Zašto nas naši najgori postupci ne određuju

Godine 1991. Shaka Senghor upucao je i ubio čovjeka. Bio je, kaže, "diler nagle naravi i s poluautomatskim pištoljem." Bio je poslan u zatvor zbog ubojstva drugog stupnja i to je mogao biti kraj cijele priče. No, nije bilo tako. Umjesto toga, bio je to početak dugogodišnjeg putovanja do iskupljenja, s lekcijama koje će nas sve učiniti skromnijima i treznijima.

Prije 23 godine,

u dobi od 19 godina,

upucao sam i ubio čovjeka.

Bio sam mladi diler

nagle naravi

i s poluautomatskim pištoljem.

No, to nije bio kraj moje priče.

Zapravo, bio je to tek početak.

Naredne 23 godine

priča su o priznanju,

isprici i okajanju.

No to se nije dogodilo na način

na koji možda zamišljate ili mislite.

Ove su se stvari dogodile u mom životu

na način koji je iznenađujuć,

posebice meni samom.

Vidite, poput mogih od vas,

tijekom odrastanja bio sam odličan učenik,

primao sam stipendiju

i sanjao o tome da postanem liječnik.

No, stvari su se dramatično zakomplicirale

kada su se moji roditelji razdvojili

i naposljetku razveli.

Pravi događaji su vrlo izravni.

U dobi od 17 godina

bio sam tri puta propucan

dok sam stajao na uglu
u svom kvartu u Detroitu.

Prijatelj me odvezao u bolnicu.

Liječnici su izvadili metke,

zakrpali me,

i poslali me nazad u isti kvart
u kojem sam bio upucan.

Kroz cijelu ovu muku

nitko me nije zagrlio,

nitko me nije savjetovao,

nitko mi nije rekao da ću biti dobro.

Nitko mi nije rekao
da ću živjeti u strahu,

da ću postati paranoičan,

niti da ću reagirati pretjerano nasilno

na to što sam bio upucan.

Nitko mi nije rekao da ću jednoga dana,

ja postati osoba iza okidača.

Poslije 14 mjeseci,

u 2 sata ujutro,

zapucao sam nekoliko puta

zbog čega je jedan čovjek umro.

Kada sam došao u zatvor,

bio sam ogorčen, ljut, povrijeđen.

Nisam htio prihvatiti odgovornost.

Krivio sam sve, od svojih roditelja

do sustava.

Racionalizirao sam svoju odluku da pucam

jer je u mom kvartu

bilo bolje biti onaj koji puca

nego onaj koji je upucan.

Dok sam sjedio u svojoj hladnoj ćeliji,

osjećao sam se bespomoćno,

nevoljeno i napušteno.

Osjećao sam se kao da nikome nije stalo,

i reagirao sam

nasilno na činjenicu da sam u zatvoru.

I sve sam

dublje i dublje tonuo u probleme.

Vodio sam crno tržište,

kamatario,

i prodavao drogu ilegalno prokrijumčarenu

u zatvor.

Postao sam zapravo

ono što je nadstojnik
Popravnog doma Michigan zvao

"najgori od najgorih."

I zbog svojih djela

dospio sam u samicu

na sedam i pol godina

svoje robije.

Smatram da je samica

jedno od najnehumanijih
i barbarskih mjesta

na kojim se možete naći,

a ja sam se tamo doista našao.

Jednoga dana dok sam hodao po ćeliji,

došao je čuvar i donio poštu.

Pogledao sam par pisama,

prije nego li sam pogledao pismo

na kojemu je bio načrčkan rukopis mog sina.

Svaki puta kada bi dobio pismo svog sina,

bilo je poput zrake svjetla

na najtamnijem mjestu
koje možete zamisliti.

Taj konkretan dan
otvorio sam to pismo,

i velikim tiskanim slovima je pisalo,

"Mama mi je rekla zašto si u zatvoru:

zbog ubojstva."

Rekao je, "Tata, nemoj ubijati."

"Isus gleda što radiš. Moli Mu se."

U to vrijeme nisam bio religiozan,

niti sam to sada,

ali bilo je nešto jako duboko

u riječima mog sina.

Natjerale su me da razmotrim
stvari u svom životu

o kojima nisam bio razmišljao.

Bio je to prvi put u mom životu

da sam zapravo promislio o činjenici

da me moj sin gleda kao ubojicu.

Sjeo sam nazad na svoj ležaj,

i prisjetio se nečega što sam bio pročitao

u Platonu,

kada je Sokrat u "Isprici" izjavio

da neistraženi život nije vrijedan življenja.

U tom trenutku je počela preobrazba.

No, nije došla tako jednostavno.

Jedna od stvari koje sam shvatio,

koja je bila dio preobrazbe,

bila je ta da postoje četiri ključne stvari.

Prva je stvar bila

da imam odlične mentore.

Znam da se neki od vas pitaju

kako sam našao odličnog mentora u zatvoru.

Ali u mom slučaju,

neki od mojih mentora

koji su služili doživotnu kaznu

bili su jedni od najboljih ljudi
koji su ikada ušli u moj život,

jer su me natjerali da svoj život
sagledam iskreno,

i da si postavim izazove

u donošenju svojih odluka.

Druga je stvar bila književnost.

Prije odlaska u zatvor,

nisam znao da postoje toliki sjajni

pjesnici, autori i filozofi koji su crnci,

a onda sam imao veliku sreću

da naiđem na autobiografiju Malcolma X-a,

koja je razbila svaki stereotip
koji sam imao o sebi.

Treće je bila moja obitelj.

Moj otac je 19 godina bio uz mene

s nepokolebljivom vjerom,

jer je vjerovao da posjedujem
ono što mi je bilo potrebno

da si preokrenem život.

Također sam upoznao nevjerojatnu ženu

koja je sada majka mog
dvogodišnjeg sina Sekoua,

i koja me naučila kako samog sebe voljeti

na zdrav način.

Posljednje je bilo pisanje.

Kada sam dobio ono pismo od sina,

počeo sam pisati dnevnik

o stvarima koje sam proživio u djetinjstvu

i u zatvoru,

a to mi je otvorilo um ideji

o okajanju.

U ranijem periodu mog robijanja, dobio samo

pismo jedne rođakinje moje žrtve,

i u tom pismu

rekla mi je da mi oprašta

jer je shvatila da sam bio malo dijete

koje je bilo zlostavljano

i koje je prolazilo kroz nevolje

i samo donijelo niz loših odluka.

To je bio prvi put u mom životu

da sam se osjećao otvoren
opraštanju samome sebi.

Jedna od stvari koje su se dogodile

nakon što sam to doživio bila je

da sam razmišljao o drugim
zatvorenicima koji su robijali

zajedno sa mnom,

i o tome koliko sam to htio
s njima podijeliti.

Tako sam počeo razgovarati s njima o

nekim njihovim iskustvima,

i bio sam strašno pogođen shvativši

da je većina njih došla iz
istih nasilnih okolina.

I većina njih željela je pomoć i
preokret u svom životu,

no, nažalost sustav

koji trenutno drži 2,5 milijuna
ljudi u zatvoru

simšljen je tako da skladišti

umjesto da rehabilitira ili preobražava.

Tako sam odlučio

da ako ikada budem pušten iz zatvora

da ću napraviti sve u svojoj moći

da pomognem to promijeniti.

Godine 2010. izišao sam iz zatvora

po prvi put nakon dva desetljeća.

Zamislite, ako možete,

Freda Kremenka kak ulazi u epizodu

"Jetsonsovih."

Tako je otprilike izgledao moj život.

Po prvi put bio sam izložen internetu,

društvenim mrežama,

autima koji govore poput
KITT-a iz serije "Knight Rider."

No najviše me fascinirala

telefonska tehnologija.

U vrijeme kada sam otišao u zatvor,

naši telefoni u autima bili su ovako veliki

i trebalo je dvoje ljudi da ih nose.

Zamislite onda kako je to bilo
kada sam po prvi puta primio

svoj maleni Blackberry

i počeo učiti kako slati poruke.

Radi se o tome da, ljudi oko mene

nisu shvaćali da nisam imao pojma

što znače sve te skraćenice,

poput LOL, OMG, LMAO,

sve dok jednog dana nisam vodio razgovor

s prijateljem preko poruka,

i zamolio ga da nešto napravi,
a on je odgovorio sa "K."

Pitao sam ga, "Što je K?"

A on je odgovorio "K je okej."

Pomislio sam,

"Koji vrag ne valja s K?"

Poslao sam mu upitnik.

Odgovorio je, "K = okej."

A ja mu odgovorim, "FU." (j*i se) (Smijeh)

On me na to upita

zašto sam ga opsovao.

Ja mu odgovorim, "LOL FU,"

u smislu, napokon
razumijem (finally understand).

(Smijeh)

Sada, tri godine poslije,

ide mi relativno dobro.

Imam stipendiju za Media Lab
na Tehnološkom institutu Massachusetts,

radim za fenomenalnu tvrtku
koja se zove BMe,

podučavam na Sveučilištu Michigan.

No, bilo je teško

jer shvaćam da ima više

ljudi koji se vraćaju kući

kojima neće biti omogućene takve prilike.

Blagoslovljen sam što radim s nevjerojatnim

ljudima,

pomažući drugima u resocijalizaciji,

a jedan od njih je
moj prijatelj Calvin Evans.

Bio je u zatvoru 24 godine
radi zločina koji nije počinio.

Ima 45 godina. Trenutno ide na fakultet.

Jedna od stvari o kojima smo pričali

su tri stvari koje smatram bitnima

u svojoj osobnoj preobrazbi.

Prva je priznanje.

Morao sam priznati
da sam povrijedio druge.

Trebao sam priznati i
da sam ja bio povrijeđen.

Druga je isprika.

Morao sam se ispričati
ljudima koje sam povrijedio.

Iako nisam očekivao da će je prihvatiti,

bilo je bitno da to napravim
jer je to bilo ispravno.

No, trebao sam se i sam sebi ispričati.

Treća je okajanje.

Za mene je kajanje značilo

povratak u svoju zajednicu

i rad s ugroženom mladeži

koja je bila na istom putu kao i ja,

ali i to da budem jedno sam sa sobom.

Kroz svoje iskustvo zatvora,

jedna od stvari koje sam otkrio je ovo:

većina ljudi

koja su zatvorena mogu biti iskupljena,

i činjenica je da će se

90 posto ljudi koji služe kaznu u zatvoru

jednog dana vratiti u zajednicu,

a mi imamo udjela u odluci kakvi će se

ljudi vratiti u našu zajednicu.

Moja je želja danas

da prihvatimo

suosjećajniji pristup

tome kako se nosimo s masama
koje služe zatvorsku kaznu,

da se riješimo

"treba ih zatvoriti za
vijeke vjekova" mentaliteta,

jer je dokazano da ne funkcionira.

Moje putovanje je jedinstveno,

no ne mora biti tako.

Bilo tko može doživjeti preobrazbu

ako za takvo što stvorimo mogućnost.

Zato vas danas tražim

da zamislite

svijet gdje ljudi

nisu taoci svoje prošlosti,

gdje prestupi i pogreške

ne određuju osobu za cijeli život.

Mislim da kolektivno možemo
stvoriti takvu stvarnost,

i nadam se da ćete to i napraviti.

Hvala.

(Pljesak)