Sebastian Deterding: Što vaš dizajn govori o vama

Što vaša stolica govori o tom što vrednujete? Dizajner Sebastian Deterding pokazuje kako se naše vizije moralnosti i toga što je dobar život odražavaju u dizajnu predmeta oko nas.

Danas govorimo o moralnom uvjeravanju.

Što je moralno i nemoralno

u pokušaju da se promijeni ljudsko ponašanje

korištenjem tehnologije i dizajna?

Ne znam što očekujete,

ali kad sam razmišljao o tom problemu,

rano sam shvatio

da su ono što vam ne mogu dati odgovori.

Nisam u mogućnosti reći vam što je moralno, a što nemoralno

jer živimo u pluralističkom društvu.

Moje vrijednosti mogu biti radikalno drugačije

od vaših vrijednosti.

Što znači da ono što ja smatram moralnim ili nemoralnim prema tome

ne mora nužno biti ono što vi smatrate moralnim ili nemoralnim.

Također, shvatio sam da postoji jedna stvar koju vam mogu dati.

A to je što je ovaj tip iza mene dao svijetu –

Sokrat.

To su pitanja.

Što mogu i što bih htio napraviti s vama jest dati vam,

kao to početno pitanje,

skupinu pitanja

kako biste sami shvatili,

sloj po sloj,

poput guljenja luka,

da dođete do srži onoga u što vjerujete

da je moralno ili nemoralno uvjeravanje.

To bih volio napraviti s nekoliko primjera

tehnologije u kojoj su ljudi koristili elemente igre

kako bi natjerali ljude da nešto učine.

Tako je ovo prvo, vrlo jednostavno, vrlo jasno pitanje

koje vam želim dati:

Koje su vaše namjere ako dizajnirate nešto?

I naravno da namjere nisu jedina stvar

pa evo još jedan primjer jedne od ovih aplikacija.

Postoji par tih vrsta eko-kontrolnih ploča u ovom trenu –

kontrolne ploče ugrađene su u aute

i pokušavaju vas motivirati da vozite sa što manjom potrošnjom goriva.

Ovo ovdje je Nissanov MyLeaf,

koji uspoređuje vaše ponašanje u vožnji

s ponašanjem drugih ljudi

kako biste se mogli natjecati tko vozi

s najmanjom potrošnjom.

Ove stvari su jako učinkovite, ispada

da su toliko učinkovite da motiviraju ljude

da se upuste u nesigurno ponašanje tijekom vožnje –

poput nezaustavljanja na crvenom semaforskom svjetlu.

Jer na taj način moraju stati i ponovno pokrenuti motor,

a to bi potrošilo dosta goriva, zar ne?

Tako da, iako je ovo vrlo dobronamjerna aplikacija,

naravno da je bilo nuspojava.

Evo još jednog primjera tih nuspojava.

Pohvalno:

stranica koja dopušta roditeljima da daju svojoj djeci male značke

za stvari koje roditelji žele da njihova djeca rade –

poput vezanja cipela.

Isprva to zvuči jako zgodno,

vrlo benigno, dobronamjerno.

Ali ispada da ako ispitate istraživanja ljudskog stanja uma,

brigu o ishodima,

brigu o javnom priznanju,

brigu o ovakvom obliku javnih znakova priznanja,

nije nužno jako korisno

za vaše dugoročno psihološko blagostanje.

Bolje je ako vam je stalo do toga da naučite nešto.

Bolje je kada se brinete za sebe,

umjesto kako izgledate drugim ljudima.

Tako da ta vrsta motivacijskog oruđa koje se koristi

sama po sebi

ima dugotrajne nuspojave

u tome što svaki put kad koristimo tehnologiju

koja koristi neku vrstu javnog priznanja ili statusa,

zapravo pozitivno potičemo to

kao dobru i normalnu stvar o kojoj treba voditi brigu –

i na taj način postoji mogućnost štetnog učinka

na dugotrajno psihološko blagostanje nas samih kao kulture.

To je drugo, vrlo očito pitanje:

Koji su učinci onog što radimo?

Učinci koje imate s uređajem,

kao što je manja potrošnja goriva

te učinci stvarnih oruđa koja koristite

kako biste natjerali ljude da učine nešto –

javno priznanje.

Je li to sve – namjera, učinak?

Postoje neke tehnologije

koje očito spajaju oboje.

I dobre dugotrajne i kratkotrajne učinke

i pozitivnu namjeru poput Slobode Freda Stutzmana,

gdje je cijela bit aplikacije,

pa, obično smo bombardirani

pozivima i zahtjevima drugih ljudi,

a s ovim uređajem možete ugasiti povezivost računala s internetom

na predodređeno vrijeme

kako biste stigli čak napraviti i nešto posla.

Mislim da će se većina nas složiti

da je to nešto dobronamjerno

i ima pozitivne posljedice.

Riječima Michela Foucaulta,

"To je tehnologija samog sebe."

To je tehnologija koja pojedincu daje moć

odrediti svoj životni smjer,

oblikovati sam sebe.

Ali problem je,

kao što Foucault ističe,

što svaka tehnologija sebe

ima tehnologiju dominacije kao svoju drugu stranu.

Kao što vidite u današnjim modernim liberalnim demokracijama,

društvo, država,

dopušta nam ne samo da se sami odredimo,

da se oblikujemo, već to od nas i zahtijeva.

Zahtijeva da se usavršimo,

da se kontroliramo,

da kontinuirano upravljamo nama samima

jer je to jedini način

na koji takvo liberalno društvo funkcionira.

Ove tehnologije žele da ostanemo u igri

koju je društvo smislilo za nas.

Žele da se još bolje uklopimo.

Žele da se usavršimo kako bismo se uklopili.

Ne želim reći da je to nužno loša stvar.

Samo mislim da nas ovaj primjer

upućuje na opću spoznaju

da bez obzira koju tehnologiju ili dizajn pogledate,

čak i nešto što smatramo i dobronamjernim i da ima dobre učinke –

poput Stutzmanove Slobode –

dolazi s određenim vrijednostima usađenima u sebi.

Možemo ispitati te vrijednosti.

Možemo pitati: Je li dobro

što svi mi kontinuirano usavršavamo sami sebe

kako bismo se bolje uklopili u to društvo?

Ili da vam dam drugi primjer,

što je s dijelom uvjeravajuće tehnologije

koja uvjerava muslimanke da nose svoje marame?

Je li to dobra ili loša tehnologija

u svojim namjerama ili učincima?

To ovisi

o vrsti vrijednosti koju možete primijeniti

kako biste donijeli ovakve procjene.

To je treće pitanje:

Koje vrijednosti koristite pri procjeni?

I govoreći o vrijednostima,

primijetio sam da u raspravi o moralnoj uvjerljivosti online

i kad pričam s ljudima,

često postoji čudna subjektivnost.

I ta subjektivnost je da pitamo,

je li ovo ili ono "još uvijek" etično?

Je li "još uvijek" dopušteno?

Pitamo stvari poput:

Je li ovaj obrazac za Oxfam donaciju –

gdje je redovna mjesečna donacija unaprijed zadana

i ljudi su, možda bez namjere,

na taj način ohrabreni ili potaknuti

dati redovnu donaciju umjesto jednokratne –

je li to dopušteno?

Je li još uvijek etično?

Na samom smo dnu.

Ali, pitanje

"Je li to još etično?"

je samo jedan način gledanja na etiku.

Ako pogledate na početak etike

u zapadnoj kulturi,

vidite ideju vrlo drugačiju

od onoga što bi etika još mogla biti.

Za Aristotela etika nije bila o pitanju

"Je li to još uvijek dobro ili je loše?"

Etika je bila o pitanju kako dobro živjeti život.

On je to stavio u riječ "arete"

koju sa starogrčkog prevodimo kao "vrlina".

Ali zapravo znači izvrsnost.

Znači živjeti ispunjavajući vlastiti potencijal

ljudskog bića.

To je ideja koju je,

mislim, Paul Richard Buchanan odlično oblikovao u nedavnom eseju

u kojem kaže: "Proizvodi su živahni argumenti

o tome kako bismo trebali živjeti svoje živote."

Naši dizajni nisu etički ili neetički

u tome što koriste etičke ili neetičke mjere kako bi nas uvjerili.

Imaju moralni sastojak

u obliku vizije i težnje dobrom životu

kojeg nam predstavljaju.

Ako pogledate u oblikovan okoliš oko nas

s takvom lećom,

pitajući: "Što je vizija dobrog života

koju naši proizvodi, naš dizajn, nama predstavljaju?",

onda vas često prođu trnci

zbog toga kako malo očekujemo jedni od drugih,

kako malo očekujemo

od našeg života i toga kako dobar život izgleda.

To je četvrto pitanje s kojim bih vas ostavio:

Koju viziju dobrog života

naši dizajni prenose?

I govoreći o dizajnu,

možete primjetiti da sam već proširio raspravu

jer to nije samo uvjeravajuća tehnologija o kojoj pričamo ovdje,

to je svaki dio dizajna koji pustimo u svijet.

Ne znam znate li

velikog istraživača komunikacije Paula Watzlawicka

koji je u 60-ima ustvrdio

da ne možemo nekomunicirati.

Čak i ako odlučimo biti tihi,

odlučili smo biti tihi. Komuniciramo nešto svojom odlukom da budemo tihi.

Isto kao što ne možemo nekomunicirati,

ne možemo ne uvjeravati.

Što god da učinimo ili se suzdržavamo učiniti,

što god donesemo kao dio dizajna

u svijet

ima uvjeravajući element.

Pokušava utjecati na ljude.

Stavlja određenu viziju dobrog života

ispred nas.

To je ono što Peter-Paul Verbeek,

nizozemski filozof tehnologije, kaže.

Bez obzira na to namjeravamo li mi to ili ne,

kao dizajneri mi matezijaliziramo moral.

Određene stvari činimo težima ili lakšima za napraviti.

Organiziramo postojanje ljudi.

Stavljamo određenu viziju toga što je dobro ili loše

ili normalno ili uobičajeno pred ljude

svime što donesemo u svijet.

Čak i nešto bezopasno poput kompleta školskih stolica

je uvjeravajuća tehnologija.

Zato što predstavlja i materijalizira

određenu viziju dobrog života –

dobrog života u kojem poučavanje i učenje i slušanje ovisi

o jednoj osobi koja poučava, drugi je slušaju,

u kojem se sjedi kad se uči,

u kojem učite za sebe,

u kojem ne biste trebali mijenjati ova pravila

jer su stolice prikovane za tlo.

Čak i nešto bezopasno poput jednog dizajna stolice –

poput ove Arne Jacobsen –

je uvjeravajuća tehnologija.

Zato što komunicira ideju dobrog života.

Dobar život –

život na koji kažete da pristajete kao dizajner

govoreći: "U dobrom životu,

roba proizvodi održivo ili neodrživo kao ova stolica.

Prema radnicima se postupa jednako dobro ili loše

kao s radnicima koji su stvorili tu stolicu.".

Dobar život je život gdje je dizajn važan

jer je netko očito odvojio vrijeme i potrošio novac

na taj oblik dobrodizajnirane stolice,

gdje je tradicija važna

jer je to tradicionalni klasik

i netko je vodio brigu o tome,

i gdje je nešto poput izražene potrošnje,

gdje je u redu i normalno

potrošiti ogromne količine novca na takvu stolicu

da biste pokazali drugim ljudima koji je vaš socijalni status.

Ovo su vrste slojeva, vrste pitanja

koja sam htio da vas vode danas –

pitanje: Koje su namjere

koje primjenjujete kad dizajnirate nešto?

Koji su učinci, namjerni ili nenamjerni, koje imate?

Koje su vrijednosti koje koristite

pri procjeni?

Koje su vrline, težnje

koje zapravo izražavate time?

I kako se to primjenjuje,

ne samo kod uvjeravajuće tehnologije,

već kod svega što dizajnirate?

Stajemo li ovdje?

Ne bih rekao.

Mislim da su sve ove stvari konačno informirane

biti svega ovog –

i ovo nije ništa nego sam život.

Zašto, kad pitanje što je dobar život

informira sve što dizajniramo,

trebamo li stati na dizajnu i ne pitati se

kako to primjeniti u vlastitom životu?

"Zašto bi svjetiljka ili kuća trebale biti umjetnički predmet,

ali ne i naš život?",

kako to kaže Michel Foucault.

Samo da vam dam praktični primjer Bustera Bensona.

Ovdje Buster postavlja prečku za zgibove

u uredu svog novog Habit Labsa

gdje pokušavaju stvoriti druge aplikacije

poput Mjeseca zdravlja za ljude.

I zašto gradi nešto ovakvo?

Postoji sklop aksioma

koje je Habit Labs, Busterova nova tvrtka, postavila za sebe

kako bi radili zajedno kao tim

pri smišljanju ovih aplikacija –

sklop moralnih principa koje sami postavljaju

za zajednički rad –

i jedan od njih je:

"Vodimo brigu o našem zdravlju i upravljamo vlastitim izgaranjem."

Jer na kraju, kako možemo pitati sebe

i kako možemo naći odgovor

na to što je vizija dobrog života

koju želimo prenijeti i stvoriti svojim dizajnima

bez da se pitamo

koja je vizija dobrog života

koji sami želimo živjeti?

I s tim završavam, hvala vam.

(Pljesak)