Mark Forsyth: Šta je "snollygoster"? Kratka lekcija o političkom govoru

Većina političara pažljivo bira svoje riječi, kako bi oblikovali stvarnost koju žele stvoriti. Da li je to moguće? Etimolog Mark Forsyth govori o nekoliko zanimljivih priča o porijeklu riječi iz britanske i američke historije (na primjer, da li ste se zapitali kako je George Washington postao "predsjednik"?) i izvlači iznenađujući zaključak. (IzTEDxHousesofParliament u Londonu)

Jedna od mojih omiljenih riječi iz

oksfordskog rječnika engleskog jezika je "snollygoster".

Samo zato što zvuči tako dobro.

Značenje riječi snollygoster je

"neiskren političar".

Iako je to bilo u 19. vijeku

novinski urednik koji ga je definirao još bolje govoreći,

"Snollygoster je osoba koja traži fotelju

bez obzira na stranku, platformu ili princip,

i koja, kada ju dobije,

zadržava mjesto na osnovu snage

monumentalne šuplje priče". (engl. talknophical assumancy)

(smijeh)

Nemam pojma šta znači "talknophical".

Pretpostavljam da ima veze sa riječima.

Ali veoma je važno da su riječi u samom centru politike,

i da svi političari znaju da moraju pokušati kontrolirati jezik.

Sve do, na primjer 1771.

Britanski Parlament nije dozvolio novinarima da

izvještavaju o tačnim riječima izrečenim u debatnoj sali.

A zato je zaslužna hrabrost

čovjeka neobičnog imena Brass Crosby,

koji se suprotstavio Parlamentu.

On je bio bačen u tamnicu Londonske tvrđave

i zatočen,

ali je bio dovoljno hrabar,

bio je dovoljno hrabar da im se suprotstavi,

i na kraju je dobio takvu javnu podršku u Londonu da je pobijedio.

Nakon samo nekoliko godina

zabilježili smo prvu upotrebu fraze

"hrabar kao brass". (engl - brass = mesing)

Mnogi ljudi pomisle da se radi o metalu.

Ali to nije slučaj. Radi se o aktivisti

za slobodu medija.

Da vam zapravo pokažem

koliko se riječi i politika isprepliću,

želim vas povesti u Sjedinjene Američke Države,

brzo nakon sticanja nezavisnosti.

morali su se suočiti sa pitanjem

kako da zovu George-a Washingtona, svog lidera.

Nisu znali.

Kako zvati vođu zemlje uređene kao republika?

O tome se jako dugo debatovalo u Kongresu.

Bilo je mnogo prijedloga u igri,

koji su mogli biti i prihvaćeni.

Neki su htjeli da ga se zove

Glavni sudac Washingtona,

a drugi, Njegovo visočanstvo George Washington,

a drugi, Zaštitnik sloboda naroda Sjedinjenih Američkih Država Washington.

Što i nije baš privlačno.

Neki su jednostavno željeli da ga zovu kralj.

Mislili su da je bio isproban i dokazan.

Nisu čak ni pomišljali na monarhiju,

mislili su da može biti izabrani kralj

na određeno vrijeme.

To je također moglo proći.

Na kraju je svima bilo dosta

rasprave koja je trajala tri sedmice.

Čitao sam dnevnik ovog jadnog senatora,

koji je samo ponavljao "još uvijek ista tema".

Razlog za odlaganje odluke i zamor bilo je to

što je Zastupnički dom bio protiv Senata.

Zastupnički dom nije želio da se Washington

opije vlašću.

Nisu ga željeli zvati kraljem

da to njemu ili njegovom sljedbeniku ne bi dalo kojekakve ideje.

Zato su mu željeli dati najskromniju, najsitniju,

najpatetičniju funkciju koji se su mogli dosjetiti.

Ta je funkcija bila "predsjednik".

Predsjednik. Nisu oni izmislili tu titulu; postojala je ona i ranije,

ali je ona korištena za one koji su predsjedavali sastankom.

Bilo je to kao predssjedavajući porote.

Nije to davalo mnogo veličine

nego pojmovi "nadglednik" ili "kontrolor".

Postojali su povremeni predsjednici malih kolonijalnih vijeća

i dijelova vlasti, ali to je bila ništavna titula.

Stoga je Senat prigovarao na taj prijedlog.

govorili su, to je smiješno, ne možete ga zvati "predsjednik".

Taj čovjek treba da potpisuje sporazume i sastaje se sa svjetskim državnicima.

Ko će ga uzeti za ozbiljno

ako bude imao tu smiješnu titulu

kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država?

Nakon tri sedmice debate, na kraju

Senat je popustio.

Pristali su da se koristi titula "predsjednik" za sada,

ali su također željeli da se konačno zabilježi

da se oni nisu saglasili sa tim

iz dužnog poštovanja prema mišljenjima i praksi civiliziranih nacija,

bez obzira jesu li republike ili monarhije po uređenju,

čije običaje treba prihvatiti,

kroz ured Glavnog sudije, titule od poštovanja--

a ne tamo nekakvog predsjednika--

te da u međunarodnoj razmjeni,

zvanični predstavnik naroda Sjedinjenih Država

ne može biti eksponiran u jedinstvenoj pojavi,

odnosno, ne želimo izgledati kao čudaci.

Možete iz ovog naučiti tri zanimljive stvari.

Prije svega--ova mi je omiljena--

je da, koliko mi je bilo moguće saznati,

Senat nikad nije fomalno odobrio titlulu "predsjednik".

Barrack Obama, predsjednik Obama je tamo na određeno vrijeme,

čekajući Senat da se baci na posao.

Druga stvar koji možete naučiti je da

kad vlasti kažu da je nešto privremena mjera--

(smijeh)--

ipak možete čekati 223 godine.

Treća stvar koji možete naučiti,

i ovo je našto zaista važno,

ovo je poenta sa kojom želim završiti,

je da titula predsjednik Sjedinjenih američkih država,

danas uopće ne zvuči tako skromno, zar ne?

Ima to neke veze sa nešto više od 5.000

nuklearnih bojevih glava koje su mu na raspolaganju

i najvećom ekonomijom na svijetu

vazdušnom flotom i svim tim stvarima.

Stvarnost i historija obogatili su tu titulu impresivnošću

tako da je Senat na kraju pobijedio.

Oni su dobili titulu punu poštovanja, kao što su tražili.

Takođe, jedinstvena pojava, što je bila druga briga Senata--

ipak je u to vrijeme bila jedinstvena.

Ali danas, znate li koliko država ima predsjednike?

Stotinu četrdeset i sedam.

Sve zato što su željeli zvučati kao

čovjek koji ima na raspolaganju 5.000 bojevih glava i sve ostalo.

Dakle, na kraju je Senat pobijedio

a izgubio je Predstavnički dom,

jer niko se neće osjećati tako skromno

kada mu se kaže da je sad

Predsjednik Sjedinjenih američkih država.

To je dakle važna lekcija koju, mislim, možete naučiti danas,

sa kojom vas želim ostaviti.

Političari se trude da izaberu riječi da oblikuju stvarnost

i da je kontrolišu, ali zapravo,

realnost mijenja riječi mnogo više

nego što riječi mogu promijeniti realnost.

Puno vam hvala.