Što za vas znači moje pokrivalo za glavu?

Nesvjesna pristranost glavni je faktor koji upravlja kulturom, čime sve nas tjera da radimo pretpostavke na temelju našeg odgoja i utjecaja. Takve slijepe predrasude utječu na sve, a vrijeme je da mi postanemo obazriviji, pametniji i bolji. U ovom duhovitom, iskrenom govoru, Yassmin Abdel-Magied na iznenađujući način izaziva nas da prijeđemo preko svojih prvih dojmova.

Netko tko izgleda poput mene
prođe pored vas na ulici.

MIslite li da je ta osoba majka,

izbjeglica

ili žrtva ugnjetavanja?

Ili mislite da je ta osoba kardiolog,

odvjetnik

ili možda lokalni političar?

Odmjerite li me od glave do pete,

pitajući se koliko mi je vruće

ili je li me moj muž natjerao
da nosim ovu odjeću?

Što da nosim maramu ovako?

Mogu prošetati ulicom
u potpuno istoj odjeći i

ono što se od mene očekuje
te kako se prema meni odnose

ovisi o tome kako je
ovaj komad tkanine složen.

No ovo neće biti
još jedan monolog o hidžabu

jer Bog zna da su muslimanke
puno više od komada tkanine

u koji odaberu umotati
ili ne umotati svoje glave.

Ovdje je riječ o nadilaženju predrasuda.

Što da prođem pored vas i kasnije

saznate da sam zapravo inženjerka
trkaćih automobila,

da sam dizajnirala svoj trkaći automobil
i da sam vodila sveučilišni tim?

To je istina.

Što da vam kažem
da sam pet godina trenirala boks?

I to je istina.

Bi li vas to iznenadilo?

Zašto?

Dame i gospodo, na kraju krajeva,

to iznenađenje i ponašanja
koja su s njime povezana

proizvod su nesvjesne pristranosti

ili implicitne predrasude,

što može rezultirati apsurdno štetnim

manjkom raznolikosti radne snage,

posebice u značajnim područjima.

Pozdrav ministrima australske vlade!

(Pljesak)

Dopustite mi da razjasnim nešto
odmah na početku:

Nesvjesna pristranost nije jednaka
svjesnoj diskriminaciji.

Ne kažem da se u svima vama
potajice krije seksist ili rasist

ili dobni diskriminator
koji samo čeka da se otkrije.

Ne govorim to.

Svi mi imamo svoje predrasude.

To su filteri kroz koje vidimo
svijet oko nas.

Ne optužujem nikoga,

predrasuda nije optužba.

To je nešto što je
potrebno identificirati,

priznati i spriječiti.

Predrasude mogu biti rasne,

spolne.

One mogu biti i o društvenom položaju,
obrazovanju, invaliditetu.

Zapravo, svi mi imamo predrasude
prema onome što je drugačije,

onome što je drugačije
od naših društvenih normi.

Poanta je u tome da,
ako želimo živjeti u svijetu

gdje okolnosti našeg rođenja

ne određuju našu budućnost

i gdje su posvuda jednake mogućnosti,

onda svatko od nas ima ulogu

osigurati da nesvjesne predrasude
ne određuju naše živote.

Postoji taj vrlo poznati eksperiment
na području nesvjesnih predrasuda,

a to je u području roda
1970-ih i 1980-ih godina.

Orkestre su tada uglavnom činili muškarci,

do pet posto činile su žene.

I, očito, tome je bilo tako
jer su muškarci drugačije svirali,

vjerojatno bolje, vjerojatno.

No 1952. Bostonski simfonijski orkestar

pokrenuo je eksperiment.

Počeli su s audicijama naslijepo.

Dakle, umjesto audicija lice u lice,
trebalo bi svirati iza zastora.

Zanimljivo je

što se nikakve promjene nisu odmah uočile

dok natjecatelje nisu zamolili
da skinu cipele

prije ulaska u sobu

jer je zvuk udaranja potpetica

o parket

bio dovoljan da otkrije da se radi o ženi.

A pazite sad,

rezultati audicije pokazali su

da postoji 50 % veća šansa

za ženu da prođe u sljedeći krug,

što im je utrostručilo šanse za upad.

Što nam to govori?

Na žalost muškaraca,
muškarci ne sviraju drugačije,

ali vjerovalo se da sviraju,

a ta je predrasuda utjecala na ishod.

Mi ovdje prepoznajemo
i priznajemo da postoje

pristranosti.

Gle, svi mi to radimo.

Dat ću vam primjer.

Sin i otac dožive
strašnu prometnu nesreću.

Otac umire na licu mjesta,

a sin, teško ozlijeđen,
odvezen je u bolnicu.

Kirurg pogleda sina po dolasku i kaže:

"Ne mogu obaviti ovu operaciju."

Zašto?

"Ovaj je dječak moj sin."

Kako sad to?

Dame i gospodo,

kirurg je njegova majka.

Sad podignite ruke - u redu je -

ali podignite ruke svi vi koji ste
pretpostavili da je kirurg muškarac.

Postoje dokazi o postojanju
nesvjesnih pristranosti,

ali svi si mi to jednostavno
moramo priznati,

a potom tražiti načine
da pređemo preko toga

kako bismo mogli potražiti rješenja.

Nešto što je zanimljivo

na području nesvjesnih pristranosti
jesu kvote.

To je nešto što se često spominje,

a kritizira se ideja sposobnosti.

Ne želim da me izaberu zato što sam cura,

već zbog mojih sposobnosti,

zato što sam najbolja osoba za taj posao.

Takav je način razmišljanja
prilično čest među inženjerkama

s kojima radim i koje poznajem.

Razumijem, bila sam
u njihovoj situaciji.

Ali ako je ideja o sposobnostima istinita,

zašto identični životopisi, prema
istraživanju Sveučilišta Yale 2012.,

identični životopisi za posao
laboratorijskog tehničara,

zašto su osobe imena Jennifer
viđene kao manje sposobne

i imaju manje šanse za posao,

a veće šanse za nižu plaću
od osoba imena John?

Nesvjesna pristranost postoji,

ali moramo pronaći načine
kako prijeći preko nje.

Znate, zanimljivo je,

ima istraživanje koje govori

o uzrocima toga, a to je
paradoks sposobnosti.

U organizacijama
- ovo je pomalo ironično -

u organizacijama koje tvrde
da im je sposobnost glavna vrijednost

glede prvenstva
zapošljavanja

bili su skloniji zaposliti muškarce
i više ih platiti

jer izgleda da je sposobnost muška odlika.

Ali dobro.

Mislite da ste me dobro pročitali,

mislite da znate o čemu se radi.

Možete li me zamisliti
kako upravljam ovim?

Možete li me zamisliti
kako ulazim i govorim:

"Zdravo, momci, ovako se to radi."

Drago mi je da možete.

(Pljesak)

Dame i gospodo, to je moj posao,

a super je to što je prilično zabavno.

Zapravo, u zemljama poput Malezije

muslimanke na montaži nisu nikakvo čudo.

Da, toliko ih ima!

Ali zabavno je.

Sjećam se kako sam jednom dečku rekla:

"Gle, kompa, stvarno
želim naučiti surfati."

Kaže on: "Yassmin, stvarno
ne znam kako ćeš surfati

sa svom tom opremom,

a ne znam ni za plaže
namijenjene samo ženama."

Zatim se dosjetio sjajne ideje.

Rekao je: "Znam! Ti vodiš onu organizaciju

Mladi bez granica, zar ne?

Mogla bi osmisliti liniju odjeće
za plažu za muslimanke.

Mogla bi se zvati Mladi
bez kratkih hlačica."

(Smijeh)

Rekoh: "Hvala vam, dečki!"

Sjećam se kako mi je
jedan drugi frajer rekao

da bih trebala jesti sav mogući jogurt

jer je to jedina kultura
koju ću ondje iskusiti.

Problem je u tome
što je to pomalo istinito

jer postoji pravi manjak
raznolikosti radne snage,

pogotovo na utjecajnim mjestima.

Godine 2010.

Australsko državno sveučilište
izvelo je eksperiment

u kojem su poslali
4 000 identične prijave

za posao.

Kako biste dobili isti broj intervjua
kao netko anglosaksonskog imena,

ako ste Kinez, morali ste
poslati 68% više prijava.

Ako ste s Bliskog istoka - Abdel-Magied -

morate poslati 64% više prijava.

Ako ste Talijan, imate sreće -

morate poslati samo 12 % više.

U mjestima poput Silicijske doline
i nije toliko bolje.

U Googleovim rezultatima
raznolikosti nalazi se

61% bijelaca, 30% Azijaca
i 9% nešto crnaca, Španjolaca

i slično.

Ostatak tehnološkog svijeta
nije puno bolji

i priznaju to,

ali ne znam što točno rade po tom pitanju.

Stvar je u tome što se ne nadoknađuje.

U istraživanju Green Parka,

britanskog dobavljača
starijih rukovodilaca,

rekli su da više od polovice
FTSE-ovih 100 tvrtki

nema nebijelog vođu na razini odbora,

bio on izvršni ili neizvršni.

Dvije od tri tvrtke za rukovoditelja

nema pripadnika manjine.

Većina pripadnika manjina koja se
nalazi na takvoj razini

jesu neizvršni direktori odbora,

što znači da nemaju velik utjecaj.

Ispričala sam vam hrpu loših stvari.

Sad mislite: "O, Bože, užas. Što ja
mogu učiniti po tom pitanju?"

Srećom,

prepoznali smo problem -

manjak prilika uzrokovan
nesvjesnim pristranostima.

Sad možda mislite:

"Nisam tamnije puti.
Kakve to veze ima sa mnom?"

Ponudit ću vam rješenje.

Kao što ranije rekoh,

živimo u svijetu u kojemu tražimo ideal,

a ako želimo stvoriti svijet

u kojem okolnosti rođenja nisu bitne,

svi moramo biti dio rješenja.

Autorica eksperimenta
životopisa za laboratorij

ponudila je neko rješenje.

Rekla je da uspješne žene povezuje

jedna zajednička stvar -

činjenica da su dobre mentorice.

Mentorstvo. Svi smo čuli za to.

Izraz se podomaćio.

Evo vam još jedan izazov.

Izazivam svakoga od vas
da budete mentor nekom drugačijem.

Razmislite o tome.

Svi žele biti mentor nekom,
na neki način, poznatom,

nalik nama,

tko ima slična iskustva kao mi.

Ako vidim muslimanku koja je pomalo drska,

kažem: "Što ima?
Možemo se družiti."

Uđete u prostoriju i vidite nekoga
tko je išao u vašu školu,

bavite se istim sportom,

velika je vjerojatnost
da ćete toj osobi htjeti pomoći.

Ali osobi u prostoriji
koja nema iskustva slična vašima

užasno je teško pronaći tu povezanost.

Ideja da pronađete nekog drugačijeg
za štićenika,

nekoga tko ne dolazi
iz istog okruženja kao vi,

bez obzira na vrstu okruženja,

govori o otvaranju vrata
ljudima koji nisu mogli doći

ni do prokletog hodnika.

Dame i gospodo, svijet nije pravedan!

Ljudi se ne rađaju
s jednakim mogućnostima.

Rođena sam u Khartoumu, jednom od
najsiromašnijih gradova u svijetu.

Rođena sam kao tamnoputa žena

i kao muslimanka u svijet koji je
jako sumnjičav prema nama

iz razloga na koje ne mogu utjecati.

No, priznajem i da sam
rođena privilegirana.

Imala sam sjajne roditelje,

pruženo mi je obrazovanje

i imala sam taj blagoslov
da sam doselila u Australiju,

a primila sam i blagoslov
u obliku sjajnih mentora

koji su mi otvorili vrata
za koja nisam znala ni da postoje.

Mentor koji mi je rekao:

"Hej, tvoja je priča zanimljiva.

Pišimo o njoj kako bih je mogao
podijeliti s drugim ljudima."

Mentor koji je rekao:

"Znam da si sve ono što ne pripada
na australskoj montaži,

ali ipak dođi."

I evo me, govorim vama.

I nisam jedina.

Ima puno različitih ljudi
u mojim zajednicama

kojima su pomogli mentori.

Mladi musliman u Sydneyu

koji je uz mentorovu pomoć

pokrenuo natjecanje u poeziji u Bankstwonu

gdje je to sad važan događaj,

a može i mijenjati živote
tolikih drugih mladih ljudi.

Ili dama iz Brisbana,

Afganistanka izbjeglica

koja je jedva govorila engleski
po dolasku u Australiju.

Zahvaljujući njima,
postala je liječnica

i primila je našu nagradu
Mladog Queenslandera godine 2008.

Ona je inspirativna.

Ovo nije baš elegantno.

Ovo sam ja.

Ali ja sam i žena u opravi.

Ja sam i žena koja je
na početku bila u abaji.

Biste li me izabrali za štićenicu
da ste me vidjeli

u nekoj drugoj verziji mene?

Ja sam ta ista osoba.

Moramo prijeći preko
naših nesvjesnih pristranosti,

naći štićenika koji je
na suprotnom kraju spektra

jer je za strukturalnu
promjenu potrebno vrijeme,

a ja nemam toliko strpljenja.

Ako želimo nešto promijeniti,

ako želimo stvoriti svijet

u kojem svi imamo jednake mogućnosti,

onda se moramo odlučiti
otvarati vrata drugima.

Svi vi možete misliti da raznolikost
nema nikakve veze s vama,

ali svi smo mi dio ovog sustava,

a svi mi možemo biti i dio tog rješenja.

Ako ne znate gdje pronaći
nekoga drugačijeg,

idite na mjesta
na koja inače ne odlazite.

Ako odlučite podučavati
u privatnoj srednjoj,

idite u lokalnu državnu školu

ili navratite u lokalni
centar za obrazovanje izbjeglica.

Ako radite u uredu,

uzmite pod svoje novog studenta
koji izgleda potpuno izgubljeno

- to sam bila i ja -

i otvorite im vrata,

ali ne tokenistički jer mi nismo žrtve,

nego im pokažite mogućnosti

jer otvaranjem vlastitog svijeta

shvatit ćete da imate pristup vratima

za koje oni nisu ni znali da postoje,

a vi to uopće niste znali.

Dame i gospodo,

u našoj zajednici imamo problem
s manjkom mogućnosti,

pogotovo zbog nesvjesnih pristranosti,

ali svatko od vas ima potencijal
to promijeniti.

Znam da sam vam danas
zadala puno izazova,

ali ponesite sa sobom djelić ovoga
i barem malo drugačije razmišljajte o tome

jer raznolikost je čarobna.

Zanemarite svoje prve dojmove

jer bih se dala okladiti

da su vjerojatno pogrešne.

Hvala.

(Pljesak)