Aron Hjui: Domorodački ratni zarobljenici Amerike

Arona Hjuia je, u nastojanju da fotografskim aparatom zabilježi siromaštvo u Americi, put naveo do Pajn Ridž rezervata za Indijance. Tu ga je strašna, a neprimjećena borba Lakota plemena za preživljanje, primorala da promijeni fokus. Pet godina poslije, njegove potresne fotografije se isprepliću s lekcijom iz istorije u ovom hrabrom, smionom govoru sa TEDxDU.

Ovdje sam da bih Vam pokazao fotografije plemena Lakota.

Mnogi od Vas su možda čuli za ovo pleme,

ili barem za jednu veću grupu plemena

zvanih Sijuksi.

Lakota je jedno od mnogih plemena koji su bili prisilno naseljeni

u logore za ratne zarobljenike,

koji se danas nazivaju rezervatima.

Na rezervatu Pajn Ridž ,

snimio sam fotografije koje ćete danas vidjeti.

Ovaj rezervat se nalazi oko 120 km jugoistočno od

planine Blek Hils u Južnoj Dakoti.

Ponekad ga nazivaju

Logorom za ratne zarobljenike broj 334,

i to je mjesto gdje pleme Lakota danas živi.

Ako je iko od Vas ikada čuo za AIM,

Američki Indijanski Pokret,

ili za Rasela Minsa,

ili za Leonarda Peltiera,

ili za oružani sukob na Oglala rezervatu,

onda znate i da je rezervat Pajn Ridž epicentar

svih problema Američkih Indijanaca.

Pozvan sam danas da ispričam nešto

o svojoj vezi sa plemenom Lakota,

za koju mogu reći da je zaista teška.

Jer, ukoliko niste sami zaključili na osnovu boje moje kože,

ja sam bijelac,

a to je ogromna prepreka kad ste u indijanskom rezervatu.

Na fotografijama ćete vidjeti mnogo ljudi,

s kojima sam se ja zbližio i koji su me dočekali kao porodica.

Oslovljavali su me sa brate ili striče

i uvijek su me iznova pozivali u zadnjih pet godina.

Ali, na rezervatu Pajn Ridž,

ja ću uvijek biti wašichu,

a riječ wašichu u jeziku plemena Lakota

označava nekoga ko nije Indijanac,

ali u svom drugom značenju, ova riječ

znači "onaj koji uzima najbolje meso za sebe."

A ja upravo to značenje želim naglasiti -

onaj koji uzima najbolji dio mesa za sebe.

To znači pohlepan.

Pogledajte auditorij u kojem se nalazimo.

Na kampusu smo privatnog univerziteta na zapadu Sjedinjenih Država,

sjedimo u crvenim somotnim stolicama

s novcem u džepu.

I ako pogledamo kako živimo,

zaista smo uzeli

najbolji dio mesa.

Dakle, pogledajmo sada zbirku fotografija

ljudi koji su izgubili

da bismo mi mogli imati,

i znajte kad vidite ova lica

da to nisu samo slike Lakota indijanaca,

već da su te slike simbol za sve domorodačke narode.

Na ovom listu papira,

je zapisana istorija koju sam naučio

od mojih prijatelja i familije iz plemena.

Ovo što slijedi je hronologija

skopljenih sporazuma, prekršenih sporazuma

i masakra predstavljenih kao bitke.

Počeću s godinom 1824.

Ured za indijanske poslove

je osnovan unutar Ministarstva za rat,

iz čega se dala naslutiti agresija

u našim odnosima prema Američkim starosjediocima.

1851.:

Sklopljen je prvi Sporazum u Fort Laramiju,

čime su jasno označene granice Lakota nacije.

Prema sporazumu,

to je zemlja suverenog naroda.

Da su granice po ovom sporazumu bile poštivane -

što su i trebale biti po zakonskoj osnovi -

karta S.A.D. bi danas ovako izgledala.

10 godina poslije,

Homsted zakon, kojeg je potpisao predsjednik Linkoln,

izazvao je buijicu doseljenika bijelaca na indijansku zemlju.

1863.:

Ustanak Santi Sijuksa u Minesoti

se završava vješanjem 38 Sijuksa muškaraca,

što je najveće masovno smaknuće u američkoj istoriji.

Pogubljenje je naredio Predsjednik Linkoln

samo dva dana nakon

što je potpisao Proglas o oslobođenju robova.

1866, začeci transkontinentalne željeznice -

jedno novo doba.

Prisvojili smo zemlju da bi putevi i vozovi

presjekli zemlju Lakota tačno kroz njeno srce .

Sporazuma kao da nije ni bilo.

Zauzvrat, tri plemena pod vođstvom Lakota poglavice Crvenog Oblaka

višestruko su napadali i poražavali američku vojsku.

Želim da ponovim taj dio.

Lakote su porazili američku vojsku.

1868.: Drugi sporazum u Fort Laramiju

jasno jamči suverenitet Velike Sijuks nacije

i Lakotino vlasništvo svete Blek Hils planine.

Vlada takođe obećava pravo na zemlju i lov

u susjednim državama.

"Obećajemo da okrugu Pauder River

od sada pa nadalje bijelci neće imati pristup."

Sporazum se činio kao potpuna pobjeda

Crnog Oblaka i Sijuksa.

Zapravo je ovo jedini rat u američkoj istoriji,

u kojem je vlada potpisala mirovni sporazum

pristajući na sve zahtjeve neprijatelja.

1869.:

Završena je transkontinentalna željeznica.

Počela je prevoziti, između ostalog, mnoštva lovaca

koji su otpočeli masovno ubijanje bizona,

eliminarajući tako izvor hrane, odjeće i skrovišta za Sijukse.

1871.:

Zakonom o prisvajanju Indijanaca

svi Indijanci postaju štićenici federalne vlade.

Pored toga, vojska je izdala naredbe

braneći Indijancima na zapadu da napuste rezervate.

Svi Indijanci na zapadu su u tom momentu

postali ratni zarobljenici.

Takođe 1871.,

okončali smo period sklapanja sporazuma.

Problem sa sporazumima je taj što dozvoljavaju plemenima da budu suverene nacije,

ali mi se s tim nismo mogli složiti;

mi smo imali planove.

1874.:

General Džordž Kaster je proglasio pronalazak zlata na Lakota teritoriji,

naročito u planini Blek Hils.

Vijest o zlatu privukla je velike mase doseljenika bijelaca

na zemlje Lakota nacije.

Kaster predlaže da Kongres pronađe način

kako da ospori sporazume sa Lakotama

što je prije moguće.

1875: Počeo je rat s Lakotama zbog

kršenja Sporazuma iz Fort Laramija.

1876.:

26-og jula,

u pokušaju napada na Lakota selo,

Kasterova Sedma konjanica je pobijeđena

u bici kod Litl Big Horna.

1877.:

Veliki Lakota ratnik i poglavica, Ludi Konj

predao se u utvrđenju Fort Robinson.

Poslije je ubijen za vrijeme boravka u pritvoru.

1877. godine smo još i uspjeli pronaći način

kako zaobići sporazume iz Fort Laramija.

Novi sporazum je predstavljen poglavicama i vođama Sijuksa

pod parolom koja glasi "prodaj ili gladuj".

Potpiši papir, inače nema hrane za tvoje pleme.

Samo 10 posto odraslih muškaraca su potpisali.

No sporazum iz Fort Laramija

je zahtijevao da najmanje tročetvrtinski dio plemena

potpiše prodaju zemlje.

No, ova stavka se očigledno ignorisala.

1887.: Zakon Doz.

Okončano je zajedničko vlasništvo nad zemljom u rezervatima.

Rezervati su isparčani u parcele od 0,65 km²

i podijeljeni pojedincima,

dok je višak prodan.

Plemena su izgubila hiljade kvadratnih kilometara zemlje.

Američki san o vlasništvu zemlje

se ispostavio kao mudar način

kako izdijeliti rezervat dok on jednostavno ne nestane.

Ovaj potez je uništio rezervate,

olakšavajući daljnju podjelu i prodaju

sa svakom dolazećom generacijom.

Veći dio suvišnog zemljišta,

kao i znatan broj parcela unutar rezervata,

su sad u vlasništvu zemljoradnika bijelaca.

I opet, masni dio zemlje dobiva wašichu.

1890, datum za koji smatram da je

najvažniji u ovom nizu.

Ovo je godina masakra kod Ranjenog Koljena.

29-og decembra,

američke trupe su opkolile logor Sijuksa kod potoka Ranjeno Koljeno

i pobili poglavicu Veliko Stopalo

i tri stotine ratnih zarobljenika,

koristeći novo rafalno oružje

koje je ispaljivalo eksplodirajuće čahure.

To se oružje zove top Hočkis.

Za ovu takozvanu bitku,

Kongres je sa 20 Medalja časti odlikovao

Sedmu konjanicu za njihovu hrabrost.

Do današnjeg dana,

ovo je najveći broj Medalja časti

ikad dodijeljenih za jednu jedinu bitku.

Vojnici su sa više Medalja časti odlikovani

za jedan krvavi pokolj nad ženama i djecom

nego za bilo koju bitku u Prvom svjetskom ratu,

Drugom svjetskom ratu,

Koreji, Vijetnamu,

Iraku ili Avganistanu.

Masakr kod Ranjenog Koljena

se smatra krajem Indijanskih ratova.

Kad god posjetim mjesto

masovne grobnice kod Ranjenog Koljena,

ne vidim ga samo kao grob

Lakota ili Sijuksa,

nego kao grob svih domorodačkih naroda.

Sveti čovjek, Hehaka Sapa, Crni los, je rekao,

"Tada nisam znao

čemu je sve došao kraj.

Kada sad pogledam unazad

s ovog visokog brda svoje starosti,

još uvijek vidim iskasapljene žene i djecu,

i njihova tijela na gomili, ili pak razbacana

duž zavojitog korita.

Vidim ih jasno kao onomad

kad mi oči bijahu mlade.

I vidim da je još nešto umrlo u tom zakrvavljenom blatu

i bilo sahranjeno pod sniježnom olujom.

Umro je san jednog naroda,

a bio je to lijep san."

S ovim događajem,

nova era u istoriji Američkih starosjedilaca je započela.

Sve se dijeli na period

prije Ranjenog Koljena i poslije.

Jer, tog je trenutka,

s prstom na okidaču Hočkins topova,

Američka vlada otvoreno iznijela svoj stav o pravima starosjedilaca.

Bilo im je dosta sporazuma.

Bilo im je dosta svetih planina.

Bilo im je dosta plesa duhova.

I bilo im je dosta svih nevolja sa Sijuksima.

Tako da su iznijeli topove.

"Hoćeš li sad da budeš Indijanac?", pitali su

držeći prst na okidaču.

1900.:

Broj američkih Indijanaca je najniži u istoriji -

ima ih manje od 250.000.

A smatra se, da je taj broj iznosio osam miliona

1492. godine.

Prelazim na godinu

1980.:

Najduži sudski proces u američkoj istoriji,

Sijuks Nacija protiv Sjedinjenih Američkih Država,

se vodi na Ustavnom Sudu Sjedinjenih Američkih Država.

Sud je zaključio da je prisilno naseljavanje Sijuksa u rezervate,

i tim naseljavanjem bijelcima doseljenicima

i tragačima za zlatom omogućeni pristup

indijanskoj zemlji s površinom od 28 328 km²,

kršenje odredaba Drugog sporazuma iz Fort Laramija.

Sud je odlučio

da je planina Blek Hils protuzakonito oduzeta

i da prva ponuđena cijena sa kamatom

mora biti plaćena Sijuks Naciji.

Kao naknadu za Blek Hils,

sud je odredio samo 106 miliona dolara

za Sijuks Naciju.

Sijuksi su odbili novac uz ujedinjeni poklič:

"Blek Hils nije na prodaju."

2010.:

Statistike o domorodačkoj populaciji

danas, više od jednog vijeka nakon masakra kod Ranjenog Koljena,

otkrivaju posljedice kolonizacije,

prinuđene migracije

i kršenja sporazuma.

Nezaposlenost na Pajn Ridž rezervatu

oscilira između 85 i 90 posto.

Služba za stanovanje nije u mogućnosti da izgradi nove stambene objekte,

a postojeći objekti su u stanju raspadanja.

Mnogi nemaju krov nad glavom, a oni

koji ga imaju, dijele već istrule kuće s gomilom ljudi,

ponekad čak i sa pet drugih porodica.

39 posto kuća u Pajn Ridžu

nema struju.

U najmanje 60 posto kuća

proširila se crna plijesan.

Više od 90 posto stanovnika

živi ispod državne granice siromaštva.

Stopa oboljelih od tuberkuloze je na Pajn Ridžu

otprilike osam puta viša od državnog prosjeka u S.A.D.-u.

Smrtnost djece

je najviša na ovom kontinetu

i otprilike tri puta viša od državnog prosjeka.

Rak maternice je pet puta češći

od državnog prosjeka.

70 posto mladih napuste školu bez ikakve diplome.

Učitelji i nastavnici se mijenjaju

čak osam puta češće nego u ostatku zemlje.

Bake i djedovi često odgajaju svoju unučad,

jer roditelji, zbog ovisnosti o alkoholizmu,

obiteljskog nasilja i opšte apatije,

sami nisu u stanju voditi brigu o njima.

50 posto stanovnika starijih od 40 godina

boluje od dijabetesa.

Prosječna životna dob za muškarce

iznosi između 46

i 48 godina -

što je otprilike ista brojka kao

u Avganistanu i Somaliji.

Posljednje poglavlje svakog uspjelog genocida

je ono u kojem se ugnjetač,

može udaljiti i reći:

"Gospode, šta čine ovi ljudi jedni drugima?

Ubijaju jedni druge.

Ubijaju sami sebe,

dok mi posmatramo kako umiru."

Na taj način smo postali gospodari Sjedinjenih Država.

Ovo je naslijeđe

američke doktrine osvajanja kontinenta.

Zatvorenici se i danas rađaju

u logorima za ratne zarobljenike

godinama nakon što su čuvari otišli.

Ovo su kosti koje ostanu

nakon što se uzme najbolje meso.

Nekad davno

desile su se stvari, koje su pokrenuli

ljudi koji izgledaju kao ja, wašichu

željni da otmu zemlju i vodu

i zlato u brdima.

Takva djela imaju posljedice

koje se još uvijek osjete.

Ma koliko se udaljeno od dominirajućeg društva

činio masakr iz 1890,

ili niz sporazuma prekršenih prije 150 godina,

moram Vam postaviti pitanje,

kako se osjećate nakon što znate današnju statistiku?

Koja veza postoji između

ovih slika patnje

i podataka iz istorije koje sam pročitao?

I koji dio ove istorije

je Vaša istorija?

Da li je nešto od ovoga i Vaša odgovornost?

Rečeno mi je da i mi na neki način možemo pomoći.

Mi moramo djelovati.

Jer ja sam dovoljno dugo stajao sa strane

zadovoljan tek time što sam svjedok,

koji samo fotografiše.

Zato što se čini da se rješenje nalazi u prošlosti,

trebao mi je ništa manje nego vremeplov

da bih mogao doći do tih rješenja.

Patnja indigenih naroda

nije lako rješiv problem.

To nije nešto u čemu svi mogu učestvovati

kao što su učestvovali u pomoći Haitiju,

ili borbi protiv SIDE, ili borbi protiv gladi.

Popravka situacije, kako se naziva,

je mnogo komplikovanija za dominantno društvo

od, recimo, uplaćivanja čeka na iznos od 50 dolara

ili izleta organizovanog od strane crkve

s ciljem krečenja kuća ispisanih grafitima,

ili poklanjanja odjeće koju obitelj

iz predgrađa više ne nosi.

Šta je dakle preostalo?

Slegnuti ramenima?

Sjedinjene Države

nastavljaju da dnevno

krše uslove sporazuma

koje su 1851. i 1868. godine

potpisali sa Lakotama u Fort Laramiju.

Poziv na akciju, koji ja danas predlažem -

moja TED želja - je slijedeće:

Poštujte sporazume.

Vratite Blek Hils.

Ne tiče Vas se šta Indijanci tamo rade.

(Aplauz)