William Ury: Put od "ne" do "da"

William Ury, autor "Put do 'da' ", nudi elegantan, jednostavan (ali ne i lak) način za pronalazak zajedničkog rješenja u najtežim situacijama -- od obiteljskog sukoba do, možda, Bliskog Istoka.

Tema kompliciranih pregovora

podsjeća me na jednu od meni najdražih priča

s Bliskog Istoka,

o čovjeku koji je trojici svojih sinova ostavio 17 deva.

Prvom sinu ostavio je polovicu deva;

drugom sinu trećinu;

a najmlađem sinu devetinu deva.

Trojca sinova počeli su pregovore.

17 nije djeljivo s dva.

Nije djeljivo niti s tri.

Niti s devet.

Raspoloženje braće postalo je napeto.

Napokon, u očaju,

odlučili su potražiti savjet mudre stare žene.

Mudra stara žena razmišljala je dugo o njihovom problemu,

a kad se vratila, rekla je:

"Ne znam mogu li vam pomoći,

ali barem, ako želite, možete uzeti moju devu."

Tako su dobili ukupno 18 deva.

Prvi sin uzeo je svoju polovicu -- pola od 18 je devet.

Drugi sin uzeo je svoju trećinu -- trećina od 18 je šest.

Najmlađi sin uzeo je svoju devetinu --

Devetina od 18 je dva.

Ukupno, to je 17.

Jedna deva im je ostala.

Nju su vratili mudroj staroj ženi.

(Smijeh)

Ako na trenutak razmislite o ovoj priči,

čini se da sliči

mnogim teškim pregovorima u koje smo upleteni.

Ti pregovori počinju poput 17 deva -- nema načina da se riješe.

Ono što moramo učiniti

je zakoračiti izvan tih situacija, poput te stare mudre žene,

promotriti situaciju novim očima

i pronaći 18.-tu devu.

Pronalaženje 18.-te deve u svjetskim sukobima

moja je životna strast.

Ja vidim čovječanstvo poput ta tri brata;

svi smo mi jedna obitelj.

Znanost je pokazala,

to znamo zahvaljujući revoluciji u komunikacijama,

da su sva plemena na svijetu, svih 15 000,

međusobno povezana.

To je veliko obiteljsko okupljanje.

A opet, poput mnogih obiteljskih okupljanja,

nije uvijek mirno i lagano.

Ima puno sukoba.

Pitanje je,

kako se nositi s našim razlikama?

Kako se nositi s našim najdubljim razlikama,

uzevši u obzir ljudsku sklonost sukobu

i ljudskom geniju

koji je razvio oružja ogromne moći uništavanja?

To je veliko pitanje.

Kako sam proveo veći dio posljednja tri desetljeća --

skoro četiri --

putujući po svijetu,

pokušavajući raditi na sukobima

od Jugoslavije do Bliskog Istoka

od Čečenije do Venezuele,

nekih od najtežih sukoba na planetu,

postavljao sam si to pitanje.

I mislim da sam pronašao, na neki način,

što je tajna mira.

To je zapravo iznenađujuće jednostavno.

Nije lako, ali je jednostavno.

Ta ideja čak nije ni nova.

Možda je jedna od najstarijih ljudskih naslijeđa.

Tajna mira smo mi.

Mi koji djelujemo

kao zajednica koja okružuje

svaki sukob,

koja može igrati konstruktivnu ulogu.

Dat ću vam jednu priču kao primjer.

Prije 20 godina bio sam u Južnoj Africi

radeći sa stranama uključenima u taj sukob,

i imao sam mjesec dana viška,

kojeg sam proveo živeći

s nekoliko grupa San Bushmana.

Bio sam znatiželjan i želio sam znati više o njima i načinu na koji rješavaju sukobe.

Jer, naposlijetku, unutar cijele povijesti,

oni su bili lovci i sakupljači,

i živjeli su jednako kao naši preci

kroz možda 99% ljudske prošlosti.

Svi muškarci imaju otrovne strelice koje koriste za lov --

apsolutno su smrtonosne.

Kako su se oni nosili sa svojim razlikama?

Naučio sam da

kad god dođe do svađe u tim zajednicama,

netko ode sakriti otrovne strelice u grmlje,

i svi sjednu u krug ovako,

i sjede, i razgovaraju, i razgovaraju.

Može trajati dva dana, tri dana, četiri dana,

ali oni ne miruju

dok ne nađu rješenje,

ili još bolje, pomirenje.

Ako je raspoloženje još uvijek napeto,

onda nekoga pošalju van da posjeti rođake

ne bi li se smirio.

Taj sustav nas je,

ja mislim, vjerojatno održao na životu do ovog trenutka,

uzevši u obzir naše ljudske sklonosti.

Taj sustav ja zovem treća strana.

Ako razmislite o tome,

kad opisujemo sukob,

uvijek su tu dvije strane.

Arapi protiv Izraelaca, radnici protiv menadžmenta,

muž protiv žene, republikanci protiv demokrata,

ali ono što često ne vidimo

je da je tu uvijek treća strana.

Ta treća strana sukoba smo mi,

okolna zajednica,

prijatelji, saveznici,

članovi obitelji, susjedi.

I mi možemo igrati vrlo konstruktivnu ulogu.

Najosnovniji način

na koji treća strana može pomoći

je podsjetiti strane što mogu izgubiti.

Zbog djece, zbog obitelji,

zbog zajednice, zbog budućnosti,

prekinimo borbu na trenutak i započnimo razgovor.

Jer, naime,

kad smo upleteni u sukob,

vrlo lako zaboravimo što je važno.

Vrlo lako reagiramo.

Ljudska bića: mi smo strojevi za reakciju.

I kako kaže izreka,

kad si ljut, održat ćeš najbolji govor

koji ćeš ikada požaliti.

I tako nas treća strana podsjeća na to.

Treća strana pomaže nam da "odemo na balkon",

što je metafora za mjesto s kojeg imamo drugu perspektivu,

gdje možemo vidjeti ono što je doista važno.

Dopustite da vam ispričam priču iz svog vlastitog pregovaračkog iskustva.

Prije par godina, bio sam uključen kao podupiratelj

u nekim teškim pregovorima

između vođa Rusije

i vođa Čečenije.

U tijeku je bio rat, kao što znate.

Sastali smo se u Haagu,

u Palači mira,

u istoj sobi gdje se odvijalo suđenje

za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije.

Pregovori su započeli loše

jer je podpredsjednik Čečenije

počeo upirati prstom u Ruse i rekao,

"Ostanite radije ovdje u svojim stolicama,

jer ćete završiti na suđenju za ratne zločine."

I onda je nastavio, i okrenuo se meni i rekao,

"Vi ste Amerikanac.

Pogledajte što vi Amerikanci radite u Puerto Ricu."

I ja sam u panici pomislio, "Puerto Rico? Što znam o Puerto Ricu?"

I počeo sam reagirati,

ali onda sam se prisjetio da treba "otići na balkon".

I onda, kad je on zastao,

i svi su čekali moj odgovor,

iz perspektive balkona, ja sam mu uspio zahvaliti na njegovim primjedbama

i reći, "Cijenim vaše kritike moje zemlje,

i uzimam to kao znak da smo prijatelji

i da možemo otvoreno razgovarati.

Ovdje smo ne da bismo pričali o Puerto Ricu ili o prošlosti.

Ovdje smo da vidimo možemo li naći načina

da zaustavimo patnje i krvoproliće u Čečeniji."

Razgovor se vratio na početnu temu.

To je uloga treće strane,

pomoći dvjema stranama da odu na balkon.

Pođimo sad na trenutak

na mjesto gdje se smatra da vlada najteži sukob na svijetu,

ili sukob koji je nemoguće razriješiti,

Bliski Istok.

Pitanje je: Gdje je tamo treća strana?

Kako bismo mogli "otići na balkon"?

Neću se pretvarati da imam odgovor

na pitanje sukoba na Bliskom Istoku,

ali mislim da imam prvi korak,

doslovno prvi korak,

nešto što bilo tko od nas može učiniti kao treća strana.

Prvo bih vam postavio jedno pitanje.

Koliko se vas,

poslijednjih godina,

zabrinulo zbog Bliskog Istoka

pitajući se što bi itko mogao učiniti?

Samo iz znatiželje, koliko vas?

OK, znači velika većina.

I to ovdje, tako daleko.

Zašto poklanjamo toliko pažnje tom sukobu?

Je li zbog broja poginulih?

Stotinu puta više ljudi umire

u sukobima u Africi nego na Bliskom Istoku.

Ne, to je zbog priče,

jer se osjećamo osobno upletenima

u tu priču.

Bili mi kršćani, muslimani ili židovi,

religiozni ili ne-religiozni,

osjećamo da imamo osobni udio u tome.

Priče su važne. Kao antropolog, ja to znam.

Priče su ono što koristimo da bismo prenijeli znanje.

One daju značenje našim životima.

To je ono što radimo na TED-u, pričamo priče.

Priče su ključne.

I moje pitanje je,

da, idemo pokušati razriješiti politiku

tamo na Bliskom Istoku,

ali idemo i pogledati priču.

Pokušajmo vidjeti o čemu se radi u korijenu.

Idemo vidjeti možemo li primijeniti treću stranu.

Što bi to značilo? Koja je tamo priča?

Kao antropolozi, mi znamo

da svaka kultura ima priču o svom nastanku.

Koja je priča o nastanku na Bliskom Istoku?

U jednoj frazi, to je:

Prije 4000 godina, čovjek i njegova obitelj

prepješačili su preko Bliskog Istoka,

i svijet više nikada nije bio isti.

Taj čovjek, naravno,

bio je Abraham.

I on znači jedinstvo,

jedinstvo obitelji.

On je otac svih nas.

Ali nije samo što je on značio, bitna je i njegova poruka.

Njegova osnovna poruka je također jedinstvo,

međupovezanost svega i jedinstvo svega.

I njegova osnovna vrijednost je bila poštovanje,

ljubaznost prema strancima.

Po tome je on poznat, po gostoljubivosti.

I u tom smislu,

on je simbolička treća strana

na Bliskom Istoku.

On je taj koji nas podsjeća

da smo svi dio veće cjeline.

Kako biste sada --

razmislite o tome na trenutak.

Danas smo suočeni s terorizmom.

Što je terorizam?

Terorizam u principu znači da uzmete nevinog stranca

i tretirate ga kao neprijatelja kojeg ubijete

da biste proširili strah.

Što je suprotno terorizmu?

Uzeti nevinog stranca

i tretirati ga kao prijatelja

koga ugostite u svom domu

da biste proširili razumijevanje,

ili poštovanje, ili ljubav.

I što kad biste onda

uzeli priču o Abrahamu,

što je priča o "trećoj strani",

što kad bi to bilo --

jer Abraham predstavlja gostoljubivost --

što kad bi to bio serum protiv terorizma?

Što kad bi to bilo cjepivo

protiv religijske netolerancije?

Kako biste tu priču preveli u stvarnost?

No, nije dovoljno samo ispričati priču --

to je moćno --

ali ljudi moraju iskusiti tu priču.

Oni moraju biti u mogućnosti živjeti tu priču. Kako biste to postigli?

I to je moje razmišljanje kako to postići.

I što je ovdje prvi korak.

Jednostavan način da se to postigne

je da krenete u šetnju.

Da krenete koracima Abrahama.

Da ponovo pronađete njegove stope.

Jer u šetnji je prava moć.

Kao antropolozi, znamo da nas je hod učinio ljudima.

Zanimljivo je da, kad hodate,

idete bok uz bok

u istom zajedničkom smjeru.

Kad bih vam prišao licem u lice

i došao ovako blizu,

osjećali biste se ugroženima.

Ali ako hodamo rame uz rame,

čak dodirujući se ramenima,

to nije problem.

Tko se svađa dok hoda?

Zato prilikom pregovora, kad se oni zaoštre,

ljudi idu u šetnju u šumu.

Tako sam došao na ideju

za inspiraciju

puta, rute --

poput puta svile, poput rute Appalacha --

koji bi slijedio korake

Abrahama.

Ljudi su rekli, "To je ludost. Ne možeš.

Ne možeš proći koracima Abrahama. Nije sigurno.

Morao bi prijeći sve te granice.

On ide preko 10 različitih zemalja Bliskog Istoka,

jer ih sve ujedinjuje."

I onda smo proučavali tu ideju na Harvardu.

Potrudili smo se.

I potom smo, prije nekoliko godina, grupa nas,

oko 25 iz 10 različitih zemalja,

odlučili doznati možemo li poći tragom Abrahama,

krenuvši iz njegovog rodnog grada Urfe

u južnoj Turskoj, sjevernoj Mezopotamiji.

I potom smo sjeli na autobus i hodali

i dosli u Harran,

gdje, u Bibliji, on kreće na svoj put.

Prešli smo granicu i ušli u Siriju, u Aleppo,

koji se ispostavilo da je nazvan po Abrahamu.

Otišli smo u Damask,

koji ima dugu povijest povezanu s Abrahamom.

Potom smo došli u sjeverni Jordan,

u Jeruzalem,

koji je sav o Abrahamu, pa u Betlehem,

i naposlijetku na mjesto gdje je pokopan,

u Hebron.

Išli smo iz maternice u grobnicu.

Pokazali smo da je moguće. Bilo je to nevjerojatno putovanje.

Postavio bih vam pitanje.

Koliko je vas imalo iskustvo

biti u stranom susjedstvu,

stranoj zemlji,

i potpuni stranac,

dođe do vas i pokaže vam ljubaznost,

možda vas pozove u svoj dom, ponudi piće,

dade vam kavu, obrok?

Koliko vas je imalo to iskustvo?

To je bit

Abrahamovog puta.

Ali to je ono što otkrijete, kad idete u ta sela na Bliskom Istoku

gdje očekujete neprijateljsvo,

a dobijete nevjerojatnu gostoljubivost,

sve vezano uz Abrahama.

"U ime oca Abrahama,

mogu li vam ponuditi nešto hrane."

Ono što smo otkrili

jest da, za te ljude, Abraham nije samo lik iz knjige,

on je živ, i zaista prisutan.

Da skratim priču,

u zadnje dvije godine,

tisuće ljudi

počele su hodati putem Abrahama

na Bliskom Istoku

uživajući u gostoljubivosti tamošnjih ljudi.

Počeli su hodati

u Izraelu i Palestini,

Jordanu, Turskoj, Siriji.

To je nevjerojatno iskustvo.

Muškarci, žene, mladi, stari --

više žena nego muškaraca zapravo, zanimljivo.

Za one koji ne mogu hodati,

koji ne mogu trenutno ići tamo,

počele su se organizirati šetnje

u gradovima, u njihovim vlastitim zajednicama.

U Cincinnatiju, na primjer, organizirali su šetnju

od crkve do džamije pa do sinagoge

i onda su svi zajedno pojeli Abrahamov obrok.

Bio je to dan Abrahamovog puta.

U Sao Paulu, Brazil, to je postao godišnji događaj

kad tisuće ljudi trče

u trci virtualnog Abrahamovog puta,

ujedinjujući različite zajednice.

Mediji to vole, zaista to obožavaju.

Posvećuju im puno pažnje

jer je vizualno,

i jer širi ideju,

ideju o Abrahamskoj gostoljubivosti

i ljubaznosti prema strancima.

I samo prije par tjedana

NPR (nacionalni radio) je o tome napravio reportažu.

Prošli mjesec,

bio je članak u Guardianu,

u Manchester Guardianu, o tome --

pune dvije stranice.

Citirali su seljaka

koji je rekao, "Ova šetnja povezuje nas sa svijetom."

Rekao je da je to bilo poput svjetla koje se upalilo u našim životima.

Donijelo nam je nadu.

O tome se radi.

Ali nije to samo psihologija,

to je ekonomija,

jer kako ljudi hodaju, tako troše novac.

Ova žena ovdje, Um Ahmad,

ona živi na putu u Sjevernom Jordanu.

Očajno je siromašna.

Dijelom je slijepa, njezin muž ne može raditi,

ima sedmoro djece.

Ali može kuhati.

I tako je počela kuhati za neke grupe šetača

koji su prolazili kroz selo i jeli u njezinom domu.

Sjedili su na podu.

Ona nema niti stolnjak.

Ali kuha najukusniju hranu

sa svježim biljem iz okolne prirode.

I tako je počelo dolaziti sve više ljudi.

Nedavno je počela zarađivati dovoljno

da uzdržava svoju obitelj.

Rekla je našem timu,

"Učinili ste me vidljivom

u selu gdje su se ljudi sramili

u mene pogledati."

To je potencijal Abrahamovog puta.

Ima doslovce na stotine takvih zajednica

na Bliskom Istoku, uz taj put.

Potencijal je zapravo, promijeniti igru.

A da bismo promijenili igru, morate promijeniti okvir,

način na koji gledamo na stvari --

da bismo promijenili okvir razmišljanja

od neprijateljstva do gostoprimstva,

od terorizma do turizma.

I u tom smislu, Abrahamov put

mijenja igru.

Dozvolite da vam pokažem jednu stvar.

Imam ovdje mali žir

koji sam pokupio dok sam hodao tim putem

početkom ove godine.

Žir dolazi od hrastovog stabla, naravno --

on izrasta u hrast,

koji je vezan uz Abrahama.

Put je trenutno poput žira;

još je u ranoj fazi.

Kako će izgledati hrast?

Prisjećam se svog djetinjstva,

čiji sam veći dio proveo, nakon što sam se rodio u Chicagu,

proveo sam ga u Europi.

Ako ste bili

recimo, među ruševinama Londona

1945., ili Berlina,

i rekli ste,

"Za 60 godina,

ovo će biti najmirniji i najrazvijeniji dio planeta,"

ljudi bi pomislili

da ste definitivno ludi.

Ali oni su to učinili zahvaljujući zajedničkom identitetu -- Europi --

i zajedničkom gospodarstvu.

Moje pitanje je, ako se to moglo učiniti u Europi,

zašto ne na Bliskom Istoku?

Zašto ne, zahvaljujući zajedničkom identitetu --

a to je priča o Abrahamu --

i zahvaljujući zajedničkom gospodarstvu

koje bi se većim dijelom temeljio na turizmu?

Dozvolite da zaključim

tako što ću reći da u zadnjih 35 godina,

koliko sam radio

na nekim od najopasnijih, najtežih i najtvrdoglavijih

sukoba na planetu,

još uvijek nisam vidio onaj sukob

za kojeg sam mislio da se ne može transformirati.

Nije lako, naravno,

ali je moguće.

Dogodilo se u Južnoafričkoj Republici.

Dogodilo se Sjevernoj Irskoj.

Može se postići bilo gdje.

To jednostavno ovisi o nama.

Ovisi o nama da postanemo treća strana.

I dozvolite mi da vas pozovem

da pokušate zauzeti treću stranu,

čak i kao vrlo mali korak.

Uskoro ćemo imati pauzu.

Jednostavno priđite nekome

tko je iz druge kulture, druge zemlje,

drugog etniciteta, nešto različit,

i popričajte s njima; poslušajte ih.

To je čin treće strane.

To znači hodati putem Abrahama.

Nakon TED govora,

zašto ne TED šetnja?

Dopustite da vas ostavim

s tri stvari.

Jedna je, da je tajna mira

ta treća strana.

Treća strana smo mi,

svatko od nas,

malim korakom,

može dovesti svijet

korak bliže miru.

Stara afrička poslovica glasi:

"Kad se pauci ujedine,

mogu zadržati čak i lava."

Ako uspijemo ujediniti

mreže mira naše treće strane,

moći ćemo zaustaviti čak i lava rata.

Puno vam hvala.

(Pljesak)