Diana Laufenberg: Kako učiti? Iz pogrešaka.

Diana Laufenberg iznosi 3 iznenađujuće stvari koje je naučila o podučavanju -- uključujući ključan uvid o učenju na greškama.

Podučavam već dugo vremena,

i pri tome

sam stekla ključna znanja o djeci i učenju

za koje bih voljela da više ljudi razumije,

posebno o potencijalu učenika.

1931. godine, moja baka --

dolje lijevo za vas ovdje --

je maturirala u osmom razredu.

Išla je u školu kako bi prikupila informacije

jer tamo su informacije živjele.

Bile su u knjigama, bile su u učiteljevoj glavi,

i morala je ići tamo kako bi prikupila te informacije,

jer na taj način se učilo.

Pođimo za jednu generaciju unaprijed:

ovo je škola s jednom prostorijom, "Oak Grove",

tamo je moj otac pohađao školu.

I on je trebao putovati u školu

kako bi dobio informacije od učitelja,

pohraniti ih u jedinu prijenosnu memoriju koju ima, a koja se nalazi u njegovoj glavi,

i uzeti ih s njim,

jer na taj način se informacija prenosila

s učitelja na učenika, a zatim se koristila u svijetu.

Kada sam ja bila dijete,

imali smo kod kuće zbirku enciklopedija.

Kupljene su one godine kada sam rođena,

i bilo je nevjerojatno,

jer nisam morala čekati da odem u knjižnicu kako bih prikupila informaciju;

informacija je bila u mojoj kući

i to je bilo fenomenalno.

To je bilo različito

od bilo kakvih iskustava prijašnjih generacija,

i promijenilo je način na koji sam ja bila u interakciji s informacijom

čak i na toj maloj razini.

Ali informacija mi je bila bliža.

Mogla sam dobiti pristup.

U vremenu koje je prošlo

od perioda kada sam bila dijete u srednjoj školi

do kada sam počela podučavati,

možemo doista vidjeti napredak interneta.

Baš u vrijeme kada je internet prihvaćen

kao alat za edukaciju,

otišla sam iz Wisconsina

i preselila se u Kansas, u mali gradić u Kansasu,

gdje sam imala priliku podučavati

u krasnom, malo gradiću

školskom okrugu ruralnog Kansasa,

gdje sam podučavala svoj omiljeni predmet,

"Američka vlada".

Moja prva godina -- super željno -- počela sam podučavati predmet "Američka vlada",

voljeni politički sustav.

Djeca u 12. razredu:

nisu bili baš toliko entuzijastični

oko američkog sustava vlade.

Druga godina: naučila sam nekoliko stvari -- morala sam promijeniti svoju taktiku.

Stavila sam pred njih autentično iskustvo

koje im je omogućilo da uče za sebe same.

Nisam im rekla što da rade, ni kako da to rade.

Postavila sam im problem,

koji je bio da moraju organizirati izborni forum za svoju zajednicu.

Imali su letke, nazivali su urede,

provjeravali rasporede, sastajali se s tajnicama,

osmislili su brošuru za izborni forum

kako bi cijeli grad naučio što više o njihovim kandidatima.

Pozvali su sve u školu

na večer razgovora

o vladi i politici

o tome jesu li ulice dobro uređene ili ne,

i imali su doista situaciju velikog iskustvenog učenja.

Stariji učitelji -- iskusniji --

pogledali su me i rekli,

"O, tamo je. To je tako slatko. Pokušava to učiniti."

(Smijeh)

"Ne zna u što se uvalila."

Ali znala sam kako će se djeca pojaviti.

I vjerovala sam.

I rekla sam im svaki tjedan što očekujem od njih.

I te večeri, njih svih 90toro djece --

prikladno obučeni, rade svoj posao, posjedujući ga.

Trebala sam samo sjediti i promatrati.

Bilo je njihovo. Bilo je iskustveno. Bilo je autentično.

Njima je nešto to i značilo.

I iskoračit će.

Iz Kansasa, preselila sam se u ljupku Arizonu,

gdje sam u Flagstaffu podučavala niz godina,

ovaj puta učenike osnovne škole.

Srećom, nisam ih morala podučavati predmet "Američka vlada".

Mogla sam ih podučavati uzbudljivijim temama geografije.

Ponovno, uzbuđeni da uče.

Ono što je bilo zanimljivo

o poziciji u kojoj sam se našla u Arizoni,

jest da sam imala doista

izvanredno eklektičnu grupu djece s kojom sam radila

u stvarno javnoj školi.

I imali bismo te trenutke u kojima bi dobili te prilike.

Jedna od prilika

je bila da smo upoznali Paula Rusesabagina,

gospodina

po kojem je napravljen film "Hotel Rwanda".

On je morao održati govor u srednjoj školi do nas.

Mogli smo se prošetati do tamo; nismo čak morali ni platiti za autobus.

Nije bilo nikakvog troška. Savršen izlet.

Problem koji se tada javlja je

kako povesti učenike sedmih i osmih razreda na govor o genocidu

i nositi se s temom na način

koji je odgovoran i pun poštovanja,

a s kojim će oni znati što napraviti.

I tako smo odlučili promatrati Paula Rusesabagina

kao primjer gospodina

koji je, na jedinstven način, iskoristio svoj život kako bi učinio nešto pozitivno.

Onda sam postavila izazov pred djecu da identificiraju

nekoga u svom vlastitom životu, ili u svojoj vlastitoj priči, ili u svom vlastitom svijetu,

koga će moći identificirati da je učinio nešto slično.

Zamolila sam ih da naprave mali filmić o tome.

To je bilo prvi put da smo to napravili.

Nitko zapravo nije znao napraviti te male filmiće na računalu.

Ali bili su cijeli u tome. I zamolila sam ih da preko filmića puste svoj glas.

Bio je to najnevjerojatniji trenutak otkrića,

kada tražite djecu da upotrijebe svoj vlastiti glas

i zatražite da govore za sebe,

što su sve voljni podijeliti.

Posljednje pitanje zadatka bilo je:

na koji način mislite iskoristiti svoj život

kako bi pozitivno utjecali na druge ljude?

Stvari koje će djeca reći

kada ih pitate i uzmete vremena za slušanje

su izuzetne.

Brz pogle unaprijed prema Pennsylvaniji, gdje sam danas.

Podučavam na Akademiji znanstvenog vodstva,

koja je škola partner između Franklin instituta

i školskog okruga u Philadelphiji.

Mi smo javna škola za učenike od 9. do 12. razreda,

ali mi u školi radimo stvari prilično drugačije.

Tamo sam se preselila prvenstveno

kako bih bila dio okoline učenja

koja je potvrdila način za koji sam znala da djeca uče,

i koja je doista htjela istražiti

što je moguće

kada si spreman pustiti

neke od paradigmi prošlosti,

pomak od oskudnosti informacija kada je moja baka bila u školi

i kada je moj otac bio u školi, pa čak kada sam i ja bila u školi,

ka paradigmi u kojoj imamo višak informacija.

Što radite kada su informacije svuda oko vas?

Zašto nam djeca dolaze u školu

ako više ne moraju odlaziti tamo kako bi prikupili informacije?

U Philadelphiji imamo jedan-na-jedan laptop program,

tako djeca nose svakodnevno sa sobom laptope,

noseći ih doma, dobivajući pristup informacijama.

Ovo je nešto s čime se morate pomiriti

kada ste dali alat

učenicima za pristup informacijama,

a to je da se morate pomiriti sa idejom

dopuštanja djeci da dožive neuspjeh

kao dio procesa učenja.

Trenutno se, u edukacijskom krajobrazu, borimo

sa zaljubljenošću

u kulturu jednog točnog odgovora

koji se može prikladno zaokružiti na ispitu s višestrukim odgovorima,

i došla sam ovdje s vama podijeliti,

kako to nije učenje.

To je potpuno pogrešna stvar za tražiti,

reći djeci kako nikada ne smiju biti u krivu.

Tražiti od njih da uvijek imaju točan odgovor

ne dopušta im da uče.

Stoga smo proveli jedan projekt,

a ovo je jedan od artefakata projekta.

Skoro nikada ih ne prikazujem

zbog pitanja o ideji neuspjeha.

Moji učenici su izradili ove info-grafike

kao rezultat cjeline koju smo odlučili obraditi na kraju godine

kao odgovor na izlijevanje nafte.

Zamolila sam ih da uzmu primjere koje viđamo

na postojećim info-grafikama

u puno masovnih medija,

i da bace pogled na njihove zanimljive komponente,

i izrade jednu za sebe

iz različitih katastrofa iz američke povijesti koje je uzrokovao čovjek.

I imali su određene kriterije za izradu.

Bilo im je malo nelagodno,

jer nikad to prije nisu radili, i nisu znali kako točno to napraviti.

Mogu pričati -- vrlo su tečni,

i mogu pisati jako, jako dobro,

ali tražiti da komuniciraju ideje na drukčiji način

je bilo malo nelagodno za njih.

Ali, dala sam im prostora da naprave upravo to.

Idite stvarati. Idite osmišljavati.

Da vidimo što možemo napraviti.

I učenik koji je stalno

radio najbolji vizualni proizvod nije podbacio.

To je bilo napravljeno u toku dva ili tri dana.

I ovo je rad učenika koji je to kontinuirano radio.

I kada su svi učenici sjeli, rekla sam, "Tko ima najbolji?"

I odmah su krenuli, "Tamo je."

Nisu čitali ništa. "Tamo je."

Rekla sam, "Pa, što ga čini izvrsnim?"

A oni kažu kao, "O, dizajn je dobar, i upotrebljava dobru boju.

I postoji nešto ..." I prošli su kroz sve procese naglas.

I rekla sam, "Idite ga pročitati."

A oni kažu, "O, taj nije bio toliko sjajan."

Zatim smo krenuli na idući --

nije imao odlične vizuale, ali je imao izvrsne informacije --

i potrošili sat vremena govoreći o procesu učenja,

jer se nije radilo o tome je li savršeno ili ne,

ili je li to nešto što ja mogu stvoriti ili ne mogu;

tražilo se da to stvore za sebe.

I dopušteno im je da dožive neuspjeh,

procesuiraju, nauče iz toga.

A kada ćemo raditi drugi krug toga u mom razredu ove godine,

ovaj put će to napraviti bolje.

Jer učenje

mora uključiti dozu neuspjeha,

jer neuspjeh je nastavni dio

procesa.

Ovdje ima milijun slika

kroz koje bih mogla proći,

i morala sam odabrati pažljivo -- ovo je jedna od meni najdražih --

učenika kako uče,

kako učenje može izgledati

u krajobrazu gdje možemo odbaciti ideju

učenika koji moraju doći u školu kako bi prikupili informacije,

nego umjesto toga, vidjeti što mogu s time učiniti.

Pitati ih doista zanimljiva pitanja.

Neće razočarati.

Zamolite ih da odu na mjesta,

da vide stvari za sebe same,

da zapravo iskuse učenje,

da se igraju, da se raspituju.

Ovo je jedna od meni najdražih slika,

jer je ovo poslikano u utorak,

kada sam zamolila učenike da odu na birališta.

Ovo je Robbie, i ovo je bio njegov prvi dan glasanja,

i želio je to podijeliti sa svima i učiniti to.

Ali to je, također, učenje,

jer smo ih zamolili da odu van na stvarna mjesta.

Glavna poanta

je ako nastavimo promatrati edukaciju

kao dolazak u školu

kako bi prikupili informacije

a ne kao učenje preko iskustva,

osnaživanje glasova učenika i prihvaćanje neuspjeha,

promašili smo metu.

Sve o čemu svi pričaju danas

nije moguće ukoliko imamo edukacijski sustav

koji ne cijeni te odlike,

jer nećemo stići tamo preko standardiziranog ispita,

i nećemo stići tamo s kulturom jednog točnog odgovora.

Znamo kako to preokrenuti na bolje,

i vrijeme je da to preokrenemo na bolje.

(Pljesak)