Nova misija za veterane – pomoć u katastrofi

Nakon mjeseci ili godina borbe u prekomorskim zemljama, 92% američkih veterana kaže da želi nastaviti služiti vojsku, u međuvremenu, jedna za drugom, prirodne katastrofe osvetnički pustoše diljem svijeta.
Što ta dva izazova imaju zajedničko? Suosnivač Team Rubicona, Jake Wood drži dirljiv govor o tome kako veterani mogu učinkovito doprinijeti uklanjanju posljedica katastrofa te u tom procesu pronaći svrhu, zajedništvo i samopoštovanje.

Prije dvije godine, nakon četiri odslužene godine

u američkim marincima

i premještaja u Irak i Afganistan,

našao sam se u Port-au-Princeu (Haiti, op.prev.)

gdje sam vodio tim veterana i medicinskog osoblja

u nekima od katastrofom
najpogođenijih područja grada,

tri dana nakon potresa.

Išli smo na mjesta na koja nitko drugi nije htio ići,

na mjesta na koja nitko drugi nije
mogao ići i nakon tri tjedna

nešto smo shvatili. Vojni veterani

su vrlo, vrlo dobri u reagiranju na katastrofe.

A kada smo došli kući, suosnivač i ja,

razmatrali smo to i rekli, postoje dva problema.

problem je što ne postoji
prikladan odgovor na katastrofe.

Prespor je. Zastario. Ne koristi najbolju tehnologiju,

niti koristi najbolje ljude.

Drugi problem kojega smo postali svjesni

bio je neprimjerena reintegracija veterana,

a to je tema koja je glavna vijest upravo sada

kada se veterani vraćaju kućama
iz Iraka i Afganistana

i muče se vraćajući se civilnom životu.

Pa smo sjeli i razmatrali ta dva problema

i konačno smo shvatili. To nisu problemi.

To su zapravo rješenja. A što time mislim?

Pa, možemo koristiti odgovor
na katastrofe kao priliku

za služenje veteranima koji dolaze kući.

Nedavna istraživanja pokazuju da 92% veterana želi

nastaviti služiti kada skinu odoru.

A veterane možemo koristiti
za poboljšanje odgovora na katastrofe.

Sada to ima dosta smisla, a u 2010.,

odgovorili smo tsunamiju u Čileu,

poplavama u Pakistanu, poslali smo timove na obuku na granicu Burme i Tajlanda.

Međutim, bilo je to ranije ove godine
kada nas je jedan od naših

prvih članova potaknuo da
promjenimo fokus u organizaciji.

Ovo je Clay Hunt. Clay je sa mnom bio marinac.

Služili smo zajedno u Iraku i Afganistanu.

Clay je bio s nama u Port-au-Princeu.
Također je bio s nama u Čileu.

Početkom ove godine, u ožujku,
Clay si je oduzeo život.

To je bila tragedija, ali nas je stvarno prisilila

da ponovno razmotrimo što je to što smo radili.

Clay se nije ubio zbog onoga što se dogodilo

u Iraku i Afganistanu. Clay se ubio

zbog onoga što je izgubio kada se vratio kući.

Izgubio je svrhu. Izgubio je svoju zajednicu.

I ono što je možda najtragičnije, izgubio je samopoštovanje.

I tako, dok smo procjenjivali i dok se slijegala prašina

od te tragedije, shvatili smo,
o tim dvama problemima,

u početnim putovanjima naše organizacije,

bili smo organizacija za odgovor
na katastrofe koja je koristila

usluge veterana. Imali smo puno uspjeha

te smo stvarno osjećali da
mijenjamo paradigmu odgovora na katastrofe.

Međutim nakon Claya, promijenili smo
taj fokus i iznenada,

sada nastavljajući dalje, vidimo se

kao organizacija usluge veterana
koja koristi odgovor na katastrofe.

Zato što mislimo da možemo
veteranima vratiti onu svrhu,

onu zajednicu i ono samopoštovanje.

A tornada u Tuscaloosi i Joplinu te kasnije

uragan Irena, dali su nam priliku da to vidimo.

Sada želim da na trenutak zamislite osamnaestogodišnjeg mladića

koji je maturirao u srednjoj školi
u Kansas Cityju, u Missouriju.

Pridružuje se vojsci. Vojska mu daje pušku.

Šalju ga u Irak.

Svakoga dana napušta vod s misijom.

Ta misija je obraniti slobodu
obitelji koju je ostavio kod kuće.

Održati ljude oko njega živima.

Uspostaviti mir u selu u kojem radi.

On ima svrhu. No vraća se kući u
Kansas City, u Missouri,

možda odlazi na fakultet, možda ima posao,

ali više nema isti osjećaj korisnosti.

Dajte mu motornu pilu. Pošaljite
ga u Joplin u Missouriju,

nakon tornada, on ponovo dobiva taj osjećaj.

Unazad, taj isti osamnaestogodišnji
mladić maturira u srednjoj školi

u Kansas Cityju, u Missouriju, pridružuje se vojsci,

vojska mu daje pušku, šalju ga u Irak.

Svaki dan gleda iste oči oko sebe.

Napušta vod. Zna da mu ti ljudi čuvaju leđa.

Spavao je u istom pijesku. Živjeli su zajedno.

Jeli su zajedno. Krvarili su zajedno.

On odlazi kući u Kansas City, u Missouriju.

Odlazi iz vojske. Skida odoru.

On više nema to zajedništvo.

Ali stavi 25 takvih veterana u Joplin, u Missouriju,

i oni dobivaju natrag taj osjećaj zajedništva.

Opet, imate osamnaestogodišnjeg mladića koji maturira

u srednjoj školi u Kansas Cityju.

Pridružuje se vojsci. Vojska mu daje pušku.

Šalju ga u Irak.

Stavljaju mu medalju na prsa. Odlazi kući na „ticker tape“ paradu ( parade na kojima se bacaju velike količine usitnjenog papira ili konfeta, op.prev.).

Skida odoru. On sada više nije vodnik Jones

u svojoj zajednici. Sada je Dave iz Kansas Cityja.

On više nema isto samopoštovanje.

Ali pošaljite ga u Joplin nakon tornada,

i netko mu ponovno prilazi,

rukuje se i zahvaljuje mu za službu,

sada ponovo imaju samopoštovanje.

Mislim da je to vrlo važno, zato što upravo sada

netko treba istupiti,

a ova generacija veterana ima priliku

to učiniti ako im se pruži prilika.

Puno vam hvala. (Pljesak)