Pronalaženje smisla u svakodnevnim dobrim djelima | B. Tyler Ellis | TEDxWileyCollege

Nagrađivani autor koji je u službi od 1999. godine, g. Tyler Ellis ima jedno novo shvatanje o ljudskom iskustvu. Prema Tyleru, ključ prosvijetljenog i holističkog ljudskog iskustva je u pronalaženju smisla u svakodnevnim dobrim djelima, a ne u težnji da činimo dobro samo da bi postigli nešto izvana ili nešto površno. Stoga, moramo imati realna očekivanja prema sebi i drugima kada je riječ o dobroti, empatiji i otkrivanju onog najboljeg u ljudima.

Ovaj govor je održan na TEDx događaju koristeći TED konferencijski format, ali koji je nezavisno organizovala lokalna zajednica. Saznajte više na https://www.ted.com/tedx

I tako, nađoh se tu.

Djever na svadbi, piće se toči besplatno.

E sad, različiti ljudi različito reaguju

kada previše popiju.

A djever pored kojeg sam sjedio
za stolom na čelu

je bio taj introspektivni tip.

Ispričao mi je svoju životnu priču

i o napuštanju i zlostavljanju

i kako je postao ateista.

A onda me je upitao,
"Kako iko može pomisliti da Bog postoji?"

Rekao sam, "Strašno mi je da čujem
kroz šta si sve prošao

i ne krivim te što sumnjaš.

Ne znam šta bih ti sad odgovorio,

ali imam jedno pitanje i jedan poziv.

Pitanje je,

Hipotetički, da na sva tvoja pitanja

postoje odgovori koji pružaju više razloga
da vjeruješ u Boga nego da ne,

šta bi ti?"

A on je rekao, "Opa, ovo nisam očekivao.

Razmisliću o tome.

A kakav je poziv?"

Rekao sam, "Moj poziv je dvojak.

Prvo, želim da te pozovem

da mi se pridružiš u budućem
istraživanju tvojih pitanja.

A drugo, u međuvremenu,

želim te pozvati
da moliš Molitvu skeptika:

Bože, ako te ima,

da li bi, molim Te, učinio šta god treba
da mi pomogneš da Te nađem?"

Na šta je on odgovorio,
"Ajme, ni ovo nisam očekivao.

Razmisliću o tome."

Nešto sam važno naučio taj dan,

a to je da nikad ne dajem
jednostavan odgovor

na komplikovano pitanje,

pogotovo ne na nekoj svadbi
gdje se piće toči besplatno

i kada je vrijeme da mlada baci podvezicu.

Razgovori kao što je ovaj
su u meni stvorili strast

za druženjem i učenjem

od ljudi drugačijih uvjerenja
i porijekla nego što je moje.

I, tokom dvije godine,

sa namjerom da obavim 50 intervjua,

svakog pojedinačno sam častio kafom

i postavljao im po 20 pitanja,

čak i iscrtavao njihov portret
koristeći jednu neprekidnu liniju.

I ono što je počelo kao serija
znatiželjnih intervjua

uskoro se pretvorilo
u seriju neočekivanih avantura

i neočekivanih otkrića.

Nisam očekivao priliku

da dovedem prijatelja ateistu iz Kine i
prijatelja muslimana iz Saudijske Arabije

na ono što mi zovemo "smores"
oko kamperske vatre,

niti da ih pozovem u svoj dom na večeru
povodom Dana zahvalnosti.

Nisam očekivao priliku da poslužim
palačinke svojim kolegama studentima,

u ponoć, dok smo spremali završne ispite

sa jevrejskim rabinom
i muslimanskim profesorom,

ili priliku da služim i volontiram
u jednom dječijem domu u Hondurasu

uz svog prijatelja agnostika,

pogotovo kada je njegov tata preminuo

noć prije nego što je naš avion
trebao poletjeti.

I, kao jedan još ozbiljniji primjer,

nisam očekivao da primim poziv
u 3 sata ujutro

od jedne od studentica
koje sam intervjuisao,

koja je upravo razmišljala o samoubistvu.

Ne znam zašto je pozvala mene, prvog,

ali uz pomoć policajaca,

uspjeli smo otkriti gdje se nalazi
pomoću njenog telefona i spasimo joj život

i obezbijedimo pomoć koju je trebala.

Ovo su bile samo neke
od mojih neočekivanih avantura.

A sada želim da sa vama podijelim
neke od mojih neočekivanih otkrića.

Jedno od mojih pitanja za intervju

je bilo, "Hipotetički,
ako, ako, ako su Bog i raj stvarni,

na osnovu čega vjerujete

da vas Bog hoće ili neće primiti u raj?"

Možda mislite da bi se ljudi naježili

na takvo pitanje,

i možda vi upravo i jeste.

Ali, s obzirom da su oni znali
da ja samo postavljam pitanja,

a ne dijelim mišljenja,

brzo su se otvarali.

A mnogi od njih su se izjašnjavali
o svojim ubjeđenjima po prvi put.

Evo šta su neki od njih rekli:

"Moj život je okarakterisan

mišljenjem da moram zaslužiti
da me Bog primi

time što ću biti dobra osoba."

"Biće ti suđeno za tvoja djela.

Ako imaš više loših djela, ideš lijevo,

a ako imaš više dobrih, ideš desno."

"Ako pokušavate da se pridržavate
Deset zapovijedi,

to će vam ići malo u vašu korist."

"Ključna osnova za mene je da sam pokušao.

"Nastojim da živim na što moralniji
i etičniji način što mogu."

"Trud je ono što pravi razliku.

Velika je razlika

između onih koje nije briga
i onih koji pokušavaju."

"Želim da vjerujem da će to biti zasnovano
na onome što činite,

a ne na vašim ubjeđenjima."

"Bog me vjerovatno neće primiti u raj,

jer sam činila loše stvari."

i "Ne znam gdje bi se povukla linija."

Uprkos takvoj različitosti kod ljudi
koje sam intervjuisao,

otkrio sam ogroman konsenzus
o životu poslije smrti;

u stvari, čak i mnogi ateisti vjeruju
da ako Bog zaista postoji,

onda odlazak u raj zavisi od toga kako
se neko ponašao u ovozemajskom životu.

Uvijek bih se oduševio
kada bi mi ljudi rekli,

"Ovo je bio jedan od najboljih razgovora
koji sam do sada vodio,"

jer ja, zapravo, nisam doprinio razgovoru.

Pomislio sam, "Čovječe,

možda kod mene ima nešto
u ovim jednostranim razgovorima,

i tako, odem kući i pokušam to
sa svojom suprugom,

ali ne dobijem isti rezultat.

Još nešto što nisam očekivao

bilo je što je preko 50 procenata ljudi
koje sam intervjuisao

željelo da se sa mnom ponovo nađe.

I to ne samo zbog
besplatne kafe s mlijekom.

Mnogi od njih su, u stvari, željeli
da intervjuišu mene.

Dva najčešća pitanja koja sam čuo su bila:

prvo, "Vjeruješ li
da svi putevi vode ka Bogu?"

i drugo - vezano za Isusa -

"Kako smrt jedne osobe može omogućiti
oprost druge osobe?"

Želim s vama podijeliti dvije ilustracije
koje sam podijelio s njima,

i kako su one dovele do jednog od mojih
najvećih i najneočekivanijih otkrića.

Prvu ilustraciju zovem "Teorija planine".

Adaptirao sam ovo iz knjige Dana Kimballa

koja se zove 'Oni vole Isusa,
ali ne i crkvu.'

Po Teoriji planine svi putevi vode Bogu.

Sada, kada pogledate
sve glavne svjetske religije

na osnovnom nivou,

vidite dvije bitne sličnosti.

Broj jedan,

sve su one prilično saglasne da
živjeti na moralan način vodi ka miru.

I broj dva,

živjeti na nemoralan način vodi u haos.

Međutim, iako većina religija
ima ove dvije sličnosti,

one, takođe, imaju dvije značajne razlike.

Prva razlika

je da religije vode različitim
planinskim vrhovima.

Budizam vodi ka tome da "nema Boga".

Put Novog doba vodi ka tome
da je "sve Bog."

Hindu put vodi ka "Mnogim bogovima."

Jevrejska staza vodi ka
"jednom Bogu preko Tore."

Muslimanski put vodi ka
"jednom Bogu preko Muhameda"

A hrišćanski put vodi ka
"jednom Bogu preko Isusa."

A sada, druga razlika je

što religije zagovaraju različite načine
uspostavljanja mira iz haosa.

Sve glavne svjetske religije,
sa izuzetkom hrišćanstva,

vjeruju da se vječni mir dobija
na osnovu naših zasluga.

Hrišćanstvo vjeruje da se vječni mir

dobija na osnovu Isusovih zasluga.

E sad, kao odgovor na ovo drugo pitanje,

kako smrt jedne osobe
može omogućiti oprost druge?

Dijelim ono što zovem Ilustracija žohara.

Da, većina ljudi ne želi žohare
u svojoj kući,

ali kako god odlučili da ih se riješite,

nema zakonske kazne za to.

Nema kazne da se plaća.

Ali, ako biste ubili
ili zlostavljali neku osobu,

kazna bi bila i te kako velika.

Po zakonu,

osoba je dragocjenija od žohara.

Ako se kazna poveća

u skladu sa vrijednošću
onoga ko je oštećen,

šta bi onda bila kazna za prestup
prema bezgraničnom Bogu?

Bila bi bezgranična.

Dug tako velik da ga niko od nas
nikada ne bi mogao otplatiti.

Istina, ova ilustracija nije namijenjena
da se kaže da nas Bog vidi kao male bube.

Upravo suprotno, hrišćanstvo tvrdi
da je tako, jer smo Bogu toliko vrijedni

da je poslao svog Sina da nas spasi.

Ali, ako je tako,

ako je istina da ne možemo otplatiti dug
i učiniti se kompatibilnim sa Bogom,

onda bi nam trebao neko
ko nema svojih dugova,

ko je već kompatibilan sa Bogom

i po vrijednosti jednak Bogu
da otplati taj dug za nas.

A to je upravo ono što hrićanstvo tvrdi

da je Isus postigao
kroz svoju smrt i uskrsnuće.

Ipak, nisam očekivao

da će par ilustracija
navesti toliko ljudi da kažu,

"Upravo sam razumio Isusa, po prvi put."

Pogotovo zato što toliko ljudi
koji su to rekli

su već ili su bili hrišćani.

U tom trenutku me je baš zanimalo da li bi

jedno šire istraživanje moglo potvrditi
ta moja ograničena zapažanja ili ne.

I tada sam pronašao da je
istraživačka grupa Barna, 2019. godine

pitala američke hrišćane
šta misle o ovoj izjavi:

"Ako je osoba uopšte uzevši dobra

ili čini dovoljno dobrih djela za druge
tokom svog života,

zaslužiće svoje mjesto u raju."

Ali, iznenadilo me je kada sam saznao

da se 21% hrišćana slažu
sa ovom izjavom donekle

a 23% se slaže u potpunosti.

Ovo me je toliko zbunilo,

jer kada sam pitao ljude
tokom svojih intervjua,

"Šta vam padne na pamet
kada pomislite na Isusa?"

svi oni koji su odgajani kao hrišćani
su mi znali reći sve o njemu:

rodila ga djevica, čini čuda,
ispunjava proročanstva.

Znali su sve o Božiću i Uskrsu,

ali kada sam te iste ljude upitao,

"Na osnovu čega vjerujete
da će vas Bog primiti u raj?"

većina njih uopšte nije
ni spomenula Isusa.

I od tada,

vjerovatno sam to isto pitanje
postavio hiljadi hrišćana,

i skoro bez iznimke, 80 procenata njih
se poziva na svoja dobra djela

kao osnovu da ih Bog prihvati, a ne Isus.

Pitam se gdje se ovdje desio prekid?

I tako sam se vratio

i ponovo pročitao svih 50 zabilješki
sa svojih intervjua

tražeći ključ

i evo izjava koje su mi se izdvojile:

"Učili su me

da je Isus došao da postavi standard
kojem bi mi trebali težiti,

po kojem će nas procjenjivati."

"Njegova misija je bila da predstavlja
savršen model ljudskog bića.

Želio je da nas poduči da
ako smo svi kao on, kakav bi svijet bio."

"Raj bi bio zasnovan na moralnim
principima kojima nas je Isus učio.

Ako narušite ove principe
i ne pokajete se,

pretpostavljam da nećete dospjeti u raj."

"Ako ćete staviti nekoga na pijedestal

da ga idealizirate
ili pokušate dostići, to bi bio Isus.

On je došao zbog onih koji su bili slijepi

da bi im omogućio da vide svoje greške

i da se pokušaju popraviti
da bi se vratili milosti Božijoj."

"Mislim da je Isus uzor."

A evo i njega.

Moje najveće i najneočekivanije
otkriće od svih:

zabluda o Isusu kao uzoru.

Pazite, nemojte me krivo shvatiti.

Ako govorimo o tome kako svoje živote
možemo promijeniti

tako što ćemo slijediti njegov primjer
i njegovo učenje,

onda da, u tom kontekstu, Isus jeste uzor.

Ali, ako govorimo o tome kako možemo
dobiti oproštenje od Boga

i vječni život,

onda u tom kontekstu, ne, Isus nije uzor.

Hrišćanstvo tvrdi da je Isus
došao ne "da pokaže" put u raj

zasnovan na našim zaslugama,

nego "da bude" put u raj
zasnovan na svojim zaslugama.

Hrišćanstvo tvrdi da Isus nije samo "uzor"

nego Mesija.

Prema tome, osobi koja se zaista
oslanja na njega umjesto na sebe

je suđeno da postane dobra osoba.

Ali, nije to "da im bude" oprošteno;
to je "zato" što im je oprošteno.

Nije motivirano krivicom i strahom

nego ljubavlju i zahvalnošću.

Prema tome, ja danas dijelim ova otkrića,

ne da nudim argument u korist hrišćanstva,
nego da ponudim studiju slučaja

za neočekivane avanture
i neočekivana otkrića

koja se mogu iskusiti kada se otvorimo

da razumijemo druge i razumijemo sebe

i možda otkrijemo neku istinu.

Pa, bilo da ste na svadbi ili u kafiću,

u redu je reći,

"Ne znam šta bih ti sad odgovorio,

ali imam jedno pitanje i jedan poziv."

Na šta će vam prijatelj možda reći,
"Opa, nisam to očekivao.

Razmisliću o tome."

Hvala.

(Aplauz)