Rješenje za klimatske promjene nalazi se pod našim nogama

U tlu se nalazi dvostruko više ugljika negoli u svim biljkama i atmosferi - zajedno. Biogeokemičarka Asmeret Asefew Berhe uranja u znanost o tlu i dijeli kako možemo iskoristiti moć tla da veže ugljik kako bismo spriječili klimatske promjene. "Tlo predstavlja razliku između života i beživota u Zemljinim sustavima i može nam pomoći u borbi protiv klimatskih promjena - ukoliko samo prestanemo bezosjećjano gaziti po njemu", kaže ona.

Jedno od najvažnijih rješenja

za globalni izazov koji
predstavljaju klimatske promjene

leži pod našim nogama svakoga dana.

Radi se o tlu.

Tlo je tanki veo koji
prekriva površinu zemlje,

ali ima moć da promijeni
sudbinu našeg planeta.

Vidite, oko dva metra tla,

rastresitog materijala
koji prekriva površinu planeta,

predstavlja razliku između života
i beživota u Zemljinom sustavu,

i može nam pomoći boriti se
protiv klimatskih promjena

ukoliko ga prestanemo samo
bezosjećajno gaziti.

(Smijeh)

Klimatske promjene su u tijeku,

Zemljina atmosfera se zagrijava

zbog povećanog udjela stakleničkih plinova

koje ispuštamo u atmosferu.

Svi to znate.

Ono što pretpostavljam da još niste čuli

jest da se jedna od najvažnijih stvari
koje čovječanstvo može učiniti

u borbi protiv klimatskih promjena,

nalazi u samom tlu.

Ja sam znanstvenica koja proučava tlo
otkad sam napunila 18 godina,

jer me zanima otkriti sve tajne tla

i pomoći ljudima razumjeti ovo važno
rješenje protiv klimatskih promjena.

Evo nekoliko činjenica o klimi.

Koncentracija ugljičnog dioksida
u Zemljinoj atmosferi

se povećala za 40%

u samo posljednjih 150 godina.

Ljudska aktivnost zaslužna je za
otpuštanje 9,4 milijarde metričkih tona

ugljika u atmosferu,

od aktivnosti kao što su
izgaranje fosilnih goriva,

intenzivna poljoprivreda

i drugi načini kojima mijenjamo
kako koristimo zemlju,

što uključuje i uništavanje šuma.

Ali, koncentracija ugljičnog dioksida
koji ostaje u atmosferi

povećava se za samo polovicu toga,

i to je zato jer polovica ugljičnog
dioksida koji ispuštamo u atmosferu

ostaje vezana u moru i tlu

kroz proces koji se naziva
sekvestracija ugljika.

Ukratko, kakve god posljedice
mislite da trenutno vidimo

uzrokovane klimatskim promjenama,

mi vidimo posljedice tek polovine
zagađenja koje proizvodimo,

jer nas spašavaju prirodni ekosustavi.

Nemojte se previše opustiti,

jer trenutno dvije stvari rade protiv nas.

Prvo, osim ako ne napravimo nešto veliko

i brzo,

emisija stakleničkih plinova
biti će u daljnjem porastu.

Drugo, sposobnost ovih
prirodnih ekosustava

da uzmu ugljični dioksid iz atmosfere

i vežu ga u prirodna staništa,

drastično se smanjuje,

jer ih ljudske aktivnosti
ozbiljno ugrožavaju.

Nije sasvim jasno

hoće li nas prirodni ekosustavi
nastaviti spašavati

ukoliko nastavimo dalje ovako.

Evo što tlo može učiniti.

U Zemljinom tlu nalazi se oko
3,000 milijardi metričkih tona ugljika.

To je otprilike 315 puta više ugljika

negoli trenutno ispuštamo u atmosferu.

U tlu ima dvostruko više ugljika
nego u biljkama i zraku.

Razmislite o tome na trenutak.

U tlu ima više ugljika

nego u svim biljkama na svijetu,

što uključuje i tropske prašume,
divovske sekvoje,

sve prostrane pašnjake,

sve kultivirane sustave

i sve vrste biljaka koje možete
zamisliti na planetu,

i još sav ugljik koji se trenutno
nalazi u atmosferi, zajedno,

i onda dvostruko toliko.

Dakle, jako mala promjena u količini
ugljika koja se nalazi u tlu

može uvelike utjecati na održavanje
ravnoteže Zemljine atmosfere.

Samo, tlo nije samo spremnik za ugljik.

Funkcionira više kao bankovni račun

i količina ugljika u tlu
u bilo kojem trenutku

jest funkcija količine ugljika
koji ulazi i izlazi iz tla.

Ugljik ulazi u tlo procesom fotosinteze,

kad zelene biljke uzimaju
ugljični dioksid iz atmosfere

i koriste ga za razvoj vlastitih tijela.

Nakon smrti, njihova
tijela vraćaju se u tlo.

A ugljik napušta tlo

i vraća se natrag u atmosferu

kad se tijela tih organizama

razgrade u tlu uz pomoć mikroorganizama.

Njihovo raspadanje otpušta
ugljični dioksid u atmosferu,

zajedno s drugim stakleničkim plinovima,
kao što su metan i dušikov oksid,

ali i ispuštaju tvari koje su nam
potrebne da preživimo.

Ono što čini tlo tako važnim čimbenikom

svake strategije u borbi protiv
klimatskih promjena

jest to što predstavlja
dugotrajan spremnik za ugljik.

Ugljik koji bi trajao
možda godinu ili dvije

ukoliko bi ostao na površini
raspadajućeg sloja,

može trajati u tlu nekoliko stotina,
ili čak tisuća godina i više.

Biogeokemičari tla poput mene

proučavaju upravo to kako je ovo moguće,

da uklonimo ugljik
u kombinaciji s mineralima

unutar agregata zemljinih minerala

i stvaranjem snažnih kemijskih veza

koje vežu ugljik na površinu minerala.

Vidite, kad je ugljik zarobljen u tlu,

vezan na minerale iz tla,

čak ni najotpornije bakterije
ne mogu ga degradirati.

Ugljik koji ne degradira brzo

jest ugljik koji se neće vratiti u
atmosferu u vidu stakleničkih plinova.

Najveća dobrobit sekvestracije ugljika

nije samo to što sprječava
klimatske promjene.

Zemlja koji sadrži velike količine
ugljika je zdrava, plodna i mekana.

Odlična je za obradu.

Postaje kao spužva.

Može sadržavati velike količine
vode i hranjivih tvari.

Ovakva zdrava i plodna zemlja

podržava najdinamičnija i
najraznolikija staništa

koja možemo zamisliti na planetu.

Omogućava život za sve,
od najmanjih mikroba

kao što su bakterije i gljivice,

do razvijenih biljaka,

i ispunjava sve potrebe za
hranom i vlaknima svih životinja,

uključujući vas i mene.

Vjerujem da pretpostavljate
kako bismo trebali tretirati tlo

kao prirodno bogatstvo, što ono i jest.

Nažalost, to nije tako.

Tla širom svijeta gube
kvalitetu kao nikad prije,

zbog različitih ljudskih aktivnosti
koje uključuju uništavanje šuma,

intenzivnu poljoprivredu,

pretjeranu ispašu,

pretjerano korištenje
poljoprivrednih kemikalija,

eroziju i druge probleme.

Polovina tla na planeti
trenutno se smatra degradiranim.

Degradacija tla je loša zbog više razloga.

Dozvolite mi da ih spomenem nekoliko.

Prvo, degradirano tlo ima smanjenu
sposobnost da podrži rast biljaka.

Stoga, degradirajući tlo,

mi uništavamo vlastitu sposobnost
da proizvedemo hranu i druge resurse

koje trebamo za nas

i sva ostala živa bića na planetu.

Drugo,

obrada i degradacija tla
u posljednjih 200 godina

otpustile su u atmosferu
12 puta više ugljika,

u usporedbi s količinom

koju trenutno ispuštamo u atmosferu.

Imam i još gore vijesti.

Radi se o priči o tlu na
višim zemaljskim širinama.

Tresetna tla u polarnim predjelima

sadrže oko trećine
svjetskih rezervi ugljika.

Ova tresetna tla imaju sloj
trajno smrznutog tla ispod površine,

tzv. permafrost,

i ugljik se u ta tla vezao
tijekom dugog niza godina,

zato jer iako su biljke sposobne
za fotosintezu u kratkim,

toplim ljetnim mjesecima,

okoliš brzo postaje mračan i hladan,

a onda mikrobi ne mogu dovoljno
učinkovito razgraditi naslage.

Tako se banka ugljika u
ovim polarnim predjelima

izgradila tijekom stotina tisuća godina.

Ali upravo sada,
atmosferskim zagrijavanjem,

permafrost se topi i cijedi,

a kad se permafrost topi i cijedi,

mikrobi mogu ući u njega

i brzo razgraditi ovaj ugljik,

potencijalno otpuštajući
stotine milijardi metričkih tona ugljika

u atmosferu u obliku stakleničkih plinova.

To otpuštanje dodatnih
stakleničkih plinova u atmosferu

samo će doprinijeti daljnjem zagrijavanju

koje će još pogoršati situaciju,

jer započinje proces
koji je zatvoreni krug

koji može trajati i trajati,

i drastično promijeniti
našu klimatsku budućnost.

Nasreću, mogu vam reći
i da postoji rješenje

za ova dva velika problema
degradacije tla i klimatskih promjena.

Kao što smo stvorili ove probleme,

znamo i rješenje za njih.

Rješenje jest da istovremeno

rješavamo oba problema

kroz ono što nazivamo klimatski
osviještenom uporabom zemljišta.

Što pod time mislim?

To znači da tlo moramo obrađivati
na pametan način, tako da

pokušamo maksimizirati prisutnost
ugljika u samome tlu.

To možemo postići tako

da sadimo višegodišnje biljke
dubokih korijena,

sadimo šume gdje god je to moguće,

smanjimo oranje i
druge poljoprivredne prakse,

uključujući i optimizaciju uporabe
pesticida i korištenja tla za ispašu,

čak i dodavanjem ugljika u zemlju,
kad god je to moguće,

iz recikliranih resursa kao što su
kompost, čak i ljudski izmet.

Ovakvo gospodarenje tlom
nije radikalna ideja.

To je ono što je omogućilo plodnom tlu

da podrži nastanak ljudske
civilizacije od pamtivijeka.

U stvari, neki to već rade.

Postoji globalni pokret koji
nastoji postići upravo ovaj cilj.

Ovaj pokret nastao je u Francuskoj,
pod nazivom "4 za 1000",

i postavio je kao cilj

povećati udio ugljika
u tlu za 0,4% godišnje,

koristeći upravo klimatski
osviješten proces obrade zemljišta

koji sam ranije spomenula.

Ukoliko ovaj projekt uspije,

može neutralizirati
trećinu svjetskih emisija

stakleničkih plinova nastalih
izgaranjem fosilnih goriva.

Čak i ako ovaj projekt
ne bude u potpunosti uspješan,

i ako se samo počnemo
kretati u pravome smjeru,

imat ćemo tla koja su zdravija, plodnija

i sposobnija proizvesti hranu
i resurse koje trebamo

za ljudsku populaciju i više,

tla koja su sposobnija

vezati na sebe ugljični
dioksid iz atmosfere

i pomoći spriječiti klimatske promjene.

Sigurna sam da je to ono što političari
nazivaju "win-win" situacijom.

Svi mi imamo ulogu u tome.

Možemo početi tretirajući tlo
s poštovanjem koje ono zaslužuje,

poštovanjem za svoju sposobnost
da održi sav život na Zemlji,

poštovanjem za sposobnost
da služi kao spremnik za ugljik

i poštovanjem za sposobnost
da kontrolira našu klimu.

Ukoliko to učinimo,

možemo istovremeno riješiti

dva najveća globalna
izazova našeg vremena,

klimatske promjene i degradaciju tla.

U isto vrijeme, moći ćemo osigurati
hranu i nutritivnu sigurnost

našoj rastućoj ljudskoj zajednici.

Hvala vam.

(Pljesak)