Kada se suprotstaviti - i kada ne

Ash Beckham se nedavno našla u situaciji zbog koje se zapitala: tko sam ja? Osjećala se razvučeno između dvije uloge - kao teta i kao odvjetnica. Svatko od nas ponekad osjeća ovu borbu, kaže - i nudi hrabre savjete kako ustati za svoj moralni integritet kada to nije prikladno.

Ove godine sam navratila u Ohio
zbog vjenčanja u obitelji

i dok sam bila tamo,

upoznala sam Annu i Elsu iz
"Snježnog kraljevstva".

Ne baš Annu i Elsu
iz "Snježnog kraljevstva"

jer ovaj događaj nije financirao Disney.

Dvije poduzetnice su imale posao
održavanja tuluma za princeze.

Vaša klinka navršava 5?

Otpjevat će par pjesama, posuti malo
vilinskog praha, odlično je.

I nisu mogle propustiti priliku

i fenomen poput
"Snježnog kraljevstva".

Unajmila ih je lokalna trgovina
s igračkama,

klinci dolaze u subotu ujutro,

pokupuju Disney stvari,
slikaju se s princezama,

i to je to.

Kao Djed Mraz, bez sezonskih ograničenja.

(Smijeh)

Moja tro i pol godišnja nećakinja je bila
luda za time.

Nije ju bilo briga što te dvije žene
potpisuju postere i bojanke

kao Snježna kraljica i princeza Ana s
jednim N da izbjegnu tužbu.

(Smijeh)

Za moju nećakinju i više od 200
klinaca na parkingu tog dana,

to su bile Anna i Elsa
iz "Snježnog kraljevstva".

Opako je vruće subotnje kolovoško
jutro u Ohiju.

Došli smo tamo u 10,
prema rasporedu početka,

i dobili smo broj 59.

Do 11 sati, prozvali su
brojeve od 21 do 25;

ovo će potrajati,

a ne postoji količina besplatnih boja za
lice ili privremenih tetovaža

koja bi spriječila topljenje
koje se događalo ispred trgovine.

(Smijeh)

Do 12:30 smo i mi pozvani u red:

"56 do 63, molim."

I kako smo ušli, vidjeli smo scenu koju
vam jedino mogu opisati

tako da vam kažem da je izgledalo
kao da je Norveška povratila.

(Smijeh)

Kartonske pahuljice su pokrivale pod,

šljokice na svakoj ravnoj površini
i sige po zidovima.

I kako smo stajali u redu,

u pokušaju da mojoj nećakinji dam
bolji pogled

od stražnjice majke broj 58,

stavila sam ju na svoja ramena,

i bila je instantno oduševljena pogledom
na princeze.

Kako smo se pomicali prema naprijed,
njeno uzbuđenje je samo raslo,

i kada smo napokon došli do početka reda,

a broj 58 je raširila svoj plakat
princezama na potpis,

mogla sam doslovno osjetiti uzbuđenje
u njenom tijelu.

I budimo iskreni, u tom trenutku, i ja
sam bila već poprilično uzbuđena.

(Smijeh)

Skandinavska dekadencija je bila
očaravajuća.

(Smijeh)

Dakle dođemo na početak reda

i izmorena se prodavačica okrene prema
mojoj nećakinji i kaže:

"Hej, dušo. Ti si sljedeća!

Želiš li sići ili ćeš ostati

na tatinim ramenima za sliku?"

(Smijeh)

Bila sam, u nedostatku bolje riječi,
zaleđena.

(Smijeh)

Zadivljujuće je to što smo u neočekivanoj
sekundi došli do pitanja

tko sam ja?

Jesam li teta? Ili sam odvjetnik?

Milijuni su ljudi vidjeli moj video o
teškim razgovorima,

a ispred mene je stajao
upravo jedan takav.

U isto vrijeme,

ništa mi nije važnije nego
djeca u mom životu,

stoga sam se našla u situaciji
u kojoj se tako često nalazimo,

rastrgani između dvije stvari,
dva nemoguća izbora.

Hoću li biti odvjetnik?

Hoću li skinuti nećakinju s ramena
i okrenuti se prodavačici da joj objasnim

da sam joj, ustvari, teta, a ne otac,

i da bi morala biti pažljivija

a ne skakati na zaključke o rodu na
temelju frizure i ramena --

(Smijeh) --

i dok to radim,

propustim ono što je, do ovog trenutka,
najveći trenutak života moje nećakinje.

Ili ću biti teta?

Hoću li zaboraviti na taj komentar,
slikati milijun fotografija,

i da mi ništa ni na sekundu ne odvuče
pažnju s čiste radosti tog trenutka,

i čineći to,

izaći sa sramotom koja dolazi kada se ne
postavite za sebe,

pogotovo ispred moje nećakinje.

Tko sam ja?

Što je bilo važnije?
Koja je uloga bila važnija?

Jesam li bila teta ili odvjetnik?

Imala sam dijelić sekunde da odlučim.

Učeni smo trenutačno

da živimo u svijetu konstantne i
povećavajuće polarnosti.

Toliko je crno i bijelo, toliko mi i oni,
toliko ispravno i pogrešno.

Ne postoji sredina,
ne postoji siva zona, samo polarnost.

Polarnost je stanje u kojemu su dvije
ideje ili mišljenja

u potpunoj međusobnoj suprotnosti;

dijametralno suprotni.

Na čijoj si strani?

Jeste li bespogovorno protiv rata,
za izbor, protiv smrtne kazne,

za regulaciju oružja, za otvorene granice
i za uniju?

Ili ste potpuno i beskompromisno

za rat, za život, za smrtnu kaznu,

vjerujete da je drugi amandman apsolutan,

protiv imigranata i za posao?

Ovo je sve ili ništa, ili si s nama ili
si protiv nas.

To je polarnost.

Problem s polarnošću je taj

što eliminira individualnost
našeg ljudskog iskustva

i to ga čini kontradiktornim
ljudskoj prirodi.

No ako smo povučeni u ova dva smjera,

to nije ono gdje zapravo postojimo --

polarnost nije naša stvarnost --

gdje polazimo otamo?

Što je na drugom kraju tog spektra?

Ne mislim da je to nedostižna
harmonijska utopija,

mislim da je suprotno polarnosti dualnost.

Dualnost je stanje u kojemu
imate dva dijela,

no ne dijametralno suprotna,

već u istodobnoj koegzistenciji.

Mislite da nije moguće?

Ovo su ljudi koje znam:

Znam katolike koji su za izbor,
feministkinje koje nose hidžab,

veterane koji su protiv rata,

ljubitelje oružja koji misle da bih se
trebala moći oženiti.

Te ljude znam, to su mi
prijatelji i obitelj,

to je većina našeg društva,
to ste vi, to sam ja.

(Pljesak)

Dualnost je sposobnost držanja
dvije stvari.

No, pitanje je, možemo li
posjedovati svoju dualnost?

Možemo li imati hrabrosti
držati obje stvari?

Radim u restoranu u gradu

i postala sam dobar prijatelj s kolegicom.

Bila sam poslužitelj i imale smo
odličnu vezu,

bilo nam je odlično zajedno.

Njen španjolski je bio odličan

jer je bila iz Meksika.

(Smijeh)

Ta rečenica je trebala ići suprotno.

Njen engleski je bio ograničen, no
značajno bolji od mog španjolskog.

No ujedinile smo se svojim sličnostima,

a ne odvojile zbog razlika.

Bile smo bliske iako smo bile iz
drugačijih svjetova.

Ona je bila iz Meksika,

ostavila je obitelj kako bi ona
mogla doći ovdje

i priuštiti im tamo bolji život.

Bila je pobožna konzervativna katolkinja,

vjerovala je u tradicionalne
obiteljske vrijednosti,

stereotipne uloge muškarca i žene,

a ja sam bila, pa, ja.

(Smijeh)

No ono što nas je zbližilo
je bilo kada je pitala za moju djevojku

ili dijelila slike svoje obitelji.

To su bile stvari koje su nas zbližile.

Jednog dana, bile smo otraga,

ribajući hranu koliko smo brzo mogle,
okupljene oko malog stola,

tjekom vrlo rijetkog zatišja,

i novi dećko u kuhinji je prišao --

bio je njen rođak --

i sjeo s nama sa svim bravadom
i mačizmom

koje je njegovo 20-godišnje
tijelo moglo držati.

(Smijeh)

Rekao joj je: [španjolski]
"Ima li Ash dečka?"

Uzvratila mu je: [španjolski]
"Ne, ima djevojku."

A on je rekao: [španjolski] "Djevojku?!?"

Odložila je svoju vilicu,
prodorno ga pogledala

i rekla: [španjolski] "Da, djevojku.
To bi bilo sve."

Njegov štemerski osmijeh je zamijenjen
onim poštovanjem prema majci,

uzeo je svoj tanjur, odšetao
i vratio se na posao.

Nije me niti pogledala.

Otišla je, napravila istu stvar --

bio je to razgovor od 10 sekundi,
vrlo kratka interakcija.

Na papiru je imala mnogo više toga
zajedničkog s njim:

jezik, kulturu, povijest, obitelj,
njena zajednica je bila njen život ovdje,

no njen moralni kompas je odbacio sve to.

Malo kasnije su se zezali u
kuhinji na španjolskom,

o nečemu što nije imalo veze sa mnom,

i to je dualnost.

Nije morala izabrati neko stajalište o
homoseksualnosti umjesto svog naslijeđa.

Nije morala izabrati svoju obitelj umjesto
našeg prijateljstva.

Nije bilo ili Isus ili Ash.

(Smijeh)

(Pljesak)

Njena individualna moralnost je
bila toliko duboko ukorijenjena

da je imala hrabrosti držati
obje stvari.

Naš moralni integritet je naša odgovornost

i moramo ga biti spremni braniti
čak i kada nije prikladno.

To znači biti saveznik, i ako ćete
biti saveznik,

morate biti aktivan saveznik:

Ispitujte, reagirajte kada čujete nešto
neprimjereno,

zapravo pristupite.

Imala sam godinama obiteljsku prijateljicu
koja je moju curu zvala mojom ljubavnicom.

Ozbiljno? Ljubavnica?

Toliko previše seksualno,

toliko gay pornići iz '70-ih.

(Smijeh)

No trudila se, pa je pitala.

Mogla ju je zvati mojom prijateljicom,

ili mojom "prijateljicom" ili mojom
"posebnom prijateljicom" --

(Smijeh) --

ili još gore, mogla je ne pitati uopće.

Vjerujte mi, draže nam je da pitate.

Radije bih da ju zove ljubavnicom, nego
da ne kaže ništa.

Ljudi mi često govore,
"Pa, Ash, mene nije briga.

Ne vidim rase, religije ili seksualnost.

Nije mi važno, ne vidim to."

No, mislim da suprotnost homofobiji,
rasizmu i ksenofobiji nije ljubav,

nego apatija.

Ako ne vidite moju homoseksualnost,
onda ne vidite mene.

Ako vam nije važno s kime spavam,

onda ne možete zamisliti koji je osjećaj

kada hodam ulicom kasno noću
držeći njenu ruku,

pristupiti grupi ljudi i morati odlučiti

da li da ju zadržim ili ispustim

kada sve što želim je stisnuti je čvršće.

I malu pobjedu koju osjećam

kada prođem i ne moram joj
pustiti ruku.

I neopisiv kukavičluk i razočarenje koje
osjećam kada ju pustim.

Ako ne vidite tu borbu

koja je jednistvena mojem ljudskom
iskustvu jer sam gay, tada ne vidite mene.

Ako ćete biti saveznik,
trebate me vidjeti.

Kao individualci, kao saveznici,
kao ljudi,

moramo moći držati obje stvari:

i dobro i zlo,

i lako i teško.

Nije lako naučiti kako držati
dvije drugačije stvari,

naprotiv, teško je.

I što ako je dualnost samo prvi korak?

Što ako smo kroz empatiju, suosjećanje
i ljudsku interakciju

u mogućnosti naučiti držati dvije stvari?

Ako možemo držati dvije stvari,
možemo držati 4,

ako možemo 4, možemo i 8,

ako možemo 8, možemo na stotine.

Kompleksni smo individualci,

vrtlozi kontradikcije.

Svi trenutačno držite toliko stvari.

Što možete napraviti da primite
samo nekoliko njih više?

Dakle, natrag na Toledo, Ohio.

Na početku sam reda,

nećakinja na mojim ramenima, iscrpljena
radnica me nazove tatom.

Jesu li vama ikada pogriješili spol?

Čak ni to.

Jesu li vas ikada nazvali
nečime što niste?

Ovako je to za mene:

U trenutku postajem unutarnja oluja
kontrastnih osjećaja.

probije mi znoj koji je kombinacija
bijesa i poniženja,

osjećam se kao da cijela
trgovina gleda u mene,

i istovremeno se osjećam nevidljivom.

Želim eksplodirati u tiradu bijesa,

i želim se podvući pod kamen.

Na vrhu svega toga se nalazi frustracija
jer nosim

usku, ljubičastu, vankarakternu majicu,

tako da mi cijeli dućan vidi sise,

kako bih osigurala da se
baš ta stvar ne dogodi.

(Smijeh)

No, unatoč mojim najboljim naporima
da budem viđena u spolu koji jesam,

i dalje se događa.

I nadam se svakim gramom svoga tijela da
nitko nije čuo --

ni moja sestra, ni moja djevojka,
i definitivno ne moja nećakinja.

Naviknuta sam na ovu poznatu bol,

no napravit ću što trebam da od nje
zaštitim ljude koje volim.

No tada skidam nećakinju s ramena,

i ona otrči Elsi i Anni --

ono na što je toliko čekala --

i sve to nestane.

Sve što je važno je
osmijeh na njenom licu.

I kako 30 sekundi, na kojih smo čekali
dva i pol sata, dolazi kraju,

skupljamo stvari i ponovno susretnem
pogled prodavačice;

daje mi osmijeh isprike i oblikuje ustima:

"Tako mi je žao!"

(Smijeh)

Njena humanost, njena volja da prizna
svoju pogrešku me razoružava trenutno,

i tada joj kažem:
"U redu je, događa se. Ali hvala."

I shvatim u tom trenutku

da ne moram biti

ili teta ili odvjetnik, mogu biti oboje.

Mogu živjeti u dualnosti,
mogu držati dvije stvari.

I ako u tom okruženju mogu držati
dvije stvari,

mogu držati toliko mnogo više stvari.

Dok moja djevojka i moja nećakinja izlaze
iz trgovine držeći se za ruke,

okrenem se svojoj sestri i upitam:
"Je li vrijedilo?"

A ona mi vrati: "Zezaš me?

Jesi li joj vidjela izraz lica? Ovo joj je
bio najbolji dan u njenom životu!"

(Smijeh)

"Bilo je vrijedno
dva i pol sata na vrućini,

bilo je vrijedno precijenjene bojanke koju
i tako već imamo."

(Smijeh)

"Čak je bilo vrijedno i to da su te
nazvali tatom."

(Smijeh)

I po prvi put u mom životu,
zapravo i je bilo.

Hvala vam, Boulder. Ugodna vam noć.

(Pljesak)