Zašto volim zemlju koja me je jednom izdala

Kada je bio dijete, George Takei i njegova obitelj prisilno su smješteni u logor namijenjen Amerikancima Japanskog podrijetla. Bila je to "sigurnosna" mjera u periodu Drugog svjetskog rata. 70 godina poslije, Takei se prisjeća kako je zatvorenički logor oblikovao njegovu iznenađujuću definiciju domoljublja i demokracije.

Veteran sam svemirskog broda Enterprise.

Letio sam kroz galaksiju

vozeći ogromni svemirski brod

s posadom sastavljenom od ljudi

iz svih krajeva svijeta,

mnogo različitih rasa,
mnogo različitih kultura,

mnogo različitih običaja,

radeći svi zajedno,

a naša misija je bila
istraživati nepoznate svjetove,

tražiti nove oblike života
i nove civilizacije,

hrabro ići tamo gdje još nitko nije išao.

Dakle —

(Pljesak) —

Ja sam unuk japanskih imigranata

koji su otišli u Ameriku,

u nepoznat svijet,

u potrazi za novim prilikama.

Moja majka je rođena
u Sacramentu, u Kaliforniji.

Moj otac je iz San Francisca.

Upoznali su se i vjenčali u Los Angelesu,

gdje sam ja rođen.

Imao sam četiri godine

kada je Japan bombardirao Pearl Harbor

7. prosinca 1941. godine,

i preko noći svijet je utonuo

u svjetski rat.

U Americi je zavladala

histerija.

Japanski Amerikanci,

američki građani japanskog podrijetla,

gledani su

sa sumnjom, strahom

i s otvorenom mržnjom

samo zbog toga jer smo izgledali

kao ljudi koji su bombardirali
Pearl Harbor.

Histerija je rasta i rasla

sve dok u veljači 1942.,

američki predsjednik,

Franklin Delano Roosevelt,

nije naredio da se svi
Amerikanci japanskog podrijetla

na američkoj Zapadnoj obali,

po kratkom postupku privedu

bez optužbi, bez suđenja

i bez pravičnog postupka.

Pravični postupak, ovo je stup

našeg pravosudnog sustava.

Toga više nije bilo.

Bilo smo skupljeni

i zatočeni u 10 zatvoreničkih logora
okruženih bodljikavom žicom

u najizoliranijim mjestima u Americi:

užasno vruća pustinja u Arizoni,

sparne močvare Arkansasa,

pustopoljine Wyominga,
Idaha, Utaha, Colorada

i dva najnapuštenija mjesta u Kaliforniji.

20. travnja, proslavio sam peti rođendan,

i samo nekoliko tjedana
nakon mog rođendana,

moji roditelji su probudili
mog mlađeg brata,

malu sestricu i mene

ranije jednog jutra

i žurno su nas počeli oblačiti.

Brat i ja smo bili u dnevnoj sobi,

gledali smo kroz prozor

i vidjeli dva vojnika kako marširaju
na našem kolnom prilazu.

Nosili su bajonete na puškama.

Prišli su trijemu

i zalupali na vrata.

Otac je otvorio,

a vojnici su nam naredili
da napustimo kuću.

Otac je bratu i meni dao

nositi male kufere,

izašli smo van i stali na prilaz

čekajući da izađe i naša majka,

a kada je moja majka napokon izašla,

u jednoj je ruci držala moju sestricu,

a u drugoj veliku torbu,

i suze su joj tekle niz obraze.

Nikada neću zaboraviti taj prizor.

Urezao mi se u sjećanje.

Odveli su nas iz našeg doma

i ukrcali na vagone

u kojima su bile druge
japansko-američke obitelji.

Na oba kraja vagona

stajali su stražari,

kao dao smo kriminalci.

Prešli smo dvije trećine zemlje,

ljuljajući se na tom vlaku
četiri dana i tri noći,

sve do močvara Arkansasa.

Još se sjećam ograde od bodljikave žice

gdje su me zatvorili.

Sjećam se visoke promatračnice

sa strojnicama uperenim u nas.

Sjećam se reflektora koji me je pratio

kada sam noću trčao

od barake do zahoda.

A ja, kao petogodišnjak,

mislio sam da je baš lijepo
što mi osvjetljavaju put

dok idem piškiti.

Bio sam dijete,

premlad da bih razumio okolnosti

zbog kojih sam se tamo našao.

Djeca su nevjerojatno prilagodljiva.

Ono što bi bilo groteskno nenormalno

postalo mi je normalno

u logorima za ratne zarobljenike.

Postala mi je rutina stajati
u redu tri puta dnevno

kako bih jeo lošu hranu u bučnoj menzi.

Postalo mi je normalno ići s ocem

kako bih se oprao u zajedničkom tušu.

Biti u zatvoru, u zatvoreničkom logoru
okruženom bodljikavom žicom,

postala je moja svakodnevica.

Kada je rat završio,

bili smo oslobođeni

i dobili smo jednosmjernu kartu

za bilo koje mjesto u SAD-u.

Moji roditelji su se odlučili vratiti kući

u Los Angeles,

ali Los Angeles nije više bio
prijateljski nastrojen prema nama.

Bili smo bez novca.

Sve nam je bilo oduzeto,

a neprijateljsko ozračje je raslo.

Naš prvi dom bio je u četvrti Skid Row

u najsiromašnijem dijelu grada,

gdje smo živjeli sa skitnicama,
alkoholičarima

i luđacima,

svugdje se osjetio smrad urina,

na ulicama, uskim prolazima,

hodnicima.

To je bilo užasno iskustvo

za nas djecu.

Sjećam se kad nam je jednom

pijanac došao teturajući,

pao je točno ispred nas

i povratio.

Moja sestrica je rekla:
"Mama, vratimo se kući,"

jer mjesto iza bodljikave žice

za nas je bio

dom.

Moji roditelji su naporno radili

kako bi ponovno stali na noge.

Sve smo bili izgubili.

Bili su na polovici svog životnog puta

i morali su početi od nule.

Krvavo su radili,

i na kraju su uspjeli

zajedno prikupiti dovoljno novca

kako bi kupili kuću s tri spavaće sobe
u lijepom susjedstvu.

Bio sam tinejdžer,

i postao sam vrlo znatiželjan

u vezi svog djetinjstva
provedenog u zatočeništvu.

Pročitao sam knjige
o građanskim pravima

koje su govorile o idealima
američke demokracije.

Svi su ljudi stvoreni jednaki,

imamo neotuđivo pravo

na život, slobodu i potragu za srećom.

i to se nikako nije poklapalo

sa onim što sam poznavao
kao djetinjstvo u zatočeništvu.

Čitao sam povijesne knjige

i nisam mogao naći ništa o tome.

I tako sam s ocem nakon večere

počeo voditi duge,
ponekad i žustre rasprave.

Imali smo mnogo, mnogo takvih razgovora,

a ono što sam dobio iz toga

bila je mudrost mog oca.

On je bio taj koji je najviše patio

u tim zatvorskim uvjetima,

a ipak je shvaćao američku demokraciju.

Rekao mi je da je naša demokracija

narodna demokracija,

i da može biti divna poput ljudi,

ali i da baš poput ljudi može i podbaciti.

Rekao je da američka demokracija

nužno ovisi o dobrim ljudima

koji njeguju ideale našeg sustava

i aktivno sudjeluju u procesu

funkcioniranja naše demokracije.

Odveo me je u predizborni centar —

guverner Illinoisa se
kandidirao za predsjednika —

i upoznao s Američkom izbornom politikom.

Također mi je pričao o

mladim Amerikancima japanskog podrijetla

u razdoblju Drugog svjetskog rata.

Kada je bombardiran Pearl Harbor,

mladi Amerikanci Japanskog podrijetla,
poput svih mladih Amerikanaca,

pohitali su svojim novačkim komisijama

kako bi se prijavili za dobrovoljno
sudjelovanje u borbi za svoju zemlju.

Kao odgovor na ovaj domoljubni čin

dobili smo pljusku.

Odbili su nas

i svrstali u kategoriju
domaćih neprijatelja.

Nečuveno je da vas zovu neprijateljem

kada se želite dobrovoljno
boriti za svoju zemlju

To je bilo dopunjeno riječju "domaći,"

koja se odnosi na građanina,

ali u negativnom smislu.

Oduzeli su nam građanski status

i držali nas u zatočeništvu godinu dana.

Nakon toga Vlada je shvatila

da im nedostaje ratne snage,

i jednako naglo kao što su nas i uhitili,

sada su dozvolili uključivanje u vojsku

i mladim Amerikancima
Japanskog podrijetla.

Odluka je bila potpuno neshvatljiva,

ali ono što je bilo nevjerojatno

i zapanjujuće

je to da su tisuće mladih

Amerikanaca i Amerikanki
Japanskog podrijetla

iza tih ograda od bodljikave žice,

navukli na sebu istu onu uniformu
koju su nosili stražari,

ostavili svoje obitelji
u zatočeništvu

i krenuli u borbu za svoju zemlju.

Rekli su da će se boriti

ne samo kako bi izbavili svoje obitelji

iza bodljikave žice,

nego i zbog poštivanja ideala

za koji se zalaže naša Vlada,

ili za koji bi se trebala zalagati,

a koji je bio obezvrijeđen

onim što se činilo.

Svi ljudi su stvoreni jednaki.

Oni su se otišli boriti za ovu zemlju.

Svi japansko-američki vojnici

stavljeni su u posebnu jedinicu

i poslani na europska bojišta

i jako su se trudili.

Borili su se nevjerojatno

hrabro i odvažno.

Bili su poslani na najopasnija mjesta

i njihove jedinice pretrpjele su više gubitaka

od bilo koje druge jedinice.

Postoji bitka koja to najbolje ilustrira.

To je bila bitka za Gotičku liniju.

Nijemci su se stacionirali

na planinskom obronku,

stjenovitom planinskom obronku

u teško pristupačnim špiljama,

a tri savezničke bojne

su ih napadale

šest mjeseci,

i našle su se u bezizlaznom položaju.

442. pukovnija pozvana je

da se priključi u borbu,

ali ljudi iz pukovnije

došli su na jednu

opasnu ideju:

Stražnja strana planine

bila je stjenovita litica.

Nijemci su mislili da je
napad sa stražnje strane

nemoguće izvesti.

Ljudi iz 442. pukovnije
odlučili su učiniti nemoguće.

U tamnoj noći bez mjesečine,

počeli su se penjati uz stjenoviti zid,

na više od 300 metara dug uspon,

u borbenoj opremi.

Penjali su se cijelu noć

po toj strmovitoj litici.

U mraku,

neki su izgubili svoj hvat

ili svoja uporišta

i pali u smrt

u provaliju ispod njih.

Svi su pali tiho.

Nitko nije ni kriknuo,

kako ne bi otkrili svoj položaj.

Muškarci su se uspinjali osam sati,

a oni koji su se uspjeli popeti na vrh

ostali su tu sve do zore,

i s prvim zrakama sunca,

napali su.

Nijemci su bili iznenađeni

i počeli su se povlačiti,

čime je Gotička linija bila slomljena.

Šestomjesečna pat-pozicija

je okončana od strane 442. pukovnije

za 32. minute.

To je bila nevjerojatna akcija.

A kada je rat završio,

442. pukovnija se vratila u SAD

kao jedinica s najviše odlikovanja

u Drugom svjetskom ratu.

Na travnjaku Bijele kuće dočekao ih je

predsjednik Truman, koji im je rekao,

"Borili ste se ne samo protiv neprijatelja,

nego i protiv predrasuda. I pobijedili ste."

Oni su moji heroji.

Držali su se svojih uvjerenja

o sjajnim idealima ove zemlje,

dokazali su da se Amerikancem

ne mogu smatrati samo neki ljudi

i da Amerikanca ne određuje rasa.

Proširili su značenje te riječi,

koja je sada uključivala i Amerikance
Japanskog podrijetla

kojih su se plašili,
sumnjičili ih i mrzili.

Oni su bili pokretači promjena,

koji su mi ostavili

jedno naslijeđe.

Oni su moji heroji,

i moj otac je moj heroj,

koji je razumio demokraciju

i vodio me kroz nju.

Ostavili su mi naslijeđe,

a s tim naslijeđem dolazi i odgovornost.

Ja sam posvećen tome

da moja Amerika

bude još bolja zemlja,

da naša Vlada bude

istinski demokratska,

i zahvaljujući mojim herojima

i poteškoćama kroz koje smo prošli

sada mogu stajati pred vama

kao gay Amerikanac japanskog podrijetla,

ali još više od toga,

ja sam ponosni Amerikanac.

Hvala vam puno.

(Pljesak)