RSA Animate - Changing Education Paradigms

Trenutno, svaka država na planeti

provodi reforme javnog obrazovanja.

Za to postoje dva razloga.

Prvi je ekonomski.

Ljudi pokušavaju osmisliti

kako ćemo educirati djecu

da imaju svoje mjesto u ekonomijama 21. stoljeća,

Kako to radimo?

S obzirom na to da ne možemo predvidjeti

kako će ekonomija izgledati

krajem sljedećeg tjedna,

kao što demonstriraju nedavna previranja.

Kako to radimo?

Drugi je kulturni.

Svaka država na planeti pokušava odgonetnuti

kako ćemo educirati našu djecu

tako da imaju osjećaj kulturnog identiteta

tako da im

možemo predati kulturne gene naših zajednica

dok smo istovremeno dio procesa globalizacije.

Kako da uokvirimo taj krug?

Problem je u tome što pokušavaju ići ususret budućnosti

radeći ono što su činili u prošlosti.

Na tom putu otuđuju milijune djece

koja ne vide nikakvu svrhu odlaska u školu.

Kada smo mi išli u školu,

zadržali su nas tamo pričom

da ako marljivo radiš i ako si uspješan

te dobiješ diplomu fakulteta,

dobit ćeš i posao.

Naša djeca ne vjeruju u to.

I usput, u pravu su što ne vjeruju.

Bolje ti je kada imaš diplomu nego kad je nemaš.

Ali to više nije garancija.

A pogotovo ne ako put k tome marginalizira

većinu stvari koje mislite da su važne za vas.

Neki ljudi kažu da moramo povisiti standarde

kao da je to neko otkriće.

Zaista? Da, trebali bismo.

Zašto biste ih smanjili?

Nisam naišao na argument koji

me privlačno uvjerava.

Ali povisiti ih? Naravno, trebali bismo ih povisiti.

Problem je

u tome što je postojeći sustav obrazovanja

bio dizajniran, zamišljen i strukturiran

za drugačije doba.

Bio je zamišljen

u doba intelektualne kulture Prosvjetiteljstva.

I u ekonomskim uvjetima

Industrijske revolucije.

Prije sredine 19. stoljeća,

nije postojalo sustava javnog obrazovanja.

Ne zapravo.

Mogli su vas educirati Jezuiti

ako ste imali novaca.

Ali javno obrazovanje koje se plaća od poreza,

obvezno za sve

i besplatno do samog poučavanja.

To je bila revolucionarna ideja.

I mnogi su joj se ljudi protivili.

Rekli su

Nije moguće za mnogu djecu s ulice,

djecu radne klase

da imaju koristi od javnog obrazovanja.

Oni su nesposobni da nauče čitati i pisati

Zašto trošimo vrijeme na ovo?

Stoga su se nekako ugradile.

Cijeli nizovi pretpostavki

o strukturi društva i spososobnosti

To je vodio ekonomski imperativ toga doba.

No upravo kroz njega je tekao

intelektualni model uma,

koji je u biti bio

prosvjetiteljski pogled na inteligenciju.

Prava se inteligencija sastoji od

sposobnosti za određenu vrstu deduktivnog zaključivanja

i znanja o klasicima, što izvorno

smatramo akademskom sposobnošću.

Ovo se nalazi duboko u genskom bazenu javnog obrazovanja.

Postoje dvije vrste ljudi.

Akademski i ne-akademski.

Pametni ljudi i ne-pametni ljudi.

A posljedica toga je

da mnogi nadareni ljudi misle da to nisu.

Jer ih se procjenjuje

u odnosu na taj određeni pogled na um.

Tako imamo dva jednaka stupa

ekonomski i intelektualni

A moj pogled je

da je ovaj model uzrokovao kaos

u životima mnogih ljudi.

Za neke je bio odličan.

Nekim je ljudima

izuzetno koristio takav model.

Ali većini ljudi nije.

Umjesto toga su patili.

Ovo je moderna epidemija.

I ona je krivo smještena

kao što je i fiktivna.

To je pošast ADHD-a.

Ovo je karta slučaja ADHD-a u Americi.

Ili recepata za ADHD.

Nemojte me krivo shvatiti.

Ne želim reći da ne postoji

poremećaj nedostatka pažnje.

Nisam kvalificiran da govorim da tako nešto postoji.

Znam da velika većina

psihologa i pedijatara

misli da tako nešto postoji.

No to je još uvjek stvar rasprave.

Ono što znam je činjenica

da to nije epidemija.

Ta su djeca stavljaju na lijekove rutinski

kao što su nama vadili mandule.

I to na istoj ćudljivoj bazi

i iz istog razloga, medicinske prirode.

Naša djeca žive

u najintenzivnije stimuliranom periodu

u povijesti Zemlje.

Opkoljena su informacijama

i zahtjevima za njihovom pažnjom na svakoj platformi:

računalima,

iPhone,

s reklamnih zidova,

sa stotina televizijskih kanala.

A sada ih kažnjavamo

za to što su smeteni.

Od čega?

Dosadnih stvari.

U školi, velikim dijelom.

Čini mi se da to nije potpuna slučajnost

da je postotak učestalosti ADHD-a porastao

paralelno s rastom standardiziranog testiranja.

Sada toj djeci daju

Ritilin, Adderall i sve vrste stvari,

često doista opasnih lijekova,

kako bi postali fokusirali i smireni.

No prema tome, poremećaj nedostatka pažnje se

povećava kako putujemo na istok diljem SAD-a.

Ljudi počinju gubiti interes u Oklahomi,

jedva da mogu jasno razmišljati u Arkansasu,

a sve dok ne stignu do Washingtona,

potpuno su izgubljeni.

Za to, vjerujem, postoje drugi razlozi.

To je fiktivna epidemija.

Ako promislite o tome, umjetnosti,

i ne govorim to isključivo za umjetnosti.

Mislim da to važi i za znanost

i matematiku.

No, dozvolite mi

Govorim posebice o umjetnostima

jer su one trenutno žrtve ovog načina razmišljanja.

Pogotovo.

Umjetnosti

posebno upućuju na ideju estetskog iskustva.

Estetsko iskustvo je

ono u kojem vaša osjetila operiraju na vrhunskoj razini.

Kada ste prisutni u ovom trenutku,

Kada rezonirate s oduševljenjem

o nekoj stvari koju doživljavate.

Kada ste potpuno oživljeni.

Anestetik je kada isključujete svoja osjetila.

I umrtvljujete se za ono što se događa.

A većina ovih lijekova su upravo takvi.

Provodimo svoju djecu kroz obrazovanje

anestetizirajući ih.

A ja smatram da bismo trebali činiti upravo suprotno.

Ne bismo ih trebali uspavljivati.

Trebali bismo ih buditi

i ispunjavati njihove potencijale.

No, model koji imamo je takav.

Mislim da imamo sustav obrazovanja

koji je modeliran na interesima industrijalizacije

i na njenu sliku.

Dat ću vam nekoliko primjera.

Škole su

još uvijek manje više organizirane na tvorničkim trakama.

To su školska zvona,

odvojene prostorije

specijalizirani među-odvojeni predmeti.

Još uvijek educiramo djecu u skupinama.

I stavljamo ih u sustav prema dobnim skupinama.

Zašto to radimo?

Zašto postoji pretpostavka da je

najvažnija stvar koju djeca imaju zajedničko

njihova dob.

To je kao da je najvažnija stvar o njima

njihov datum proizvodnje.

E, pa ja znam djecu koja su mnogo bolja od ostale djece

iste dobi i u različitim disciplinama.

Ili u različito doba dana.

Ili su bolja u manjim skupinama nego u većim.

Ili ponekad žele samostalno raditi.

Ako vas zanima model učenja,

nećete započeti od ovog načina razmišljanja tvorničke trake.

Ona je u biti o usklađenosti

i sve više je o tome.

dok pogledate rast standardiziranih testiranja

i standardiziranih kurikuluma,

radi se o standardizaciji.

Smatram da moramo krenuti u upravo suprotnom smjeru.

To je ono što mislim pod mijenjanjem obrazaca.

Nedavno je provedeno veliko istraživanje

o divergentrnom mišljenju,

a objavljeno je prije nekoliko godina.

Divergentno mišljenje nije isto što i kreativnost.

Ja definiram kreativnost

kao proces posjedovanja originalnih ideja,

koje imaju vrijednost.

Divergentno mišljenje nije sinonim.

Ali to je osnovna sposobnost za kreativnost.

To je sposobnost

vidjeti mnogo mogućih odgovora na pitanje.

Mnogo mogućih načina interpretiranja pitanja.

Misliti, kao što bi Edward de Bono nazvao, "lateralno",

misliti ne samo linearno ili konvergentno.

Vidjeti višestruke odgovore, a ne jedan.

Hoću reći, postoje testovi za to.

Jedan vrsta šaljivog primjera bila bi

Ljude se može pitati da kažu

Na koliko bi načina sve mogao upotrijebiti spajalicu?

Rutinska pitanja.

Većina ljudi može smisliti 10 ili 15.

Ljudi koji su dobri u tome mogu smisliti 200.

A to čine tako da kažu, na primjer,

može li spajalica biti visoka 60m

i izrađena od pjenaste gume?

Mora li to biti spajalica kakvu svi znamo, Jim?

Sad postoje testovi za to.

Dali su ih 1,500 ljudi

u knjizi koja se zove "Break Point & Beyond",

a na protokolu testa

ako postignete rezultat iznad određene razine,

smatra vas se genijem u divergentnom mišljenju.

OK?

Dakle, moje pitanje vama je

koliko je posto od 1,500 testiranih ljudi

postiglo razinu genija za divergentno mišljenje?

A trebate znati samo još jednu stvar o njima.

To su bila djeca u vrtiću.

I što mislite?

Koliki je postotak na razini genija?

80%? Hvala.

80%. OK.

98%.

Stvar je u tome što je to

bilo longitudionalno istraživanje.

Tako su ponovno testirali istu djecu nakon 5 godina.

U dobi od 8 do 10 godina.

Što mislite? 50%?

Ponovno su ih testirali nakon 5 godina.

U dobi od 13 do 15 godina.

Već možete vidjeti trend, zar ne?

To nam govori zanimljivu priču.

Jer, mogli smo zamisliti da ide u suprotnom smjeru, zar ne?

Započnete ne baš dobro,

no postajete bolji kako ste stariji.

No, ovo pokazuje dvije stvari.

Prva je da svi imamo tu sposobnost.

A druga je da ona većinom naglo opada.

E sada, mnogo se stvari

dogodilo ovoj djeci dok su odrastala.

Mnogo.

Jedna od najvažnijih stvari koja im se dogodila

je, uvjeren sam,

do sada, postali su educirani.

Proveli su 10 godina u školi

gdje su im govorili da postoji jedan odgovor,

a nalazi se na kraju.

I ne gledajte ga.

I ne prepisujte.

Jer je to varanje.

Zapravo, izvan škola,

to se naziva suradnjom.

Ali u školama,

to nije, jer nastavnici tako to žele.

To je samo zato jer se tako događa.

To je zato jer se nalazi u genskom bazenu obrazovanja.

Moramo razmišljati drugačije o ljudskim sposobnostima.

Moramo se nadviti nad tom starom koncepcijom

akademskog, ne-akademskog,

apstraktnog, teoretskog,

strukovnog.

I sagledati ga kakvo je.

Mit.

Drugo, morate prepoznati da

se većina odličnog učenja odvija u skupinama.

Da je suradnja predmet rasta.

Ako atomiziramo ljude i odvojimo ih

i sudimo im osvojeno,

stvaramo neku vrstu nedoslijednosti

između njih i njihovog prirodnog okruženja za učenje.

I treće,

nužno se radi o kulturi naših institucija.

Navikama institucije

i staništima koje okupiraju.