Kako američke javne škole drže djecu u siromaštvu

Zašto kvalitetno obrazovanje treba biti dostupno samo bogatoj djeci? Škole u siromašnim četvrtima širom SAD-a, naročito u zajednicama tamnoputih ljudi, oskudijevaju u sredstvima koja su standardna u bogatijim školama - stvari kao što su: muzički instrumenti, nove knjige, zdravi školski ručkovi i nogometna igrališta - sve ovo ima jak utjecaj na potencijal učenika. Kandice Sumner vidi tu nejednakost svaki dan u svojoj učionici u Bostonu. U ovom inspirativnom govoru, ona nas poziva da se suočimo sa činjenicama - i promijenimo ih.

Želim da vam pričam o mojoj djeci

Svi misle da je njihovo dijete najbolje,

najljepše dijete ikada.

Ali moja djeca to stvarno jesu.

(Smijeh)

Ja imam 696 djece,

i to su najinteligentnija,
najinovativnija,

najbriljantnija i najsnažnija djeca
koju ćete ikada upoznati.

Svakog učenika kojeg sam imala čast učiti
smatram svojim djetetom.

Međutim, zbog toga što
njihovi "pravi" roditelji nisu bogati

i zbog toga što je
boja njihove kože tamna,

oni rijetko u sebi vide

potencijal koji ja vidim u njima.

To je zato jer u njima vidim sebe -

ili ono što sam mogla biti ja.

Kćerka sam dvaju vrijednih,

fakultetski obrazovanih,
afroameričkih roditelja

koji su izabrali da budu
državni službenici

moj otac - ministar;
moja majka - nastavnica.

Imetak nikad nije bio
primarna ambicija u našoj kući.

Zbog nedostatka imetka,

živjeli smo u komšiluku
koji je oskudijevao u imetku

a i naš školski sistem
je također oskudijevao.

Srećom, naletjeli smo
na edukacioni džekpot

u volonterskom desegregacijskom programu

koji autobusom prevozi tamnoputu djecu
iz unutrašnjeg gradskog područja

do prigradskih škola
koje su za bijelce i bogate

Kao petogodišnjakinja,
morala sam se voziti sat vremena

na udaljeno mjesto

kako bih dobila bolje obrazovanje.

Kao petogodišnjakinja, mislila sam
da svi imaju život baš kao moj.

Mislila sam da svi idu u školu

i da samo mi koristimo smeđu bojicu

za bojenje porodičnih portreta,

dok su svi drugi koristili boju breskve.

Kao petogodišnjakinja,
mislila sam da su svi baš kao ja.

Ali kako sam odrastala,
počela sam primjećivati neke stvari:

Kako to da moj prijatelj iz komšiluka
ne mora ustajati

u 5 sati ujutro

kako bi otišao u školu
udaljenu sat vremena vožnje?

Kako to da ja učim svirati violinu

dok moji prijatelji iz komšiluka uopšte
nemaju časove muzičke kulture?

Zašto su oni pisali i čitali gradivo

koje sam ja već prešla
prije 2 ili 3 godine?

Vidite, kako sam odrastala,

počela sam da imam taj
osjećaj nezakonitosti u svom stomaku,

kao da sam radila
nešto što nisam smjela raditi;

uzimala nešto što nije bilo moje;

primala poklon,

ali sa nečijim drugim imenom na njemu.

Sve ove nevjerovatne stvari
kojima sam bila izložena

i koje sam doživljavala,

osjećala sam
da ih nisam baš trebala imati.

Nisam trebala imati biblioteku,
potpuno opremljene atletske objekte,

ili sigurna područja za igru.

Nisam trebala imati pozorišne odjele

sa sezonskim dramama i koncertima -

digitalnim, vizuelnim,
izvođačkim umjetnostima.

Nisam trebala imati potpuno opremljene
labaratorije za hemiju i biologiju,

školske autobuse koji su me vozili
od vrata do vrata,

svježe pripremljene ručkove za školu,

ili čak klimatizaciju.

Ovo su stvari koje moja djeca ne dobivaju.

Vidite, kako sam odrastala,

iako sam bila zahvalna
na ovoj sjajnoj prilici

koja mi je data,

uvijek je bilo prisutno pitanje:

Ali šta je sa svima ostalima?

Tu su i hiljade druge djece baš kao ja,

koja također zaslužuju ovo.

Zašto svi ne dobiju ovo?

Zašto je kvalitetno obrazovanje
dostupno samo bogatima?

Bilo je to kao da sam imala neku vrstu
žaljenja preživjelog.

Svi moji prijatelji iz komšiluka
su doživljavali

olupinu obrazovnog voza

koje sam ja bila pošteđena
kroz vožnju autobusom.

Bila sam kao obrazovni Mojsije koji viče:

„Neka moj narod ide ...

u visokokvalitetne škole!“

(Smijeh)

Vidjela sam iz prve ruke kako je druga
polovina bila tretirana i obrazovana.

Vidjela sam obrazovnu obećanu zemlju

i nisam nikako mogla opravdati
tu nejednakost.

Sada podučavam u tom školskom sistemu
od kojeg sam tražila zaštitu.

Znam za sredstva koja su bila data
meni kao učeniku,

i sada kao nastavnik, nemam pristupa
tim istim sredstvima

da ih dam svojim učenicima.

Bezbrojne noći
sam preplakala u frustraciji,

ljutnji

i tugi,

zato jer nisam mogla podučavati svoju
djecu onako kako sam ja bila podučavana,

zato jer nemam pristup
tim istim sredstvima

kojima su mene podučavali.

Moja djeca zaslužuju puno bolje.

Sjedimo i razbijamo glavu o pojmu:

„Razlika u postignuću,
razlika u postignuću!“

Zar je stvarno teško razumjeti

zašto ova djeca postižu dobre rezultate,
a ova ne?

Mislim zaista..

Mislim da smo sve to pogrešno shvatili.

Mislim da trebamo,

kao što Gloria Ladson-Billings kaže,

odbaciti našu paradigmu i naš jezik
i zvati to onime što to stvarno jeste.

To nije razlika u postignuću;

to je obrazovni dug,

za sva prošla školska sredstva
koja nikada nisu bila uložena

u obrazovanje tamnopute djece.

Ne baš poznata tajna
u američkoj historiji

jeste da je jedina američka institucija
kreirana posebno za tamnopute ljude

- američka trgovina robljem.

Neki bi rekli zatvorski sistem,

ali to je druga tema
za neki drugi TED Govor.

(Smijeh)

Javni školski sistem u ovoj državi
je izgrađen, kupljen i plaćen

za korištenje trgovine generirane od
trgovine robljem i radom roblja.

Dok su Afroamerikanci bili porobljeni
i dok im je obrazovanje bilo zabranjeno,

njihov rad je uspostavio instituciju

iz koje su oni bili isključeni.

Sve od tada, svaki sudski slučaj,
obrazovno načelo, reforma,

bili su samo pokušaj
da se nadogradi dizajn,

umjesto zaustavljanja i priznanja:

otpočetka je sve bilo pogrešno.

Pojednostavljenje
američke obrazovne historije.

Uredu, samo me pratite.

Crnci su bili isključeni -
znate, cijela ta priča o ropstvu.

Uz pomoć filantropskih bijelaca,

izgradili su svoje vlastite škole.

Odvojeni, ali jednaki – je bilo uredu.

Ali, kao što znamo,
stvari su zaista bile odvojene,

ali ni u kojem slučaju jednake.

Brown protiv Odbora za obrazovanje
Topeke, Kanzas 1954.;

pravno odvajanje rasa sada je ilegalno.

Ali veoma malo ljudi obraća pažnju
na sve sudske slučajeve od tada,

koji su poništili obrazovnu obećanu
zemlju za svako dijete,

koju je Brown protiv Odbora
namjeravao provesti.

Neki kažu da su danas škole razdvojene
više nego ikada,

više nego kada su prvobitno htjeli
da ih razdvoje.

Učiti moju djecu o desegregaciji,
o Little Rock Nine,

o Pokretu za ljudska prava,

je zaista čudno,

kada moram čuti dijete kako pita:

„Ako su škole desegregirane 1954.,

kako to da nema bijele djece ovdje?“

(Smijeh)

Ova djeca nisu glupa.

Oni znaju tačno šta se dešava,

a šta ne.

Znaju da kad je riječ o školovanju,

životi tamnoputih ljudi nisu važni

i nikad nisu ni bili.

Godinama sam očajnički pokušavala da
usadim svojoj djeci ljubav prema čitanju.

Sakupila sam skromnu biblioteku knjiga

koje sam prikupila iz polovnih prodavnica,

sa potkrovlja.. Znate već.

Ali kad god bih rekla te strašne riječi:

„Izaberite knjigu i čitajte,“

pomislili biste
da sam upravo najavila rat.

Bilo je to mučenje.

Jednog dana,

nakon što sam čula za
internetsku stranicu DonorsChoose,

gdje nastavnici kreiraju liste želja

stvari koje trebaju za svoju učionicu

i anonimni donator ih ispunjava,

odlučila sam da ću napraviti listu knjiga

za tinejdžersku biblioteku iz snova.

Preko 200 potpuno novih knjiga poslano
je u moju učionicu komad po komad.

Svaki dan su stizale nove pošiljke i moja
djeca bi uzvikivala sa oduševljenjem:

„Kao da je Božić!“

(Smijeh)

Onda su rekli:

"Gđice Sumner, odakle su došle ove knjige?"

Odgovorila sam:

„Stranci širom svijeta
su željeli da ih imate.“

Onda su oni rekli, skoro sumnjičavo:

„Ali potpuno su nove.“

(Smijeh)

Na što sam odgovorila:

„Vi zaslužujete potpuno nove knjige.“

Cijelo iskustvo je postalo stvarno
kada je jedna od mojih djevojčica,

nakon što je otpakovala
knjigu tankih korica, rekla:

„Gđice Sumner, znate,
mislila sam da ste vi kupili ove knjige,

jer vi nastavnici nam uvijek
kupujete te stvari.

Međutim, znati da stranac,
neko koga uopšte ne znam,

brine ovako o meni,

je stvarno super!"

Znati da će stranci brinuti o vama

je privilegija
koja mojoj djeci nije priuštena.

Nakon donacije,

djeca su se stalno prijavljivala
da knjige nose kući,

a zatim ih vraćala sa uzvikom:

„Ova je bila dobra!“

(Smijeh)

Sada kad kažem:
„Uzmite knjigu i čitajte,“

djeca trče prema biblioteci.

Nije da oni nisu željeli čitati,

oni bi rado čitali da su sredstva bila tu.

Institucionalno govoreći,

naš javni obrazovni sistem nikada ništa
dobro nije uradio za tamnoputu djecu.

Nastavljamo se fokusirati na krajnje rezultate

ili probne rezultate,

i postajati frustrirani.

Dođemo do katastrofe pa se pitamo:

„Kako je ispalo ovako loše?
Kako smo došli dovdje?“

Zaista?

Ako zanemarujete dijete dovoljno dugo,

više nemate pravo biti iznenađeni

kada stvari ne ispadnu kako treba.

Prestanite biti komplikovani

ili zbunjeni

kada je riječ o razlici u postignuću,

razlici u prihodu,

stopama zatvaranja,

ili o kojoj god socioekonomskoj
nejednakosti je trenutno riječ.

Problemi koje imamo kao država

su problemi koje smo sami napravili
kao država.

Kvalitet vašeg obrazovanja je
direktno proporcionalan

vašem pristupu koledžu,

poslovima,

budućnosti.

Dok ne budemo živjeli u svijetu
gdje svako dijete može dobiti

visokokvalitetno obrazovanje
bez obzira gdje živi,

ili bez obzira koja je njegova boja kože,

postoje stvari koje možemo uraditi
na makro nivou.

Finansiranje školstva ne treba zavisiti
od poreza na imovinu

ili nekih smiješnih ekonomskih jednačina

gdje bogata djeca nastavljaju koristiti
državnu pomoć,

dok hrana i sredstva bivaju
konstantno uzimana

od usta siromašne djece.

Guverneri, senatori, gradonačelnici,
članovi gradskog vijeća –

ako ćemo javno obrazovanje
zvati javnim obrazovanjem,

onda ono treba biti upravo to.

Inače, trebamo ga zvati
onime što ono zaiste jeste:

osiguranje siromaštva.

"Javno obrazovanje:

održavanje siromašne djece siromašnom
od 1954."

(Smijeh)

Ako mi zaista, kao država, vjerujemo
da je obrazovanje jednakost,

onda ono treba biti upravo to:
jednako i pravedno.

Do tada, ne postoji demokratija u našem
demokratskom obrazovanju.

Na mezo nivou:

historijski govoreći,
obrazovanje tamnopute djece

je uvijek zavisilo od filantropije drugih.

Nažalost, i danas je isti slučaj.

Ako Vaš sin, kćerka, nećak,
nećakinja, komšija

ili mali Timmy iz ulice

ide u uticajniju školu,

izazovite vaš školski odbor da usvoji
osiromašenu školu

ili osiromašenu učionicu.

Zaustavite podjelu
uključivanjem u komunikaciju

i veze koje vrijede.

Dijeljenjem sredstava, ona se množe.

Na mikro levelu:

ako ste ljudsko biće,

donirajte.

Vrijeme, novac, sredstva, mogućnosti,

šta god je u vašem srcu.

Postoje internetske stranice
kao što je DonorsChoose

koje prepoznaju nejednakost

i žele da urade nešto u vezi toga.

Šta je stolar bez sredstava?

Šta je glumica bez pozornice?

Šta je naučnik bez labaratorije?

Šta je doktor bez opreme?

Ja ću vam reći:

oni su moja djeca.

Zar ne bi trebala biti i vaša?

Hvala vam.

(Aplauz)