Koji je izborni sustav najbolji? - Alex Gendler

Pogledajte cijelo predavanje na: https://ed.ted.com/lessons/which-voting-system-is-the-best-alex-gendler

Zamislite da želimo izgraditi novu svemirsku luku u jednoj od četiriju nedavno naseljenih baza na Marsu i glasamo kako bismo utvrdili njezinu lokaciju. Od stotinu naseljenika Marsa, 42 živi u Zapadnoj bazi, 26 u Sjevernoj bazi, 15 u Južnoj bazi i 17 u Istočnoj bazi. Ako pretpostavimo da bi svatko volio da svemirska luka bude čim bliže njegovoj bazi, kako najpoštenije provesti takve izbore? Alex Gendler pozabavio se izbornim sustavima.

Predavač: Alex Gendler
Redateljica: Biljana Labovic

Zamislite da želimo
izgraditi novu svemirsku luku

u jednoj od četiriju nedavno
naseljenih baza na Marsu

i glasamo kako bismo
utvrdili njezinu lokaciju.

Od stotinu naseljenika Marsa, 42 živi
u Zapadnoj bazi, 26 u Sjevernoj bazi,

15 u Južnoj bazi i 17 u Istočnoj bazi.

Za naše potrebe, pretpostavimo da
bi svatko volio da svemirska luka bude

čim bliže njegovoj bazi
te da će tako i glasati.

Kako najpoštenije provesti takve izbore?

Najjednostavnije rješenje bilo
bi svakome pojedincu dodijeliti

jedan glas i odabrati
lokaciju s najviše glasova.

Takav sustav zove se većinski izborni
sustav, odnosno sustav relativne većine.

U ovom slučaju, Zapadna
baza sigurno pobjeđuje

budući da ima najviše stanovnika.

Ipak, većina naseljenika ovaj
bi rezultat smatrala najgorim

zbog udaljenosti od luke.

Je li, stoga, sustav relativne
većine uistinu najpošteniji?

Kako bi bilo da provedemo takozvano
preferencijalno glasanje

koje u obzir uzima čitav
raspon preferencija birača,

a ne isključivo njihov prvi izbor?

Evo kako bi to funkcioniralo.

Glasači najprije poredaju
sve opcije od 1 do 4

i onda usporedimo
njihove prve izbore.

Jug dobije najmanje glasova
za prvo mjesto i eliminiran je.

Tih 15 glasova pribrojava se
drugom izboru njegovih glasača,

Istočnoj bazi, koja sad ima 32 glasa.

Potom usporedimo prve izbore i opet
izbacimo opciju s najmanje glasova.

Ovaj put eliminirana je Sjeverna baza.

Drugi izbor Sjevernjaka
bila bi Južna baza,

no kako je ta opcija već eliminirana,
glasovi odlaze njihovom trećem izboru.

Tako Istok pobjeđuje s 58 glasova
u odnosu na 42 glasa za Zapad.

Međutim, ni ovo ne ispada pošteno.

Ne samo da je Istok krenuo
od predzadnjeg mjesta,

nego ga je i većina stavila među
dvije najmanje poželjne opcije.

Umjesto poredaka možemo
isprobati glasanje u više krugova,

gdje dvije opcije s najviše glasova
prelaze u drugi izborni krug.

Ovo bi značilo da Zapad
i Sjever pobjeđuju u prvom,

a Sjever u drugom krugu.

No naseljenici Istočne baze shvate

da iako nemaju dovoljno
glasova za pobjedu,

i dalje mogu okrenuti
rezultate u svoju korist.

Tako u prvoj rundi, umjesto
za svoju, glasaju za Južnu bazu

i ne dozvole Sjeveru prolaz u drugi krug.

Zahvaljujući "taktičkom glasanju"
stanovnika Istočne baze

Jug glatko pobjeđuje u drugom
krugu iako je najmanje naseljen.

Može li se za sustav reći da
je pošten i dobar ako nas potiče

na laganje o svojim preferencijama?

Možda bi glasači trebali
izraziti preferencije

u međusobnim dvobojima
svih mogućih kombinacija opcija.

Ovakav sustav naziva se metoda Condorcet.

Razmotrimo jedan dvoboj:
Zapad protiv Sjevera.

Svih stotinu naseljenika bira
jednu od ovih dviju opcija.

Dobijemo 42 glasa Zapada
i 58 glasova Sjevera, Juga i Istoka,

kojima je svima draži Sjever.

Postupak ponovimo u ostalih pet dvoboja.

Pobjeđuje ona baza koja
ostvari najviše pobjeda.

Sjever pobijedi triput, a Jug dvaput.

Doista, ovo su dvije
najcentralnije lokacije,

a Sjever ima i tu prednost
da nije ničiji posljednji izbor.

Znači li to da je metoda Condorcet
općenito idealan izborni sustav?

Ne nužno.

Uzmimo u obzir izbore
s trima kandidatima.

Ako glasači preferiraju A u odnosu na B,
i B u odnosu na C, ali i C u odnosu na A,

ovom metodom nećemo dobiti pobjednika.

Tijekom proteklih desetljeća,
istraživači i statističari smislili su

desetke složenih načina
provođenja glasanja,

od kojih se neki provode i u praksi.

No koji god odabrali,

lako je moguće da će
dovesti do nepoštenog rezultata.

Ispada da koncept
poštenja koji nam je urođen

zapravo sadrži niz pretpostavki
koje su ponekad međusobno proturječne.

Ne čini se poštenim da neki
glasači imaju više utjecaja od drugih.

Međutim, poštenim se ne čini
ni ignoriranje želja manjina,

kao ni poticanje glasača
na izigravanje sustava.

Štoviše, matematički je
dokazano da je u slučaju izbora

s više od dviju opcija

nemoguće osmisliti sustav
glasanja koji ne bi prekršio

barem neki teoretski poželjan kriterij.

Stoga, iako demokraciju često doživljavamo
kao puko prebrojavanje glasova,

valja razmotriti i tko ima koristi
od različitih načina prebrojavanja.