Shawn Achor: Sretna tajna boljeg rada

Vjerujemo da moramo raditi da bismo bili sretni, ali može li to biti i obrnuto? U ovom brzom i zabavnom govoru s TEDxBloomingtona psiholog Shawn Achor tvrdi da zapravo sreća nadahnjuje produktivnost.

Kada sam imao sedam godina a moja sestra samo pet,

igrali smo se na gornjem dijelu kreveta na kat.

Tada sam bio dvije godine stariji od nje –

mislim, još uvijek sam dvije godine stariji,

ali u to vrijeme to je značilo da je ona morala raditi štogod sam ja htio,

a ja sam se htio igrati rata.

I tako smo nas dvoje bili na krevetu.

Na jednoj sam strani

stavio sve svoje G.I. Joe vojnike i oružje.

Na drugoj strani su svi sestrini mali poniji

spremno čekali napad konjaništva.

Postoje različite teorije o tome što se točno dogodilo tog poslijepodneva,

ali kako moja sestra nije s nama danas,

ispričat ću vam istinitu verziju priče –

(smijeh)

a to je da je moja sestra pomalo nespretna.

Nekako, bez ikakve pomoći ili guranja od strane njezinog starijeg brata,

Amy je odjednom nestala s kreveta

i pala s treskom na pod.

Ja sam nervozno provirio preko strane kreveta

kako bih vidio što se dogodilo mojoj sestri

i uvidio da je bolno pala na ruke i koljena,

na sve četiri na pod.

Bio sam uplašen jer su me roditelji zadužili

da pazim da se sestra i ja

igramo što je moguće sigurnije i tiše.

A s obzirom da sam samo tjedan ranije

slučajno slomio Amynu ruku

(smijeh)

herojski je gurnuvši s putanje

zamišljenog nadolazećeg snajperskog metka,

(smijeh)

za što mi još uvijek nije zahvaljeno,

pokušavao sam najviše što sam mogao,

ona ga nije vidjela kako prilazi,

pokušavao sam se ponašati najbolje što sam mogao.

A kada sam vidio sestrino lice,

taj jauk boli i patnje i iznenađenja

kako prijeti da će eruptirati iz njezinih usta, prijeteći da će probuditi

moje roditelje iz njihovog dugog zimskog drijemeža.

Učinio sam jedino

što je moj mali uspaničeni sedmogodišnji mozak mogao učiniti da spriječi tragediju.

Ako imate djecu, ovo ste vidjeli stotinama puta ranije.

Rekao sam: „ Amy, Amy, čekaj. Nemoj plakati. Nemoj plakati.

Jesi li vidjela kako si sletjela?

Nijedan čovjek ne pada na sve četiri ovako.

Amy, mislim da ovo znači da si ti zapravo jednorog."

(smijeh)

Naravno da je to bilo varanje, jer nema ničega na svijetu što bi moja sestra radije bila

da ne bude petogodišnja povrijeđena sestrica Amy

nego Amy posebni jednorog.

Dakako, ova opcija nikada prije nije bila ponuđena njenom mozgu.

I moglo se vidjeti kako se moja jadna, izmanipulirana sestra suočava s konfliktom,

dok se njezin mozak odlučivao hoće li posvetiti svoju pažnju

osjećaju boli i iznenađenja

što ga je upravo pretrpio,

ili razmišljati o svom novopronađenom identitetu jednoroga.

Ovo drugo je pobijedilo.

Umjesto da počne plakati i prekine našu igru,

i probudi naše roditelje

sa svim negativnim posljedicama koje bi proizašle za mene u tom slučaju,

osmijeh se je proširio njezinim licem

i ona se je popela natrag na krevet sa svom gracioznošću bebe jednoroga

(smijeh)

s jednom slomljenom nogom.

Ono na što smo nabasali

već u toj nježnoj dobi od pet i sedam godina,

tada naravno nismo imali pojma,

bilo je nešto što će biti prethodnica znanstvene revolucije

proučavanja mozga koja će se dogoditi dva desetljeća poslije.

To na što smo nabasali zove se pozitivna psihologija,

i razlog je zašto sam ovdje danas,

i zašto ustajem svako jutro.

Kada sam prvi put počeo govoriti o ovome

izvan akademskih krugova, vani u tvrtkama i školama,

prva stvar koju su mi rekli da nikada ne činim

jest početi govor s grafikonom.

Prva stvar s kojom želim započeti ovaj govor je grafikon.

Ovaj grafikon izgleda dosadno,

ali on je razlog zašto sam uzbuđen i zašto se budim svako jutro.

A ovaj grafikon čak ni ne znači nešto, ovo su lažni podaci.

Ono što smo pronašli jest --

(smijeh)

kad bih dobio ovakve podatke nakon studije u ovoj dvorani, bio bih ushićen,

zato što je ovdje vrlo očito prisutan jedan trend,

a to znači da bih bio objavljen,

a to je jedino što je doista važno.

Činjenica da postoji jedna čudna crvena točka koja se nalazi iznad krivulje,

ima tu jedan čudak u prostoriji --

znam tko ste, vidio sam vas ranije --

to nije problem.

To ne predstavlja problem zato što, kao što većina vas zna,

jednostavno mogu obrisati tu točku.

Mogu obrisati tu točku zato što je to očito greška u mjerenju.

A svi znamo da je to greška u mjerenju

zato što mi kvari statistiku.

Dakle, jedna od prvih stvari koje učimo ljude

na ekonomskim, statističkim, poslovnim i psihološkim tečajevima

jest kako na statistički ispravan način uklanjamo čudake.

Kako uklanjamo one izvana

kako bismo pronašli liniju koja najbolje odgovara.

Što je odlično ako pokušavam doznati

koliko bi Advila prosječna osoba trebala uzimati - dva.

Ali ako sam zainteresiran za potencijal, ako sam zainteresiran za vaš potencijal,

ili za sreću, ili produktivnost,

ili energiju, ili kreativnost,

ono što činimo jest stvaranje kulta prosječnosti pomoću znanosti.

Ako vam postavim pitanje:

„Koliko brzo dijete može naučiti čitati u učionici?“,

znanstvenici promjene odgovor u koliko brzo prosječno dijete

nauči čitati u toj učionici.

I tada skrojimo čitav razred prema toj prosječnosti.

Ako se nalazite ispod prosjeka na ovoj krivulji

tada se psiholozi uzbuđuju,

jer to znači da ste ili u depresiji ili imate poremećaj,

ili nadajmo se čak oboje.

Nadamo se oboje jer naš poslovni model jest da

ako dođete na terapiju s jednim problemom,

potruditi se da odete znajući da ih imate deset,

tako da se uvijek vraćate iznova i iznova.

Vratit ćemo se natrag u djetinjstvo ako je potrebno,

ali s vremenom ono što želimo jest da postanete normalni ponovno.

Ali normalno je tek prosječno.

A ono što ja pretpostavljam i ono što pozitivna psihologija pretpostavlja

jest da ako proučavamo ono što je tek prosječno,

ostat ćemo tek prosječni.

Tako da umjesto da obrišemo te pozitivne primjerke izvan krivulje,

ono što namjerno radim jest doći među populaciju poput ove

i pitati zašto.

Zašto su neki od vas toliko iznad krivulje

po pitanju svojih intelektualnih sposobnosti, atletskih sposobnosti, glazbenih sposobnosti,

kreativnosti, razine energije,

otpornosti u suočavanju s izazovima, smisla za humor?

Štogod bio razlog, umjesto da vas obrišem, ono što ja želim jest proučavati vas.

Zato što možda možemo sakupiti informacije

ne samo kako pogurnuti ljude prema prosječnosti,

nego kako možemo pomaknuti čitavu prosječnost prema boljem

u našim tvrtkama i školama širom svijeta.

Razlog zašto mi je ovaj grafikon važan

jest zato što kada pogledam vijesti, čini se kao da većina informacije

nije pozitivna, ustvari je negativna.

Većina toga je o ubojstvima, korupciji, bolestima, prirodnim katastrofama.

I ubrzo moj mozak počinje misliti

kako je to točan omjer negativnog i pozitivnog u svijetu.

To stvara nešto što se

naziva sindrom studenata medicinske škole,

možda poznajete ljude koji su studirali medicinu,

javlja se tijekom prve godine studija medicine:

čitaju li studenti popis svih simptoma i svih bolesti koje se mogu dogoditi,

odjednom shvate da ih sve imaju.

Imam šogora imenom Bobo – što je jedna posve druga priča.

Bobo je oženio jednoroga Amy.

Bobo me nazvao telefonom

s Yalea gdje studira medicinu

i rekao: „Shawn, ja imam gubu."

(smijeh)

Što je, čak i na Yaleu, vrlo rijetka bolest.

Ali nisam imao pojma kako utješiti jadnog Boba

jer je tek prebolio cijeli tjedan menopauze.

(smijeh)

Ono što ovdje doznajemo jest da nije nužno realnost ta koja nas oblikuje,

već leće kroz koje naš mozak sagledava svijet koji oblikuje našu stvarnost.

I ako možemo promijeniti leće, ne samo da možemo promijeniti našu sreću,

možemo promijeniti svaki pojedini obrazovni i poslovni ishod u isto vrijeme.

Kada sam se prijavio na Harvard, prijavio sam se zbog izazova.

Nisam očekivao da će me primiti i moja obitelj nije imala novca za fakultet.

Kada sam dobio vojnu stipendiju dva tjedna poslije, dopustili su mi ići.

Odjednom je nešto što do tada nije bilo ni mogućnost postalo stvarnost.

Kada sam otišao tamo, pretpostavio sam da će i svi ostali vidjeti to kao privilegiju,

da će biti uzbuđeni što su tamo.

Čak i ako samo sjedite u učionici punoj ljudi pametnijih od vas,

sretni ste samo zbog toga što ste tamo, to sam ja osjećao.

Ali ono što sam doznao ondje jest,

dok neki ljudi to osjete,

nakon što sam diplomirao nakon četiri godine

i zatim proveo idućih osam godina živeći u domovima sa studentima –

Harvard je to tražio od mene, nisam ja bio taj.

(smijeh)

Bio sam činovnik Harvarda koji je savjetovao studente kroz četiri teške godine.

I ono što sam pronašao kroz svoje istraživanje i predavanja

jest da ti studenti, bez obzira kako sretni

na početku što su dospjeli tamo,

dva tjedna poslije nisu bili usredotočeni na privilegiju što su tamo,

niti na njihovu filozofiju ili fiziku.

Njihovi mozgovi bavili su se natjecanjem, obavezama,

gnjavažama, stresom, prigovorima.

Kada sam prvi puta došao tamo, ušao sam u blagovaonicu brucoša,

gdje su odrastali moji prijatelji iz Wacoa, Texas, mjesta gdje sam i ja odrastao –

znam da su neki od vas čuli za njega.

Kada bi me dolazili posjetiti, pogledali bi uokolo

i rekli: „ Ova blagovaonica izgleda kao nešto

što se nalazi u Hogwartsu u filmu Harry Potter, što je i istina.

Ovo je Hogwarts iz filma Harry Potter a ovo je Harvard.

I kada vide to,

oni kažu: „Shawn, zašto tratiš svoje vrijeme proučavajući sreću na Harvardu?

Ozbiljno, zbog čega bi student s Harvarda

uopće bio nesretan?“

Sadržan u ovom pitanju

jest ključ razumijevanja znanosti sreće.

To pitanje pretpostavlja

da naš vanjski svijet utječe na razinu naše sreće,

ali u stvari, kada bih znao sve o vašem vanjskom svijetu,

mogao bih predvidjeti tek 10 posto vaše dugoročne sreće,

90 posto vaše dugoročne sreće

nije predviđeno vašim vanjskim svijetom,

nego načinom na koji vaš mozak procesira svijet.

I ako to možemo promijeniti,

ako možemo promijeniti formulu za sreću i uspjeh,

možemo promijeniti način

na koji zatim utječemo na stvarnost.

Ono što smo doznali jest da je samo 25 posto uspjeha u poslu

predviđeno našom razinom inteligencije,

75 posto je

predviđeno našim razinama optimizma, potporom u društvu

i sposobnošću da vidite stres kao izazov umjesto prijetnje.

Razgovarao sam s privatnom školom u Novoj Engleskoj, vjerojatno najprestižnijem internatu,

i rekli su mi: „Mi to već znamo.

Zato svake godine umjesto da učimo svoje studente, imamo i tjedan dobrobiti.

I tako smo uzbuđeni. Ponedjeljkom navečer dovodimo vodeće svjetske stručnjake

kako bi nam govorili o adolescentskoj depresiji.

Utorkom navečer o nasilju u školi i zlostavljanju.

Srijedom navečer o poremećajima u prehrani.

Četvrtkom navečer o upotrebi droga.

A petkom navečer pokušavamo odlučiti između rizičnog seksa i sreće."

(smijeh)

Rekao sam: "To većina ljudi radi petkom navečer.“

(smijeh)

(pljesak)

Drago mi je da vam se to svidjelo, ali njima nikako nije.

Tišina na telefonu.

I u toj tišini sam rekao:

„Rado ću govoriti u vašoj školi, ali samo da znate, to nije tjedan dobrobiti, nego tjedan bolesti.

Ono što ste učinili jest da ste naglasili sve negativne stvari koje se mogu dogoditi,

ali niste razgovarali o pozitivnima."

Izostanak bolesti ne predstavlja zdravlje.

Evo kako dolazimo do zdravlja:

moramo obrnuti formulu za sreću i uspjeh.

U zadnje tri godine proputovao sam 45 zemalja,

radeći sa školama i tvrtkama

usred ekonomske krize.

I ono što sam doznao jest da većina tvrtki i škola

slijedi ovu formulu za sreću:

što napornije radim, to ću biti uspješniji.

Što sam uspješniji, to ću biti sretniji.

To podržava većina naših roditeljskih odgojnih stilova, stilova upravljanja,

način na koji motiviramo naše ponašanje.

A problem je u tome što je to znanstveno pogrešno i obrnuto i to iz dva razloga.

Prvo, svaki puta kada vaš mozak doživi uspjeh,

vi ste promijenili status onoga kako uspjeh izgleda.

Dobili ste dobre ocjene, sada morate dobiti bolje ocjene,

primljeni ste u dobru školu a zatim morate biti primljeni u bolju školu,

imate dobar posao, sad morate dobiti bolji posao,

uspjeli ste dosegnuti cilj prodaje, promijenit ćemo vam taj cilj.

A ako je sreća na suprotnoj strani uspjeha, vaš mozak nikada ne stiže tamo.

Ono što smo učinili jest da smo gurnuli sreću

iza spoznajnog horizonta kao društvo.

I to zato što mislimo da moramo biti uspješni

kako bismo bili sretniji.

Ali pravi problem leži u tome što naš mozak radi na suprotan način.

Ako možete povisiti nečiju razinu pozitivnosti u sadašnjosti,

tada njihov mozak iskusi ono što nazivamo prednost sreće,

što znači da vaš mozak u pozitivnom stanju

funkcionira značajno bolje

nego u negativnom, neutralnom ili pod stresom.

Vaša inteligencija raste, vaša kreativnost raste, vaša razina energije raste.

Ustvari, otkrili smo

da se unaprjeđuje svaki pojedini poslovni ishod.

Vaš mozak je u pozitivnom stanju 31 posto produktivniji

nego u negativnom, neutralnom ili stresnom stanju.

Prodajne mogućnosti vam rastu za 37 posto,

doktori su 19 posto brži, točniji

u uspostavljanju točnih dijagnoza

kada su pozitivni umjesto negativni, neutralni ili pod stresom.

Što znači da možemo obrnuti formulu.

Kada bismo mogli pronaći način kako postati pozitivnima u sadašnjosti,

tada bi naši mozgovi radili uspješnije

jer bismo mogli raditi više, brže i pametnije.

Ono što za to trebamo jest obrnuti formulu

kako bismo mogli uvidjeti za što je sve naš razum sposoban.

Zato što dopamin koji preplavljuje naš sustav kada smo pozitivni

ima dvije funkcije:

ne samo da nas čini sretnijima,

nego uključuje naše centre za učenje

omogućujući nam shvaćanje svijeta na drugačiji način.

Otkrili smo da postoje načini na koje možete uvježbati svoj mozak

kako biste postali pozitivniji.

U samo dvije minute vremena u nizu od 21 dana,

možemo promijeniti vaš mozak,

dopuštajući mu da radi

optimističnije i uspješnije.

Ovo istraživanje smo učinili

u svakoj tvrtki s kojom sam dosada radio,

uputili bismo ih da zapišu tri nove stvari zbog kojih su zahvalni svaki dan,

21 dan u nizu, tri nove stvari svaki dan.

I na kraju tog razdoblja,

mozak počinje pratiti uzorak

skeniranja svijeta, ali ne za onim što je negativno, nego za onim što je pozitivno.

Zapisivanje jednog pozitivnog iskustva u proteklih 24sata

dopušta vašem mozgu da uživa u tome.

Vježba uči vaš mozak da je vaše ponašanje važno.

Otkrili smo da meditacija dopušta vašem mozgu

da preboli ADHD koji smo stvorili

pokušavajući činiti više stvari istovremeno

i dopušta našem mozgu da se usredotoči na zadatak koji trenutačno radi.

I konačno, slučajna djela dobrote su svjesna djela dobrote.

Potičemo ljude da kada otvore svoj inbox

napišu jedan pozitivan e-mail

hvaleći ili zahvaljujući nekom iz njihove društvene mreže.

Radeći ove aktivnosti

te uvježbavajući naš mozak jednako kao što treniramo naša tijela,

otkrili smo da možemo obrnuti formulu za sreću i uspjeh,

i čineći to stvoriti ne samo mreškanja pozitivnosti,

nego i pravu revoluciju.

Hvala lijepa!

(pljesak)