Vožnje nade Shimona Shockena

Profesor računalstva Shimon Schocken je ujedno i strastven brdski biciklist. Kako bi podijelio životne lekcije koje je naučio prilikom vožnje, započeo je program na otvorenom s maloljetnim Izraelskim zatvorenicima i bio je taknut kako s njihovim velikim poteškočama, tako i profanim uspjesima.

Brdski biciklizam u Izraelu

je nešto čime se ja bavim s velikom strašću

i predanošću.

A kada sam na biciklu,

osjećam kako sam povezan

s profanom ljepotom Izraela,

i osjećam kako sam sjedinjen

s poviješću ove zemlje

i biblijskim zakonom.

A za mene je još

biciklizam stvar osnaživanja.

Kada dosegnem vrh

strme planine usred ničega,

osjećam se mlado,

nepobjedivo, vječno.

To je kao da se povezujem s nekom ostavštinom

ili s nekom energijom

mnogo većim od mene.

Možete vidjeti kolege bicikliste

na kraju slike,

gledaju me s nekom zabrinutošću.

A ovo je druga slika s njima.

Nažalost, ne mogu vam pokazati njihova lica,

niti vam otkriti njihova prava imena,

a to je zato jer su moje kolege biciklisti

maloljetni zatvorenici,

prijestupnici,

koji provode vrijeme u popravnoj ustanovi

oko 20 minuta vožnje odavde.

Kao i sve u Izraelu.

I ja odlazim na vožnju s tom djecom jednom tjedno,

svaki utorak, bila kiša ili sunce, posljednje četiri godine.

I do sada, postali su jako velikim dijelom mog života.

Ova priča je započela prije četiri godine.

Popravna ustanova u kojoj su zatvoreni

se nalazi usred

jedne od mojih uobičajenih staza,

i okružena je s bodljikavim žicama

i električnim vratima te naoružanim stražarima.

Na jednoj od tih vožnji,

uspio sam se izboriti za ulazak u dvorište

i otišao sam do upravitelja zatvora.

Rekao sam upravitelju

kako želim započeti klub brdskog biciklizma u ovom mjestu

i da zapravo želim povesti tu djecu

odavde do tamo.

I rekao sam mu, "Pronađimo način

gdje ću ja biti u mogućnosti povesti 10 djece jednom tjedno

na vožnju po selu za vrijeme ljeta."

I upravitelju je to bilo prilično zabavno,

i rekao mi je kako misli da sam lud.

I rekao mi je,

"Ovo mjesto je popravna ustanova. Ovi momci su ozbiljni prijestupnici.

Oni bi morali biti pod ključem.

Ne bi smjeli biti vani."

A ipak, počeli smo pričati o tome,

i jedna stvar je vodila drugoj.

I ne mogu se zamisliti

da odlazim u državni zatvor u New Jersey-u

i iznosim takav prijedlog,

ali kako je ovo Izrael,

upravitelj je nekako to omogućio.

I tako smo se dva mjeseca kasnije,

našli na slobodi --

ja,

10 maloljetnih zatvorenika

i prekrasan kolega zvan Russ,

koji je postao jedan moj jako dobar prijatelj

i moj partner u ovom projektu.

I u slijedećih nekoliko tjedana, imao sam iznimno zadovoljstvo

upoznavanja te djece

sa svijetom potpune slobode,

svijetom prekrasnih vidika

poput ovih --

sve što vidite ovdje očito se nalazi u Izraelu --

kao i bliski susreti

sa svim vrstama malih stvorenja

koja dolaze u svim veličinama,

bojama, oblicima, formama

i tako dalje.

Unatoč svoj toj divoti,

početak je bio iznimno frustrirajući.

Svaka mala prepreka,

svaki blagi uspon

bi naveo te momke

da stanu na stazi i odustanu.

Imali smo mnogo takvih stvari.

Otkrio sam kako im je bilo jako teško

nositi se s frustracijom i poteškoćama --

ne zato jer su bili fizički nespremni.

Ali to je jedan razlog zbog kojeg su završili tu gdje jesu.

I ja sam postajao sve uzrujaniji,

jer sam bio tamo,

ne samo da bih bio sa njima,

već i zbog vožnje i stvaranja tima.

I nisam znao što činiti.

Dopustite mi da vam dam jedan primjer.

Spuštamo se nizbrdo po kamenitom terenu,

i Alexova prednja guma

se zaglavi u jednoj od ovih pukotina u ledu ovdje.

On padne dolje,

i zadobije malu ozljedu,

ali to ga ne sprječava da skoči gore

i počne skakati gore i dolje na svom biciklu

i nasilno proklinjati.

Zatim baci svoju kacigu u zrak.

Njegova naprtnjača balističkom putanjom ode u nekom drugom smjeru.

On zatim potrči prema najbližem drvu

i počne lomiti grane i bacati kamenje

i proklinjati kao što nikad nisam čuo.

A ja samo stojim ovdje,

promatrajući tu scenu

s potpunom nevjericom,

ne znajući što učiniti.

Naviknut sam na algoritme

i strukture podataka

i super motivirane studente,

ali ništa u mojoj prošlosti

me nije pripremilo da se bavim

bjesnim, nasilnim adolescentom

usred ničega.

Morate shvatiti kako se ti incidenti

nisu dogodili na prikladnim lokacijama.

Dogodili su se na mjestima poput

Judean pustinje

20 km daleko od najbliže ceste.

A ono što ne vidite na ovoj slici

jest kako negdje između ovih biciklista ovdje,

jedan tinejdžer sjedi na stijeni,

govoreći, "Ne mičem se odavde. Zaboravi.

Dosta mi je."

To je problem

jer na ovaj ili onaj način, morate ga navesti da se pomakne

jer će se ubrzo smračiti i postat će opasno.

Trebalo mi je par takvih incidenata da naučim što trebam raditi.

Na početku je bilo katastrofalno.

Probao sam s oštrim riječima i prijetnjama

i nigdje me to nije dovelo.

To je ono što su imali cijele svoje živote.

U jednom periodu sam shvatio,

kada dijete kao ovo dođe u spremu,

najbolja moguća stvar koju možete učiniti

jest ostati što je bliže moguće tom dijetetu,

što je teško,

jer ono što zapravo želite jest otići.

Ali to je ono što je on imao cijelog svog života,

ljude koji su odlazili od njega.

Dakle, ono što morate učiniti jest ostati blizu

i pokušati prodrijeti unutra

i potapšati njegovo rame

ili mu dati komadić čokolade.

Rekao bih, "Alex, znam da je užasno teško.

Zašto se ne odmoriš na nekoliko minuta

i zatim ćemo krenuti."

"Odlazi manijače, psihopate.

Zašto si nas doveo na ovo vražje mjesto?"

A ja bih rekao, "Smiri se, Alex.

Evo ti komad čokolade."

A Alex bi išao, "Arrrrggg!"

Jer morate shvatiti

da smo tijekom tih vožnji neprestano gladni --

i nakon vožnji isto tako.

A tko je, za početak, taj momak, Alex?

Ima 17 godina.

Kada mu je bilo osam,

netko ga je ukrcao na brod u Odessi

i dostavio ga u Izrael

gdje je bio sam.

I završio je u južnom Tel Avivu

i nije imao sreće

da bude pokupljen od (nejasno)

i lutao je ulicama

te je postao istaknut član bande.

Proveo je posljednjih 10 godina svog života

na samo dva mjesta --

u sirotinjskim četvrtima i u državnom zatvoru,

gdje je proveo posljednje dvije godine

prije nego što je završio sjedeći na ovoj stijeni ovdje.

A taj dječak

je vjerojatno bio zlostavljan,

napušten, ignoriran, izdan

od gotovo svake odrasle osobe na svom putu.

Stoga, za takvo dijete,

kada odrasla osoba koju nauči poštovati ostane blizu njega

i ne odlazi od njega

u bilo kojoj situaciji,

neovisno o njegovom ponašanju,

to je ogromno iskustvo zacijeljenja.

To je čin bezuvjetnog prihvaćanja,

nešto što nikada nije imao.

Želim reći nekoliko riječi o viziji.

Kada sam počeo s ovim programom prije četiri godine.

Imao sam originalni plan

stvaranja tima

pobjedničkih gubitinika.

Imao sam sliku Lancea Armstronga

u svojim mislima.

I trebalo mi je točno dva mjeseca

potpune frustracije

kako bih shvatio da je ta vizija

bila zagubljena,

i kako postoji druga vizija

na kraju važnija

i smjesta dostupna.

Odjednom mi je sinulo kako je na tom projektu

svrha tih vožnji

bi zapravo trebala biti

izložiti tu djecu

samo jednoj stvari: ljubavi,

ljubavi prema zemlji, prema uzbrdici

i prema nizbrdici,

prema svim nevjerojatnim stvorenjima koja nas okružuju --

životinjama, biljkama,

insektima,

ljubavi i poštovanju

prema drugim kolegama članovima vašeg tima,

u vašem biciklističkom timu,

i najvažnije,

ljubav i poštovanje prema sebi,

što je nešto

što im jako nedostaje.

Zajedno s djecom,

ja sam isto prošao kroz značajnu transformaciju.

Dolazim iz nemilosrdnog svijeta

znanosti i visoke tehnologije.

Mislio sam kako su razum i logika

i neumorna motivacija

jedini način kako ostvariti nešto.

I prije nego sam radio s djecom,

sve što sam radio s njima,

ili sve što sam radio sa sobom,

je trebalo biti savršeno,

idealno, optimalno,

ali radeći s njima nakon nekog vremena,

otkrio sam velike vrline empatije

i fleksibilnosti

i postao sam spreman početi sa nekom vizijom,

i ako vizija nije funkcionirala, ništa se ne bi dogodilo.

Sve što morate raditi jest igrati se s tim, promijeniti bar malo,

i osmisliti nešto što pomaže, nešto što funkcionira.

Upravo sada, osjećam se

kao da su to moja načela,

a ako vam se ne sviđaju,

imam druga.

(Smijeh)

(Pljesak)

A jedno od tih načela

je fokus.

Prije svake vožnje

sjednemo zajedno s djecom,

i damo im jednu riječ

o kojoj će razmišljati tijekom vožnje.

Morate usmjeriti njihovu pažnju na nešto

jer se toliko stvari događa.

To su riječi kao timski rad

ili izdržljivost

ili čak komplicirani koncepti

poput raspodjele resursa

ili perspektiva, riječ koju ne razumiju.

Znate, perspektiva

je jedna od tih kritično važnih

strategija životnog suočavanja

o kojima vas brdski biciklizam može doista poučiti.

Kažem djeci

kada se mukotrpno penju uzbrdo

i osjećaju se kao da to više ne mogu podnijeti,

ono što stvarno pomaže jest zanemariti trenutne prepreke

i podići svoju glavu i pogledati naokolo

i vidjeti kako se vidici oko vas šire.

Doslovno vas pokreće prema gore.

To je bit cijele perspektive.

Ili možete isto tako gledati u prošlost

i shvatiti da ste već prije osvojili

strmije planine.

A na taj način razviju samopoštovanje.

Dopustite mi da vam dam primjer kako to funkcionira.

Stojite sa svojim biciklom na početku veljače.

Jako je hladno, i stojite jednog od tih kišnih dana,

i kiša rominja

i hladno je i svježe,

a vi stojite u, recimo, Yokneam-u.

I pogledate gore u nebo i kroz oblake.

na vrhu Muhraka-e vidite samostan --

tamo biste se sada trebali popeti --

i kažete, "Nema šanse da bih mogao doći tamo gore."

A ipak, dva sata kasnije

stojite na krovu tog samostana,

premazani blatom,

krvlju i znojem.

I pogledate dolje na Yokneam,

sve je tako malo i sićušno.

I kažete, "Hej, Alex. Pogledaj ono parkiralište gdje smo započeli.

Tako je veliko.

Ne mogu vjerovati da sam uspio.

I to je točka

u kojoj počinjete voljeti sebe.

I tako smo pričali o

tim posebnim riječima kojima ih učimo.

I na kraju svake vožnje, sjedimo zajedno

i dijelimo trenutke

u kojima su te posebne riječi dana

iskočile i napravile promjenu.

A te diskusije

mogu biti iznimno inspirirajuće.

U jednoj od njih, jedno od djece je reklo,

"Kada smo se vozili po tom grebenu

s pogledom na Mrtvo more --

a govori o ovom mjestu ovdje --

sjetio sam se

dana kada sam napustio svoje selo u Etiopiji

i otišao zajedno sa svojim bratom.

Hodali smo 120 km

sve dok nismo došli u Sudan.

To je bilo prvo mjesto gdje smo dobili nešto vode i zaliha."

On nastavlja pričati, i svi gledaju u njega kao u heroja,

vjerojatno po prvi put u njegovom životu.

I kaže -- jer imam volontere koji se voze samnom,

odrasle, koji sjede ovdje

slušajući ga.

Kaže, "A to je bio tek početak

našeg teškog iskušenja

sve dok nismo završili u Izraelu.

I tek sada," kaže,

"počinjem shvaćati gdje sam,

i stvarno mi se sviđa."

Sjetite se kada je to rekao,

osjetio sam trnce na svom tijelu,

jer je to rekao s pogledom na planine Moab ovdje u pozadini.

Tamo je Jahve sišao

i prešao Jordan

i vodio ljude Izraelove u kanaansku zemlju

prije 3.000 godina

u tom zadnjem dijelu

putovanja iz Afrike.

Tako perspektiva

i kontekst i povijest

igraju ključne uloge

u načinu na koji planiram svoje vožnje

s djecom.

Posjećujemo Kibbutzim

koji su osnovali preživjeli iz holokausta.

Istražujemo ruševine

palestinskih sela,

i pričamo o tome kako su postale ruševine.

I prolazimo kroz brojne ostatke

židovskih naselja, nabatičkih naselja,

kanaanskih naselja -

stara tri, četiri, 5.000 godina.

Kroz tu tapetu,

koja je povijest ove zemlje,

djeca usvajaju

što je vjerojatno najvažnija

vrijednost edukacije,

a to je shvaćanje da je život kompleksan,

i da ne postoji crno i bijelo.

A cijeneći kompleksnost,

postaju tolerantniji,

a tolerancija vodi nadi.

Odlazim na vožnje s tom djecom jednom tjedno,

svaki utorak.

Ovo je slika koju sam uslika prošli utorak -- prije manje od tjedan dana --

a isto tako sutra idem na vožnju s njima.

Na svakoj od tih vožnji

završim stojeći na jednoj od ovih nevjerojatnih lokacija,

poimajući ovaj nevjerojatan krajobraz koji me okružuje.

I osjećam se blagoslovljenim i sretnim

što sam živ,

i da osjećam svako vlakno

u mom bolnom tijelu.

I osjećam se blagoslovljenim i sretnim

što sam prije 15 godina

imao hrabrosti dati ostavku

s moje redovite pozicije na Sveučilištu u New Yorku (NYU)

i vratiti se u svoju domovinu

gdje mogu organizirati te nevjerojatne vožnje

s tom grupom problematične djece

koja dolaze iz Etiopije

i Maroka i Rusije.

I osjećam se blagoslovljenim i sretnim

što svaki tjedan, svaki utorak

i, zapravo, svaki petak jednako,

mogu još jednom slaviti

u samoj srži svojih kosti

suštinu života na rubu u Izraelu.

Hvala vam.

(Pljesak)