pritisak
susretne s političkom korektnošću,

sloboda govora umire.

(Pljesak)

Sjećate li se siječnja 2015.?

S masakrom novinara i karikaturista

u redakciji satiričnog tjednika
"Charlie Hebdo" u Parizu,

otkrili smo najekstremniji oblik cenzure:

ubojstvo.

Sjetite se osjećaja.

[Bez humora svi smo mrtvi]

Što god netko
mislio o satiričnom časopisu,

kako god se netko osjećao
u vezi određenih karikatura,

svi smo osjetili da je
u pitanju nešto temeljno,

da građani slobodnog društva -
zapravo, građani bilo kojeg društva -

trebaju humor koliko i zrak koji dišemo.

Ovo je zašto ekstremisti,

diktatori, autokrati i,
iskreno, svi ideolozi svijeta,

ne mogu podnijeti humor.

U ludom svijetu u kojem sad živimo,

trebamo političke karikature više no ikad.

I trebamo humor.

Hvala vam.

(Pljesak)