Bjorn Lomborg postavlja globalne prioritete

Što biste prvo riješili da imate 50 milijardi dolara za potrošnju, AIDS ili globalno zatopljenje? Danski politički znanstvenik Bjorn Lomborg dolazi do iznenađujućih odgovora.

Ono o čemu želim govoriti su najveći problemi na svijetu.

Neću pričati o "Skeptičnom borcu za okoliš" --

vjerojatno je i to dobar izbor.

(Smijeh)

No govorit ću o tome koji su veliki problemi u svijetu?

I moram reći, prije nego nastavim, želim zamoliti svakoga od vas

da pokuša i uzme olovku i papir

jer vas zapravo želim pitati da mi pomognete kako da to napravimo.

Stoga uzmite vaše olovke i papir.

U konačnici, puno je problema na svijetu.

Navest ću samo neke od njih.

800 milijuna ljudi gladuje.

Milijarda ljudi nema čistu pitku vodu.

Dvije milijarde ljudi nema zdravstvo.

Više milijuna ljudi umire od HIV-a i AIDS-a.

Popis se neprestano nastavlja.

Dvije milijarde ljudi će biti teško pogođeni klimatskim promjenama -- i tako dalje.

Postoji mnogo, mnogo problema.

U idealnom svijetu, sve bismo ih riješili, ali to ne činimo.

Mi zapravo ne rješavamo sve probleme.

I ako to ne činimo, mislim da si trebamo postaviti pitanje --

i zato smo u ekonomskoj sesiji -- da kažemo,

ako ne rješavamo sve stvari, doista se trebamo početi pitati,

koje bismo prve trebali riješiti?

I to je pitanje koje vam želim postaviti.

Da imamo, recimo, 50 milijardi dolara u sljedeće četiri godine da potrošimo

radeći dobro na ovome svijetu, gdje bismo ih potrošili?

Identificirali smo 10 najvećih izazova na svijetu,

i samo ću ih kratko pročitati.

Klimatske promjene, zarazne bolesti, konflikti, obrazovanje,

financijska nestabilnost, upravljanje i korupcija,

pothranjenost i glad, migracije stanovništva,

zdravstvo i voda, i subvencije i trgovinske barijere.

Vjerujemo da ovi na mnoge načine

obuhvaćaju najveće probleme na svijetu.

Očigledno pitanje bi bilo,

što mislite koje su najveće stvari?

Gdje trebamo započeti s rješavanjem ovih problema?

Ali to je krivi problem o kojem se pitamo.

To je zapravo problem koji je postavljen u Davosu u siječnju.

Ali naravno, nastaje problem kada tražimo od ljudi da se fokusiraju na probleme.

Jer mi ne možemo riješiti probleme.

Sigurno je najveći problem na svijetu da svi umiremo.

Ali nemamo tehnologiju koja će to riješiti, zar ne?

Dakle poanta nije odrediti probleme po važnosti,

već je poanta odrediti rješenja problema po važnosti.

A to bi bilo -- naravno tu postaje kompliciranije.

Za klimatske promjene to bi primjerice bio Kyoto.

Za zarazne bolesti, to mogu biti zdravstvene klinike ili mreže protiv komaraca.

Za konflikte to mogu biti U.N.-ove mirovne misije, i tako dalje.

Ono što vas želim zamoliti je da pokušate napraviti,

da u samo 30 sekundi -- i znam da je to na određeni način

nemogući zadatak -- zapišete što vi mislite

koji su najvjerojatnije najveći prioriteti.

I također -- i to je naravno gdje ekonomija postaje zlobna --

da zapišete koje stvari ne bismo trebali napraviti, prve.

Što bi trebalo biti na dnu popisa?

Molim vas, uzmite 30 sekundi, možda razgovarajte s vašim susjedom,

i odredite što bi trebali biti najviši prioriteti

i najniži prioriteti rješenja koja imamo

na najveće svjetske probleme.

Nevjerojatan dio toga procesa -- i naravno, mislim,

želio bih -- imam samo 18 minuta,

dao sam vam već znatan dio svoga vremena, zar ne?

Želio bih istražiti i navesti vas na razmišljanje o tom procesu,

i to smo zapravo napravili.

I također vas snažno potičem,

i siguran sam da ćemo ove rasprave imati i kasnije,

da razmislite, kako zapravo određujemo prioritete?

Naravno, trebate se zapitati,

zašto nikada prije ovakav popis nije bio napravljen?

Jedan razlog je da je određivanje prioriteta nevjerojatno neugodno.

Nitko to ne želi raditi.

Naravno, svaka organizacija bi željela biti na vrhu takvoga popisa.

Ali i svaka organizacija bi mrzila ne biti na vrhu liste.

A kako ima puno više mjesta koja nisu prva na tom popisu,

nego što ima prvih mjesta, savršeno je jasno

zašto se takav popis ne želi raditi.

Imamo U.N. već skoro 60 godina,

a ipak nikad nismo napravili temeljni popis

svih velikih stvari koje možemo napraviti na svijetu,

i rekli, koje od njih ćemo napraviti prve?

To ne znači da ne određujemo prioritete --

bilo koja odluka je određivanje prioriteta, pa zapravo mi ipak određujemo prioritete

no samo prešutno -- a to ne može biti dobro

kao da zapravo odredimo prioritete,

i razgovaramo o tome.

Dakle ono što zapravo predlažem je da kažemo da imamo,

već dugo vremena, situaciju kad imamo izbor mogućnosti.

Ima mnogo, mnogo stvari koje možemo napraviti,

ali nismo imali cijene, niti veličine.

Nismo imali ideju.

Zamislite da idete u restoran i dobijete veliki jelovnik,

ali nemate pojma kakve su cijene.

Znate, imate pizzu, nemate pojma kolika je cijena.

Može biti jedan dolar, može biti 1.000 dolara.

Može biti veća obiteljska pizza.

Može biti pizza za jednu osobu, zar ne?

Željeli bismo znati te stvari.

I to je ono što Konsenzus u Kopenhagenu zapravo želi napraviti --

pokušati odrediti cijene tim problemima.

I zapravo, to je bio proces Konsenzusa u Kopenhagenu.

Imamo 30 najboljih svjetskih ekonomista, tri za svako područje.

Dakle imamo tri najbolja svjetska ekonomista koji pišu o klimatskim promjenama.

Što možemo napraviti? Kakav će biti trošak?

I koje će biti koristi od toga?

Tako i za zarazne bolesti.

Tri najbolja svjetska stručnjaka govore, što možemo učiniti?

Koja bi bila cijena?

Što bismo trebali napraviti s tim i kakav će biti ishod?

I tako dalje.

Pa imamo neke od najboljih svjetskih ekonomista,

osmorica od najboljih svjetskih ekonomista, uključujući tri Nobelova laureata,

susreli su su u Kopenhagenu u svibnju 2004.

Nazvali smo ih timom iz snova.

Starješine sa Sveučilišta u Cambridgeu su ih odlučili nazvati

Real Madridom ekonomije.

To funkcionira u Europi ali zapravo ne funkcionira ovdje.

I ono što su u osnovi napravili je da su stvorili popis s prioritetima.

I onda se pitate, zašto ekonomisti?

I naravno, vrlo sam sretan da ste postavili to pitanje -- (Smijeh) --

jer to je jako dobro pitanje.

Poanta je u tome, naravno, ako želite znati o malariji,

pitat ćete stručnjaka za malariju.

Ako želite znati o klimi, pitat ćete klimatologa.

Ali ako želite znati što ćete od toga prvo rješavati,

ne možete pitati ni jednoga od njih, jer to nije ono što oni rade.

To ekonomisti rade.

Određuju prioritete.

Oni odrađuju na neki način gadan zadatak da kažu, što prvo trebamo rješavati,

i što ćemo raditi sljedeće?

I to je popis, i to je ono što želim s vama podijeliti.

Naravno, to možete vidjeti i na internetskoj stranici,

i razgovarat ćemo o tome više, siguran sam, kako dan bude odmicao.

Oni su u osnovi stvorili popis gdje su rekli

da su postojali loši projekti -- u osnovi projekti

kod kojih ako si uložio dolar, dobio bi povrat manji od dolara.

Zatim postoje pravedni projekti, dobri projekti i jako dobri projekti.

I naravno, trebamo započeti s jako dobrim projektima.

Krenut ću unatrag

tako da završimo s najboljim projektima.

Ovo su bili loši projekti.

Kao što možete vidjeti na dnu popisa su klimatske promjene.

To vrijeđa mnoge ljude, i to je vjerojatno jedna od stvari

zbog koje će ljudi reći da se ne trebam vratiti.

I želim pričati o tome, jer to je vrlo zanimljivo.

Zašto se to dogodilo?

I zapravo ću pokušati doći do toga

jer je to vjerojatno jedna od stvari

koja se neće slagati s popisom kojega ste vi zapisali.

Razlog zbog čega su rekli da je Kyoto --

ili činiti nešto više nego što je Kyoto -- loša stvar

je jednostavno zato jer je vrlo neefikasno.

Time se ne tvrdi da se globalno zagrijavanje ne događa.

Ne tvrdi se da to nije veliki problem.

Ali ukazuje da ono što mi možemo oko toga učiniti

je vrlo malo, a trošak je vrlo visok.

Ono što su nam oni u osnovi pokazali, uprosjećivanjem svih makroekonomskih modela,

je da bi Kyoto, da su se svi usuglasili, koštao oko 150 milijardi dolara godišnje.

To je značajan iznos novaca.

To je dva ili tri puta više od pomoći globalnom razvoju

koju svake godine dajemo Trećem svijetu.

Ipak napravilo bi malo dobroga.

Svi modeli pokazuju da bi se zagrijavanje odgodilo za otprilike šest godina u 2100.

Tako da čovjek u Bangladešu kojeg zadesi poplava u 2100. može čekati do 2106.

Što je malo dobro, ali ne i jako dobro.

Ideja je da se ovdje kaže, pa, potrošili smo puno novaca radeći malo dobroga.

I samo da vam približim smisao,

U.N. je zapravo procijenio da za pola toga iznosa,

za otprilike 75 milijardi dolara godišnje,

mogli bismo riješiti sve velike temeljne probleme u svijetu.

Omogućili bismo čistu pitku vodu, zdravstvo, osnovnu zdravstvenu zaštitu,

i obrazovanje svakom pojedinom ljudskom biću na planeti.

Pa se moramo zapitati, želimo li trošiti dvostruko veći iznos

čineći malo dobra?

Ili pola iznosa čineći nevjerojatnu količinu dobroga?

I zbog toga zapravo to postaje loš projekt.

Ne tvrdi se da to ne bismo željeli učiniti da imamo sav novac ovoga svijeta.

Nego se tvrdi, kada to ne činimo, to jednostavno nije naš prvi prioritet.

Pravedni projekti -- primijetite da neću komentirati sve njih --

ali zarazne bolesti, opseg osnovnih zdravstvenih usluga -- su zapravo uspjeli,

jednostavno zato jer, da, opseg osnovnih zdravstvenih usluga je izvrsna stvar.

Napravilo bi se puno dobroga, ali je također vrlo, vrlo skupo.

No opet, ono što se tvrdi je da iznenada,

počinjemo razmišljati o obje strane jednadžbe.

Ako pogledate dobre projekte, puno zdravstvenih i projekata vodoopskrbe tu spada.

Doista, zdravstvo i voda su nevjerojatno važni,

ali i potrebno je mnogo skupe infrastrukture.

Želim vam pokazati najvažnija četiri prioriteta

koji bi zasigurno trebali biti prvi s kojima ćemo se baviti

kada govorimo o tome kako bismo trebali rješavati probleme u svijetu.

Četvrti najbolji problem je malarija -- suočavanje s malarijom.

Zahvaćenost malarijom je oko nekoliko [milijuna] ljudi koji se zaraze svake godine.

To bi moglo koštati i do jednog postotnog poena BDP-a

svake godine za zahvaćene narode.

Da investiramo oko 13 milijardi dolara u sljedeće četiri godine,

mogli bismo prepoloviti zahvaćenost.

Mogli bismo izbjeći smrt 500.000 ljudi,

i što je možda još važnije, mogli bismo izbjeći da oko milijarde ljudi

bude zaraženo svake godine.

Značajno bismo povećali njihovu sposobnost

da se bave mnogim drugim problemima s kojima se moraju suočavati.

Naravno, dugoročno, da se suočavaju i s globalnim zatopljavanjem.

Treći najbolji je slobodna trgovina.

U osnovi, model je pokazao da kada bismo mogli ostvariti slobodnu trgovinu.

i pogotovo ukinuti subvencije između SAD-a i Europe,

zapravo bismo oživjeli globalno gospodarstvo

do zapanjujućeg broja od 2.400 milijardi dolara godišnje,

od čega bi polovina pripala Trećem svijetu.

Ponovno, poanta je da se kaže da zapravo možemo izvući

dvije ili tri stotine milijuna ljudi iz siromaštva,

izrazito brzo, kroz dvije do pet godina.

To bi bila treća najbolja stvar koju bismo mogli napraviti.

Druga najbolja stvar bi bila usredotočenost na pothranjenost.

Ne samo pothranjenost općenito, ali postoji vrlo jeftin način

suočavanja s pothranjenošću, odnosno, nedostatkom mikronutrijenata.

U osnovi, oko polovice svjetske populacije ima nedostatak

željeza, cinka, joda i vitamina A.

Da investiramo oko 12 milijardi dolara,

mogli bismo ozbiljno napasti na taj problem.

To bi bila druga najbolja investicija koju možemo učiniti.

I najbolji projekt bi bio fokusirati se na HIV/AIDS.

Odnosno, da uložimo 27 milijardi dolara kroz sljedećih osam godina,

mogli bismo izbjeći 28 milijuna novih slučajeva HIV-a/AIDS-a.

Ponovno, ono što se time čini i na što se fokusira je da se tvrdi

da postoje dva vrlo različita načina kojima se možemo boriti protiv HIV-a/AIDS-a.

Jedan je liječenje, drugi je prevencija.

I ponovno, u idealnom svijetu, činili bismo oboje.

Ali u svijetu u kojemu ne činimo ni jedno, ili ne činimo to dovoljno dobro,

moramo se barem zapitati gdje bismo najprije trebali investirati.

I liječenje je puno, puno skuplje od prevencije.

Tako u osnovi, fokus je na tvrdnji da možemo puno više učiniti

investiranjem u prevenciju.

U osnovi, za iznos novaca koji potrošimo,

možemo ostvariti količinu X dobroga u liječenju,

i 10 puta toliko dobroga u prevenciji.

Pa ponovno, rađe se fokusiramo na prevenciju negoli na liječenje,

što je bolje.

Ono što se time zapravo čini je da nas tjera na promišljanje o našim prioritetima.

Želim da pogledate u vašu listu prioriteta i kažete,

jeste li pogodili?

Ili jeste li blizu onoga što smo rekli ovdje?

Pa, naravno, jedna od stvari jesu opet klimatske promjene.

Vidim mnogo ljudi kojima je vrlo, vrlo malo vjerojatno da to trebamo raditi.

Trebali bismo se baviti i klimatskim promjenama,

ako ne iz bilo kojeg drugog razloga onda zato jer je to tako veliki problem.

No naravno, mi se ne bavimo svim problemima.

Mnogo je problema u svijetu.

I ono što želim osigurati je da ako se stvarno fokusiramo na probleme,

da se fokusiramo na ispravne.

Na one kod kojih rađe možemo napraviti puno dobroga negoli malo dobroga.

I mislim, zapravo -- Thomas Schelling,

jedan od sudionika tima iz snova, je rekao vrlo, vrlo dobro.

Jedna od stvari koju ljudi zaboravljaju je da za 100 godina,

kada govorimo o tome kakav će utjecaj klimatskih promjena biti,

ljudi će biti puno, puno bogatiji.

Čak i najpestimističniji scenariji U.N.-a

procjenjuju da će 2100. prosječna osoba iz svijetu u razvoju

biti bogata kao što smo mi danas.

Više je vjerojatno da će biti dva do četiri puta bogatija nego što smo mi danas.

I naravno, mi ćemo biti još bogatiji od toga.

Ono što želim reći, kada govorimo o spašavanju ljudi,

ili pomaganju ljudi u Bangladešu 2100.,

ne govorimo o siromašnom Bangladešaninu.

Mi zapravo govorimo o prilično bogatom Nizozemcu.

I zapravo stvarna poanta je da se kaže,

želimo li trošiti mnogo novaca pomažući malo,

100 godina od danas, prilično bogatom Nizozemcu?

Ili želimo li pomoći stvarno siromašnim ljudima, upravo sada, u Bangladešu,

koji stvarno trebaju pomoć, i kojima možemo pomoći, vrlo, vrlo jeftino?

Ili kako Schelling kaže, zamislite da ste bogati -- što ćete i biti --

bogati Kinez, bogati Bolivijanac, bogati Kongoležanin, 2100.

i da se prisjećate 2005. i kažete, "Kako čudno da su se tako mnogo brinuli

pomažući mi malo kroz klimatske promjene,

a tako se malo brinuli oko pomaganja mojem djedu

i mojem pradjedu, kojima su puno više mogli pomoći,

i koji su trebali pomoć puno više?"

Mislim da nam to stvarno govori zbog čega

trebamo odrediti ispravno svoje prioritete.

Čak i ako to ne odgovara tipičnom načinu na koji promatramo problem.

Naravno, to je najviše zato jer klimatske promjene imaju tako dobre prikaze.

Imamo, znate, "Dan poslije sutra" -- izgleda odlično, zar ne?

Dobar je film na način da

ga stvarno želim pogledati, ali ne očekujem da će Emmerich

unajmiti Brada Pitta u svom sljedećem filmu

da kopa poljski zahod u Tanzaniji ili slično. (Smijeh)

Jednostavno i nije baš za neki film.

Na mnoge načine, razmišljam o Konsenzusu u Kopenhagenu

i o cijeloj diskusiji prioriteta

kao obrani dosadnih problema.

Da sigurno shvatimo kako nije bitno da se osjećamo dobro,

nije do toga da određujemo stvari koje imaju najveću pozornost medija,

već je do toga da određujemo mjesta gdje stvarno činimo najviše dobroga.

Drugi prigovor, mislim, kojeg je važno navesti,

je da sam nekako -- ili smo mi nekako -- napravili krivi izbor.

Naravno, trebamo činiti sve stvari,

u idealnom svijetu -- svakako se slažem.

Mislim da moramo činiti sve stvari, ali ne činimo.

1970. je razvijeni svijet odlučio da ćemo potrošiti

duplo više nego što smo potrošili, sada, negoli 1970., na svijet u razvoju.

Odonda naša pomoć se prepolovila.

I zapravo se ne čini da smo na putu

da iznenada riješimo sve velike probleme.

Također, ljudi govore, ali što je s ratom u Iraku?

Znate, trošimo 100 milijardi dolara.

Zašto to ne trošimo čineći dobro u svijetu?

U potpunosti sam za to.

Ako bilo tko od vas ljudi može nagovoriti Busha da to napravi, to je u redu.

Ali poanta je naravno da se kaže,

ako dobijete dodatnih 100 milijardi dolara,

i dalje to želimo potrošiti na najbolji mogući način, zar ne?

Pravi problem ovdje je da se vratimo nazad

i razmislimo koji su ispravni prioriteti.

Trebam samo kratko spomenuti, je li ovo stvarno pravi popis koji smo napravili?

Znate, kada pitate najbolje svjetske ekonomiste,

neizbježno završite tako da pitate stare, američke bijelce.

A to nisu neminovno, znate,

najbolji načini da gledate na cijeli svijet.

Tako smo zapravo pozvali 80 mladih ljudi iz cijeloga svijeta

da dođu i riješe isti problem.

Jedina dva preduvjeta su bila da studiraju na sveučilištu,

i da govore engleski jezik.

Većina njih su bili iz zemalja u razvoju.

Svi su imali isti materijal ali su mogli ići široko

izvan opsega diskusije, i doista jesu,

da naprave svoje vlastite popise.

Iznenađujuće je bilo da su popisi bili vrlo slični --

pothranjenost i zarazne bolesti su bili na vrhu

a klimatske promjene na dnu.

To smo napravili još jako puno puta.

Bilo je mnogo drugih seminara i sveučilišnih studenata, i različitih stvari.

Svi su napravili vrlo slične liste.

I to mi daje veliku nadu, doista, dok govorim da vjerujem,

da postoji put naprijed koji će nas navesti da počnemo razmišljati o prioritetima.

I da kažemo, koje su najvažnije stvari na svijetu?

Naravno, u idealnom svijetu, voljeli bismo sve napraviti.

Ali ako to ne napravimo, možemo početi razmišljati o tome gdje bismo počeli?

Vidim Konsenzus u Kopenhagenu kao proces.

To smo napravili 2004.,

i nadamo se da ćemo okupiti mnogo više ljudi,

i dobiti bolje informacije za 2008., 2012.

Iscrtati pravi put u svijetu.

I također početi razmišljati o političkoj trijaži.

Početi razmišljati o tome da kažemo, "Idemo napraviti

ne one stvari koje možemo napraviti malo po visokoj cijeni,

ne stvari koje ne znamo kako napraviti,

idemo napraviti velike stvari gdje možemo učiniti nevjerojatno puno

dobroga, po niskoj cijeni, upravo sada.

Na kraju dana, ne morate se složiti

s diskusijom o tome kako zapravo određujemo prioritete,

ali moramo biti pošteni i iskreni i reći,

ako postoje stvari koje činimo, postoje i stvari koje ne činimo.

Ako se previše brinemo oko nekih stvari,

završimo tako da se ne brinemo oko drugih stvari.

Nadam se da će ovo pomoći da određujemo bolje prioritete,

i razmišljamo o tome kako bolje radimo za svijet.

Hvala vam.