Kako klimatske promjene utječu na vaše mentalno zdravlje

"Pored svega što je dosad izrečeno o klimatskim promjenama, nismo čuli ni približno dovoljno o psihološkim učincima života u svijetu koji se zagrijava", kaže znanstvena spisateljica Britt Wray. U ovom brzom govoru, ona istražuje kako klimatske promjene utječu na naše blagostanje -- mentalno, društveno i duhovno -- i nudi polazišnu ideju što možemo učiniti oko toga.

Pored svega što je izrečeno
o klimatskim promjenama,

nismo čuli ni približno dovoljno
o psihološkim učincima

života u svijetu koji se zagrijava.

Ako ste čuli za suhoparna
klimatska istraživanja

koja publicisti znanosti poput mene upliću
u naše knjige i dokumentarce,

vjerojatno ste osjetili nalete straha,
fatalnosti i beznađa.

Ako ste bili zahvaćeni
klimatskom katastrofom,

ovi osjećaji mogu se uvući mnogo dublje,

što može dovesti do šoka, traume,

ugroženih odnosa,
zloupotrebe opojnih tvari

i gubitka osobnog identiteta i kontrole.

Odvija se važan politički i tehnološki
posao ublažavanja našeg klimatskog kaosa,

ali danas sam ovdje kako bih u vama
izazvala osjećaj

zašto je potrebno
da naše akcije i politike

odražavaju razumijevanje kako naš
okoliš koji prolazi promjenu

prijeti našem mentalnom,
društvenom i duhovnom blagostanju.

Tjeskoba, tuga i depresija
klimatskih znanstvenika i aktivista

prepoznata je već godinama.

Nakon ekstremnih vremenskih događaja,

poput uragana Sandy ili Katrine,

dolazi do većeg broja PTSP-a i
nagona za samoubojstvom.

Postoje brojni podaci o mentalnom zdravlju
iz zajednica sjevernog podneblja

gdje je zagrijavanje najbrže,

naprimjer Inuiti u Labradoru,

koji su suočeni s egzistencijalnim
užasom dok gledaju kako led,

velik dio njihovog identiteta,

nestaje pred njihovim očima.

Kao da to nije dovoljno,

Američko udruženje psihologa

kaže kako su u porastu psihološke
reakcije na klimatske promjene,

poput izbjegavanje sukoba, bespomoćnost
i pomirenost sa sudbinom.

To znači da nas naši svjesni i
nesvjesni mentalni procesi

sprječavaju

u identificiranju uzroka problema
samih po sebi,

radu na rješenjima i njegovanju naše
vlastite psihološke otpornosti,

ali sve te stvari su nam potrebne za
suočavanje s onim što smo stvorili.

U zadnje vrijeme proučavam fenomen

koji je tek jedan primjer
emocionalnih poteškoća

kojima svjedočimo.

On dolazi u obliku pitanja

za koje se mnogi ljudi moga naraštaja
pate pronaći odgovor.

A to je:

trebam li imati dijete
u dobu klimatskih promjena?

Naposljetku, svako dijete rođeno danas

morat će živjeti u svijetu u kojem će
uragani, poplave, šumski požari --

sve što smo nekada nazivali
prirodnim katastrofama --

postati uobičajeni.

Najtoplijih 20 godina ikada zabilježenih
dogodile su se u posljednje 22 godine.

Ujedinjeni narodi očekuju da će se
dvije trećine svjetske populacije

susresti s nedostatkom vode
za samo šest godina.

Svjetska banka predviđa da će
do 2050. godine

biti 140 milijuna klimatskih izbjeglica

u supsaharskoj Africi, Latinskoj
Americi i južnoj Aziji.

Druge procjene povećavaju tu
brojku na milijardu.

Masovne seobe i manjak resursa

povećavaju rizik od nasilja,
rata i političke nestabilnosti.

UN je upravo izvijestio da guramo
oko milijun vrsta u izumiranje,

mnoge u roku nekoliko desetljeća,

a štetne emisije se i dalje povećavaju,
čak i nakon Pariškog dogovora o klimi.

U zadnjih godinu i pol

provodila sam radionice i razgovore

sa stotinama ljudi

o roditeljstvu u doba klimatske krize.

I mogu vam reći

da ljudi zabrinuti oko imanja djece
zbog klimatskih promjena,

nisu motivirani
nekakvim samotnjačkim ponosom.

Oni su izbezumljeni.

Postoji čak i pokret
imena BirthStrike (Porodni štrajk),

čiji članovi su se obavezali da
neće imati djecu

zbog trenutnog stanja ekološke krize

te inertnosti vlada da se pozabave
ovom egzistencijalnom prijetnjom.

Drugi naraštaji su se također susreli
s vlastitim apokaliptičnim opasnostima,

ali to nije razlog da odbacimo ovu vrlo
stvarnu prijetnju našem opstanku sada.

Neki osjećaju da je bolje posvojiti djecu.

Ili da je neetično imati
više od jednog djeteta,

posebno tri, četiri ili više,

jer djeca povećavaju emisije
stakleničkih plinova.

To je zaista nesretno stanje stvari

ako ljudi koji žele djecu
žrtvuju svoje pravo na to

jer im je nekako dano do znanja da su
njihovi životni izbori krivci,

dok je krivnja zapravo sustavna,

ali razložimo logiku iza toga.

Jedna vrlo citirana studija
pokazuje da u prosjeku

imati jedno dijete manje
u industrijskoj zemlji

može uštedjeti oko 59 tona
ugljičnog dioksida godišnje.

Za usporedbu,

život bez automobila uštedi oko 2,5 tone,

izbjegavanje prekooceanskog leta --
samo jednog --

štedi oko 1,5 tonu,

a biljna prehrana može uštedjeti
gotovo 1 tonu godišnje.

Uzmite u obzir da dijete u Bangladešu

dodaje tek 56 tona ugljičnog dioksida
na ugljičnu ostavštinu svojih roditelja

tijekom cijelog svog života,

dok dijete u Americi dodaje 9,441 tona.

Zato mnogi ljudi zastupaju tvrdnju

da bi roditelji iz zemalja
s velikim ugljičnim otiskom

morali najozbiljnije razmišljati
o tome koliko djece imati.

Ali odluka o imanju djeteta
i osjećaji pojedinca o budućnosti

su duboko osobne stvari,

i upletene su u različite kulturne norme,

religijska vjerovanja, socioekonomski
status, razinu obrazovanja i tako dalje.

A nekima se ova rasprava o imanju
djece u klimatskoj krizi

čini kao da dolazi s drugog planeta.

Mnogi imaju mnogo neposrednije prijetnje
opstanku na koje moraju misliti,

kako se prehraniti

ako su samohrane majke
koje rade tri posla,

ili ako su HIV pozitivni, ili ako su
u kamionu punom migranata.

Tragično je što su klimatske promjene
jako uspješne u miješanju uzroka.

One umnožavaju stres s kojim se
rubne skupine već suočavaju.

Politički znanstvenik mi je jednom rekao
kako bi vodeći pokazatelj

da su klimatske promjene
zaživjele, psihološki,

mogao biti povećani udio informiranih žena

koje odlučuju ne imati djecu.

Zanimljivo.

Je li to i kod vas zaživjelo, psihološki?

Imate li vi možda predtraumatski stres
povezan s klimom?

Taj pojam izumio je klimatski psihijatar,

a to je zanimanje koje je sada, usput,
u padu zbog klimatskih boljki.

Rade u doba kada neki srednjoškolci

ne žele više ići na fakultete,

zato što ne mogu
vidjeti budućnost za sebe.

A to me dovodi do glavne tvrdnje.

Rastuća zabrinutost oko imanja
djece u klimatskoj krizi

je hitan pokazatelj toga pod
kakvim se pritiskom ljudi osjećaju.

Trenutno studenti diljem svijeta
vrište za promjenom

prodornim glasom očaja.

A činjenica da možemo vidjeti
kako doprinosimo tom problemu

koji nas čini nesigurnima

je ludilo samo po sebi.

Klimatske promjene su sveobuhvatne,

baš kao i načini kako to
remeti naše umove.

Mnogi aktivisti će vam reći

kako je najbolji lijek za tugu
baviti se aktivizmom.

A neki psiholozi će vam reći kako
je odgovor moguće naći u terapiji.

Drugi vjeruju da je bitno zamisliti se
na smrtnoj postelji,

razmišljajući o tome što je bilo
najvažnije u vašem životu,

kako biste identificirali što je to
što morate više činiti sada,

s vremenom koje vam je preostalo.

Potrebne su nam sve te ideje, i još više,

kako bismo se pobrinuli
za naše unutarnje "ja",

jer naš okoliš kakav poznajemo
nas sve više kažnjava.

Imate li djecu ili nemate,

moramo biti iskreni oko toga
što se događa

i što dugujemo jedni drugima.

Ne možemo si priuštiti

da psihološki učinci klimatskih promjena

budu samo u dalekoj primisli,

zato što se drugi problemi, znanstveni,
tehnološki, politički, ekonomski,

čine teškima, dok se ovo
nekako čini laganim.

Mentalno zdravlje mora biti
sastavnim dijelom

svake strategije opstanka
u klimatskim promjenana,

zahtijeva ulaganja i etiku
jednakosti i njege

te raširenu svjesnost.

Jer čak i da ste emocionalno
najotpornija osoba na planetu,

nema tepiha dovoljno velikog
pod koji biste to mogli pomesti.

Hvala.

(Pljesak)