Kako možemo pridonijeti emocionalnoj dobrobiti nastavnika?

Nastavnici pomažu našoj djeci u emocionalnom smislu - ali ko pomaže našim nastavnicima? U svom govoru, koji nam na neki način otvara oči, prosvjetna radnica Sydney Jensen, govori kako su nastavnici izloženi "sekundarnoj traumi" - spoznaji da oni apsorbiraju emocionalno breme svojih učenika - i pokazuje načine koje škole iznalaze da bi pomogli održavanju mentalnog zdravlja.

Kao i mnogi nastavnici,

svake godine na prvi dan škole

sa učenicima radim one aktivnosti
za probijanje leda.

Predajem u srednjoj školi
Lincoln u Lincolnu, Nebraska

i mi smo jedna od najstarijih
i najraznovrsnijih srednjih škola

u državi.

Isto tako, koliko znamo,

jedina smo srednja škola na svijetu
čija maskota su karike.

Znate, lanac.

(Smijeh)

I samim tim što nam je to maskota

imamo skulpturu ispred zgrade

četiri karike povezane u lanac.

I svaka karika ima svoje značenje.

Naše karike označavaju tradiciju,

izvrsnost, jedinstvo i raznolikost.

Prvog dana škole

objašnjavam učenicima prvih razreda
značenje ovih karika

i svima podijelim listiće.

Zamolim ih da na taj listić
napišu nešto o sebi.

Može to biti nešto što vole,

nešto čemu se nadaju -

bilo šta što opisuje njihovu osobnost.

A onda sa heftaricom prođem prostorijom

i priheftam sve ove papiriće

tako da formiraju lanac.

Taj lanac objesimo u učionici
kao ukras, naravno,

ali i kao podsjetnik da smo svi povezani.

Svi smo mi karike.

A šta se desi kada
jedna od ovih karika oslabi?

A šta se desi ako je ta slaba karika

osoba koja drži heftalicu?

Osoba koja treba da pravi te poveznice.

Nastavnik.

Kako smo nastavnici, svaki dan radimo

na tome da osiguramo socijalnu,
emocionalnu i akademsku podršku

svojim učenicima koji dolaze
sa raznim i teškim životnim pričama.

Kao i većina nastavnika

imam učenike koji svaki dan odu kući

sjednu za trpezarijski sto

dok im jedan ili oba roditelja spremaju
zdrav, dobro izbalansiran obrok.

Za večerom ispričaju priču koju su čitali

taj dan na času jezika

ili objašnjavaju kako funkcionišu
Njutnovi zakoni kretanja.

Ali, isto tako imam i učenike
koji idu u prihvatilište za beskućnike

ili u domove.

Ili idu u auto u kojem njihova
porodica baš sada spava.

Oni dolaze u školu sa traumom

i svaki dan kad idem kući
ja nju nosim sa sobom.

Vidite, to je onaj teški dio
u životu jednog nastavnika.

Nisu to ocjene, planiranje časa, sastanci.

iako, naravno, i to oduzima veliki dio
nastavnikovog vremena i energije.

Onaj teži dio vezano za posao
jednog nastavnika

je sve ono što je izvan vaše kontrole,

sve one stvari koje vi za njih ne možete
promijeniti kada oni iziđu na vrata.

Pitam se da li je uvijek bilo tako.

Sjećam se kada sam studirala
na Univerzitetu u Georgiji

gdje su me na predavanjima
iz metodike učili

da se koncept dobre nastave promijenio.

Mi ne stvaramo učenike

da postanu takva radna snaga

koja će stajati na traci u nekoj fabrici.

Mi šaljemo djecu na tržište rada

gdje je potrebno da budu
sposobni da komuniciraju,

surađuju i rješavaju probleme.

A to je dovelo do toga da se
odnos nastavnik-učenik

razvije u nešto jače

nego što je odnos između
davaoca i primaoca znanja.

Predavanja i sjedenje u tišini
jednostavno više ne funkcionišu.

Moramo biti u stanju da gradimo odnose
sa i između učenika

da im pomognemo da se osjećaju povezani

u svijetu koji od toga ovisi.

Sjećam se svoje druge godine
rada u nastavi.

Imala sam učenika,
sada ću ga zvati "David".

I sjećam se da sam mislila
kako uradila dosta dobar posao

u nastavi te godine:

"Hej, nisam više početnik.

Znam šta radim."

To je bilo na zadnji dan nastave

i poželjela sam Davidu
da se lijepo provede preko ljeta.

Posmatrala sam ga kako odlazi niz hodik

i pomislila sam u sebi

da ne znam čak ni kako mu zvuči glas.

To je bio trenutak kada sam shvatila
da ne radim kako treba.

I skoro sam potpuno promijenila
način držanja svoje nastave.

Ugradila sam mnogo prilika
da moji učenici pričaju sa mnom

i da pričaju između sebe,

da razmjenjuju ono što napišu
i da ispričaju ono što nauče.

I kroz te razgovore sam počela
ne samo da upoznajem njihove glasove

nego da spoznajem i šta ih muči.

David je i sljedeće godine
išao u moj razred

i saznala sam da njegov otac
nije bio prijavljen

i da su ga deportovali.

Počeo se u školi ponašati drugačije,

sve što je želio bilo je
da njegova porodica opet bude skupa.

Njegovu bol sam osjećala
na toliko mnogo načina.

I trebao mi je neko da me sasluša,

neko ko će podratii mene

tako da ja mogu pomoći njemu u vezi ovoga,
nečega što nisam mogla ni da zamislim.

A ta je potreba prepoznata

kod policajaca koji su svjedočili
jezivim zločinima

i medicinskim sestrama
koje su izgubile pacijenta.

Ali, kad govorimo o nastavnicima,

ta reakcija je nekako usporena.

Smatram da je od velike važnosti

da se učenicima i nastavnicima,

administrativnom osoblju, asistentima
i svom ostalom pomoćnom kadru

omogući odgovarajuća i pristupačna
psihološka podrška.

Neprekidno smo na usluzi drugima,

a to je obično 25 do 125 učenika dnevno,

i stalno posežemo za svojim
emocionalnim rezervama.

Nakon nekog vremena one se toliko isprazne

da jednostavno više nemamo snage.

Ovo nazivaju "sekundarna trauma"
ili "saosjećajni zamor",

koncept po kojem mi apsorbujemo traume
koje učenici dijele sa nama svaki dan.

I nakon nekog vremena

naše duše počnu da grcaju
pod težinom sve toga.

Na Buffett institutu
Univerziteta u Nebraski

je nedavno ustanovljeno
da je većina nastavnika -

86% ako je riječ o djeci manjeg uzrasta -

iskusilo neke simptome depresije
tokom prethodne sedmice.

Otprilike jedan od 10 nastavnika

je navelo klinički značajne
simptome depresije.

Kroz razgovore sa kolegama
i iz vlastitog iskustva,

shvatila sam da je ovo jedna sveopća borba

bez obzira o kojem se razredu radi.

Pa, šta nam to promiče?

Čemu to dozvoljavamo da prekine taj lanac
i kako da ga popravimo?

Tokom svoje karijere

doživjela sam da mi se dva učenika ubiju

kao i jedan divan nastavnik

koji je volio svoju djecu;

nebrojene učenike koji
nisu imali krov nad glavom;

i djecu koja su stalno činila
krvična djela.

Kada se takvo što desi

po protokolu se kaže: "Ako treba sa nekim
da porazgovarate, onda..."

A ja kažem da to nije dovoljno.

Stvarno imam sreće.

Radim su odličnoj školi
sa sjajnim rukovodstvom.

Radim u velikoj općini

gdje se ostvaruje mnogo zdrave suradnje
sa općinskim agencijama.

One obezbjeđuju sve veći broj

školskih savjetnika i terapeuta

i ostalog kadra sa ciljem
da pomognu našim učenicima.

Oni i zaposlenicima omogućavaju
besplatno savjetovalište

kao dio ugovora o zapošljavanju.

Ali mnoge male općine pa čak i one veće

jednostavno ne mogu to plate
bez nečije pomoći.

(Izdah)

Ne samo da je svakoj školi potreban
kadar za socijalnu i emocionalnu pomoć,

stručni profesionalci koji mogu upravljati
potrebama svih u zgradi -

ne samo učenika, ne samo nastavnika
nego i jednih i drugih -

i nama su takođe potrebni
ovi stručni profesionalci

čiji bi zadatak bio da prepoznaju
one koji su najbliži traumi

i porazgovarali s njima.

Mnoge škole čine ono što mogu

da nekako popune praznine,

počevši od priznavanja
da je posao koji mi radimo

izuzetno težak.

Jedna druga škola u Lincolnu,
srednja škola Schoo,

imaju te, kako su ih nazvali
"velnes srijede".

Tada pozivaju lokalne trenere joge,

organizuju šetnje po kvartu
za vrijeme ručka

i društvena događanja,

a sve sa ciljem da se ljudi
približe jedni drugima.

Osnovna škola Zachari
u Zachariju u Louisiani,

imaju ono što zovu
"srednjosedmični sastanak",

kada pozivaju nastavnike da zajedno ručaju

i popričaju o onome što ide dobro

i onome što ih tišti.

Ove škole stvaraju prostor
za razgovore od značaja.

I na kraju, moja prijateljica
i kolegica Jen Highstreet

odvoji pet minuta svakog dana

da napiše poruku podrške
nekom od kolega ili kolegica,

dajući im do znanja da ona
vidi koliko se oni trude

i srcem rade ono što rade.

Ona zna da tih pet minuta

mogu imati neprocjenjiv
i moćan valni efekat

koji će se proširiti po cijeloj školi.

Lanac koji visi u mojoj učionici
je više od puke dekoracije.

Ove karike koje vise iznad naših glava

čitave četiri godine
koliko učenici hodaju našim hodnicima.

I svake godine

učenici završne godine ponovo dođu
u moju učionicu, sobu 340,

i još uvijek mogu pokazati
gdje visi njihova karika.

Oni se sjećaju šta su napisali.

Osjećaju se povezanima i osjećaju podršku.

I gaje nadu.

Zar to nije ono što nam svima treba?

Nekoga da dođe i provjeri da li smo OK.

Da vide kako smo

i podsjete nas da smo karika.

Tu i tamo nam je potrebno malo pomoći

da držimo heftalicu.

Hvala.

(Aplauz)