Rupert Sheldrake - The Science Delusion BANNED TED TALK

Re-uploaded as TED have decided to censor Rupert and remove this video from the TEDx youtube channel. Follow this link for TED's statement on the matter and Dr. Sheldrake's response: http://blog.ted.com/2013/03/14/open-for-discussion-graham-hancock-and-rupert-sheldrake/

Rupert Sheldrake, Ph.D. (born 28 June 1942) is a biologist and author of more than 80 scientific papers and ten books. A former Research Fellow of the Royal Society, he studied natural sciences at Cambridge University, where he was a Scholar of Clare College, took a double first class honours degree and was awarded the University Botany Prize. He then studied philosophy and history of science at Harvard University, where he was a Frank Knox Fellow, before returning to Cambridge, where he took a Ph.D. in biochemistry. He was a Fellow of Clare College, Cambridge, where he was Director of Studies in biochemistry and cell biology. As the Rosenheim Research Fellow of the Royal Society, he carried out research on the development of plants and the ageing of cells in the Department of Biochemistry at Cambridge University.

While at Cambridge, together with Philip Rubery, he discovered the mechanism of polar auxin transport, the process by which the plant hormone auxin is carried from the shoots towards the roots.

From 1968 to 1969, based in the Botany Department of the University of Malaya, Kuala Lumpur, he studied rain forest plants. From 1974 to 1985 he was Principal Plant Physiologist and Consultant Physiologist at the International Crops Research Institute for the Semi-Arid Tropics (ICRISAT) in Hyderabad, India, where he helped develop new cropping systems now widely used by farmers. While in India, he also lived for a year and a half at the ashram of Fr Bede Griffiths in Tamil Nadu, where he wrote his first book, A New Science of Life.

From 2005-2010 he was the Director of the Perrott-Warrick Project funded from Trinity College,Cambridge. He is a Fellow of Schumacher College , in Dartington, Devon, a Fellow of the Institute of Noetic Sciences near San Francisco, and a Visiting Professor at the Graduate Institute in Connecticut.

He lives in London with his wife Jill Purce www.healingvoice.com and two sons.

He has appeared in many TV programs in Britain and overseas, and was one of the participants (along with Stephen Jay Gould, Daniel Dennett, Oliver Sacks, Freeman Dyson and Stephen Toulmin) in a TV series called A Glorious Accident, shown on PBS channels throughout the US. He has often taken part in BBC and other radio programmes. He has written for newspapers such as the Guardian, where he had a regular monthly column, The Times, Sunday Telegraph, Daily Mirror, Daily Mail, Sunday Times, Times Educational Supplement, Times Higher Education Supplement and Times Literary Supplement, and has contributed to a variety of magazines, including New Scientist, Resurgence, the Ecologist and the Spectator.

Books by Rupert Sheldrake:
A New Science of Life: The Hypothesis of Formative Causation (1981). New edition 2009 (in the US published as Morphic Resonance)
The Presence of the Past: Morphic Resonance and the Habits of Nature (1988)
The Rebirth of Nature: The Greening of Science and God (1992)
Seven Experiments that Could Change the World: A Do-It-Yourself Guide to Revolutionary Science (1994) (Winner of the Book of the Year Award from the British Institute for Social Inventions)
Dogs that Know When Their Owners are Coming Home, and Other Unexplained Powers of Animals (1999) (Winner of the Book of the Year Award from the British Scientific and Medical Network)
The Sense of Being Stared At, And Other Aspects of the Extended Mind (2003)

With Ralph Abraham and Terence McKenna:
Trialogues at the Edge of the West (1992), republished as Chaos, Creativity and Cosmic Consciousness (2001)
The Evolutionary Mind (1998)

With Matthew Fox:
Natural Grace: Dialogues on Science and Spirituality (1996)
The Physics of Angels: Exploring the Realm Where Science and Spirit Meet (1996)

http://www.sheldrake.org/

Znanstvena obmana je uvjerenje kako znanost
već razumije prirodu realnosti

u načelu, ostavljajući samo detalje neriješenima.
Ovo je vrlo široko rasprostranjeno uvjerenje

u našem društvu. To je sustav uvjerenja ljudi
koji kažu: "ja ne vjerujem u Boga,

ja vjerujem u znanost". Taj se sustav uvjerenja
već proširio po cijelom svijetu.

Ali postoji sukob u srcu znanosti između
znanosti kao metode istraživanja temeljene

na razumu, dokazima, hipotezama i kolektivnom
istraživanju, i znanosti kao sustava uvjerenja ili pogledu na svijet.

I nažalost, aspekt znanosti kao pogleda na svijet počeo je kočiti i ograničavati slobodno propitkivanje

koje je u samim temeljima znanstvenih napora.

Još se od devetnaestog stoljeća znanost ponaša
u skladu sa sustavom uvjerenja

koji je u osnovi materijalistički - filozofski
materijalizam.

I znanost je sada u potpunosti podređena
materijalističkom načinu gledanja na svijet.

Mislim da kada se otrgnemo od toga, znanost će se
preporoditi. U svojoj knjizi "Obmana znanosti",

koja je u Americi izdana pod nazivom "Oslobođena
znanost", ukazao sam na deset dogmi,

ili znanstvenih pretpostavki, i pretvorio ih u
pitanja. Zanimalo me kako će se držati ako ih

promotrimo znanstveno. Nijedna se od
njih nije dobro održala.

Prvo ću proći i objaniti kojih su to deset
dogmi. A onda ću imati vremena

prodiskutirati samo jednu ili dvije od njih
detaljnije. Ali u osnovi, tih deset dogmi,

koje predstavljaju pogled na svijet najobrazovanijih
ljudi širom svijeta su:

Prvo, da je priroda mehanička ili barem nalik stroju.
Svemir je poput stroja, životinje i biljke

su poput strojeva, i mi smo poput strojeva.
Zapravo, mi jesmo strojevi. Mi smo

roboti za sječu drva, kako se živo izrazio Richard
Dawkins. S mozgom koji je genetski

programirano računalo.
Drugo, materija je nesvjesna. Cijeli je svemir

sastavljan od nesvjesne tvari. Nema svijesti
u zvijezdama, galaksijama,

planetama, životinjama, biljkama, a ne bi trebalo
biti ni u nama, ako je ova teorija točna.

Tako da je mnogo filozofije uma tijekom
zadnjih stotinu godina utrošeno da se pokuša

dokazati kako mi uopće nismo svjesni.
Pa kako je materija nesvjesna, onda su zakoni

prirode fiksni.
Ovo je dogma broj tri. Zakoni prirode su isti

sada kao što su bili u vrijeme velikog praska
i bit će isti zauvijek.

Ne samo zakoni, nego i prirodne konstante su
uvijek iste, zato se i zovu "konstante".

Dogma četiri: ukupna količina materije i
energije je uvijek ista. Nikad se ne mijenja

njen ukupan iznos, osim u trenutku velikog praska
kada je iznenada nastala ni iz čega

u jednom jedinom trenu.
Peta je dogma kako je priroda lišena smisla.

Nema nikakvog smisla u prirodu, a procesi
evolucije nemaju nikakav smisao ili smjer.

Dogma broj šest, biološko nasljeđe je materijalno.
Sve što nasljeđuješ je u tvojim genima, ili

u epigenskim modifikacijama gena, ili unutar
plazmatskog nasljeđa. Materijalno je.

Dogma sedam, sjećanja su uskladištena unutar
tvog mozga kao materijalni trag. Nekako je sve

čega se sjećaš unutar tvog mozga, u modificiranim
živčanim završecima, fosforiliziranim proteinima,

nitko ne zna kako to radi. Ali svejedno, gotovo svatko
u znanstvenom svijetu vjeruje kako

to mora biti nekako u mozgu.
Osma dogma, tvoj je um unutar tvoje glave.

Sva je tvoja svjesnost aktivnost tvog
mozga, ništa više od toga.

Deveta dogma, koja slijedi iz osme, psihički su
fenomeni poput telepatije nemogući.

Tvoje misli i namjere ne mogu imati nikakav učinak
na daljinu pošto je tvoj um unutar tvoje glave.

Stoga su svi očiti dokazi o telepatiji i
ostalim psihičkim fenomenima čista iluzija.

Ljudi vjeruju da se takve stvari događaju, ali
to je samo stoga što ne znaju dovoljno

o statistici, ili su obmanuti slučajnostima,
ili samo vide ono što žele vidjeti.

I deseta dogma, mehanistička medicina je jedina
vrsta koja doista radi. Zato vlade financiraju

isključivo istraživanja na polju mehanističke medicine,
potpuno ignorirajući komplementarne ili alternativne terapije.

One zasigurno ne mogu raditi jer nisu mehanističke.
Možda izgledaju kao da rade zato što

bi ljudima ionako bilo bolje, ili zbog
placebo efekta. Ali jedina vrsta koja

stvarno radi je mehanistička medicina.
Eto, ovo je podrazumijevani pogled na svijet

kojeg dijeli većina obrazovanih ljudi diljem svijeta.
Ona je osnova obrazovnog sustava,

službenog sustava zdravstva, medicinskih istraživanja,
vlada... i jednostavno je podrazumijevani

pogled na svijet obrazovanih ljudi. Ali ja smatram
kako je svaka od ovih dogmi vrlo, vrlo upitna.

I kada ih malo bolje pogledaš, raspadnu se. Uzet ću
prvu ideju da su zakoni prirode nepromjenjivi.

Ovo je zaostatak od starijeg pogleda na svijet,
prije šezdesetih, kada je stigla

teorija velikog praska. Ljudi su mislili kako je
cijeli svemir vječan, upravljan vječnim

matematičkim zakonima. Kada je došla teorija
velikog praska, ta se pretpostavka nastavila,

iako je veliki prasak otkrio svemir koji je
radikalno evolucijski, star približno

četrnaest milijardi godina. Raste, razvijaja se
i evoluira već četrnaest milijardi godina.

Raste i hladi se, i u njemu se pojavljuje sve više
struktura i uzoraka. Ali ideja je kako

su svi zakoni prirode bili potpuno fiksni u
trenutku velikog praska nalik svemirskom

Napoleonovom zakoniku. Kako je moj prijatelj Terrence
McKenna znao reći, moderna je znanost bazirana

na principu "daj nam jedno besplatno čudo i mi ćemo
objasniti ostalo". A to jedno besplatno čudo je

pojava sve materije i energije u svemiru, i svih
zakona koji njima upravljaju,

iz ničeg, u jednom jedinom trenutku.

Pa, u evolucijskom svemiru, zašto zakoni prirode
i sami ne bi evoluirali? Na kraju krajeva, ljudski

zakoni to rade, a sama je ideja zakona prirode bazirana
na metafori sa ljudskim zakonima. To je vrlo

antropocentrična metafora; samo ljudi imaju
zakone. Zapravo, samo civilizirana društva

imaju zakone. Kako je C.S. Lewis jednom primijetio, reći
kako kamen pada na zemlju zato što slijedi zakon

čini ga čovjekom, čak građaninom. To je metafora
na koju smo toliko navikli da zaboravljamo

kako je metafora. U evoluirajućem svemiru, mislim
kako je mnogo bolji koncept ideja navike.

Mislim kako navike prirode evoluiraju; pravilnosti
prirode su u osnovi navike.

Ovu je ideju iznio početkom dvadesetog
stoljeća američki filozof C.S. Pierce,

i njome su se zabavljali mnogi drugi filozofi

i nju sam ja osobno razvio u znanstvenu hipotezu;
hipotezu morfičke rezonancije, koja je osnova

za te evoluirajuće navike. Prema toj
hipotezi morfičke rezonancije, sve u prirodi

ima neku vrstu kolektivog sjećanja i
rezonancija se događa na bazi sličnosti.

Kako se mlada žirafa razvija u
majčinoj utrobi,

podešava se na mofričku rezonanciju
prethodnih žirafa. Koristi to kolektivno

sjećanje, raste kao žirafa i ponaša se
kao žirafa, zato što povlači to

kolektivno sjećanje. Mora imati prave
gene kako bi napravila prave proteine.

Ali geni su prema mom mišljenju debelo precjenjeni.
Oni se samo brinu oko proteina koje organizam

može napraviti, ne i oko oblika ili ponašanja.
Svaka vrsta ima neku vrstu kolektivnog

sjećanja. Čak i kristali. Ova teorija predviđa
da ako napraviš novu vrstu kristala,

prvi put kada je napraviš ona neće imati
postojeće navike. Ali jednom kada

se kristalizira, sljedeći put kada je napraviš
postojat će utjecaj od prvog kristala

na drugi, i diljem cijelog svijeta putem
morfičke rezonancije kristalizirat će se

malo lakše. Treći put će postojati utjecaj i prvog
i drugog kristala.

Zapravo postoje dobri dokazi kako se novi
spojevi sve lakše kristaliziraju diljem

svijeta, baš kao što teorija predviđa.
Također predviđa da ako naučiš životinju

novom triku, na primjer štakori nauče novi
trik u Londonu, tada diljem cijelog svijeta

štakori iste sorte nauče isti trik
brže samo zato što su štakori

to već naučili tamo. Iznenađujuće, već postoje
dokazi kako se to doista događa.

U svakom slučaju, to je jezgra moje hipoteze o
morfičkoj rezonanciji. Sve ovisi o

evoluirajućim navikama, ne o fiksnim zakonima.
Ali htio bih se također kratko osvrnuti i na

prirodne konstante. Jer one se, očito, smatraju
nepromjenjivima. Stvari poput gravitacijske

konstante ili brzine svjetlosti zovemo
fundamentalnim konstantama. Jesu li one

doista nepromjenjive? Kada sam se zainteresirao
za ovo pitanje, pokušao sam saznati. Zapisane

su u udžbenicima fizike. Udžbenici fizike popisuju
postojeće fundamentalne konstante i

kažu vam njihovu vrijednost. Mene je zanimalo da li
su se promijenili pa sam uzeo stara izdanja

udžbenika fizike. Otišao sam u knjižnicu patentnog
ureda u Londonu - jedino mjesto za koje znam

da drže ta stara izdanja. Tipično, ljudi ih bace u
smeće kada iziđu nove vrijednosti

izađu. Bace stare. Otkrio sam
kako se brzina svjetlosti

smanjila između 1928. i 1945. približno za
dvadeset kilometara u sekundi.

To je ogroman pad jer te su konstante
izračunate s pogreškom od djelića sekunde,

odnosno decimalnog mjesta. Pa opet, diljem čitavog
svijeta je pala, i mnogi su dobivali vrlo slične

vrijednosti sa vrlo malim odstupanjima.
A onda je 1948. ponovno otišla gore.

I ljudi su opet počeli dobivati vrlo
slične rezultate. Jako me to zaintrigiralo

i nisam nikako mogao shvatiti pa sam otišao
direktoru metrologije u

National Physical Laboratory u Teddingtonu.
Metrologija je znanost u kojoj ljudi mjere

konstante. Pitao sam ga za ovo,
rekao sam mu: "što misliš o ovom padu

brzine svjetlosti između 1928. i 1945."?

Odgovorio mi je: "oh, otkrio si najneugodniju
epizodu u povijesti naše znanosti".

Pitao sam ga: "dobro, da li je doista brzina
svjetlosti mogla pasti? To bi moglo imati

nevjerojatne posljedice ako je točno".
Kazao mi je: "ne, ne, naravno da nije mogla

doista pasti. Pa to je konstanta!"
- "Dobro, kako onda objašnjavaš činjenicu

da su je svi izmjerili sporijom tijekom
tog perioda? Jesu li namještali

svoje rezultate kako bi dobili ono što su mislili
da bi i drugi trebali dobivati, pa je cijela

stvar samo u glavama fizičara?"
- "Ne volimo koristiti riječi kao što je 'namještanje'".

Pitao sam ga: "dobro, kako bi volio to zvati?"
Rekao mi je: "mi to volimo zvati intelektualno

zaključavanje faze".
Pitao sam ga: "pa gle, ali se događalo tada, kako

možete biti sigurni da se ne događa i danas?
I da su današnje vrijednosti također posljedica

zaključavanja faze"?
- "Oh, ne, sigurni smo da nije".

- "Kako znamo"?
- "Riješili smo problem".

- "Kako?"

- "Fiksirali smo brzinu svjetlosti definicijom 1972."

- "Ali ona se još uvijek može promijeniti".
- "Da, ali to nikad nećemo saznati pošto smo

definirali metar u odnosu na brzinu svjetlosti,
pa će se i mjerna jedinica promijeniti s njom".

Izgledao je vrlo zadovoljan,
riješili su problem.

Onda sam ga pitao: "dobro, a što je sa velikim G?"
Gravitacijska konstanta, poznata u struci

kao "veliko G". Newtonova univerzalna
gravitacijska konstanta.

"To varira više od 1,3% zadnjih godina.
Izgleda kao da oscilira od mjesta do mjesta

i od vremena do vremena".
Na to mi je odgovorio: "oh, to su samo pogreške.

I nažalost, postoje prilično velike
pogreške sa velikim G."

Zanimalo me: "dobro, a što se doista mijenja.
Hoću reći, možda se stvarno mijenja."

Onda sam pogledao kako to rade.
Izmjere je u različitim laboratorijima,

dobiju različite vrijednosti u različitim danima,
i onda ih uprosječe. I onda drugi laboratoriji

diljem svijeta naprave isto, pa obično
dobiju prilično drugačiji prosjek.

Onda se internacionalni metrološki komitet
sastane svakih desetak godina i uprosječe

rezultate različitih laboratorija kako bi došli
do vrijednosti sa veliko G. Ali što ako G

doista fluktuira? Što ako se promijenio?
Već postoje dokazi kako se doista to

mijenja tijekom dana i tijekom godine.
Što ako Zemlja, kako se kreće kroz

svemir prolazi kroz neka područja tamne
tvari ili drugih čimbenika okruženja

koji bi je mogli promijeniti? Možda se svi stalno
mijenjaju? Što ako se ove pogreške zajedno

podižu i spuštaju? Više od deset godina
pokušavam uvjeriti metrologe

da analiziraju sirove rezultate. Zapravo, pokušavam ih
nagovoriti da ih stave on-line, na Internet.

Sa datumom, doista dobivenim mjerenjem, pa da
vidimo postoji li veza. Da vidimo da li su

jedan dan svi malo gore, pa drugi dan svi
malo dolje. Ako jesu, možda fluktuiraju zajedno.

To bi nam reklo nešto vrlo, vrlo zanimljivo.
Ali nitko još ovo nije napravio, a nisu

jer veliko G je konstanta. Nema smisla
tražiti promjene. Vidite, ovo je vrlo

jednostavan primjer gdje dogmatska pretpostavka
zapravo koči istraživanje. Osobno smatram

kako konstante mogu prilično varirati.
Unutar nekih granica, dakako. Ali moguće je

kako sve osciliraju i mislim da će doći dan kada
će znanstveni časopisi kao što je "Nature"

imati tjedno izvješće o konstantama, poput
burzovnog izvješća u novinama. Znate: "ovaj

tjedan veliko G je malo poraslo, naboj elektrona
je oslabio, brzina svjetlosti se drži, i tako dalje".

To je jedno područje gdje mislim kako

bi se ovo dogmatsko razmišljanje trebalo
otvoriti. Jedno od najvećih područja je

priroda uma. Ovo je najveći neriješeni problem,
kako je Graham (Hancock) upravo rekao, a to je

da znanost jednostavno ne zna što bi s činjenicom da
smo svjesni. I ne može se nositi s činjenicom kako

izgleda da naše misli nisu unutar našeg mozga.
Izgleda kako nisu sva naša iskustva unutar mozga.

Vaša slika mene sada ne djeluje kao da je
unutar vašeg mozga, pa ipak službeno je stajalište

kako postoji mali Rupert negdje unutar vaše
glave. I sve ostalo u ovoj sobi je

unutar vašeg mozga; vaše je iskustvo unutar
vašeg mozga. Sugeriram kako pogled

uključuje vanjsku projekciju slika, ono što
vidite jest unutar vašeg uma ali ne i

unutar vaše glave. Naši se umovi šire izvan
granica mozga čak i u najmanjem činu percepcije.

Mislim da projiciramo prema van slike koje vidimo,
i te slike dotiču ono što gledamo.

Ako vas promatram straga i ne znate da
sam tu - mogu li utjecati na vas?

Možete li osjetiti moj pogled? Postoji
obilje dokaza kako ljudi doista mogu.

Osjećaj kako nas netko gleda je prilično
uobičajen, i svježi eksperimentalni dokazi

upućuju na to da je stvarnost.
Izgleda kako i životinje to imaju također,

vjerojatno je to evoluiralo u kontekstu lovac-žrtva.
Životinja lovina koja je mogla osjetiti pogled

predatora bi lakše preživjela od one koja nije.
To bi nas moglo odvesti na posve novi put

ekološkog razmišljanja o odnosima
između predatora i žrtve.

Također i o dosegu naših umova. Ako gledamo
udaljene zvijezde, mislim kako naši umovi

na određeni način izlaze i dohvaćaju te zvijezde, i doslovno
se protežu preko astronomskih udaljenosti.

Nisu samo unutar naših glava. Može izgledati
nevjerojatno kako je ovo tema za diskusiju

u dvadeset i prvom stoljeću. Znamo toliko malo
o našim vlastitim umovima da je pitanje

gdje su naše slike trenutno vruća
tema unutar istraživanja svjesnosti.

Nemam više vremena adresirati ostale dogme, ali
svaka je od njih upitna.

Čim ih dovedemo u pitanje, otvore se novi oblici
istraživanja i nove mogućnosti.

I mislim da kada krenemo propitkivati ove
dogme kojih smo se držali toliko dugo,

znanost će procvjetati, doživjet će renesansu.
Potpuno sam uvjeren u važnost znanosti.

Proveo sam čitav život kao istraživački
znanstvenik, čitavu svoju karijeru. Ali mislim

da ćemo prevazilaženjem ovih dogmi znanost biti
regenerirana. Ponovno može postati zanimljiva

i, nadam se, životna.
Hvala.

Prijevod:
www.manifestiranje.com