Kako nas zastave ujedinjuju, ali i razdvajaju

Zastave su jedan od najjednostavnijih, ali ipak toliko moćnih dizajna ikada napravljenih. Mogu nas učiniti strašno ponosnima, da izgaramo od mržnje - mogu čak inspirirati ljude da ubijaju u njihovo ime, kaže stručnjak za zastave Michael Green. Kratko prošetajte kroz povijest dok Green istražuje simboliku zastava koje ujedinjuju i razdvajaju, pozivajući nas da zamislimo budućnost gdje se možemo ujediniti pod jednim zajedničkim identitetom: čovječanstvom.

Godine 1989.

umjetnik Dread Scott,

koji je također nastupao
na TED-ovoj pozornici,

stvorio je umjetničko djelo u Chicagu

tako što je jednostavno
smjestio američku zastavu na pod

i pozvao članove publike
da stanu na zastavu

i zabilježe svoje osjećaje u dnevnik.

Za mene je najsnažnija stvar
zapisana u dnevniku bila:

"Zašto smo tako pomireni

s beskućnicima,

s ljudskim bićima koja leže po podu,

ali ne i zastavama?"

I za neke od vas, ovo umjetničko djelo
je dosta uznemirujuće.

I to je ustvari poanta ovog govora --

ne uznemiriti vas i ne naljutiti,

nego dokazati vam da
zastave imaju nevjerojatnu moć

i da iako smatrate da vas
nije briga za zastave - ipak jest.

Znate da jest.

U redu.

Na kraju svega
nadam se da ćete biti inspirirani

da izađete i upijete moć zastava
i borite se za bolji svijet.

Ali prije nego što dođemo tamo,

počet ćemo s drugom krajnosti spektra.

Prije nego što vam pokažem sljedeću stvar,
moram reći da sve što pokažem ovdje

nije odobravanje,

već često potpuno suprotno.

Ali više nego išta, ono što
želim jest stvoriti prostor

gdje možemo pogledati ove zastave,
ove dizajne,

i proučiti kako se osjećamo gledajući ih.

Govorit ćemo o našim emocijama.

Jeste li svi OK s tim?

OK.

Jeste li spremni za prvu zastavu?

Super, počet ćemo s jednostavnom.

Ovo je šala. (Smijeh)

Dakle, nekima od vas je možda malo
neugodno sjediti u istoj sobi s njom.

Ja se zasigurno osjećam nelagodno
stajati ispred nje.

Neki od vas možda osjećaju i malo ponosa.

I to je razumljivo. Ovo je Texas.
Nije rijedak prizor, zar ne?

Ali počnimo s činjenicama.

Dakle ovo nije zastava Konfederacije. OK?

Ovo je borbena zastava vojske
Sjeverne Virdžinije

koju je vodio general Robert E. Lee.

Tako da kada vam sljedeći put netko
kaže da je to njihovo naslijeđe,

osim ukoliko se njihova obitelj
borila baš u toj specifičnoj službi,

znate da su u krivu, u redu?

I imate dopuštenje stručnjaka za zastave
da im to kažete.

Ova zastava se posebno počela
isticati tijekom 1950-ih i 1960-ih

kao odgovor na rast
Pokreta za ljudska prava.

A danas je, naravno,

počela predstavljati Konfederaciju
većini nas.

Ali ne moram vas podsjećati
što je to Konfederacija.

To je bila pobunjenička država

koja je ustala protiv SAD-a,

ratovala protiv SAD-a

i u jednom trenutku

ovo je bila jedna od "najneameričkijih"
stvari koje možete imati.

Ali ipak, ova zastava je zaštićena

istim zakonima koji štite zastavu SAD-a,

i to u sljedećim državama: Florida, Georgia,

Južna Karolina, Mississippi i Louisiana.

Ali uzmimo baš Georgiju na sekundu, može?

Dakle, 1956. godine,

nekoliko godina nakon što je
desegregacija proglašena u javnim školama,

Georgija je promijenila
svoju zastavu u ovu.

Mislim da se svi koji gledaju mogu složiti

da ovo nije trebala biti zastava na koju
će svaki stanovnik Georgije biti ponosan

ispred svog doma, zar ne?

Ne.

Kao što su to bili svi spomenici
Konfederacije podignuti 1950-ih i 1960-ih,

ovo je trebao biti simbol tko je gazda,

a tko nije.

Ovo je ostala zastava Georgije

do 2001. godine

i te godine su promijenili zastavu

u ovu.

Kao stručnjak za zastave mogu vam reći
da je ova zastava službeno - ružna.

OK? U redu se smijati ovoj zastavi.

Ružna je, i baš zato što je ružna,

to je bio jedan od razloga da je
promijene nakon samo dvije godine.

Održali su referendum

gdje su mogli birati između nje

i onoga što je današnja zastava Georgije.

Neki od vas se sada pitaju:

"Samo sekundu, Michaele,

ako ono maloprije
nije bila zastava Konfederacije,

što onda jest?"

Georgija koristi
prvu zastavu Konfederacije

do današnjeg dana.

Samo su nalijepili svoj
državni grb na nju.

Pa, vratimo se našim emocijama na sekundu.

Ova vas nije toliko pogodila
kao ona prije, zar ne?

Je li tako?

Zato volim zastave.

One su najjednostavnijeg dizajna,

obično dvije ili tri boje,

samo par stupaca ili linija.

Ali ipak mogu probuditi
naše najdublje osjećaje.

Učinit će nas strašno ponosnima

ili ćemo izgarati od mržnje.

Umiremo za zastavu

ili čak ubijamo zbog nje.

Jedan od mojih
omiljenih dizajnera je Wally Olins.

Zovu ga ocem brendiranja nacija

i njegov citat je:

"Svi žele pripadati

i žele istaknuti
simbole svoga pripadanja."

I totalno je ludo da ti komadi tkanine
koji su samo ušiveni ili obojani

postaju tako sveti predmeti,

a to je zato što postaju
dio našeg identiteta.

One su moćan alat zajedništva,

ali također i moćan alat razdvajanja.

Jeste li spremni za sljedeću zastavu?

U redu.

Uzmite vremena.

Istinski proučite kako se osjećate
kada se ovo pojavilo na ekranu.

Promijenit ću dijapozitiv vrlo brzo

tako da me ne uslikate ispred nje.

(Smijeh)

U redu?

Dakle, Njemačka nakon
Prvog svjetskog rata

bila je u poprilično lošem stanju

i mladi Adolf Hitler imao je puno,
nazovimo ih - "ideja" -

o tome kako je Njemačka došla tu gdje jest

i kako je izvući iz toga.

Posvetio je cijela poglavlja
svoje knjige "Moja borba",

koju ne preporučam za čitanje,

o tome kako je Njemačka
izgubila Prvi svjetski rat

djelomično zbog toga što su
Britanci imali bolji grafički dizajn

i bolju propagandu.

Kako je Nacistička stranka rasla,

Hitler je kreirao jedan od najdebljih
priručnika o brendu koje sam ikada vidio.

Deblji je i od većine priručnika
kompanija za brendiranje danas

i u njemu detaljno
opisuje titule, uniforme

i mnoštvo, mnoštvo zastava.

Hitler je znao za moć zastava.

U "Mojoj borbi" kaže:

"Nova zastava ... treba imati
efekt velikoga plakata

[zato što] u stotinama tisuća slučajeva

zbilja moćan amblem
može biti jedan od prvih razloga

pobuđivanja interesa u određeni pokret."

Ipak je on bio umjetnik.

Znao je da moć vizualnog identiteta
i uniforme

mogu pomoći pri ponovnom
usponu njemačkog identiteta.

I za milijune Nijemaca
to je bio dobrodošao znak.

Ali, dakako,
to je također bio znak smrti za ostale.

Često ne razmišljamo
o zastavama kao o oružju,

ali kao i borbene zastave Konfederacije,

Nijemci su koristili svoje zastave

kako bi svaku vanjsku grupu
učinili nedobrodošlima

i manjima.

Vidite, kada kreirate zastavu,
odmah činite dvije stvari:

kreirate unutarnju grupu,

grupu koja bi trebala biti
predstavljena simbolom,

ali uz to, nesumnjivo,
kreirate i vanjsku grupu.

Obično je to suptilno.

To je nuspojava.

Obično to nije namjera.

Ali Nijemci su bili poprilično jasni
o tome tko je predstavljen svastikom,

a tko nije.

Godine 1935. Židovima je zabranjeno
koristiti se njemačkom zastavom.

I time su Nijemci,

možda više nego ikada u povijesti,

koristili dvostruku moć svojih zastava

kako bi ujedinili ali i razdvojili.

Zastave su korištene
kao oružje identiteta.

I danas, 2019. godine, nacistička zastava
je zabranjena za korištenje

svakome u Njemačkoj,

i svakome u Austriji, Mađarskoj,
Rusiji i Ukrajini.

Razmislite o tome.

To je komad tkanine, a ipak zabranjen.

Na prvu, to zvuči ludo.

Ali mislim da nitko u prostoriji
ne bi proturječio

da je to dobro.

Zvuči kao oružje.

Kao stručnjaku za zastave

ponekad mi je najinteresantnija
stvar vezana za zastave

ne toliko dizajn,

nego zakoni vezani uz zastave.

Primjerice,

u Indiji, kako biste kreirali
indijsku zastavu,

morate koristiti ručno predenu tkaninu
koja se naziva "khadi".

Ukoliko napravite zastavu
od bilo čega drugoga,

možete završiti u zatvoru
do čak tri godine.

Totalno ludo.

Ovdje u Texasu

smo svi čuli

da je teksaška državna zastava jedina
koja može biti postavljena na istoj visini

kao zastava SAD-a, točno?

To je zato što smo bili nacija
prije nego smo postali država.

Tko je od vas to čuo?

Da.

Pa, sada ću vam reći da je to
potpuno krivo. OK?

Kao prvo, nismo bili jedina država
koja je imala naciju prije pristupanja.

I drugo, sve državne zastave mogu biti
na istoj visini kao i zastava SAD-a

prema američkom kodeksu o zastavama.

Ne moram vas niti pitati
što mislite o ovoj, je li tako?

Većina nas je odrasla zaklinjući
se njoj svako jutro,

znajući da nikad ne smijemo
dopustiti da dotakne pod, itd.

Svoju zastavu shvaćamo vrlo ozbiljno
ovdje u SAD-u.

Sjetit ćete se, nedavno su neki NFL igrači
klečali prilikom izvođenja himne.

Bila je to velika kontroverza.

Nisu poštovali kodeks o zastavi.

On kaže da tijekom intoniranja himne

moramo stajati mirno,
s rukom na srcu, itd.

Ali ono što mi je kao stručnjaku
za zastave bilo fascinantno

je to da nisam vidio da se itko uznemiri

kada se dogodi nešto ovakvo.

Kodeks o zastavi kaže: "Zastava nikad ne
smije biti nošena položeno i vodoravno,

nego uvijek visoko i slobodno."

Tako da kad se to dogodilo
tijekom intonacije te iste himne,

nitko se nije uzrujao.

Ili recimo ovo. Ovo se stalno događa.

Kodeks o zastavi je jasan:

"Niti jedan dio zastave ne smije nikad biti
korišten kao kostim ili na sportskoj uniformi."

Ovo je teksaški A&M bejzbolski tim,

ne želim ih dovesti u nepriliku,
ali ovo se stalno događa,

posebno u studenom.

Siguran sam, mogu garantirati
da kada večeras izađete odavde,

na stražnjem dijelu nečijeg automobila
ili kamiona ćete vidjeti

crno-bijelu američku zastavu
s plavom prugom,

s tankom plavom prugom, OK?

"Plavi životi su važni".

Time se višestruko krši kodeks zastave.

Ali sve su ove stvari napravljene
najboljom namjerom.

Nitko to ne spori.

Ali svakako krše dio kodeksa o zastavi

nazvanog: "Poštuj zastavu."

Tako da stavljajući ovo na uniformu,

legalno ne poštuješ zastavu.

I ono što smatram zanimljivim

je to da su NFL igrači koji kleče
prilikom intoniranja himne

i ljudi koji stavljaju naljepnice
"Plavi životi su važni" na svoje automobile,

oboje na suprotnoj strani
vrlo velikog problema,

ali oboje krše upravo isti zakon,

zakon koji je 100 posto neprimjenjiv.

Ustvari, upravo je umjetnički uradak
Dreada Scotta iz 1989. godine

doveo do toga da Vrhovni sud proglasi
kodeks o zastavama samo kao smjernicu.

Ne možete biti kazneno gonjeni
ukoliko prekršite kodeks o zastavi.

Ne može vas se prisiliti
da budete patriot.

Zašto, dakle, imati toliko sitnih zakona
o tome kako koristiti zastavu

kada ih ne možemo provoditi?

To je zbog toga što je nacija

osjetljiva kolektivna ideja.

Postoji samo u našim umovima.

Mogu li pogledati? Hvala.

Ponekad je zastava jedini
opipljivi simbol te ideje.

U redu? Naše zajedništvo ponekad
na okupu drže samo doslovne niti.

I to je moćno.

Kodeks o zastavi bi trebao očuvati
i zaštititi tu krhku ideju,

usput također štiteći pravo da ga kršite.

I to je posebnost SAD-a, zar ne?

I to je specifično za našu zastavu.

Naša zastava je nevjerojatna.

Izmijenjena je više od bilo koje
druge zastave na svijetu.

Kodeks o zastavi kaže da
kada pristupi nova država,

dodat će se nova zvjezdica
uz već postojeće

i to će se napraviti 4. srpnja.

Naša zastava je posebna jer bi trebala
rasti kako mi rastemo.

Dizajnom i zakonski

trebala bi se mijenjati
kako se mi mijenjamo.

Ona je živi simbol naše individualnosti,

naše raznolikosti sadržane u zvjezdicama

i našeg zajedništva.

Mi u SAD-u imamo uključivu
zastavu kao dar.

Ako je nacistička zastava
oružje identiteta,

zastava SAD-a je, prema samom dizajnu,
u potpunoj suprotnosti.

I moram to spomenuti,
kao stručnjak za zastave, 2019. godine

koristiti ovu zastavu

kao oružje identiteta protiv bilo koga

pokazuje veće nepoštovanje prema njoj
nego pustiti je da dodirne pod

ili bilo koji drugi sitni zakon
koji kršimo svakog dana.

Zar ne?

Ova zastava je simbol našeg zajedništva.

Nikad je ne smijemo koristiti
kao oružje protiv drugih.

Duboko odjekuju riječi koje je netko
zapisao u dnevnik Dreada Scotta:

"Nikada ne smijemo cijeniti sami simbol
više od onoga što on predstavlja.

Nikada komad platna ne smijemo
cijeniti više od ljudskog života."

I ako ćete ikada koristiti
komad platna kao oružje,

nikada ne smijete koristiti ovaj,

dokle god još ima mjesta
za još zvjezdica.

Nadam se da ste do sada
osjetili moć zastava

i uvidjeli ono što mogu napraviti.

Što kada bismo upregnuli tu snagu

i koristili ih da bismo se borili
za nešto veće?

Ovo je zastava planeta Zemlje.

Dizajnirao ju je Oskar Pernefeldt
iz Švedske.

Zamislite na trenutak:

Što ako bismo slavili čovječanstvo

isto toliko, ako ne i više,

nego što slavimo pojedinačne nacije?

Kako postajemo civilizacija koja putuje
u svemir i odlazimo prema zvijezdama,

što uopće naše nacionalne zastave znače

dok stojimo na površini Marsa
ili nekog drugog planeta?

I dakako, tu na Zemlji,

dok se naš planet suočava
s klimatskom krizom

i klimom koja bi mogla biti
nepodnošljiva za našu djecu i unuke,

vjerujem da trebamo jaki simbol, zastavu

koja će nas ujediniti u borbi,

ne samo kao nacije,

nego i kao vrstu.

Hvala.

(Pljesak)