Mogući razlozi zašto ste depresivni ili anksiozni

U dirljivom i motivirajućem govoru, novinar Johann Hari navodi najnovije uvide o uzrocima depresije i anksioznosti do kojih su došli stručnjaci širom svijeta - kao i neka uzbudljiva nova rješenja. "Ako ste depresivni ili anksiozni, niste slabi i niste ludi - ljudsko ste biće s nezadovoljenim potrebama", kaže Hari.

Dugo su vremena

dvije zagonetke visile nada mnom.

Nisam ih razumio

i, da budem iskren, prilično
sam se bojao istražiti ih.

Prva zagonetka je - 40 mi je godina

i tijekom cijelog mog života,
godinu za godinom,

depresija i anksioznost ozbiljno rastu,

u Sjedinjenim Državama, Britaniji,

kao i diljem zapadnog svijeta.

Htio sam shvatiti zašto.

Zašto nam se to događa?

Zašto je svakom godinom

sve više i više nas koji sve teže
prolazimo kroz dan?

Htio sam to shvatiti
zbog nešto osobnije zagonetke.

Kad sam bio tinejdžer,

sjećam se odlaska liječniku

i objašnjavanja da imam osjećaj
kao da bol curi iz mene.

Nisam to mogao kontrolirati,

nisam shvaćao zašto se to događa,

prilično sam se sramio toga.

Liječnik mi je ispričao priču,

sad shvaćam da je bila dobronamjerna,

ali prilično pojednostavljena.

Ne sasvim pogrešna.

Liječnik mi je rekao: "Znamo
zašto ljudi postaju takvi.

Nekim se ljudima prirodno poremeti
kemijska ravnoteža u glavi -

ti si očito jedan od njih.

Samo ti trebamo dati neke lijekove,

to će tvoju kemijsku ravnotežu
vratiti u normalu."

Tako sam počeo piti lijek
zvan Paxil ili Seroxat,

ista stvar s različitim imenima
u različitim zemljama.

Osjećao sam se puno bolje,
dobio sam pravi polet.

No, nedugo zatim,

onaj osjećaj boli se počeo vraćati.

Tako su mi davali sve veće i veće doze

sve dok 13 godina, nisam
pio najveću moguću dozu

koja je zakonski dopuštena.

Tijekom mnogih od tih 13 godina,
a na kraju i cijelo vrijeme,

i dalje sam jako patio.

Počeo sam se pitati: "Što se ovdje događa?

Zato što radiš sve

što ti se kaže po konceptu
koji vlada kulturom -

zašto se i dalje osjećaš ovako?"

Kako bih riješio te dvije zagonetke,

za knjigu koju sam napisao

na kraju sam obišao cijeli svijet,

proputovao sam preko 64 000 km.

Htio sam razgovarati s vodećim
svjetskim stručnjacima

o tome što uzrokuje
depresiju i anksioznost

i, ključno, kako ih izliječiti

te o ljudima koji su prošli
kroz depresiju i anksioznost

i izašli na drugu stranu
na raznorazne načine.

Jako sam puno naučio

od divnih ljudi koje sam putem upoznao.

Ipak, mislim da je srž
onoga što sam dosad naučio

to da imamo znanstvene dokaze

za devet različitih uzroka
depresije i anksioznosti.

Dva su od njih stvarno biološka.

Vaši vas geni mogu učiniti
osjetljivijima na te probleme,

iako oni ne ispisuju vašu sudbinu.

Dolazi do stvarnih promjena u mozgu
koje se događaju kad postanete depresivni

koje mogu otežati izlječenje.

No većina čimbenika za koje je dokazano

da uzrokuju depresiju i anksioznost

nisu biološki uvjetovana.

To su čimbenici u načinu na koji živimo.

Jednom kad ih shvatite,

otvara se sasvim drukčija skupina rješenja

koju bi trebalo ponuditi ljudima

uz opciju kemijskih antidepresiva.

Primjerice,

ako ste usamljeni, vjerojatnije je
da ćete postati depresivni.

Ako, kad idete na posao,
nemate nikakvu kontrolu nad njim,

samo morate raditi ono što vam se kaže,

vjerojatnije je da ćete
postati depresivni.

Ako vrlo rijetko izlazite u prirodu,

vjerojatnije je da ćete
postati depresivni.

Jedna stvar ujedinjuje mnogo uzroka
depresije i anksioznosti

o kojima sam učio.

Ne sve, ali mnogo njih.

Svi ovdje znaju

da imamo prirodne
fiziološke potrebe, zar ne?

Očito.

Trebate hranu, trebate vodu,

trebate sklonište, trebate čisti zrak.

Ako bih vam oduzeo te stvari,

bili biste u pravoj nevolji, jako brzo.

No istovremeno,

svako ljudsko biće ima
prirodne psihološke potrebe.

Trebate osjetiti da pripadate.

Trebate osjetiti da vaš život
ima smisao i svrhu.

Trebate osjetiti
da vas ljudi vide i cijene.

Trebate osjetiti da imate
budućnost koja ima smisla.

Ova kultura koju smo izgradili
je dobra u puno toga.

Puno je stvari bolje nego u prošlosti -

drago mi je živjeti danas.

No sve smo manje dobri

u zadovoljavanju tih dubokih,
osnovnih, psiholoških potreba.

To nije jedino što se događa,

ali mislim da je to ključan razlog
zašto je ova kriza u stalnom porastu.

Bilo mi je stvarno teško to prihvatiti.

Ozbiljno sam se hrvao s tom idejom

prijelaza od razmišljanja o depresiji
kao samo problemu u mom mozgu

do onoga s puno uzroka,

uključujući puno njih u životnom stilu.

Sve mi se to tek počelo slagati

kad sam jednog dana otišao
intervjuirati južnoafričkog psihijatra

dr. Dereka Summerfielda.

Odličan lik.

Dr. Summerfield je slučajno
bio u Kambodži 2001. godine,

kad su uveli kemijske antidepresive

za ljude u toj zemlji.

Lokalni kambodžanski liječnici
nisu nikad čuli za te lijekove

pa ih je zanimalo što su oni.

Objasnio im je.

Odgovorili su mu:

"Ne trebamo ih, već imamo antidepresive."

Pitao je: "Kako to mislite?"

Mislio je da će pričati o
nekom biljnom lijeku,

poput gospine trave,
ginkgo bilobe i slično.

Umjesto toga, ispričali su mu priču.

U njihovoj zajednici je bio seljak
koji je radio u rižinim poljima.

Jednog dana je stao na nagaznu minu

preostalu iz rata sa Sjedinjenim Državama

te je ostao bez noge.

Dali su mu umjetnu nogu

pa se nakon nekog vremena
vratio raditi na rižinim poljima.

Međutim, očito je jako bolno
raditi pod vodom

kad imate umjetan ud

i vjerujem da je bilo prilično traumatično

vratiti se na posao u polje
gdje je bio ozlijeđen.

Čovjek je počeo plakati svaki dan,

odbijao je ustati iz kreveta,

razvio je sve simptome klasične depresije.

Kambodžanski liječnik reče:

"Tada smo mu dali antidepresiv."

Dr. Summerfield je upitao: "Što to?"

Objasnili su da su sjeli s njim.

Slušali su ga.

Shvatili su da je
njegova bol imala smisla -

njemu je to bilo teško vidjeti
u ponoru depresije,

no ona je imala savršeno razumljive
razloge u njegovom životu.

Jedan liječnik je, razgovarajući
s ljudima u zajednici, pomislio:

"Znate, ako tom čovjeku kupimo kravu,

mogao bi postati mljekar

i ne bi bio u ovom položaju
koji mu toliko šteti,

ne bi trebao raditi u rižinim poljima."

Tako su mu kupili kravu.

Za nekoliko tjedana prestao je plakati,

za mjesec dana depresija je nestala.

Dr. Summerfieldu su rekli:

"Vidite, doktore, ta krava
je bila antidepresiv,

na to mislite, zar ne?"

(Smijeh)

(Pljesak)

Ako ste odgojeni da o depresiji
razmišljate poput mene

i većine ljudi ovdje,

to zvuči kao loša šala, zar ne?

"Otišao sam kod liječnice po antidepresiv,

dala mi je kravu."

No ono što su kambodžanski
liječnici intuitivno znali,

polazeći od ove individualne
i neznanstvene anegdote,

je ono što nam vodeće
svjetsko medicinsko tijelo,

Svjetska zdravstvena organizacija,

pokušava reći već godinama,

polazeći od najboljih znanstvenih dokaza.

Ako ste depresivni,

ako ste anksiozni,

niste slabi i niste ludi,

niste stroj s pokvarenim dijelovima.

Ljudsko ste biće
s nezadovoljenim potrebama.

Jednako je važno razmisliti
o onome što kambodžanski liječnici

i Svjetska zdravstvena
organizacija ne kažu.

Nisu rekli seljaku:

"Slušaj, trebaš se pribrati.

Tvoj je posao riješiti taj problem."

Upravo suprotno, ono što kažu jest:

"Ovdje smo kao skupina
da surađujemo s tobom,

tako da zajedno riješimo taj problem."

To svaka depresivna osoba treba,

to svaka depresivna osoba zaslužuje.

Zato je jedan od vodećih liječnika
u Ujedinjenim narodima,

u službenoj izjavi
za Svjetski dan zdravlja

prije nekoliko godina, 2017, godine,

rekao da trebamo manje govoriti
o kemijskim neravnotežama,

a više o neravnotežama
u načinu na koji živimo.

Lijekovi pomažu nekim ljudima -

meni su pomagali neko vrijeme -

ali baš zato što ovaj problem
ide dublje od biologije,

rješenja također trebaju ići puno dublje.

Kad sam prvi put to čuo,

sjećam se da sam mislio:

"OK, mogao sam vidjeti
sve znanstvene dokaze,

pročitao sam puno studija,

intervjuirao sam puno stručnjaka
koji to objašnjavaju",

no i dalje sam mislio:
"Kako to možemo napraviti?"

Stvari koje nas čine depresivnima

su u većini slučajeva
puno složenije nego u onom

s kambodžanskim seljakom.

Odakle da uopće krenemo s tim uvidom?

No tada sam, tijekom dugog
putovanja za svoju knjigu,

širom svijeta,

nastavio upoznavati ljude
koji su radili baš to,

od Sydneyja, preko San Francisca,

do São Paula.

Stalno sam upoznavao ljude
koji su razumjeli

dublje razloge depresije i anksioznosti

i rješavali ih kao skupine.

Očito vam ne mogu ispričati
o svim divnim ljudima

koje sam upoznao i o njima pisao

ili o svih devet razloga depresije
i anksioznosti za koje sam saznao,

jer mi ne žele dopustiti
desetosatni TED Talk -

možete im se žaliti.

No želim se usredotočiti na dva razloga

i dva rješenja koja iz njih proizlaze,
ako je to u redu.

Evo prvog.

Mi smo najusamljenije društvo
u povijesti čovječanstva.

Nedavna je studija ispitivala Amerikance:

"Osjećate li da više niste
bliski ni s kim?"

39 % ljudi je odgovorilo da ih to opisuje.

"Nisam više blizak ni s kim."

U međunarodnim mjerenjima usamljenosti,

Britanija i ostatak Europe
su odmah iza SAD-a,

ako se netko osjeća samodopadno.

(Smijeh)

Puno sam vremena raspravljao o tome

s vodećim svjetskim stručnjakom
za usamljenost,

nevjerojatnim čovjekom,
prof. Johnom Cacioppom,

koji je bio u Chicagu.

Puno sam razmišljao o pitanju
koje nam postavlja njegov rad.

Profesor Cacioppo je pitao:

"Zašto postojimo?

Zašto smo ovdje, zašto smo živi?"

Jedan ključni razlog

je da su naši preci s afričkih savana

bili stvarno dobri u jednoj stvari.

Dosta vremena nisu bili veći
od životinja koje su obarali,

dosta vremena nisu bili brži
od životinja koje su obarali,

ali bili su puno bolji
u udruživanju u skupine

i surađivanju.

To je bila naša supermoć kao vrste -

udružujemo se,

baš kao pčele, evoluirale
da žive u košnici,

ljudi su evoluirali da žive u plemenu.

Mi smo prvi ljudi

koji su se razdružili

i zbog toga se osjećamo grozno.

No ne mora biti tako.

Jedan od junaka moje knjige
i, zapravo, mog života,

je liječnik Sam Everington.

Liječnik je opće prakse
u siromašnom dijelu istočnog Londona,

gdje sam živio mnogo godina.

Sam se osjećao jako nelagodno

jer je imao jako puno pacijenata

koji su dolazili s užasnom
depresijom i anksioznošću.

Poput mene, ni on se ne protivi
kemijskim antidepresivima,

misli da oni mogu pomoći nekim ljudima.

No uvidio je dvije stvari.

Prvo, njegovi pacijenti su većinu
vremena bili depresivni i anksiozni

iz sasvim razumljivih razloga,
poput usamljenosti.

Drugo, iako su lijekovi pružali
neko olakšanje nekim ljudima,

mnogim ljudima nisu riješili problem.

Osnovni problem.

Jednog dana, Sam je odlučio
uvesti drukčiji pristup.

Jedna je žena došla
u njegov medicinski centar,

Lisa Cunningham.

Upoznao sam je kasnije.

Lisa je bila zatvorena u svom domu
s užasnom depresijom i anksioznošću

sedam godina.

Kad je došla u Samov centar,
rekli su joj: "Ne brinite se,

nastavit ćemo vam davati lijekove,

ali ćemo vam također
prepisati nešto drugo.

Prepisat ćemo vam dolazak
u ovaj centar dvaput tjedno

i sastanak s grupom drugih
depresivnih i anksioznih ljudi,

ne da pričate o tome kako vam je loše,

nego da otkrijete nešto smisleno
što možete raditi zajedno

da ne budete usamljeni
i da ne osjećate da je život besmislen."

Prvi put kad se grupa sastala,

Lisa je doslovno počela
povraćati od tjeskobe,

toliko ju je obuzela.

No ljudi su je potapšali
po leđima i počeli su pričati.

Pitali su: "Što mi možemo učiniti?"

Gradski ljudi iz istočnog Londona kao ja,

nisu znali ništa o vrtlarenju.

Tako su pitali: "Zašto
ne naučimo vrtlariti?"

Iza liječničkih ureda se nalazilo

samo šipražje.

"Zašto ne napravimo vrt od toga?"

Počeli su posuđivati knjige iz knjižnice

i gledati isječke s You Tubea.

Počeli su zabadati prste u tlo.

Počeli su učiti ritam godišnjih doba.

Postoji puno dokaza

da je izloženost prirodi

stvarno moćan antidepresiv.

No započeli su nešto još važnije.

Počeli su biti pleme.

Počeli su biti skupina.

Počeli su mariti jedni za druge.

Ako se netko od njih ne bi pojavio,

drugi bi ga išli tražiti: "Jesi li dobro?"

Pomagali bi mu da shvati
što ga muči taj dan.

Lisa mi je to ovako opisala:

"Kako je vrt počeo cvjetati,

tako smo i mi cvjetali."

Taj pristup se zove "prepisivanje društva"

i širi se diljem Europe.

Postoji mali, ali rastući broj dokaza

koji sugeriraju da ono može
dovesti do značajnog pada

depresije i anksioznosti.

Jednog dana, sjećam se
da sam stajao u vrtu,

kojeg su Lisa i njeni nekoć
depresivni prijatelji uredili

- stvarno je predivan vrt -

i razmišljao,

prilično nadahnut profesorom
Hughom Mackayjem u Australiji.

Razmišljao sam, jako često kad se
ljudi osjećaju loše u ovoj kulturi,

kažemo im - prilično sam siguran
da su svi to rekli, ja jesam -

"Samo trebaš biti ti, biti sav svoj."

Shvatio sam da, zapravo,
ljudima trebamo reći:

"Nemoj biti ti.

Nemoj biti sav svoj.

Budi naš, budi mi.

Budi dio grupe."

(Pljesak)

Rješenje tih problema

ne leži u povlačenju
sve više i više vlastitih resursa

kao osamljenog pojedinca -

dijelom nas je i to dovelo do ove krize.

Rješenje leži u povezivanju
s nečim većim od vas.

To se veže s jednim drugim uzrokom

depresije i anksioznosti
o kojemu sam htio govoriti.

Svi znamo da je

brza hrana postala naša glavna prehrana
i učinila nas fizički bolesnima.

Ne govorim to ni s kakvim
osjećajem nadmoći.

Doslovno sam došao ovdje iz McDonald'sa.

Vidio sam da svi jedete zdravi TED doručak
i rekao sam si da nema šanse.

No kako je brza hrana postala naša ishrana
i učinila nas fizički bolesnima,

tako su neke nezdrave vrijednosti
preuzele naše umove

i učinile nas psihički bolesnima.

Tisućama godina filozofi govore da

ako mislite da se život svodi na novac,
status i pravljenje važnima,

osjećat ćete se posrano.

To nije točan Schopenhauerov citat,

ali je bit onoga što je rekao.

Čudno, ali skoro nitko to
nije znanstveno istraživao,

sve do izvanredne osobe
koju sam upoznao, profesora Tima Kassera,

koji radi na Knox Collegeu u Illinoisu,

a koji to istražuje već 30 godina.

Njegovo istraživanje sugerira
nekoliko važnih stvari.

Prvo, što više vjerujete da

možete kupovati i pokazati što
imate da biste pobjegli od tuge

u bolji život,

vjerojatnije je da ćete postati
depresivni i anksiozni.

Drugo,

kao društvo nas puno više
vode takva vjerovanja.

Kroz cijeli moj život,

pod teretom marketinga
i Instagrama te tome sličnom.

Dok sam razmišljao o tome,

shvatio sam da je to kao da su nas sve
od rođenja hranili KFC-om za dušu.

Dresirali su nas da tražimo sreću
na krivim mjestima

i kao što brza hrana ne zadovoljava
vaše nutritivne potrebe,

zapravo se osjećate grozno zbog nje,

nezdrave vrijednosti ne zadovoljavaju
vaše psihološke potrebe

te vas udaljavaju od dobrog života.

No kad sam prvi put razgovarao
s profesorom Kasserom

i čuo sve to,

osjetio sam čudnu mješavinu emocija.

Jer, u jednu ruku, to mi je bilo izazovno.

Mogao sam vidjeti koliko sam često,
kad sam se osjećao loše,

pokušavao to popraviti nekim razmetljivim,
velikim vanjskim rješenjem.

Uvidio sam zašto to
nije funkcioniralo kod mene.

Također sam pomislio, nije li to očito?

Nije li to banalno?

Kad bih rekao svima ovdje

da nitko od vas neće na samrti

razmišljati o cipelama koje ste kupili
ni retweetovima koje ste dobili,

već ćete razmišljati o trenucima ljubavi,
smisla i povezanosti u svom životu.

Mislim da bi to zvučalo kao klišej.

No nastavio sam razgovarati
s profesorom Kasserom:

"Zašto osjećam čudnu podvojenost?"

Odgovorio je: "Na nekoj razini,
svi znamo te stvari.

No u ovoj kulturi,
ne živimo u skladu s njima."

Znamo ih tako dobro da su postali klišeji,

ali ne živimo po njima.

Nastavio sam ispitivati zašto
znamo nešto toliko duboko,

ali ne živimo po tome?

Nakon nekog vremena,
profesor Kasser mi je rekao:

"Zato što živimo u stroju

dizajniranom da nas natjera
da zanemarimo ono važno u životu."

Morao sam dobro razmisliti o tome.

"Zato što živimo u stroju

dizajniranom da nas natjera
da zanemarimo ono važno u životu."

Profesor Kasser je htio shvatiti
možemo li razbiti taj stroj.

Puno je to istraživao.

Ispričat ću vam jedan primjer

i stvarno vas molim da isprobate to
s prijateljima i obitelji.

Zajedno s Nathanom Dunganom,
pridobio je grupu tinejdžera i odraslih

da dođu na niz sastanaka
tijekom određenog razdoblja.

Jedan od ciljeva grupe je bio

da ljudi počnu razmišljati
o onom trenutku u vlastitom životu

kad su pronašli smisao i svrhu.

Za različite ljude je to bilo različito.

Za neke je ljude to bilo
sviranje, pisanje, pomaganje -

siguran sam da si svi
mogu predočiti nešto.

Drugi dio ciljeva grupe je bio
da ljudi počnu pitati:

"Kako biste mogli više života posvetiti

potrazi za tim trenucima smisla i svrhe,

a manje kupovati stvari koje ne trebate,

objavljivati ih na društvenim mrežama
i htjeti da vam kažu:

"OMG, tako sam ljubomoran!"

Otkrili su da je

samo održavanje tih sastanaka

bilo kao druženje anonimnih
alkoholičara za konzumerizam.

To što su ljudi držali te sastanke,
artikulirali te vrijednosti,

odlučili djelovati po njima
i provjeravati ih između sebe,

vodilo je izrazitom pomaku
njihovih vrijednosti.

To ih je udaljilo od uragana
poruka koje izazivaju depresiju,

koje nas dresiraju da tražimo
sreću na krivim mjestima,

a približilo važnijim
i zdravijim vrijednostima

koji nas uzdižu iz depresije.

No i sa svim tim rješenjima
koja sam vidio i o njima pisao,

od kojih o mnogima sad ne mogu pričati,

nastavio sam razmišljati

"Zašto mi je trebalo
toliko dugo da to uvidim?"

Jer, kad ih objasnite ljudima -

neka od njih su složenija, ali ne sva -

kad to objasnite ljudima,
nije to znanstvena fantastika.

Na nekoj razini, mi to već znamo.

Zašto nam je toliko teško razumjeti to?

Mislim da ima puno razloga.

Mislim da je jedan od razloga to
da trebamo promijeniti naše shvaćanje

što depresija i anksioznost zapravo jesu.

Postoje stvarni biološki doprinosi

depresiji i anksioznosti.

No ako dopustimo biologiji
da postane cijela slika,

poput mene dosta vremena,

i kao što je naša kultura
radila većinu mog života,

ono što implicitno govorimo ljudima,
a to nije ničija namjera,

ali ono što implicitno
govorimo ljudima je:

"Vaša bol ne znači ništa.

To je samo greška.

To je poput kvara u računalnom programu,

to je samo problem
povezivanja u vašoj glavi."

No ja sam bio sposoban
početi mijenjati svoj život

tek kad sam shvatio da
depresija nije greška,

to je signal.

Vaša depresija je signal.

Govori vam nešto.

(Pljesak)

Osjećamo je iz raznih razloga,

a može ih biti teško razabrati
u ponorima depresije -

prilično to dobro razumijem
iz vlastitog iskustva.

No uz pravu pomoć,
možemo razumjeti te probleme

i možemo ih riješiti zajedno.

No da to napravimo,

prvi korak je

da prestanemo vrijeđati te signale

govoreći da su to znakovi
slabosti, ludosti ili samo biologije,

osim za sasvim mali broj ljudi.

Trebamo početi slušati te signale

jer nam oni govore ono
što stvarno trebamo čuti.

Tek kad stvarno poslušamo te signale,

kad ih cijenimo i poštujemo,

tek tad ćemo početi uviđati

oslobađajuća i dublja rješenja.

Krave koje nas čekaju oko nas.

Hvala vam.

(Pljesak)