Mark Forsyth: Što je snollygoster? Kratka lekcija iz političkog govora

Većina političara pažljivo bira riječi, kako bi oblikovali stvarnost koju se nadaju stvoriti. Funkcionira li to? Etimolog Mark Forsyth prikazuje nekoliko zanimljivih podrijetala riječi iz britanske i američke povijesti (na primjer, jeste li se ikada zapitali kako je George Washington postao „predsjednik“?) i stvara iznenađujuće zaključke.

Jedna od mojih omiljenih riječi u cijelom

Oxfordovom riječniku engleskog je "snollygoster".

Samo zato što to zvuči tako dobro.

Snollygoster znači

„nepošteni političar".

Iako, u 19. stoljeću živio je

novinski urednik koji je definirao to bolje kada je rekao,

„snollygoster je čovjek koji traži ured,

bez obzira na stranku, podij ili princip,

i koji, kad pobijedi,

dolazi ondje strmoglavom silom

monumentalnog verbalnog rasipanja nečuvenih ideja“.

(Smijeh)

Nemam pojma što znaći "talknophical".

Nešto u vezi s riječima, pretpostavljam.

No, veoma je važno da su riječi u središtu politike

i svi političari znaju da se moraju truditi i kontrolirati jezik.

Primjerice, sve do 1771.

i objave britanskog parlamenta, nije bilo dozvoljeno novinama objavljivati

točne riječi koje su izgovorene u sabornici.

Sve je to učinjeno zbog hrabrosti

čovjeka izvanrednog imena Brass Crosby,

koji je navalio na Parlamet.

Bio je bačen u Tower of London

i zatvoren,

ali bio je dovoljno hrabar,

bio je dovoljno hrabar da nastavi,

na kraju je imao tako popularnu potporu u Londonu da je pobijedio.

Svega nekoliko godina kasnije

imamo prvu zabilježbu upotrebe fraze

"as bold as a brass (smion kao Brass – tj. mjed )."

Većina ljudi misli da se radi o metalu.

Ne radi se. To je po borcu

za slobodu tiska.

No, da bi vam stvarno pokazao kako

riječi i politika međudjeluju,

odvest ću vas u SAD,

odmah poslije ostvarivanja neovisnosti.

Morali su se suočiti s pitanjem

kako zvati, Georgea Washingtona, njihovog vođu.

Nisu znali.

Kako zovu vođe država koje su republike?

O tome se u Kongresu raspravljalo i raspravljalo.

Bilo je svakakvih prijedloga

koji su mogli biti odabrani.

Neki ljudi su ga željeli oslovljavati sa

Glavni Sudac Washington,

drugi Njegova Visost George Washington,

treći Zaštitnik sloboda ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama Washington.

Ne baš privlačno.

Neki ljudi su ga jednostavno htjeli nazvati Kralj.

Mislili su da je iskušano i testirano.

A nisu ciljali biti monarhija,

imali su ideju da možete biti izabrani kraljem

na određeno vrijeme.

I znate, moglo je to upaliti.

Svima je zapravo postalo užasno dosadno

jer se rasprava nastavila iduća tri tjedna.

Čitao sam dnevik nesretnog senatora

koji je cijelo vrijeme ponavljao "Još uvijek na ovoj temi“ .

Razlog kašnjenja i dosade bio je što je

Zastupnički dom bio protiv Senata.

Zastupnički dom nije htio da Washingtona

opije moć.

Nisu ga željeli zvati kralj,

da to ne da ideje njemu ili njegovu nasljedniku.

Željeli su mu dati skromniji, slabiji,

najjadniji naslov kojeg su se mogli sjetiti.

Taj naslov bio je ˝predsjednik˝.

Predsjednik. Nisu oni izmislili taj naslov. Postojao je on ranije,

no samo je označavao nekoga tko predsjeda sastankom.

To je bilo kao glavni porotnik.

Nije to bilo ništa raskošnije

od izraza "nadzornik" ili "predradnik".

Postojali su povremeni predsjednici malih kolonijalnih vijeća

i djelića vlasti, ali zapravo nije bio nikakav naslov.

I zato je Senat tome prigovorio.

Rekli su da je to smiješno i da ga ne mogu zvati predsjednik.

Taj čovjek treba potpisivati sporazume i susretati strane dostojanstvenike.

I tko će ga uzeti za ozbiljno

ako ima blesav naslov

kao što je Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država?

Nakon tri tjedna raspravljanja

Senat još uvijek nije popustio.

Umjesto toga, odlučili su privremeno koristiti naziv "predsjednik“,

ali htjeli su da se jasno istakne

kako se nisu s tim složili

iz poštovanja prema mišljenjima i praksi civiliziranih nacija,

bile one republike ili monarhije,

čiji je običaj bio nadopuniti

ured Glavnog Suca respektabilnim titulama –

ne prokleti Predsjednikom –

i da u komunikaciji s drugim nacijama,

veličanstvo naroda Sjedinjenih Američkih Država

ne bi bilo oštećeno pojavom jedne osobe,

tj. ne želimo izgledati kao čudaci.

Iz toga se mogu izvuči tri zanimljive stvari.

Prvo – i ovo mi je najdraže –

a to je, što do sada, koliko sam bio u mogućnosti saznati,

Senat nikada nije formalno usvojio naslov Predsjednika.

Barack Obama, predsjednik Obama, je tamo na određeno vrijeme,

čeka Senat da krene u akciju.

Druga stvar koju možete naučiti je ta,

kada vlada kaže da je ovo privremena mjera --

(Smijeh) --

možete čekati i 223 godine.

Međutim, treća stvar koju možete naučiti,

i ta je vrlo važna,

poanta koju vam želim ostaviti

je ta da naziv Predsjednik SAD-a

ne zvuči tako skromno ovih dana uopće, zar ne?

Ima veze s nešto više od 5.000

nuklearnih bojnih glava koje ima na raspolaganju

i najvećom ekonomijom na svijetu

te flotom bespilotnih letjelica i svim tim stvarima.

Realnost i povijest su taj naslov uzdigli, preuveličali.

I tako je Senat na kraju pobijedio.

Dobili su svoj naslov poštovanja.

Također, druga briga Senata, pojava jedinstvenosti –

dobro, to je bila jedinstvenost onda.

Međutim sada, znate li koliko nacija ima predsjednika?

147.

Samo zato što žele zvučati kao

čovjek koji ima 5.000 nuklearnih bojnih glava itd.

I tako na kraju, Senat je pobjedio

i Zastupnički dom Kongresa izgubio,

zato što nitko neće osjetiti tu skromnost

kada im se kaže da su oni sada

Predsjednik SAD-a.

I to je važna lekcija koju možete usvojiti

i ona s kojom želim da odete.

Političari pokušavaju birati riječi i koristiti se njima kako bi oblikovali

i kontrolirali stvarnost, međutim zapravo,

stvarnost mijenja riječi više

nego što riječi mogu promijeniti stvarnost.

Puno vam hvala.