Thelma Golden: Kako umjetnost oblikuje kulturološku promjenu

Thelma Golden, kustosica u Studio muzeju u Harlemu, nas pričom vodi kroz tri nedavne predstave koje istražuju kako umjetnost ispituje i redefinira kulturu. Umjetnici "nakon-crnog" s kojima radi koriste svoju umjetnost kako bi potaknuli novi dijalog o rasi i kulturi -- i o značenju same umjetnosti.

Briljantna dramska spisateljica, Adrienne Kennedy,

napisala je knjigu zvanu

"Ljudi koji su vodili do mojih drama."

A kada bih ja pisala knjigu,

zvala bi se,

"Umjetnici koji su vodili moje izložbe"

jer moj rad,

razumijavanje umjetnosti i razumijevanje kulture,

jest niknulo slijedeći umjetnike,

promatrajući što umjetnik znači

i što oni rade i tko su oni.

Jay Jay iz "Dobrih vremena",

(Pljesak)

značajan za mnoge ljude naravno

zbog "din-a-mita",

ali možda još značajniji

kao prvi, doista, crni umjetnik

na TV-u u udarnom terminu.

Jean-Michel Basquiat,

važan za mene jer je bio

prvi crni umjetnik u stvarnom vremenu

koji mi je pokazao mogućnosti

u koga i u što ću zakoračiti.

Moj cjelokupni projekt je o umjetnosti,

konkretno, o crnim umjetnicima,

vrlo općenito

o načinu na koji umjetnost

može promijeniti način na koji razmišljamo

o kulturi i o sebi.

Moj interes je u umjetnicima

koji razumiju i pišu povijest iznova,

koji misle o sebi

unutar pripovjesti

većeg svijeta umjetnosti,

ali koji su za nas stvorili nova mjesta

koja možemo vidjeti i razumijeti.

Pokazujem ovdje dva umjetnika, Glenna Ligona i Carol Walkera,

dvoje od njih mnogo koji za mene oblikuju

ključna pitanja koja želim prinijeti

svijetu kao kustosica.

Zanimala me ideja

zašto i kako

mogu stvoriti novu priču

i novu pripovjetku u povijesti umjetnosti

i novu pripovjetku u svijetu.

A kako bih napravila to, znala sam

kako moram vidjeti način na koji umjetnici rade,

razumijeti umjetnički studio

kao laboratorij,

onda zamisliti,

ponovno izumiti muzej kao mjesto okupljanja mozgova,

i gledati na izložbu

kao krajnji bijeli papir, postavljajući pitanja

pružati prostor

za promatranje i razmišljanje o odgovorima.

1994. godine,

kada sam bila kustos u Whitney muzeju,

napravila sam izložbu zvanu "Crni muškarac."

To je bilo promatranje raskrižja

rase i spola

u suvremenoj američkoj umjetnosti.

Trebala je izraziti

načine na koji umjetnost

može pružiti prostor za dijalog,

komplicirani dijalog,

dijalog s mnogim, mnogim ulaznim točkama,

i kako bi muzej mogao biti mjesto

za to natjecanje ideja.

Ta izložba je uključila

preko 20 umjetnika

različitih dobi i rasa,

ali svi su promatrali crnačku muževnost

s veoma specifičnog gledišta.

Ono što je bilo značajno u toj izložbi

je način na koji

me uključila u moju ulogu

kao kustosice, kao katalizatora,

za taj dijalog.

Jedna od stvari koja se dogodila

vrlo jasno tijekom te izložbe

je kako sam ja bila suočena s idejom

kako snažne slike mogu biti

i ljudska razumijevanja njih samih i jedni drugih.

Pokazujem vam dva djela, ovo na desnoj strani, od Leona Goluba,

ovo na lijevoj strani od Roberta Colescotta.

I u tijeku izložbe,

koja je bila sporna, kontroverzna,

i naposljetku, za mene,

ona koja mi je promijenila život,

u onom što ja mislim da bi umjetnost mogla biti,

žena je došla do mene u galeriji

kako bi izrazila svoju zabrinutost prirodom

koliko snažne slike mogu biti

i kako razumijemo jedni druge.

I pokazala je na djelo na lijevoj strani

kako bi mi rekla koliko je ta slika problematična,

kako se veže, za nju, za ideju

kako su crnci bili predstavljeni.

I pokazala je na sliku na desnoj strani

kao primjer, meni, neke vrste dostojanstva

koja je trebala biti prikazana

kako bi funkcionirala protiv onih slika u medijima.

Zatim je tim djelima dodjelila rasne identitete,

u osnovi mi govoreći kako je djelo na desnoj strani,

očito, bilo izrađeno od strane crnog umjetnika,

djelo na lijevoj strani, je očito bilo izrađeno od bijelog umjetnika,

a pravi rezultat,

je bio suprotan od toga.

Bob Colescott, Afričko-američki umjetnik,

Leon Golub, bijeli umjetnik.

Poanta toga, za mene, je bila

u tom prostoru, u tom trenutku,

kako sam doista, više od ičega,

htjela shvatiti

kako bi slike mogle funkcionirati, kako bi prikazi mogli funkcionirati

i kako bi umjetnici pružili

prostor veći od onog

koji bi mogli zamisliti u našim svakodnevnim životima

kako bi mogli raditi kroz te slike.

Brzo premotavanje naprijed i završila sam u Harlemu,

dom mnogih crnaca u Americi,

uvelike spiritualno srce

crnačkog iskustva,

doista mjesto gdje je cijela harlemska renesansa postojala.

Harlem sada, neka vrsta objašnjavanja

i razmišljanja o sebi u ovom dijelu stoljeća,

gledajući i nazad i naprijed.

Uvijek kažem kako je Harlem zanimljiva zajednica

jer, za razliku od mnogih drugih mjesta,

razmišlja o sebi u prošlosti, sadašnjosti

i budućnosti u isto vrijeme.

Nitko ne priča o njemu samo u sadašnjosti.

Uvijek je ono što je bio i što može biti.

I razmišljajući o tome,

slijedi moj drugi projekt, moje drugo pitanje koje postavljam.

Može li muzej

biti katalizator u zajednici?

Može li muzej ugostiti umjetnike

i dozvoliti im da budu agenti promjene

kako se zajednice ponovno osmišljavaju?

Ovo je Harlem, zapravo, na 20. siječnj,

razmišlajući o sebi na prekrasan način.

Dakle, sada radim u Studio muzeju u Harlemu,

razmišljajući o izložbama tamo,

razmišljajući o tome što znači

otkriti mogućnosti umjetnosti.

Sada, što to znači nekima od vas?

U nekim slučajevima, znam kako su mnogi od vas

uključeni u kros-kulturalne dijaloge,

uključeni ste u ideje kreativnosti i inovacije.

Razmislite o ulozi koju umjetnici mogu imati u tome.

To je neka vrsta inkubacije i zagovorništva

prema kojoj težim, radeći s mladim, crnim umjetnicima.

Razmislite o umjetnicima, ne kao o pružateljima sadržaja,

iako mogu biti briljantni u tome,

već, ponovno, kao istinski katalizatori.

Muzej Studio je osnovan kasnih 60-ih.

I iznosim ovo jer je važno locirati

ovu praksu u povijesti,

gledati u 1968. godinu,

u taj nevjerojatan povijesni trenutak

i misliti o luku koji se dogodio odonda,

misliti o mogućnostima u kojima svi mi

imamo danas privilegiju stajati,

i zamislite kako je taj muzej

koji je izašao iz trenutka velikog prosvjeda,

i u kojem se toliko radi o

istraživanju povijesti i ostavštine

važnih afričko-američkih umjetnika

povijesti umjetnosti u ovoj zemlji

poput Jacoba Lawrencea, Normana Lewisa,

Romare Beardona.

I zatim, naravno,

dovesti nas do danas.

1975. godine, Mohammed Ali

je održao predavanje na Svučilištu Harvard.

Nakon njegova predavanja, student je ustao i rekao mu,

"Daj nam pjesmu."

A Mohammed Ali je rekao, "Ja, Mi."

Duboka izjava o pojedincu i zajednici,

prostor u kojem sada,

u mom projektu otkrića, o razmišljanju o umjetnicima,

pokušavanju definiranja

što bi mogao biti

kulturni pokret crne umjetnosti 21. stoljeća.

Ono što bi moglo značiti

za kulturalne pokrete posvuda ovog trenutka,

"Ja, Mi" čini se

nevjerojatno predviđajuće

i potpuno važno.

Do ovog trenutka,

specifičan projekt koji je to meni omogućio

su bili nizove izložbi,

sve naslovljene s F,

"Slobodan stil", "Frekvencija" i "Tok",

koji imaju zadatak otkriti

i definirati

mlade, crne umjetnike koji rade u ovom pokretu

za koje čvrsto osjećam

kako će nastaviti s radom tijekom idućih mnogo godina.

Ovi nizovi izložbi

su napravljeni s razlogom

kako bi pokušali i ispitali

ideju što bi značilo

sada, u ovom trenutku u povijesti,

vidjeti umjetnost kao katalizator,

što znači sada, u ovom trenutku u povijesti,

kada definiramo i redefiniramo kulturu,

crnačku kulturu, naročito u mom slučaju,

ali i kulturu, općenito.

Imenovala sam ovu grupu umjetnika

okupljenih oko ideje koju sam postavila tamo vani,

post-crnci.

Doista sam ih htjela definirati

kao umjetnike koji su sada došli i počeli sa svojim radom,

gledajući unatrag na povijest, ali počinjući u ovom trenutku, povijesno.

Doista u ovom smislu otkrića

imam novi set pitanja koja postavljam.

Taj novi set pitanja je:

Što znači, upravo sada,

biti afrički-amerikanac u Americi?

Što umjetničko djelo može reći o tome?

Gdje može postojati muzej

kao mjesto za sve nas

da vodimo ovaj razgovor?

Doista, najuzbudljivije u tome

je razmišljanje o energiji i uzbuđenju

koje mladi umjetnici mogu donijeti.

Njihovi radovi su za mene o,

ne uvijek, već jednostavno

o estetskoj inovaciji

koju njihovi umovi zamišljaju, koju njihove vizije stvaraju

i stavljaju van u svijet,

ali još, možda, važnije,

kroz uzbuđenje zajednice

koje oni stvaraju kao važni glasovi

koji će nam upravo sada dozvoliti da shvatimo našu situaciju,

kao i u budućnosti.

Neprestano sam očarana

načinom na koji

predmet rase

može odvesti sebe na mnoga mjesta

a koja ni ne zamišljamo kao prikladna.

Uvijek sam očarana

načinom na koji su umjetnici voljni

to učiniti u svojim djelima.

To je razlog zbog kojeg promatram umjetnost.

Zato postavljam pitanja o umjetnosti.

Zato radim izložbe.

Sada, ova izložba, kao što sam i rekla,

40 mladih umjetnika u vremenskom periodu od osam godina,

i za mene je to o uzimanju u obzir implikacija.

To je uzimanje u obzir implikacija

o tome što ta generacija ima nama ostalima za reći.

To je uzimanje u obzir onoga što znači za te umjetnike

da budu vani u svijetu, kako njihovi radovi putuju,

ali i u njihovim zajednicama,

kao ljudi koji vide i razmišljaju

o problemima s kojima smo suočeni.

Radi se i o razmišljanju o

kreativnom duhu i njegovanju istog.

I zamislite, naročito u urbanoj Americi,

o njegovanju duha.

Sada, gdje, možda, to završava?

Za mene, radi se o ponovnom osmišljavanju

tog kulturalnog diskursa u međunarodnom kontekstu.

Dakle, posljednja iteracija ovog projekta

je nazvana "Tok",

s idejom stvaranja

stvarne mreže

umjetnika diljem svijeta,

doista gledanje, ne toliko

iz Harlema i prema van, već gledanje poprijeko.

A "Tok" je promatrao umjetnike koji su svi rođeni na afričkom kontinentu.

I kako mnogi od nas misle o tom kontinentu

i misle o tome što znači

za sve nas u 21. stoljeću,

počela sam kako gledanje

kroz umjetnike, kroz umjetnička djela

i zamišljanje što nam mogu reći o budućnosti,

što nam govore o našoj budućnosti

i što stvaraju na svoj način u pogledu

pružanja nam te velike prilike promatranja

kako kontinent niče kao dio

našeg većeg dijaloga.

Dakle, što otkrivam

kada promatram umjetnička djela?

O čemu razmišljam

kada razmišljam o umjetnosti?

Osjećam kako privilegija koju sam imala kao kustos

nije samo otkrivanje novih radova,

otkrivanje uzbudljivih radova,

već, uistinu,

ono što sam otkrila o sebi

i što mogu ponuditi

u prostoru izložbe,

pričanje o ljepoti, pričanje o moći,

pričanje o nama samima,

i pričati jedni s drugima.

To je ono zbog čega se budim svaki dan

i želim razmišljati o

ovoj generaciji crnih umjetnika i umjetnika diljem svijeta.

Hvala vam.