3 načina za (jako) dugoročno planiranje

Sve više donosimo odluke na temelju kratkoročnih ciljeva i dobitaka - pristup koji budućnost čini neizvjesnom i manje sigurnom. Kako možemo naučiti razmišljati i dugoročno planirati bolju budućnost ... dugoročno do razine naših unuka? Ari Wallach dijeli tri taktike za razmišljanje izvan trenutka.

I tako, ja sam "budućirao",
što je izraz koji sam izmislio...

(Smijeh)

prije otprilike 3 sekunde.

Budućiram već 20 godina.

Kad sam prvi put počeo, sjeo bih s ljudima

i rekao: "Hej, idemo pričati
što će biti za 10, 20 godina."

I oni bi rekli: "Super."

Ja bih promatrao kako je to
vremensko razdoblje

sve kraće i kraće

i kraće,

toliko kratko da sam prije 2 mjeseca
upoznao direktora

s kojim sam započeo prvi razgovor.

On je rekao: "Sviđa mi se to što
radiš, želim pričati o idućih 6 mjeseci."

(Smijeh)

Imamo mnogo problema
s kojima se suočavamo.

To su problemi cijele civilizacije.

Međutim, problem je u tome što

ih mi ne možemo riješiti

pomoću mentalnih sklopova
koje trenutačno koristimo

da probamo i riješimo te probleme.

Napravljen je velik tehnološki napredak,

ali postoji problem koji trebamo
najprije riješiti, a priori,

ako zaista želimo pomaknuti stvari
oko tih velikih problema.

"Kratkoročnost."

Jasno? Nema protesta. Nema hapšenja.

Nema peticija koje možete potpisati
za borbu protiv kratkoročnosti.

Ja sam pokrenuo jednu,
nitko nije potpisao.

Čudno!

(Smijeh)

A to nas koči napraviti toliko puno toga.

Kratkoročnost je, iz mnogih razloga,

prevladala svaki, i najmanji,
dio naše stvarnosti.

Želim da stanete na sekundu

i razmislite o problemu
o kojem razmišljate, na kojem radite.

Može biti osoban ili povezan s poslom

ili može biti jedan od onih koji će
promijeniti svijet.

Zamislite koliko daleko idete
da biste osmislili

rješenje za njega.

Jer kratkoročnost sprečava direktore

da kupe vrlo skupu sigurnosnu opremu

jer će smanjiti profit.

Tako nastaju problemi s platformom
Deepwater Horizon.

Kratkoročnost sprečava učitelje

da provedu vrijeme radeći kvalitetno
s pojedinim učenicima.

Trenutačno u SAD-u

jedan srednjoškolski učenik odustaje
svakih 26 sekundi.

Kratkoročnost sprečava Kongres --

žao mi je ako ovdje ima
nekog iz Kongresa --

(Smijeh)

i nije mi baš tako žao --

(Smijeh)

usmjeriti novac u zakon o infrastrukturi.

Pa se sruši most I-35W

na Mississippiju prije nekoliko godina.

13 mrtvih.

Nije uvijek bilo tako.
Sagradili smo Panamski kanal.

Gotovo smo iskorijenili
dječju paralizu u svijetu.

Sagradili smo transkontinentalnu
željeznicu. Marshallov plan.

I ne radi se samo o velikim, fizičkim,
infrastrukturnim problemima i izazovima.

Pravo glasa ženama.

No, u naše kratkoročno vrijeme,

gdje se čini da se sve dešava upravo sad

i možemo razmišljati samo tijekom
nekoliko poruka ili objava,

postajemo hiper-nazadni.

Što ćemo učiniti?

Usmjerit ćemo se na izbjeglice
iz ratom razorenih zemalja

i istjerat ćemo ih.

Usmjerit ćemo se na sitne dilere droge
i osuditi ih na doživotnu.

Sagradit ćemo velike i ružne kuće
bez osmišljavanja

kako će ljudi stići od njih do posla.

To je lagano zarađen novac.

Stvarnost je, da za mnoge od tih problema,

postoje neka tehnološka rješenja.

Mnogo njih.

Takva rješenja nazivam
strategijom vreće pijeska.

Znate da dolazi oluja,

nasip je probijen,
nitko nije ulagao u održavanje,

a vi okružite kuću vrećama pijeska.

I znate što? To funkcionira!

Oluja prođe, razina vode se spusti,

vi se riješite vreća pijeska

i to radite ponovno za svake oluje.

Tu je i prava podmuklost.

Pomoću strategije vreća pijeska

možete pobijediti na izborima.

Strategija vreća pijeska

vam može pomoći postići
kvartalne rezultate.

Ako se želimo pomaknuti naprijed

u budućnost drugačiju od one
u kojoj smo sad,

jer ne vjerujem da smo postigli
sve što je trebalo --

2016. nije vrhunac civilizacije.

(Smijeh)

Mora biti nešto što možemo učiniti.

No, moj je argument da ako ne promijenimo
naše mentalne modele i mentalne mape

o tome kako razmišljamo o kratkom,

to se neće dogoditi.

Ono što smo razvili je nešto
što zovemo "dugoročnost",

to je vještina.

Dugoročnost nije vrsta vježbe
koju radite samo jednom.

Siguran sam da ju je svatko
od vas ovdje u nekom trenutku

napravio uz puno Post-it bilježaka
i bijelih ploča,

tada ste napravili --

bez uvrede savjetnicima ovdje
koji to rade --

dugoročan plan,

i dva tjedna kasnije
svi zaborave na njega.

Istina? ili tjedan kasnije.
Ako ste sretni, tri mjeseca.

To je vještina jer to nije nužno
nešto uobičajeno.

To je proces u kojem trebate primijeniti
različite načine razmišljanja

za svaku važnu odluku na kojoj radite.

Želim proći kroz ta tri
načina razmišljanja.

Prvi je međugeneracijsko razmišljanje.

Volim filozofe:

Platon, Sokrat, Habermas, Heidegger.

Odrastao sam s njima.

Oni su svi radili jednu stvar

koja se, zapravo, nije činila jako važnom

dok se nisam zaista udubio u to.

Oni su kao jedinicu mjere

uzeli njihovu čitavu stvarnost

o tome što je značilo biti
pun vrlina i dobar,

tijekom cijelog života,

od rođenja do smrti.

Postoji problem s tim stvarima:

vise nam nad glavom,

jer je jedini način da znamo
kako napraviti nešto dobro u svijetu,

ako to napravimo između rođenja i smrti.

Za to smo napravljeni.

Ako odete do knjiga za samopomoć
u nekoj knjižari,

sve su one o vama.

To je dobro,

osim ako se ne borite s nekim
od tih glavnih izazova.

Dakle, transgeneracijsko mišljenje,

koje je zapravo vrsta
transgeneracijske etike,

vam omogućava da proširite način
razmišljanja o tim stvarima,

koja je vaša uloga u njihovom rješavanju.

To nije nešto što se mora napraviti
isključivo u dvoranih Vijeća sigurnosti UN-a.

To je nešto što možete učiniti
na poseban i osoban način.

Svako toliko, ako imam sreće, moja
supruga i ja iziđemo van na večeru.

Imamo troje djece mlađe od sedam godina.

Zamislite, to je vrlo mirna i tiha večera.

(Smijeh)

Sjedili smo i jedino što sam želio
je jesti i uživati.

Moja djeca su imala potpuno
drugačiju ideju

o tome što ćemo raditi.

Moja prva ideja je

strategija vreće pijeska, zar ne?

Posegnuti u džep, izvući iPhone

i pustiti im "Frozen"

ili neku drugu popularnu igru.

Zastao sam

i stavio na glavu kapu
za međugeneracijsko razmišljanje.

Ne radim to u restoranima jer bi to
izgledalo bizarno

ali moram --

napravio sam to jednom
i tako naučio da je to bizarno.

(Smijeh)

I morate misliti: "Dobro, mogu ja to."

Ali što ih učim time?

Što znači ako izvučem neki tekst

ili ih zabavim razgovorom?

Teško je. Nije lako
i ja to radim vrlo osobno.

Zapravo je traumatičnije

nego neki veliki izazovi u svijetu
na kojima radim --

zabavljati moju djecu tijekom večere.

No, ono što postižem je povezivanje
s njima u stvarnom vremenu

i još --

a to je srž etike
transgeneracijskog razmišljanja --

učim ih kako će se oni ponašati
s njihovom djecom

i djecom njihove djece.

Drugo, razmišljanje o budućnosti.

Kad razmišljamo o budućnosti,

10, 15 godina unaprijed,

dobivam viziju što je budućnost.

Ne trebate mi je prepričati,
samo zamišljajte u svojoj glavi.

Ono što ćete vjerojatno vidjeti

je prevladavajuće kulturno gledište

koje trenutačno prevladava našim
razmišljanjem o budućnosti:

tehnologija.

Kad razmišljamo o problemima,

uvijek ih promatramo
kroz tehnološko gledište

usmjereno na tehnologiju, tražeći spas
u tehnologiji. I to je u redu,

ali to je nešto o čemu se
moramo duboko zamisliti

ako želimo pomaknuti
te glavne probleme s mrtve točke

jer nije uvijek bilo tako, zar ne?

Drevni ljudi su imali svoj
način razmišljanja

o tome što je budućnost.

Crkva je definitivno imala svoju ideju
kakva bi budućnost mogla biti

i zapravo biste mogli sami održati
svoj put u tu budućnost. Zar ne?

Srećom po čovječanstvo,

imamo znanstvenu revoluciju.

Iz nje je nastala tehnologija,

a ono što se dogodilo --

usput rečeno, to nije kritika.

Ja volim tehnologiju.

Sve u mojoj kući razgovara sa mnom,

od djece do zvučnika i svega ostalog.

(Smijeh)

Odbacili smo budućnost kakvu su
zamislili visoki svećenici u Rimu

i prihvatili onu visokih svećenika
Silicijske doline.

Pa kad razmišljamo kako ćemo se nositi
s klimatskim promjenama

ili siromaštvom ili beskućnicima,

naša prva reakcija je gledati problem
kroz ono što nudi tehnologija.

Ne kažem da bismo trebali
otići do ovog čovjeka.

Nemojte me krivo razumjeti,
meni se Joel sviđa,

ali ne kažem da bismo trebali
otići k njemu.

Trebali bismo ponovno razmisliti

našu osnovnu pretpostavku o tome da
budućnost gledamo samo na jedan način,

i to onaj dominantan.

Naši problemi su tako veliki
i tako opsežni

da se moramo otvoriti
drugačijim razmišljanjima.

Zato radim sve što je u mojoj moći
da ne govorim o budućnosti.

Ja govorim o budućnostima.

To otvara mogućnosti u razgovoru.

Pa kad sjedite i razmišljate

kako krenuti naprijed
u tom velikom problemu --

može biti dom,

može biti posao,

može biti nešto na svjetskoj razini --

ne ograničavajte se od razmišljanja o
nečemu što tehnologija ne može popraviti

jer mi smo trenutačno zabrinutiji za
tehnološki razvitak

nego za moralnu evoluciju.

I ako to ne promijenimo,

nećemo biti u mogućnosti iskočiti
iz kratkoročnosti

i doći tamo gdje želimo biti.

Konačno, telos razmišljanje.
Riječ grčkog porijekla.

Krajnji cilj i krajnja svrha.

I postavlja zaista samo jedno pitanje:

prema kakvom kraju?

Kad ste se zadnji put upitali:
"Kamo idem?"

I kad ste se to pitali,
koliko daleko ste bili spremni ići?

Jer dugo više nije dovoljno dugo.

Tri do pet godina je prekratko.

Govorimo o 30, 40, 50, 100 godina.

U Homerovom epu "Odiseja",

Odisej je morao odgovoriti
na svoje "kamo idem?"

Odgovor je Itaka.

To je bila njegova vizija onog
što je htio --

vratiti se Penelopi.

I mogu vam reći, jer se time bavim,

a i vi to intuitivno znate --
mi smo izgubili našu Itaku.

Mi smo izgubili to "kamo idem?"
i ostajemo u kotaču za hrčka.

I pokušavamo riješiti te probleme,

no što dolazi nakon što ih riješimo?

I dok ne odredite što dolazi nakon toga,
ljudi neće ni prstom maknuti.

Poslovni svijet --
ne radi se samo o njima --

poslovni svijet koji je dosljedan u tome,
koji prekida s kratkoročnošću je,

to nije iznenađenje,
obiteljsko poduzetništvo.

Oni su međugeneracijski. Oni su telos.
Oni smišljaju različite budućnosti.

Ovo je oglas za Patek Philippe.
Posluju već 175 godina

i zapanjujuće je da oni
doslovno utjelovljuju

taj osjećaj dugoročnosti u svom brendu,

jer, zapravo, vi nikad niste vlasnik
Patek Philippea,

ja svakako nisam --

(Smijeh)

osim ako sad netko ne dobaci
25.000 dolara na pozornicu.

Vi samo pazite na njega
za buduće generacije.

Važno je zapamtiti,

da mi budućnost tretiramo kao imenicu.

Ona to nije. Budućnost je glagol.

Zahtijeva akciju,

zahtijeva da uronimo u nju.

To nije nešto što nas prelije.

To je nešto nad čim, zapravo,
imamo kontrolu.

Ali u kratkoročnom društvu, imamo
osjećaj da tu kontrolu nemamo.

Osjećamo se kao u zamci.

Možemo izaći iz nje.

Osjećam se malo ugodnije

s činjenicom da ću u nekom trenutku

neizbježne budućnosti

umrijeti.

Ali s ovim novim načinom
razmišljanja i rada,

i u vanjskom svijetu i u mojoj obitelji,

s onim što ostavljam svojoj djeci,
osjećam se ugodnije.

I to je ono zbog čega je
mnogima od nas neugodnije,

ali kažem vam,

promislite.

Primijenite ovaj način razmišljanja
i možete se odmaknuti

od nečeg što je vrlo, vrlo neugodno.

Sve počinje time da se zapitate
samo jedno pitanje:

Koji je moj put?

Upozoravam vas, kad se to upitate

sada ili večeras, dok vozite,

u sobi za rješavanje kriza
ili dvorani za sastanke:

usmjerite se na dugoročno,

kamo idem sljedećih tri do pet godina?

Pokušajte i odmaknite se od sadašnjeg
načina življenja ako možete

jer će vam to omogućiti
da učinite malo veće stvari

nego što ste mislili da možete.

Da, imamo zaista velike probleme oko nas.

Ovakvim procesom, načinom razmišljanja,

mislim da možemo napraviti razliku.

Mislim da vi možete napraviti razliku

i vjerujem u vas.

Hvala vam.

(Pljesak)