Thomas Insel: K novom razumijevanju mentalnih bolesti

Zahvaljujući boljoj ranoj dijagnostici, danas su srčane bolesti uzrok 63% manje smrtnih slučajeva, no što je to bilo prije samo nekoliko desetljeća. Thomas Insel, direktor Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, pita se: Možemo li isto učiniti i u slučaju depresije i shizofrenije? Prvi korak u ovom novom polju istraživanja, misaoni je zaokret: prestanimo misliti o njima kao o "mentalnim poremećajima" i počnimo ih doživljavati kao "moždane poremećaje" (Snimljeno na TEDxCaltech.)

Počnimo s dobrim vijestima...

Dobra vijest ima veze s time što,

na temelju biomedicinskih istraživanja,

znamo o onome što je promijenilo ishode

mnogih ozbiljnih bolesti?

Počnimo s leukemijom...

Akutna limfoblastična leukemija, ALL,

najčešći je rak u djece.

Kada sam bio student,

stupanj smrtnosti bio je oko 95%.

Danas, nekih 25-30 godina kasnije, govorimo o

stupnju smrtnosti koji je smanjen za 85%.

Svake se godine šest tisuća djece

koja bi prije umrla od ove bolesti - izliječi.

Ako želite stvarno velike brojeve,

pogledajte brojeve u vezi s bolestima srca.

Srčane bolesti bile su najveći ubojica,

posebno muškaraca u njihovim 40-ima.

Danas vidimo 63%-tno smanjenje smrtnosti

uslijed srčanih bolesti.

Izvanredno! 1,1 milijun smrtnih slučajeva
izbjegnutih svake godine.

AIDS je, nevjerojatno, tek prošlog mjeseca

nazvan kroničnom bolesti,

što znači da se ne očekuje da će 20-godišnjak
koji se zarazi HIV-om

živjeti tjednima, mjesecima ili par godina,

kao što smo rekli prije samo jednog desetljeća,

već se pretpostavlja da će živjeti desetljećima

te vjerojatno umrijeti u svojim 60-ima ili 70-ima
iz posve drugih razloga.

To su jednostavno izvanredne,
izvanredne promjene

u izgledima u slučaju nekih od najvećih ubojica.

A jedan poseban,

za kojeg vjerojatno ne znate - moždani udar -

koji je, zajedno sa srčanim udarom,

jedan od najvećih ubojica u ovoj zemlji,

bolest je za koju danas znamo da,

dovedete li osobu do hitne službe

unutar tri sata od početka napada,

oko 30% njih moći će napustiti bolnicu

bez ikakvih posljedica.

Izvanredne priče,

one sa sretnim završecima,

sve se svode na razumijevanje

nečega o bolestima, što nam je omogućilo

njihovo ranije otkrivanje i ranije djelovanje.

Ranije otkrivanje, ranije djelovanje -

to je bilanca ovih uspjeha.

Nažalost, vijesti nisu u potpunosti dobre.

Porazgovarajmo o jednoj drugoj priči,

onoj vezanoj uz samoubojstvo.

Ono, naravno, samo po sebi nije bolest.

To je stanje, ili situacija

koja vodi k smrti.

Ono čega možda niste svjesni jest
koliko su ona rasprostranjena.

Svake se godine u SAD-u dogodi
38.000 samoubojstava.

Znači, jedno samoubojstvo svakih 15 minuta.

Treći najčešći uzrok smrti ljudi

u dobi od 15 do 25 godina.

Nevjerojatna je to priča kad shvatite

da je to dvaput češće od ubojstva

i, zapravo, puno češći uzrok smrti

no što su to prometne nesreće u ovoj zemlji.

Kada govorimo o samoubojstvima,

njima doprinose i medicinski razlozi,

jer 90% samoubojstava

povezano je s duševnim bolestima:

depresijom, bipolarnim poremećajem,
shizofrenijom,

anoreksijom, graničnim poremećajem osobnosti.
Dug je popis

poremećaja koji doprinose,

kao što sam ranije spomenuo,
često i u mlađoj dobi.

Ali, ne radi se samo o smrtnosti
uslijed ovih poremećaja.

Radi se i o pobolijevanju.

Razmotrimo invalidnost

koju Svjetska zdravstvena organizacija mjeri

nečime što oni nazivaju
"Stopom izgubljenih godina zdravoga života".

To je vrsta mjerenja kakvog se nitko ne bi dosjetio

osim ekonomista,

samo što je ovo jedan od načina
da se otkrije što je izgubljeno

u smislu medicinski uzrokovane invalidnosti.

Kao što vidite, gotovo 30%

svih invalidnosti uzrokovanih
svim medicinskim uzrocima

može se pripisati psihičkim bolestima,

neuropsihijatrijskim sindromima.

Vjerojatno mislite kako to nema smisla.

Mislim, rak izgleda puno ozbiljnije...

Srčane bolesti čine se puno ozbiljnijima...

No, možete vidjeti da su
one niže na ovom popisu,

što je razlog tome
da ovdje govorimo o invaliditetima.

Što je uzrok invaliditeta kod bolesti

poput shizofrenije, bipolarnosti i depresije?

Zašto su one prve na ovom popisu?

Vjerojatno postoje tri razloga...

Kao prvo, vrlo su raširene.

Otprilike svaka peta osoba bolovat će
od jednog od ovih poremećaja

tijekom svog života.

Drugi je razlog, naravno, taj što neke ljude

ove bolesti istinski onesposobljuju,

i to iznosi oko 4-5%, možda 1 od 20.

Međutim, ono što uistinu potiče ovakve razmjere,
ovako visoko pobolijevanje,

a donekle i visoku smrtnost,

činjenica je da se te bolesti
očituju vrlo rano u životu.

Bolest će se u 50% slučajeva
pojaviti prije 14. godine,

u 75% slučajeva prije 24. godine...

Poprilično različito od onoga što mislimo

kada govorimo o raku ili o bolestima srca,

o dijabetesu, visokom krvnom tlaku –
o većini bolesti

koje smatramo glavnim izvorima
pobolijevanja i smrtnosti.

One su doista kronični poremećaji u mladih ljudi.

Započeo sam rekavši vam da postoje dobre vijesti.

Ovo očito nije jedna od njih.

Ovo je možda najteži dio,

i, na neki način, moje priznanje.

Moj posao je, zapravo, osigurati napredak

u vezi sa svim ovim poremećajima.

Radim za federalnu vladu.

Zapravo, radim za vas. Vi me plaćate.

Možda ćete u ovom trenutku,
kada znate što radim,

ili možda ono što nisam uspio učiniti,

pomisliti da bih vjerojatno trebao dobiti otkaz.

To svakako mogu razumjeti.

Ali, ono što želim predložiti,
i razlog zašto sam ovdje jest

reći vam da mislim da ćemo uskoro biti

u veoma drugačijem svijetu,
što se ovih bolesti tiče.

Dosad sam vam govorio o mentalnim poremećajima,

o bolestima uma.

Danas to, zapravo, postaje
prilično nepopularan izraz

i ljudi misle da je, iz kojeg god razloga,

politički korektnije koristiti izraz
"ponašajni poremećaji"

i govoriti o njima kao o poremećajima ponašanja.

Pošteno.
Oni jesu poremećaji ponašanja,

i oni jesu poremećaji uma.

Međutim, ono što vam želim predložiti je

to da oba ova izraza,

koja koristimo i dulje od stoljeća,

zapravo danas priječe napredak.

Ono što moramo pojmovno učiniti
da bismo uznapredovali jest

promisliti o ovim poremećajima
kao o poremećajima mozga.

Neki od vas će reći:

„O moj Bože, evo ga opet.

Slušat ćemo o biokemijskoj neravnoteži,

ili o lijekovima,

ili o veoma pojednostavljenom shvaćanju

koje će pretvoriti naše subjektivno iskustvo

u molekule, ili možda u neku vrstu

vrlo plošnog, jednodimenzionalnog shvaćanja

što znači imati depresiju ili shizofreniju.

Kada govorimo o mozgu, on je sve samo ne

jednodimenzionalan, pojednostavljen ili redukcionistički.

Ovisi, naravno, o tome na kojoj razini

ili u kolikom opsegu želite razmišljati...

No, mozak je organ nadrealne složenosti.

Tek počinjemo shvaćati

kako ga uopće proučavati,
bilo da mislimo o

100 milijardi neurona u kori velikog mozga,

ili o 100 bilijuna sinapsi

koje sve povezuju.

Tek smo počeli pokušavati iznaći načine

kako razumjeti taj veoma složeni stroj

koji na izvanredne načine procesira informacije,

i kako upotrijebiti naš um da bismo razumjeli

taj vrlo složeni mozak
koji podržava naše vlastite misli.

Doista je okrutan evolucijski trik

što jednostavno nemamo mozak

udešen dovoljno dobro da bi razumio samoga sebe.

Na neki način, čini se da

kada ste u sigurnoj zoni proučavanja
ponašanja ili spoznavanja,

nečega što možete promatrati,

to se na neki način čini
pojednostavljenijim i reduciranijim

od pokušaja da se pozabavimo
ovim vrlo složenim, zagonetnim organom

kojega tek započinjemo pokušavati shvaćati.

U slučaju moždanih poremećaja

o kojima sam vam govorio -

depresije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja,

posttraumatskog stresnog poremećaja -

iako ne razumijemo u potpunosti

o kakvim se abnormalnim procesima radi,

ili kako se mozak ponaša kod ovih bolesti,

uspjeli smo dosad identificirati

neke od razlika u poveznicama,
ili neke od oblika

po kojima se razlikuju "sklopovlja"

kod ljudi s takvim poremećajima.

To zovemo ljudski konektom...

Možete ga zamisliti

kao živčani dijagram mozga.

Čut ćete više o tome za nekoliko minuta...

Ovdje je važno da kada počnete promatrati

ljude s ovakvim poremećajima -
svakog petog među nama

koji na neki način pati -

otkrit ćete mnogo raznolikosti

u strukturi mozga.

No, postoje neki predvidljivi uzorci,
i ti su uzorci

rizični čimbenici u razvitku
jednog od ovih poremećaja.

Ovo se malo razlikuje od toga kako
zamišljamo moždane poremećaje

poput Huntingtonove, Parkinsonove
ili Alzheimerove bolesti,

kod kojih je uništen dio moždane kore.

Ovdje govorimo o prometnim gužvama,
ponekad i o obilaženjima,

a ponekad o problemima zbog toga
kako su neke stvari povezane,

i toga kako mozak funkcionira.

Ako želite, možete to usporediti,

s infarktom miokarda, srčanim udarom,

kod kojega je dio srčanog tkiva mrtav,

naspram aritmije, kod koje organ
jednostavno ne funkcionira

zbog komunikacijskih problema unutar njega.

I jedan i drugi će vas ubiti,
no samo u jednom

pronaći ćete veliku leziju.

Dok razmišljamo o ovome,
vjerojatno je, zapravo, bolje

zadubiti se malo u određeni poremećaj,
recimo, u shizofreniju.

Mislim da je ona dobar primjer

koji će nam pomoći razumjeti zašto je važno
smatrati je moždanim poremećajem.

Ovo su snimke Judy Rapoport i njezinih kolega

iz Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje,

na kojima su proučavali djecu s vrlo rano
manifestiranom shizofrenijom.

Na samom vrhu možete uočiti

područja koja su crvena, narančasta, žuta...

Na tim mjestima manjka sive tvari.

Pratili su ih tijekom 5 godina i

uspoređivali s kontrolnom dobnom skupinom.

Možete vidjeti, posebno u područjima poput

dorzolateralnog prefrontalnog korteksa

ili gornjeg temporalnog girusa...
Popriličan je gubitak sive tvari!

I važno je, pokušate li ovo nekako uobličiti,

zamislite normalan razvoj

kao gubitak moždane mase,
gubitak sive tvari...

Ono što se kod shizofrenije zbiva
jest prevelik gubitak.

I jednom, kad previše tvari propadne,

prijeđete granicu, a radi se o pragu

na kojemu kažemo da je osoba oboljela,

jer pokazuje ponašajne simptome

poput halucinacija i deluzija.

To možemo promatrati.

Međutim, pažljivije pogledajte i
vidjet ćete da su prešli različite pragove.

Prešli su moždani prag mnogo ranije,

ne u 22. ili 20. godini,

već i u 15. ili 16. može se zamijetiti

da je razvojni tok poprilično različit

na razini mozga, ne na razini ponašanja.

Zašto je to važno?
Pa, najprije zato što je

kod moždanih poremećaja
ponašanje zadnje koje se mijenja.

To nam je poznato kod Alzheimerove,
Parkinsonove i Huntingtonove bolesti.

U mozgu se promjene zbivaju
i više od desetljeća

prije no što zamijetite prve znakove
promjena u ponašanju.

Današnja nam tehnologija dopušta da otkrijemo

te moždane promjene puno ranije,
puno prije no što se simptomi pojave.

Ali najvažnije, vratimo se na početak.

Dobre su vijesti u medicini

rana dijagnostika, rano djelovanje.

Kad bismo čekali sve do srčanog udara,

žrtvovali bismo 1,1 milijun života

svake godine u ovoj zemlji.

Upravo to činimo danas

kad odlučimo da svatko s jednim
od ovih moždanih poremećaja,

poremećaja moždanih sklopova,
ima poremećaj ponašanja.

Čekamo da se ponašanje manifestira.

To nije rana dijagnostika. To nije rano djelovanje.

Da raščistimo - nismo još uvijek
posve spremni za ovo.

Ne raspolažemo svim činjenicama.
Ne znamo čak ni

kakve ćemo alate koristiti,

niti što ćemo točno svaki put tražiti

kako bismo djelovali prije no što se
ponašanje promijeni.

Ali, ovo nam govori kako trebamo razmišljati,

i kamo bismo trebali krenuti.

Hoćemo li uskoro stići onamo?

Mislim da će se to dogoditi

tijekom sljedećih nekoliko godina...
Ali, želio bih završiti

s citatom o nastojanju da se predvidi
kako će se to dogoditi,

mišlju nekoga tko je puno razmišljao o promjenama

u pojmovima i u promjenama u tehnologijama.

„Uvijek precjenjujemo promjenu koja će se dogoditi

u sljedeće dvije godine, a podcjenjujemo

promjenu koja će se dogoditi u sljedećih deset.“
(Bill Gates)

Puno hvala.

(Pljesak)