Malena zemlja s velikim idejama za eliminiranje fosilnih goriva

Kako gradimo društvo bez fosilnih goriva? Koristeći svoju domovinu Costa Ricu kao primjer pozitivnog djelovanja u zaštiti okoliša i obnovljivih izvora energije, zagovarateljica očuvanja klime Monica Araya iznosi smionu viziju svijeta posvećenog čistoj energiji u svim sektorima.

Kako izgraditi društvo

bez fosilnih goriva?

To je vrlo složen izazov

i vjerujem da bi zemlje u razvoju
mogle voditi tu tranziciju.

I jasno mi je da je ovo sporna izjava,

ali stvarnost je takva
da je mnogo na kocki u našim zemljama

ako dozvolimo da fosilna goriva
ostanu središte našeg razvoja.

Možemo to učiniti drugačije.

I vrijeme je, stvarno je vrijeme,

da razbijemo mit

da zemlja mora birati
između razvoja s jedne strane

i zaštite okoliša, obnovljivih izvora
energije, kvalitete života s druge.

Dolazim s Costa Rice,
zemlje u razvoju.

Ima nas gotovo pet miiijuna

i živimo između Amerika,

tako da je vrlo lako upamtiti gdje živimo.

Gotovo 100 posto naše struje

dolazi iz obnovljivih izvora,

njih pet.

(Pljesak)

Hidroelektrane, geotermalna energija,

vjetar, sunce i biomasa.

Znate li da prošle godine

299 dana

nismo koristili fosilna goriva

kako bismo proizvodili struju?

To je nevjerojatno postignuće,

a ipak, sakriva paradoks,

koji je da je 70 posto

sve naše potrošnje energije nafta.

Zašto?

Jer je naš sustav prijevoza

u potpunosti ovisan o fosilnim gorivima,

kao i u mnogim drugim državama.

Tako da tranziciju energije
gledamo kao maraton,

a pitanje je kako preći cilj,

kako da dekarboniziramo
ostatak naše ekonomije?

I pošteno je reći da ako ne uspijemo,

teško je vidjeti tko hoće.

Zato vam želim pričati
o Costa Rici

jer vjerujem da smo dobar kandidat

u uvođenju vizije razvoja
bez fosilnih goriva.

Ako znate jednu stvar o našoj zemlji,

to je da nemamo vojsku.

Pa ću vas odvesti u 1948.

Te godine zemlja je izašla
iz građanskog rata.

Tisuće Kostarikanaca umrlo je

i obitelji su bile razdvojene.

A ipak, iznenađujuća ideja
pobijedila je umovima i srcima:

ponovno ćemo pokrenuti zemlju

i ta Druga Republika neće imati vojsku.

Ukinuli smo je.

I tadašnji predsjednik,

Jose Figueres,

pronašao je snažan način
rušeći zidove vojne baze.

Sljedeće godine, 1949.,

ta odluka je postala
trajna u novom ustavu

i zato vam mogu pričati tu priču
gotovo 70 godina kasnije.

I zahvalna sam.

Zahvalna sam jer su donijeli tu
odluku prije nego sam se rodila

jer je omogućila meni i milijunima drugih

da žive u stabilnoj zemlji.

I možete misliti kako je to bila sreća,

no nije.

Postojao je uzorak namjernih izbora.

U 40-ima, Kostarikanci su dobili
besplatno obrazovanje i zdravstvenu skrb.

To smo zvali socijalna jamstva.

Abolirajući vojsku,

mogli smo usmjeriti trošenje na vojsku
u društveno trošenje

i to je bio pokretač stabilnosti.

50-ih godina --

(Pljesak)

50-ih započeli smo investiranje
u hidroelektrane

i to nas je odmaklo od zamke

korištenja fosilnih goriva
za stvaranje električne energije,

a to je ono s čime se bori svijet.

U 70-ima investirali smo
u nacionalne parkove,

i to nas je držalo podalje

od duboko pogrešne logike
rasta, rasta i rasta po bilo kojoj cijeni

koju drugi prihvaćaju,
osobito u zemljama u razvoju.

U 90-ima uveli smo plaćanje
za usluge ekosustava i to

je pomoglo da smanjimo
uništavanje šuma

i pojačalo ekoturizam,
koji je danas ključni pokretač razvoja.

Tako da investiranje u zaštitu okoliša

nije naškodilo našoj ekonomiji.

Baš suprotno.

I to ne znači da smo savršeni

i ne znači da nemamo kontradiktornosti.

To nije poanta.

Poanta je da smo čineći vlastite izbore

mogli stvoriti otpornost
na rješavanje problema razvoja.

Također, ako uzmete zemlju kao našu,

BDP po glavi stanovnika je oko
11 000 dolara,

ovisno o tome kako ga mjerite.

Ali prema Indeksu društvenog napretka,

mi smo vrlo dobri

u pretvaranju BDP-a u društveni napredak.

Ukidanje vojske,

investiranje u prirodu i ljude

učinilo je također nešto moćno.

Oblikovalo je priču,

priču male zemlje s velikim idejama

i bilo je vrlo osnažujuće odrasti
s takvom pričom.

Tako da je pitanje,

koja je sljedeća velika ideja
ove generacije?

I vjerujem da je ono
što sljedeće dolazi jest

da ova generacija napusti fosilna goriva.

Kao što smo učinili s vojskom.

Fosilna goriva stvaraju
klimatske promjene.

Znamo to,

i znamo kako smo ranjivi
na utjecaj klimatskih promjena.

Nama, kao zemlji u razvoju,
u najboljem interesu je

graditi razvitak bez fosilnih goriva

koja štete ljudima.

Zato što

zašto bismo uvozili naftu

za prijevoz

kad možemo koristiti struju?

Upamtite,

ovo je zemlja

odakle struja dolazi iz vode iz rijeka,

topline naših vulkana,

vjetroturbina, solarnih ploča,

bio-otpada.

Ukidanje fosilnih goriva znači
poremetiti naš sustav prijevoza

tako da možemo pogoniti naše aute,
autobuse i vlakove strujom,

umjesto prljavom energijom.

I prijevoz, dopustite da vam kažem,

postao je egzistencijalno pitanje
za nas Kostarikance

jer model koji imamo ne radi za nas.

Šteti ljudima.

Šteti tvrtkama,

i šteti našem zdravlju.

JerZato što kada politike
i infrastruktura ne uspiju,

ovo se događa na dnevnoj bazi.

Dva sata ujutro,

dva sata navečer.

Ne shvaćam zašto
ovo trebamo prihvatiti kao normalno.

Uvredljivo je

trošiti naše vrijeme na ovakav način
svakoga dana.

A ova autocesta je zapravo dobra

u usporedbi s onim
što vidite drugdje

gdje je promet eksplodirao.

Kostarikanci ovo zovu "presa".

Što znači "zatvoren".

I ljudi postaju nasilni

u zemlji koja je inače sretna
u čistom životu.

To se događa.

Tako da je puno na kocki.

Dobre vijesti su

da možemo pričati o
čistom prijevozu

i drugačijoj mobilnosti,

ne govorimo o nekoj udaljenoj
utopiji.

Govorimo o elektirčnoj mobilnosti
koja se događa danas.

Do 2022. električni auti
i obični automobili

koštat će jednako,

i gradovi već isprobavaju
električne buseve.

I ova zanimljiva bića

štede novac

i smanjuju onečišćenje.

Ako se želimo riješiti svog prijevoza
na naftu, to možemo napraviti

jer imamo opcije koje prije nismo imali.

To je zaista uzbudljivo.

Ali naravno,

nekima je jako neugodno zbog ove ideje

i doći će i reći će vam

da je svijet zaglavio s naftom,
kao I Costa Rica, budimo realni.

To je ono što će vam reči.

I znate koji je odgovor u toj raspravi?

Da 1948. nismo rekli
da je svijet zaglavio s vojskama

pa ćemo zadržati svoju.

Ne, mi smo napravili hrabar izbor

i taj izbor je napravio svu razliku.

Vrijeme je da ova generacija
ponovno bude hrabra

i zauvijek ukine fosilna goriva.

I dat ću vam tri razloga
zašto to moramo učiniti.

Prvo,

naš model prijevoza
i urbanizacije je loš,

tako da je ovo najbolji trenutak
da redefiniramo našu budućnost u tome.

Ne želimo gradove izgrađene za automobile.

Želimo gradove za ljude

gdje može hodati i koristiti bicikle.

I želimo javni prijevoz,

puno javnog prijevoza,

javnog prijevoza koji je čist
i dostojanstven.

Zato što, ako nastavimo dodavati
flote konvencionalnih automobila,

naši gradovi postat će nepodnošljivi.

Drugo, moramo se promijeniti,

ali inkrementalna promjena
neće biti dovoljna.

Trebamo transformacijsku promjenu.

I postoje neki inkrementalni
projekti u zemlji

i ja sam prva koja će ih slaviti.

Ali nemojmo se zavaravati.

Ne pričamo o tome da završimo
s predivnim električnim automobilima

i par električnih buseva

dok i dalje investiramo u istu
infrastrukturu,

više automobila, više cesta, više nafte.

Pričamo o oslobođenju od nafte,

i ne možete tamo doći inkrementacijom.

Treće, i ovo znate,

svijet je željan inspiracije.

Žudi za pričama uspjeha

u borbi sa složenim problemima,

osobito u zemljama u razvoju.

Vjerujem da bi Costa Rica mogla biti
inspiracija drugima,

kao prošle godine kada smo otkrili

koliko dana nismo koristili fosilna goriva

kako bismo proizveli električnu energiju.

Vijest je postala viralna diljem svijeta.

Također, a ovo me čini iznimno ponosnom,

žena s Costa Rice, Christiana Figueres,

imala je odlučujuću ulogu u pregovorima
za Pariški sporazum o klimi.

Tako da moramo zaštiti to nasljeđe
i biti primjer.

Što dolazi sljedeće?

Ljudi.

Kako učiniti ljude vlasnicima ovoga?

Kako ljude

uvjeriti da je moguće

graditi društvo bez fosilnih goriva?

Potrebno je puno posla od temelja.

Zato smo 2014. stvorili Costa Rica Limpia.

"Limpia" znači "čisto"

jer želimo osnažiti i inspirirati građane.

Ako se građani ne uključe,

odluke o čistom prijevozu
biti će zagušene beskrajnim,

i mislim beskrajnim, tehničkim raspravama

i lavinom lobiranja od strane
različitih interesenata.

Htjeti biti zelena zemlja
pogonjena obnovljivim izvorima energije

već je dio naše priče.

Ne smijemo dopustiti
da nam to itko oduzme.

Prošle godine, doveli smo ljude
iz naših sedam provincija kako

bismo pričali o klimatskim promjenama
na način koji je njima važan

i ove godine doveli smo

još jednu grupu Kostarikanaca

da bismo pričali o obnovljivoj energiji.

I znate što?

Ovi ljudi se ne slažu oko ničega

osim obnovljive energije

i čistog prijevoza i zraka.

To zbližava ljude.

I ključ za stvarno sudjelovanje

je pomoći ljudima
da se ne osjećaju maleni.

Ljudi se osjećaju

bespomoćno i dosta im je da ih se ne čuje.

Ono što činimo su konkretne stvari,

i prevodimo tehničke probleme
u jezik građana

kako bi pokazali kakvu ulogu igraju
i kako je mogu igrati skupa.

Prvi puta pratimo obećanja koja su dana

vezano uz čisti prijevoz,

i političari znaju da ih moraju ispuniti,

ali prijelomna točka nastupit će
kada formiramo suradnje --

građani, tvrtke,

predvodnici javnog prijevoza --

koji će električnu mobilnost
učiniti novim standardom,

posebno u zemlji u razvoju.

Do sljedećih izbora,

vjerujem da će svaki kandidat
morati otkriti kakav stav imaju

po pitanju ukidanja fosilnih goriva.

Jer ovo pitanje mora ući
u našu glavnu politiku.

I govorim vam,
ovo nije pitanje politike o klimi

ili programa za okoliš.

To je pitanje zemlje kakvu želimo

i gradova kakve imamo

i gradova kakve želimo

i tko radi taj izbor.

Jer na kraju dana, ono što možemo pokazati

je da je razvoj s obnovljivom energijom

dobar za ljude,

za Kostarikance koji danas žive

i osobito za one koji još nisu rođeni.

Ovo je naš Nacionalni muzej danas.

Svijetao je i miran

i kada stanete ispred njega,

ne možete shvatiti da su to bile
vojne barake

na kraju 40-ih.

Započeli smo novi život
bez vojske na ovom mjestu

i ovdje će naše odbacivanje

fosilnih goriva biti najavljeno
jednog dana.

I ponovno ćemo ući u povijest.

Hvala vam.

(Pljesak)