Što se dogodi kada gradu ponestane mjesta za svoje mrtve

„Ako želite otvoriti svoje groblje“ u Velikoj Britaniji, kaže Alison Killing, „na neki način i možete.“ Ona mnogo razmišlja o tome gdje umiremo i gdje smo pokopani – i u ovom govoru, arhitekt i TED Fellow nudi novu ekonomsku i društvenu perspektivu na zanemaren dio naših gradova: groblja. Govoreći isključivo o zakonima Velike Britanije, iznosi zadivljujuće, ponekad i smiješne, često kontradiktne zakone o tome gdje možete biti pokopani.

Imam jednu zanemarenu
ali potencijalno unosnu

poslovnu ponudu za vas.

Zadnjih deset godina u Velikoj Britaniji

zarada na grobnim mjestima
je zasjenila tržište nekretnina

u omjeru oko tri naprema jedan.

Postoje privatna groblja
sa mjestima za prodaju ulagačima,

početna cijena oko 3900 funti.

A projektirani su da postignu
rast od 40 posto.

Najveća prednost je ta da
ovo tržište ima kontinuiranu potražnju.

Sad, to je pravi prijedlog,

a postoje tvrtke
koje stvarno nude ova ulaganja,

ali moj interes je malo drugačiji.

Ja sam arhitekt i urbani dizajner,

i zadnjih godinu i pol,

gledam kako pristupiti
smrti i umirućima

i kako oni oblikuju naše gradove
i zgrade unutar njih.

Na ljeto,
imala sam prvu izložbu

o smrti i arhitekturi u Veneciji,

zvala se „Smrt u Veneciji.“

I zbog toga što je smrt tema

koju mnogi od nas doživljavaju
kao neugodnu za razgovor,

izložba je dizajnirana
vrlo razigrano,

kako bi se ljudi u
nju doslovno uključili.

Izložili smo interaktivnu
kartu Londona

koja pokazuje kolika je samo
površina grada

dana smrti.

Kako pomičete ruku preko karte,

imena tih površina –
zgrada i groblja --

se prikazuju.

I ovi bijeli oblici koje možete vidjeti

su bolnice, hospiciji,

mrtvačnice i groblja u gradu.

Zapravo, većina su groblja.

Htjeli smo pokazati da, iako su
smrt i pokop događaji

o kojima ne razmišljamo,

oni su oko nas i bitni su
dijelovi našeg grada.

Oko pola milijuna ljudi
umire u Velikoj Britaniji svake godine,

a četvrtina njih
želi biti pokopana.

Ali VB, poput mnogih
zapadnoeuropskih zemalja,

ponestaje mjesta za pokop,

poglavito u velikim gradovima.

I Uprava šireg Londona
je svjesna toga,

glavni razlog tome je porast stanovnika,

činjenica da su postojeća
groblja skoro pa puna.

Postoji običaj u VB da osoba
bude zauvijek pokopana u grobu,

a postoji i razvojni pritisak --
ljudi žele koristiti isto zemljište

za izgradnju kuća, ureda ili trgovina.

Došli su do nekoliko rješenja

Mislili su, možda možemo opet
koristiti grobove nakon 50 godina.

Ili možemo pokapati ljude
po četvero u dubinu

tako da je četvero ljudi
pokopano u istom grobnom mjestu

i tako možemo povećati
učinkovitost zemljišta,

i time, nadajmo se, London će
imati mjesta za pokapanje ljudi

u bliskoj budućnosti.

Tradicijski, o grobljima
se ne brinu

lokalne vlasti.

Zapravo, iznenađujuće je to da
ne postoji legalna obveza

nikoga u VB da osigura
grobno mjesto.

Tradicijski, to rade
privatne i religijske organizacije,

poput crkvi, džamija i sinagoga.

Ponekad se pojave i
organizacije koje žele zaraditi

baveći se time.

Znate, kada pogledate
veličinu grobnog mjesta

i visoku cijenu,

čini se da bi se mogli
zaraditi ozbiljni novci.

I, zapravo, ako želite
otvoriti svoje groblje,

zapravo možete.

Postoji par u Južnom Walesu

koji je imao kuću na farmi
i mnogo njiva pored nje,

i htjeli su nešto učiniti s njom.

Imali su mnogo ideja.

prvo su htjeli napraviti park
za kamp kućice,

ali je vijeće reklo ne.

Zatim su htjeli napraviti ribnjak

i opet vijeće je reklo ne.

I onda su dobili ideju
da naprave groblje

i računali su da ako to učine,

povisit će vrijednost
njihove zemlje

od 95 000 funti
do preko 1 milijun funti.

Hajde da se vratim na tu ideju
o profitiranju putem groblja,

smiješna je, zar ne?

Stvar je u tome da je visoka
cijena grobnih mjesta

zapravo zabluda.

Izgledaju skupo

ali cijena odražava činjenicu da
morate održavati grobno mjesto --

poput, netko treba kositi travu
sljedećih 50 godina.

To znači da je vrlo teško
zaraditi novce imajući groblje.

I to je razlog zašto ih obično
vodi neko vijeće

ili neprofitne grupe.

No, vijeće je dalo
odobrenje tim ljudima,

i sad pokušavaju
sagraditi svoje groblje.

Da vam objasnim otprilike
kako ovo funkcionira:

Ako želim sagraditi nešto u VB,

na primjer groblje,

moram se prvo prijaviti za
dopuštenje o planiranju.

Ako želim sagraditi nove
urede za klijente

ili želim proširiti svoju kuću

ili, znate, imam trgovinu
i želim ju pretvoriti u ured,

moram napraviti hrpu crteža,

i to predati
vijeću za dozvole.

I oni će provjeriti stvari poput
kako se uklapa u okolinu.

Pogledat će kako će sve izgledati.

Ali će također razmisliti i o stvarima
poput kakav će utjecaj imati

na okolinu.

I razmislit će o stvarima poput,

hoće li ovo stvarati zagađenje

ili hoće li biti prometno

zbog toga što
gradim.

Ali gledat će i dobre stvari.

Hoće li dodati novu uslugu,
poput trgovine, u susjedstvo

koje će ljudi htjeti koristiti?

Vagati će prednosti i nedostatke

i donijeti odluku.

Tako bi to išlo da želim
otvoriti veliko groblje.

A što ako imam komad zemljišta

i želim sahraniti
nekoliko ljudi, pet-šest?

Tada, zapravo, ne trebam
ničije odobrenje!

Skoro pa ne postoje propisi
u VB što se tiče pokopa,

a ono što ima,
tiče se onečišćenja voda,

poput rijeka i podzemnih voda

Zapravo, ako želite
stvoriti svoje malo groblje,

možete.

Ali --stvarno,
tko to čini? Zar ne?

Ako ste aristokratska obitalj
i imate veliki posjed,

postoji šansa da imate
mauzolej na njemu,

i da se tu pokapaju članovi obitelji.

Ali stvarno čudna stvar je to

da ne morate imati
komad zemlje određene veličine

prije no što vam je dopušteno
pokapati ljude na njoj.

A to znači da tehnički,

to se odnosi i na stražnje dvorište
vaše kuće u predgrađu.

(Smijeh)

Što ako biste htjeli
to pokušati kod kuće?

postoji nekoliko vijeća
koja imaju smjernice na internetu

koje vam mogu pomoći.

Prva stvar koju vam kažu

je da morate imati certifikat pokopa
prije no što to učinite --

nije dozvoljeno samo ubiti ljude
i pokopati ih u dvorištu.

(Smijeh)

Također vam kažu da morate označiti
mjesto gdje je grob.

I to je to što vam je
službeno potrebno.

Upozorit će vas da se to
vašim susjedima možda neće svidjeti,

ali, pravno govoreći, ne mogu
ništa učiniti po tom pitanju.

I ako slučajno još netko
ima ideju zarade na umu

i koliko takva grobna mjesta koštaju

i koliko novca
možete zaraditi,

upozore vas da to može
smanjiti vrijednost vaše kuće

za 20 posto.

Iako, zapravo, vjerojatnije je

da nitko neće htjeti kupiti
vašu kuću nakon toga.

Ono što me fascinira kod ovoga

je činjenica da to zapravo prikazuje
naše različite stavove prema smrti.

U VB, a mislim da su brojke
u Europi slične,

samo 30 posto ljudi
je pričalo s nekim

o svojim željama oko smrti,

i čak ljudi koji su stariji od 75,

samo 45 posto ljudi
je pričalo o ovome.

A razlog tome je da
ljudi... znate,

misle da je njihova smrt daleko

ili misle da će
ljudima biti neugodno

pričajući o tome.

I znate, do neke mjere,

postoje drugi ljudi koji
se brinu o tome umjesto nas.

Vlada ima propise i
birokraciju za stvari

poput pokapanja, na primjer

i postoje ljudi poput pogrebnika

koji posvete svoju karijeru
ovom problemu.

Ali kada se radi o
našim gradovima

i razmišljanju o tome kako
se smrt uklapa u njih,

postoji puno manje propisa
i dizajnova i razmišljanja

no što mislimo.

Ne razmišljamo o ovome,

ali razni ljudi za koje mislimo da da
razmišljaju o tome --

ni oni ne poduzimaju ništa.

Hvala vam.

(Pljesak)