Leonard Susskind: Moj prijatelj Richard Feynman

Kakav je osjećaj biti prijatelj genija? Na sceni TEDxCaltecha fizičar Leonard Susskind ispričao je par priča o svom prijateljstvu s legendarnim Richardom Feynmanom, raspravljajući o njegovom nekonvencionalnom pristupu problemima - onim ozbiljnim i ... manje ozbiljnim.

Kada su me zamolili da održim predavanje odlučio sam

da zapravo želim pričati o

svom prijatelju Richardu Feynmanu.

Jedan sam od rijetkih sretnika

koji su ga doista imali prilike upoznati

i uživati u njegovoj prisutnosti.

I pričati ću vam o Richardu Feynmanu kojeg sam ja poznavao.

Siguran sam kako postoje i drugi ljudi ovdje

koji bi vam mogli pričati o Richardu Feynmanu kojeg su oni poznavali,

i vjerojatno bi to bio drugačiji Richard Feynman.

Richard Feynman je bio veoma kompleksan čovjek.

Bio je raznovrsan.

Bio je, naravno, prije svega

jako, jako, jako dobar znanstvenik.

Bio je glumac. Vidjeli ste njegove performanse.

Također sam imao sreće i prisustvovati tim predavanjima,

gore na balkonu.

Bila su to fantastična predavanja.

Bio je filozof;

bubnjar;

i učitelj par excellence.

Richard Feynman bio je i zabavljač,

strašan zabavljač.

Bio je drzak, bezobziran --

bio je muževan (macho) tip,

onaj natjecateljski muževni tip.

Volio je intelektualne "bitke".

Imao je ogroman ego.

Ali je nekako imao i

dosta slobodnog prostora pri dnu.

A pritom mislim na

dosta slobodnog prostora, u mom slučaju --

Ne mogu govoriti ni za koga drugog --

ali u mom slučaju,

imao je dosta prostora za još jedan veliki ego.

Dobro, ne za toliko velik poput njegovog,

ali za prilično velilk.

Uvijek sam se osjećao dobro uz Dicka Feynmana.

U njegovoj je blizini uvijek bilo zabavno.

Uz njega sam se uvijek osjećao pametno.

Kako se uz nekog poput njega možeš osjećati pametno?

Nekako mu je to uspjevalo.

Uz njega sam se osjećao pametno. I imao sam osjećaj kako je on pametan.

Uz njega smo se oboje osjećali pametno,

kao da bi mogli rješiti bilo koji problem.

Zapravo smo se ponekad i bavili fizikom zajedno.

Nikada zajedno nismo objavili članak,

ali smo se dobro zabavljali.

Volio je pobjeđivati.

Ponekad bi igrao svoje male muževne (macho) igrice --

ali ne samo sa mnom, već i s drugim ljudima --

i gotovo bi uvijek pobijedio.

Kada ne bi pobijedio, kada bi izgubio,

smijao se i zabavljao gotovo kao

i da je pobijedio.

Jednom mi je ispričao priču

o šali koju su mu studenti priredili.

Odveli su ga -- mislim na njegov rođendan --

na ručak.

Odveli su ga na ručak

u sendvič bar u Pasadeni.

Možda još postoji; Nisam siguran.

Njihova glavna atrakcija bili su sendviči nazvani po slavnim osobama.

Mogli ste naručiti Marilyn Monroe sendvič.

Ili Humphrey Bogart sendvič.

Studenti su otišli tamo prije,

i dogovorili se kako će svi naručiti Feynman sendviče.

Jedni za drugima naručivali su Feynman sendviče.

Feynman je volio ovu priču.

Pričao mi je ovu priču sretan i s osmijehom na licu.

Kada je završio priču, rekao sam mu,

"Dick, pitam se koja bi bila razlika

između Feynman sendviča i Susskind sendviča."

A on je bez oklijevanja,

rekao, "Pa, mislim da bi bili isti.

Jedina razlika bi bila u tome što bi Susskind sendvič imao više šunke,"

šunka u značenju lošeg glumca.

(Smijeh)

Bio sam brz tog dana,

i rekao, "Da, ali bi imao manje gluposti." (baloney: salama; glupost)

(Smijeh)

Istina je zapravo

da je Feynman sendvič

imao mnogo šunke,

ali ne i gluposti (salame).

Ono što je Feynman prezirao ponajviše

bilo je intelektualno pretvaranje --

foliranje,

lažnu sofisticiranost, žargon.

Sijećam se da smo se za vrijeme 80-ih,

sredinom 80-ih,

Dick, ja i Sidney Coleman,

sastajali par puta

u San Franciscu u kući nekog bogataša --

na večeri.

Zadnji put kada nas je taj bogataš pozvao na večeru,

pozvao je i par filozofa.

Ovo su bili filozofi uma.

Njihova specijalnost bila je filozofija svijesti.

I razbacivali su se svakojakim žargonom.

Pokušavam se prisjetiti riječi --

"monizam," "dualizam," kategorije su se bacale na sve strane.

Nisam znao što sve te riječi znače, a ni Dick --

a ni Sydney.

I o čemu smo pričali?

Dobro, o čemu pričati kada pričaš o umovima?

O jednom vrlo očitom problemu --

mogu li strojevi razviti um?

Možeš li sagraditi stroj

koji razmišlja poput čovjeka,

koji je svjestan?

Tako smo sjedili i pričali o ovome -- naravno, nismo uspjeli pronaći odgovor.

Ali je problem s filozofima taj

što su filozofirali,

a zapravo su trebali znanstveno razmišljati.

Naposljetku, ipak je to znanstveno pitanje.

A filozofiranje je opasna igra

u blizini Dicka Feynmana.

Feynman ih je dočekao na nož.

Bilo je brutalno, smiješno -- o da, bilo je smiješno.

Ali je stvarno bilo brutalno.

Spustio ih je na zemlju.

Ali najbolje od svega bilo je to --

da je Feynman morao otići malo ranije.

Nije se osjećao najbolje, pa je i otišao ranije.

A Sydney i ja smo ostali s filozofima.

A najbolja od svega bila je reakcija filozofa.

Bili su presretni.

Upoznali su velikana;

i dobili savjet od njega;

najviše od svega su se zabavili

na svoj račun;

i bilo je to divno za vidjeti.

Shvatio sam kako se u Feynmanu krije nešto nevjerojatno,

čak i kada je činio ono što je činio.

Dick je bio moj prijatelj. Zvao sam ga Dick.

Dick i ja smo se slagali.

Mislim da smo imali jedan poseban odnos - on i ja.

Odgovarali smo jedno drugom; voljeli iste stvari.

I meni su se sviđale intelektualne muževne (macho) igrice.

Ponekad bih pobijedio, ali je većinom on pobjeđivao,

ali oboje smo uživali.

U jednom je trenutku Dick postao uvjeren

kako ja i on dijelimo slične osobnosti.

Mislim da nije bio u pravu.

Mislim da nam je jedino zajedničko bilo to

što smo oboje voljeli pričati o sebi.

No, on je bio uvjeren.

I znatiželjan.

Čovjek je bio nevjerojatno znatiželjan.

I htio je razumjeti zašto i kako

je postojala ta poveznica između nas.

I jednoga dana smo šetali. Bili smo u Francuskoj.

U La Zoucheu.

Bili smo u planinama 1976. godine.

Bili smo u planinama i Feynman mi je rekao,

"Leonardo."

Zvao me Leonardo

jer smo bili u Europi

a on je vježbao svoj francuski.

I rekao je, "Leonardo,

jesi li bio bliži majci ili ocu

kada si bio dijete?"

A ja sam rekao, "Pa, moj pravi junak je bio moj otac.

Bio je radnik,

imao pet razreda osnovne škole.

Bio je dobar mehaničar i naučio me kako koristiti alate.

Naučio me razne stvari o mehanici.

Čak me naučio i Pitagorin teorem.

Nije upotrebljavao riječ hipotenuza,

već je to nazvao najkraćom udaljenošću."

A Feynmanove oči su se zasjajile.

Upalila mu se lampica.

I rekao je kako je imao

gotovo identičnu vezu

sa svojim ocem.

Zapravo, jedno je vrijeme bio uvjeren

kako je za dobrog fizičara

vrlo važna

takva veza s ocem.

Ispričavam se na ovom seksističkom razgovoru,

ali je doista bilo tako.

Rekao je kako je absolutno uvjeren da je to nužno --

onaj nužni dio odrastanja mladog fizičara.

Budući da pričamo o Dicku, on je naravno htio sve to provjeriti.

Htio je napraviti istraživanje.

Pa ga je i napravio.

Izašao je van i napravio istraživanje.

Pitao je sve svoje prijatelje koje je smatrao dobrim fizičarima,

"Jesu li na tebe utjecali majka ili otac?"

A svaki od njih -- svi su bili muškarci --

svaki od njih

je rekao, "Moja majka."

(Smijeh)

I tako je teorija završila na smetlištu povijesti.

Ipak je bio vrlo sretan što je napokon susreo nekoga

tko je imao isto iskustvo s mojim ocem

kakvo je on imao sa svojim.

I neko je vrijeme bio uvjeren

da je to bio razlog našeg prijateljstva.

Ne znam. Možda. Tko zna?

Ali, dopustite da vam ispričam ponešto

i o Feynmanu fizičaru.

Feynmanov stil --

ne, stil nije prava riječ.

Stil podsjeća na leptir mašnu koju je mogao nositi

ili na odjelo koje je nosio.

Postoji nešto mnogo dublje od toga,

ali se ne mogu sjetiti neke prikladnije riječi.

Feynmanov znanstveni stil

uvijek je težio pronalasku najjednostavnijeg,

najelementarnijeg mogućeg rješenja nekog problema.

Ako to nije bilo moguće, morao bi smisliti nešto kompliciranije.

Ali neupitno mu je dio ovoga

predstavljalo veliko zadovoljstvo

kako bi pokazao ljudima da može misliti jednostavnije od njih.

Ali je isto tako duboko vjerovao, bio istinski uvjeren,

da ako nisi u stanju nešto objasniti jednostavno

onda to nisi ni shvatio.

1950-ih ljudi su pokušavali shvatiti

supratekući helij.

Postojala je teorija.

Osmišljena zahvaljujući ruskom matematičkom fizičaru,

i bila je to komplicirana teorija.

Ubrzo ću vam ispričati nešto o toj teoriji.

Bila je to užasno komplicirana teorija

puna teških integrala i formula

i matematike, itd.

I nekako je funkcionirala, ali ne baš dobro.

Ispravna je bila jedino u slučaju

kada su atomi helija bili međusobno vrlo, vrlo udaljeni.

Atomi helija morali su biti vrlo udaljeni.

A nažalost, atomi helija u tekućem heliju

naslagani su jedan na drugi.

Feynman je odlučio, kao amaterski fizičar helija,

kako će pokušati shvatiti o čemu je zapravo riječ.

Imao je vrlo jasnu ideju.

Pokušao je shvatiti

kako bi izgledala funkcija kvantnog vala

tog velikog broja atoma.

Pokušao si je to vizualizirati,

pritom se koristeći jednostavnim principima.

Par jednostavnih principa bili su vrlo, vrlo jednostavni.

Prvi je glasio:

kada se atomi helija dodirnu međusobno se odbijaju.

Kao posljedica toga valna funkcija mora težiti nuli,

mora nestati kada se atomi helija dodirnu.

Druga činjenica je ta

da primarno stanje, najniža energija kvantnog sistema,

-- a funkcija vala je uvijek mirna --

ima minimalan broj titraja.

I tako je sjeo za stol --

mislim kako i nije imao ništa više

od običnog papira i olovke --

pokušao zapisati, i zapisao,

najjednostavniju funkciju koje se mogao sjetiti

a koja je imala takve uvjete graničnosti

zbog kojih bi valna funkcija nestala kada se stvari dodirnu

i koja nema titraja između.

Zapisao je vrlo jednostavnu stvar.

Zapravo je bila toliko jednostavna

da bi ju i jedan pametni srednjoškolac,

koji pri sebi nema ni kalkulatora,

shvatio bez problema.

Stvar je bila u tome da je ta jednostavna funkcija koju je zapisao

opisivala sve što je do tada bilo poznato o tekućem heliju

i još ponešto.

Uvijek sam se pitao

jesu li se profesionalci, pravi profesionalni fizičari helija,

osjećali osramoćenima.

Imali su na raspolaganju svoju super snažnu teoriju,

i nisu uspjeli shvatiti o čemu se radi.

Uzgredno, reći ću vam o kojoj super snažnoj teoriji je bila riječ.

Bila je to teorija Feynmanovih dijagrama.

(Smijeh)

Ponovno mu je pošlo za rukom 1968. godine.

1968. godine, na mom sveučilištu --

Tada nisam bio tamo -- ali 1968.,

istraživali su strukturu protona.

Proton se naravno sastoji od

skupine malih čestica.

To je bilo više-manje poznato svima.

A analizirali su se, naravno, Feynmanovim dijagramima.

Zato su Feynmanovi dijagrami bili i osmišljeni --

kako bi se shvatile čestice.

Eksperimenti koji su se izvodili bili su vrlo jednostavni.

Proton se

snažno sudari s elektronom.

Ovome su i služili Feynmanovi dijagrami.

Jedini je problem bila činjenica

da su Feynmanovi dijagrami komplicirani.

Riječ je o kompliciranim integralima.

Ako si ih mogao sve rješiti, dobio bi vrlo preciznu teoriju.

Ali to je bilo gotovo nemoguće; jednostavno su bili previše komplicirani.

Ali ljudi su ih pokušavali rješiti.

Mogao se rješiti dijagram s jednom petljom. Nije bilo brige za jednu petlju.

Jedna petlja, dvije petlje -- možda ste mogli rješiti dijagram s tri petlje,

ali više od toga niste mogli ići.

Feynman je rekao, "Zaboravite sve to.

Samo zamislite proton

kao skupinu malih čestica --

kao roj malih čestica."

Nazvao ih je partonima.

Rekao je, "Samo zamislite roj partona

koji se kreće veoma brzo."

Budući da se kreću veoma brzo,

teorija relativnosti kaže kako se unutarnji mehanizmi kreću veoma sporo.

Elektron ih udara odjednom.

Kao da napravite jedan brzi snimak protona.

Što vidite?

Vidite zamrznutu sliku partona.

Ne miču se, a budući da se ne miču

za vrijeme trajanja eksperimenta,

ne morate se brinuti o načinu na koji se kreću.

Ne morate se brinuti o silama koje djeluju između njih.

Samo o njima razmišljate

kao o skupini

zamrznutih partona.

I ovo je bio ključ u analizi ovih eksperimenata.

Nevjerojatno efikasno,

netko je spomenuo kako je riječ revolucija loša riječ.

Vjerojatno i je, pa neću spomenuti revoluciju --

ali je zasigurno jako dobro razvila

naše shvaćanje protona,

i čestica van toga.

Htio sam vam ispričati još toga

o mom odnosu s Feynmanom,

kakav je bio,

ali vidim da mi je ostalo još pola minute vremena.

Pa mislim da ću završiti

i reći kako mislim da se ovakav događaj Feynmanu ne bi svidio.

Mislim da bi rekao,

"Ne treba mi ovo."

Ali kako da odamo počast Feynmanu?

Kako stvarno odati počast Feynmanu?

Mislim da mu trebamo odati počast

tako da izbacimo što je više moguće gluposti (baloney: glupost; salama)

iz naših sendviča.

Hvala.

(Pljesak)