William Ury: Put od "Ne" do "Da"

William Ury, pisac knjige "Dolazak do Da", nudi elegantan, jednostavan (ali ne lak) način za stvaranje sporazuma čak i u najtežim situacijama - od porodičnih sukoba do, možda i, Bliskog Istoka.

Tema teških pregovora

podsjeća me na jednu od mojih omiljenih priča

sa Bliskog Istoka,

o čovjeku koji je trojici svojih sinova ostavio u nasljedstvo 17 kamila.

Prvom sinu je ostavio pola kamila;

drugom trećinu;

i najmlađem sinu jednu devetinu.

I tako su sinovi počeli pregovarati.

17 nije djeljivo sa 2.

Nije djeljivo sa 3.

I nije djeljivo sa 9.

Napetost među braćom je počela da raste.

Najzad, u očaju,

odlučiše da traže savjet od stare mudre žene.

Ona je dugo razmišljala o njihovom problemu,

i kad se vratila reče:

"Ne znam da li vam mogu pomoći,

ali bar, ako hoćete, možete uzeti moju kamilu."

Tako da su sad imali 18 kamila.

Prvi sin je uzeo svoju polovinu - pola od 18 je 9.

Drugi sin svoju trećinu - trećina od 18 je 6.

Najmlađi sin uze svoju devetinu -

devetina od 18 je 2.

Dobijemo 17.

Jedna kamila ostade viška.

Vrate je nazad mudroj ženi.

(Smijeh)

Ako razmislite o ovoj priči na trenutak,

Ja mislim da podsjeća

na dosta teških pregovora u kojim učestvujemo.

Počinju sa 17 kamila - nema šanse da to riješe.

Ono šta trebamo uraditi je na neki način

odstupanje od tih situacija, kao ta mudra žena,

i sa svježim pogledom

doći do osamnaeste kamile.

Pronalazak te osamnaeste kamile u svijetskim konfliktima

je bila i jeste strast mog života.

Ja u suštini vidim čovječanstvo pomalo kao ona 3 brata;

svi smo jedna porodica.

Mi to naučno znamo,

zahvaljujući revoluciji u komunikacijama,

sva plemena na planeti, svih 15 hiljada,

su u kontaktu jedno s drugim.

I to je jedno veliko porodično okupljanje.

Ali opet, kao dosta porodičnih okupljanja,

nije sve veselo.

Nađe se dosta sukoba.

I pitanje je,

kako se nositi sa našim različitostima?

Kako se nositi prema onom u čemu se duboko razlikujemo,

znajući ljudsku sklonost ka sukobu

i ljudskog genija

za osmišljavanje oružja ogromnog uništavanja?

To je pitanje.

Provodeći veći dio zadnje 3 decenije -

i skoro 4 -

putujući svijetom,

pokušavajući raditi na konfliktima

od Jugoslavije do Bliskog Istoka

od Čečenije do Venecuele,

na nekim od najtežih sukoba na planeti Zemlji,

pitao sam se to isto pitanje.

I mislim da sam otkrion, na neki način,

šta je tajna Mira.

U stvari je jako jednostavno.

Nije lako, ali je jednostavno.

Nije čak ni nešto novo.

Može biti da čak dolazi od naše drevne ljudske baštine.

Tajna Mira smo Mi.

To smo Mi, kao predstavnici

zajednice koja okružuje

bilo koji konflikt,

koji možemo da imamo konstruktivnu ulogu.

Evo jedne priče, kao primjer ovoga.

Otprilike prije 20 godina bio sam u Južnoj Africi

radeći sa stranama u tom sukobu,

i imao sam slobodnih mjesec dana,

tako da sam ih proveo živjeći

sa nekoliko grupa San Bušmana.

Bio sam zainteresiran o njima i načinu na koji oni rješavaju sukobe.

Jer ipak, od kad znaju za sebe,

bili su lovci i skupljači,

živjeći manje ili više kao naši preci

za skoro 99 posto ljudskog postojanja.

I svi muškarci imaju te otrovne strele koje koriste za lov -

potpuno smrtonosne.

I kako se oni nose sa svojim razlikama?

Saznao sam

da svaki put kad napetost počne rasti u tim zajednicama,

neko ode i sakrije otrovne strele vani u grmlje,

i onda svi sjednu u krugu kao što je ovaj,

i tu sjede, i pričaju, i pričaju.

Može trajati dva dana, tri, četiri,

ali oni ne odmaraju

dok ne dođu do rješenja,

ili bolje rečeno, pomirenja.

A ako je situacija još uvijek napeta,

tada nekog pošalju da ode posjetiti rođake

da se malo ohladi.

Ovaj njihov sistem

je, mislim, sistem koji nas je održao u životu do sada,

ako uzmemo u obzir naše ljudske tendencije.

Taj sistem ja zovem Treća Strana.

Jer ako razmislite,

obično kad mislimo o konfliktu, kad ga opisujemo,

tu su uvijek dvije strane.

Tu su Arapi protiv Izraelaca, radnici protiv rukovodstva,

muž protiv žene, Republikanci protiv Demokrata,

ali šta mi obično ne vidimo

je to da je uvijek tu treća strana.

I ta treća strana konflikta smo mi,

ta okružujuća zajednica,

to su prijatelji, saveznici,

članovi familije, komšije.

I, mi možemo imati nevjerojatno konstruktivnu ulogu.

Možda najosnovniji način

na koji treća strana može pomoći

je da podsjeti strane šta je ovdje stvarno u pitanju.

Radi djece, radi familije,

radi društva, radi budućnosti,

prestanimo se boriti za trenutak i počnimo razgovarati.

Stvar je u tome,

da kada smo u konfliktu,

jako je lako izgubiti perspektivu.

Jako je lako reagirati.

Ljudska bića: mi smo mašine za reakciju.

I kako ona poslovica ide,

kad si ljut, daćeš najbolji govor

koji ćeš ikad zažaliti.

Tako da nas treća strana podsjeća na to.

Treća strana nam pomaže da izađemo na balkon,

što je metafora perspektivnoga mjesta,

gdje možemo zadržati oči na meti.

Ispričaću vam malu priču iz mog pregovaračkog iskustva.

Prije nekoliko godina, bio sam uključen kao posrednik

u jako teške pregovore

između lidera iz Rusije

i lidera iz Čečenije.

Rat se dešavao, kao što znate.

I susreli smo se u Hagu,

u Palači Mira,

u istoj sobi gdje se Jugoslovenski sud za ratne zločine

također održavao.

Pregovori su loše počeli

kad je potpredsjednik Čečenije

počeo upirati prstom na Ruse i rekao,

"Vi možete slobodno ostati sjediti tu u vašim stolicama,

jer će te ionako biti na sudu za ratne zločine."

I onda je nastavio, okrenuo se prema meni i rekao,

"Ti si Amerikanac.

Pogledajte šta vi Amerikanci radite u Porto Riku."

I počeo sam brzo da razmišljam, "Porto Riko? Šta ja znam o Porto Riku?"

I počeo sam reagirati,

ali tada sam se pokušao sjetiti da odem na "Balkon".

Kad je on zastao,

i kad su se svi okrenuli prema meni očekujući moj odgovor,

sa perspektive "Balkona", bio sam u stanju da mu zahvalim za njegove komentare

i kažem, "Cjenim vaše kritikovanje moje države,

i uzeću to kao znak da smo među prijateljima

i da možemo otvoreno razgovarati.

Razlog zbog kojeg smo mi ovdje nije da pričamo o Porto Riku ili o prošlosti.

Mi smo ovdje da vidimo da li možemo naći način

da zaustavimo muku i krvoproliće u Čečeniji."

Stim smo se vratili na temu razgovora.

To je uloga treće strane,

da pomogne stranama da odu na "Balkon".

A sada vas dovodim do,

što je šire poznato, najtežeg svjetskog konflikta,

ili nemogućeg za riješiti,

a to je Bliski Istok.

Pitanje je: gdje je tu treća strana?

Da li je moguće tu doći do "Balkona"?

Ja se ne pretvaram da imam rješenje

za konflikt na Bliskom Istoku,

ali mislim da sam došao do prvog koraka,

bukvalno prvog koraka,

nešto što bilo ko od nas može da uradi kao pripadnk treće strane.

Ali da vas prvo upitam jedno pitanje.

Koliko vas

je u poslednjih

par godina uhvatilo sebe da se brine za Bliski Istok

i da se pitate šta tu bilo ko može da uradi?

Samo iz znatiželje, koliko vas?

U redu, znači većina nas.

Iako je tako daleko.

Zašto dajemo toliko pažnje ovom konfliktu?

Da li je zbog broja mrtvih?

Stotinu puta više ljudi pogine

u konfliktima u Africi nego na Bliskom Istoku.

Znači ne, razlog je u priči,

zato što osjećamo da lično učestvujemo

u toj priči.

Bili mi Kršćani, Muslimani ili Jevreji,

religiozni ili ne,

osjećamo da tu imamo ličnog udjela.

Priče su važne. Kao antropolog, ja to znam.

Sa pričama mi prenosimo znanje.

One daju značenje našim životima.

To je ono što mi radimo ovdje na TED-u, pričamo priče.

Priče su ključne.

I moje pitanje je,

da, hajde da probamo riješiti politička pitanja

na Bliskom Istoku,

ali isto tako pogledajmo priču.

Pokušajmo da dođemo do korijena čitave situacije.

Da vidimo možemo li tu primijeniti treću stranu.

Šta bi to značilo? O čemu se ovdje radi?

Kao antropolozi znamo

da svaka kultura ima svoje porijeklo.

Šta je porijeklo Bliskog Istoka?

Ide nešto kao:

Prije 4 hiljade godina, čovjek i njegova familija

je hodajući prešla preko Bliskog Istoka,

i od tad svijet više nije bio isti.

Taj čovjek, naravno,

je bio Ibrahim (Abraham).

I on je bio za jedinstvo,

familijarno jedinstvo.

On je otac od nas sviju.

Ali ne samo da je bio za jedinstvo, njegova poruka je važna.

Njegova osnovna poruka je također bila ujedinjenje,

međusobna povezanost i ujedinjenje svega.

I njegova osnovna vrijednost je bila poštovanje,

dobrota prema strancima.

Po tom je poznat, po svom gostoprimstvu.

U tom smislu,

on je simbolična treća strana

Bliskog Istoka.

On je taj koji nas podsjeća

da smo svi mi dio veće cijeline.

Sad, kako bi vi -

razmislite o tome na trenutak.

Trenutno se suočavamo sa terorizmom.

Šta je terorizam?

Terorizam je u stvari, uzeti nevinu osobu

i tretirati je kao neprijatelja kog ubijaš

da bi stvorio strah.

Šta je suprotno od terorizma?

Uzeti nevinu osobu

i tretirati je kao prijatelja

kog pozivaš u svoju kuću

da bi stvorio razumjevanje,

ili poštovanje, ili ljubav.

I šta onda

ako bi uzeo priču o Ibrahimu (Abrahamu),

što je priča o "trećoj strani",

šta ako bi to moglo -

zato što Ibrahim zastupa gostoprimstvo -

šta ako bi to mogao biti protivotrov za terorizam?

Šta ako bi to mogla biti vakcina

protiv religiozne netoleracije?

Kako biste oživeli tu priču?

E sad, nije dovoljno samo ispričati priču -

mada i to je moćno -

ali ljudi trebaju da je iskuse.

Trebaju biti u stanju da je dožive. Kako bi to uradili?

O tom sam razmišljao, kako to postići.

I to je ovde prvi korak.

Jer jednostavan način da se to postigne

je da krenete u šetnju.

Krenete u šetnju stopama Ibrahima (Abrahama).

Pratite stope Ibrahima.

Zato što hodanje ima stvarnu moć.

Po antropologiji znamo da je hodanje bilo ključno za razvoj ljudskih bića.

Zanimljivo je, kad hodamo,

hodamo jedno pored drugog

u istom zajedničkom pravcu.

A sad, kad bih vam prišao licem u lice

i došao ovako blizu,

vi bi ste se osjećali ugroženim.

Ali ako bi hodao s vama rame uz rame,

čak i dodirujući ramena,

ne bi bilo problema.

Ko se svađa dok šeta?

Zbog toga često u pregovorima, kad se stvari zakomplikuju,

ljudi odu prošetati u u šumu.

Tako da mi je došla ideja,

za inspiraciju

puta ili rute -

nešto poput Puta Svile ili Appalachian rute -

koji bi pratio stopama

Ibrahima.

Ljudi su rekli: "To je ludo. To ne možeš.

Ne može se pratiti stopama Ibrahima. Previše je nesigurno.

Morao bi prelaziti preko svih ovih granica.

I ide preko 10 država na Bliskom Istoku,

zato što ih sve ujedinjava".

Tako da smo proučavali tu ideju na Harvard-u.

Da znamo o čemu pričamo.

I onda prije par godina, grupa nas

od oko 25 iz različitih zemalja,

smo odlučili da vidimo da li je moguće ići stopama Ibrahima,

krenući iz njegovog rodnog grada Urfa

u južnoj Turskoj, sjeverna Mezopotamija.

Malo autobusom, malo piješice

i dođemo do starog grada Harran-a,

gdje, kako se navodi u Bibliji, on kreće na svoj put.

Onda smo prešli granicu Sirije, i otišli do grada Aleppo-a,

koji je,ispostavlja se, dobio ime po Ibrahimu.

Otišli smo do Damascus-a,

koji ima dugu istoriju povezanu sa Ibrahimom.

Onda smo došli u sjeverni Jordan,

i u Jerusalem,

koji je sav o Ibrahimu, onda do Bethlehem-a,

i konačno do mjesta gdje je sahranjen

u Hebron-u.

Tako da efektivno, išli smo od stomaka do groba.

Pokazali smo da je moguće. Bilo je to nevjerovatno putovanje.

Da vas pitam nešto.

Koliko vas ste imali priliku

biti u nepoznatom susjedstvu,

ili stranoj zemlji,

i totalni stranac, nepoznanik,

dođe do vas i pokaže vam ljubaznost,

možda vas pozove u kuću, da vam piće,

da vam kafu ili ponudi s jelom?

Koliko vas je imalo takvo iskustvo?

U tom je bit

Ibrahimovog puta.

To je ono što otkrijete, odete u ova sela na Bliskom Istoku

gdje očekujete neprijateljstvo,

a dobijete nevjerovatnu gostoljubivost,

sve povezano sa Ibrahimom.

"U ime oca Ibrahima,

ponudio bi vas sa hranom."

Tako smo saznali

da Ibrahim nije samo lik iz knjige za ove ljude,

nego da je njegova prisutnost živa.

I da skratimo,

već zadnjih par godina,

hiljade ljudi

su počeli hodati dijelovima Ibrahimovog puta

na Bliskom Istoku,

uživajući tamošnju gostoljubivost.

Počeli su šetati

u Izraelu i Palestini,

u Jordanu, Turskoj, Siriji.

To je nevjerovatan doživljaj.

Muškarci, žene, mladi i stari ljudi -

zanimljivo, više žene nego muškarci.

Za one

koji ne mogu doći do tamo za sada,

ljudi su počeli organizirati šetnje

u gradovima u njihovim zajednicama.

U Cincinnati-ju na primjer, organizirana je setnja

od crkve do džamije do sinagoge

i svi su imali Ibrahimov ručak zajedno.

Bio je to dan Ibrahimovog puta.

U Sao Paulo-u, u Brazilu, ovo je postao godišnji događaj

za hiljade ljudi da trče

na virtualnom Ibrahimovom putu

ujedinjujući različite zajednice ljudi.

Mediji ovo vole, obožavaju.

Privlači ih pažnja javnosti

zato što je vidljivo,

i širi ideju,

tu ideju o Ibrahimovom gostoljubstvu

od dobrote prema strancima.

Prije par sedmica,

NPR je imao segment o ovom.

Prošlog mjeseca,

izašao je članak U Guardian-u također,

i u Manchester Guardian-u

čitave dvije stranice su napisane.

I kvotirali su jednog seljaka

koji je rekao:"Ova šetnja nas konektira sa svijetom."

Kaže da je bilo kao da je neko upalio svijetlo u njihovim životima.

Donijelo nam je nadu.

Znači o tome se radi.

Ali isto tako nije ovo samo psihološki,

i u vezi ekonomije je,

zato što dok ljudi šetaju troše i pare.

I ova žena ovdje, Um Ahmad,

živi na putu u sjevernom Jordan-u.

Ona je očajno siromašna.

Poluslijepa i muž joj nemože raditi,

ima sedmoro dijece.

Ali šta može raditi je kuhati.

I tako je počela da kuha za neke grupe šetača

koji prođu kroz selo i svrate na jelo u njenu kuću.

Oni sjede na podu.

Ona nema ni stolnjaka.

Ona pravi jako ukusnu hranu

koja je od sviježih biljaka iz okolice sela.

Tako da sve više i više šetača dolazi.

I skoro je počela da zarađuje platu

da pomaže familiji.

Rekla je našem timu tamo:

"Vi ste me napravili vidljivom

u selu gdje su se ljudi prije stidjeli

da me pogledaju."

To je potencijal Ibrahimovog puta.

Stotine takvih zajednica postoje

na Bliskom Istoku, na ovom Putu.

Ovaj veliki potencijal bi mogao sve da promijeni.

A za veliku promijenu je potrebno promijeniti naš pogled,

način na koji vidimo stvari -

a to je promijeniti naš pogled

sa neprijateljstva na gostoljubivost,

sa terorizma na turizam.

I u tom smislu, Ibrahimov put

je ključna promjena.

Pokazaću vam samo jednu stvar.

Imam ovdje jedan žir

koji sam pokupio dok sam šetao na Putu

početkom ove godine.

Žir je povezan sa hrastom, naravno -

izraste u hrastovo drvo,

koje je povezano sa Ibrahimom.

Put je trenutno kao žir;

još je u ranoj fazi rasta.

Kako bi to hrastovo drvo izgledalo?

Pa, sjetim se svog djetinjstva,

i dobrog dijela gdje sam ga proveo, poslije mog rođenja u Čikagu.

Proveo sam ga u Evropi.

Da ste bili

u ruševinama, na primjer, Londona

u 1945. godini, ili u Berlinu,

i da ste tad rekli:

"60 godina u budućnosti

ovo će biti najmirniji,najnapredniji dio na planeti,"

ljudi bi pomislili

da ste totalno poludjeli.

Ali to je postignuto zahvaljujući zajedničkom identitetu - Evropi -

i zajedničkoj ekonomiji.

Tako da je moje pitanje, ako je to moguće u Evropi,

zašto da ne na Bliskom Istoku?

Zašto da ne, zahvaljujući zajedničkom identitetu -

koji je priča o Ibrahimu -

i zahvaljujući zajedničkoj ekonomiji

koja bi u velikom dijelu bila zasnovana na turizmu?

I da onda zaključim

govoreći da u zadnjih 35 godina

dok sam radio

na nekim od najopasnijih, najtežih i upornih

konflikata širom planete,

još nisam vidio jedan konflikt

za koji bi osjećao da se ne bi mogao transformirati.

Nije jednostavno, naravno,

ali je moguće.

Urađeno je u Južnoj Africi,

urađeno je u Sjevernoj Irskoj.

Moguće je bilo gdje.

Jednostavno zavisi od nas.

Zavisi od nas hoćemo li biti "treća strana".

Zato vas pozivam

da uzmete u obzir ulogu kao "treća strana",

bar kao jako mali korak.

Sad ćemo imati pauzu.

Jednostavno priđite nekom

ko je iz drugačije kulture, drugačije zemlje,

možda drugačije etničke pripadnosti,

i uvedite je u razgovor; poslušajte.

To je dijelo "treće strane".

To je hodati Ibrahimovim putem.

Poslije TEDGovora,

zašto ne TEDŠetnja?

I tako ostavljam vas

sa tri stvari.

Prva, tajna mira

je "treća strana".

"treća strana" smo mi,

svako od nas,

sa jednim korakom,

može uzeti i dovesti svijet,

jedan korak bliže miru.

Stara Afrička poslovica kaže:

"Kad se paukove mreže ujedine,

mogu zaustaviti čak i lava."

Ako smo u stanju da ujedinimo

naše "treće strane"-mreže mira,

mi čak možemo i da zaustavimo lava rata.

Puno vam hvala.

(Aplauz)