Što sam kao dijete naučio u zatvoru

Ismael Nazario kao tinejdžer završio je u zatvoru Rikers Island u New Yorku gdje je proveo 300 dana u samici -- i sve to prije no što je uopće proglašen krivim za zločin. Sada kao zalagatelj za zatvorsku reformu trudi se promijeniti kulturu američkih zatvora u kojima su mladi ljudi nerijetko izloženi neviđenim oblicima nasilja. Nazario priča ovu priču od koje se ledi krv u žilama i daje prijedloge koji bi mogli pomoći, a ne nauditi mladima u zatvorima.

Dužni smo promijeniti
kulturu naših zatvora,

osobito za mlade zatvorenike.

Njujorški zatvor jedan je od dvaju u SAD-u

koji automatski uhićuju i sude
16 i 17-ogodišnjacima kao odraslima.

ta kultura nasilja uzima mlade ljude

i stavlja ih u neprijateljsko okruženje,

a zatvorski čuvari dopuštaju
da se svašta događa.

Nema puno toga što ti
mladi ljudi mogu učiniti

da bi unaprijedili svoje talente
i uistinu se rehabilitirali.

Dok ne podignemo granicu za
kriminalnu odgovornost na 18 godina,

moramo se skoncentrirati na
mijenjanje dnevne rutine ovih mladih.

Znam to iz prve ruke.

Prije no što sam napunio 18,

proveo sam 400-tinjak dana
na Rikers Islandu,

usto

proveo sam skoro tristo dana u samici

i reći ću vam ovo:

Kad vrištiš iz sveg glasa na vrata samice

ili vrištiš iz sveg glasa kroz prozor,

umoriš se.

Budući da nemaš
baš neke zanimacije dok si tamo,

počneš šetkati ćelijom gore-dolje,

pričati sam sa sobom,

misli ti poblesave

i postanu tvoj najgori neprijatelj.

Zatvori su namijenjeni za rehabilitaciju
osoba,

a ne za dodatno razbješnjivanje i

frustriranje, niti za povećanje
osjećaja bespomoćnosti.

Budući da nema nikakvog plana otpuštanja
za ove mlade ljude,

oni se uglavnom u društvo vrate
bez ičega.

I malo toga može ih odvratiti
od ponavljanja zločina.

Ali sve počinje sa zatvorskim čuvarima.

Nekim je ljudima iznimno lako

zatvorske čuvare smatrati dobricama,

a zatvorenike zločestim dečkima

ili obrnuto za neke,

ali nije to samo tako.

Ti su čuvari normalni, obični ljudi.

Dolaze iz istih kvartova
poput populacije koju "služe" .

Oni su obični ljudi.

Nisu roboti i nisu ni po čemu posebni.

Rade više-manje sve što i ostatak društva.

Muški zatvorenici žele razgovarati
i nabacivati se ženskim zatvorenicima.

Igraju srednjoškolske dječje igre
jedni s drugima.

Nadmudruju se jedni s drugima.

I ženske zatvorenice tračaju jedne druge.

Proveo sam jako puno vremena s
brojnim zatvorskim čuvarima

i ispričat ću vam priču o jednom Monroeu.

Jednog me dana gurnuo među A i B vrata

koja odvajaju sjevernu
i južnu stranu odjeljenja.

Odvukao me tamo jer sam
bio upleten u fizički sukob

s drugim mladićem u našem odjeljenju.

On je mislio da je, budući da je
za taj kat bila zadužena čuvarica,

da sam naštetio njegovoj smjeni.

Udario me u prsa.

Izbacio je zrak iz njih.

Nisam bio impulzivan,
nisam odmah reagirao

jer sam znao da je to njihova kuća.

Nisam imao pravo ni na što.

Samo je trebao zazviždati
i potpora bi mu stigla iste sekunde.

Samo sam ga pogledao u oči

i valjda je vidio ljutnju i
frustraciju koja je u meni ključala

i rekao mi je:

"Tvoje će te oči uvaliti
u brojne probleme,

izgledaš kao da se želiš tući."

Počeo je skidati radni remen,

skinuo je majicu i značku

i rekao: "Možemo se tući."

Upitao sam ga: "Hoćeš li to razglasiti?"

E sad, to je učestao termin
na Rikers Islandu

koji znači da nikome ništa nećeš reći

i nećeš to prijaviti.

Rekao je: "Da, neću to razglasiti.
Hoćeš li ti?"

Nisam ni odgovorio.

Samo sam ga zviznuo šakom u lice

i odmah smo se počeli tući.

Kad je tuča bila pri kraju,
prislonio me uza zid

i dok smo bili u klinču,
pitao me jesam li dobro,

kao da me porazio,

ali ja znam da sam ja porazio njega,

stoga sam umišljeno odgovorio:

"Dobro sam. Jesi li ti?"

Rekao je: "Da, dobro sam, dobro sam."

Pustili smo jedan drugoga, rukovali se,
rekao mi je da me poštuje,

dao mi je cigaretu i rekao mi da idem.

Vjerovali ili ne, u Rikers Islandu
naići ćete na čuvare

koji će se s vama potući jedan-na-jedan.

Misle da razumiju kako je to

i misle da ćemo se naći na pola puta

budući da se ovako
inače rješavaju sporovi,

tako ih možemo riješiti.

Ja tome okrenem leđa kao muškarac,
ti okreneš leđa tome kao muškarac

i to je to.

Neki čuvari misle da su zatvoreni s vama.

Zato imaju taj mentalitet i taj stav

i vode se tom idejom.

U nekim slučajevima,
u tome smo zajedno s čuvarima.

No institucije čuvarima trebaju pružiti

adekvatnu obuku kako bi se mogli
nositi s adolescentima,

a trebaju im pružiti i adekvatnu obuku

kako da se nose s mentalno oboljelima.

Ti čuvari igraju veliku ulogu
u životu ovih mladih ljudi

na određeno vrijeme dok se
ne odluči o njihovom slučaju.

Zašto onda ne pokušati biti mentor
tim mladim ljudima dok su tamo?

Zašto im ne pomoći da se promijene,

tako da kad se vrate u društvo,

rade nešto pozitivno?

Ono što bi još moglo pomoći mladima
u zatvorima jest bolje programiranje.

Kad sam bio na Rikers Islandu,
bili su poznati po samicama.

Samice su originalno osmišljene

kako bi osobu slomile mentalno,
fizički i emocionalno.

Za to su osmišljene.

Američki državni tužilac
nedavno je objavio izvješće

u kojem tvrdi da će zabraniti samice

u New Yorku za tinejdžere.

Ono što mi je pomoglo da ostanem normalan
u samici bilo je čitanje.

Pokušao sam se što više obrazovati.

Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku.

A osim toga pisao sam
kratke priče i glazbu.

Neki od programa za koje mislim da bi
pomogli našim mladima su

programi umjetničke terapije

za djecu koja vole crtati
i koja su talentirana za to.

A što s onim mladima
kojima leži glazba?

Možda glazbeni program
koji bi ih zapravo učio

pisati glazbu i skladati je?

To je samo ideja.

Kada adolescenti dođu na Rikers Island,

C74, RNDC je zgrada u kojoj su smješteni.

Od milja zvana "gladijatorska škola"

jer imate mladu osobu koja dolazi s ulice

misleći da je opasna,

okružena gomilom drugih mladih ljudi

iz svih pet kvartova
i svi misle da su jako opasni.

I sad tu imate gomilu mladića
koji dižu nos u oblake

misleći da moraju dokazati da su
jednako opasni kao ti

ili da su opasniji od svakog drugog.

No budimo iskreni:

takva kultura veoma je opasna
i štetna za naše mlade ljude.

Moramo pomoći institucijama
i mladima da shvate

da ne moraju živjeti životima
kakve su živjeli

dok su bili na ulicama,
da se uistinu mogu promijeniti.

Žao mi je što moram reći
da dok sam bio u zatvoru,

čuo sam tipove kako pričaju
što će raditi kad ih konačno puste,

kakve će zločine počinjavati

kad se vrate na ulicu.

Ti bi razgovori zvučali ovako nekako:

"Jao, kad se vratim na ulicu,
moj je brat našao neku štelu

za ovo, ono i još nešto."

Ili: "Moj nam tip
može srediti nižu cijenu.

Razmijenimo podatke."

Ili: "Kad se vratimo na ulice,
napravit ćemo nešto veliko."

Kad bih takvo što čuo,
pomislio bih: "Jao,

ovi tipovi stvarno pričaju o tome
kako će se vratiti na ulice

i činit će nove zločine."

Smislio sam ime za tu pojavu:

brz povratak u zatvor.

Zato što to zasigurno
ne može dugo potrajati.

Dobiješ li uz to i plan za mirovinu?

Lijepu malu mirovinu? 401 (k)? 403 (b)?

Zdravstveno osiguranje? Zubara?

(Smijeh)

Ali ovo ću vam reći:

u zatvoru sam

naišao na najinteligentnije,
najbriljantnije

i najtalentiranije ljude koje sam
ikada upoznao.

Vidio sam pojedince
kako od vrećice od čipsa

izrađuju predivne okvire za slike.

Vidio sam ljude koji su od sapuna

radili predivne skulpture

koje bi i Michelangela posramile.

S 21 godinom bio sam
u najstrože čuvanom zatvoru

zvanom Popravni dom Elmira.

Baš sam se vratio s treninga

i vidio poznatog starijeg gospodina
kako stoji nasred dvorišta

i gleda nebo.

Pazite, taj je stariji gospodin
služio 33 godine i tri doživotne kazne,

a dotad je već odslužio 20 godina kazne.

Prišao sam mu i rekao:

"O.G, što ima, kompa, jesi dobro?"

Pogledao me i rekao:
"Dobro sam, mladiću."

Rekoh: "Zašto gledaš nebo?

Što ima tamo?"

Rekao je: "Pogledaj, pa ti meni reci."

"Oblaci." (Smijeh)

Rekao je: "Dobro, što još vidiš?"

Baš tada je prolazio avion.

Rekoh: "Aha, vidim avion."

Rekao je: "Upravo tako.
A što je na tom avionu?" "Ljudi."

"Upravo tako. A kamo ide
taj avion i ti ljudi?"

"Ne znam. Znaš li ti?

Reci mi ako znaš.
A onda ću i zaigrati loto."

Rekao je: "Mladiću,
ne vidiš što je tu bitno.

Taj avion s ljudima nekamo ide,

a mi smo ovdje zatočeni.

Ovo je važno:

Taj avion s ljudima ide negdje,

to je život koji nam bježi
dok smo mi zatočeni iza ovih zidina."

Tada mi je nešto

sjelo u glavi i uvjerilo me da je
vrijeme za promjenu.

Odrastajući, uvijek sam bio
dobro, pametno dijete.

Neki bi rekli da sam bio malo prepametan.

Htio sam biti arhitekt ili arheolog.

Trenutno radim u Društvu sreće.

To je program za resocijalizaciju,

a radim s ljudima kao nadglednik za
slučajeve s visokim rizikom recidivizma.

Povezujem te ljude sa službama
koje im trebaju

kad izađu iz zatvora

kako bi doživjeli
pozitivan povratak u društvo.

Da danas vidim svoju 15-ogodišnju verziju,

sjeo bih s njim i popričali bismo
i pokušao bih ga obrazovati

i rekao bih mu:
"Slušaj me, ovo sam ja. Ja sam ti.

To smo mi. Mi smo jedno.

Sve što planiraš učiniti, ja znam

prije no što to uopće učiniš
jer sam ja to već učinio.

Rekao bih mu da se ne druži
s tim i tim ljudima.

Rekao bih mu da ne ide na ta i ta mjesta.

Rekao bih mu da se drži škole

jer mu je tamo mjesto

jer će mu to pružiti životne mogućnosti.

To je poruka koju bismo trebali širiti

među našim mladima.

Ne bismo ih trebali tretirati kao odrasle
i trpati ih u kulture nasilja

iz kojih je gotovo nemoguće pobjeći.

Hvala vam.

(Pljesak)