Kako postati bolji u onome što nam je važno

Marljivo radite, no ne napredujete? Niste sami. Podučavatelj Educardo Briceño otkriva jednostavan način na koji možete razmišljati o usavršavanju u stvarima koje činite, bilo da je riječ o poslu, roditeljstvu ili kreativnim hobijima. Podijelio je ovdje i neke korisne tehnike kako biste nastavili učiti i uvijek se osjećali kao da napredujete.

Većina nas u životu trudi se
biti što boljima u svemu što činimo,

bio to posao, obitelj, škola,

ili bilo što drugo.

I ja sam takav. Dajem sve od sebe.

No, prije nekog vremena, shvatio sam

da baš i ne napredujem
u područjima do kojih mi je najviše stalo,

bilo kao suprug ili prijatelj,

kao profesionalac ili suradnik

i nisam se baš poboljšavao u svemu tome,

iako sam provodio mnogo vremena

marljivo radeći.

Iz razgovora i istraživanja shvatio sam

da je ovo stagniranje,
unatoč marljivom radu,

prilično uobičajeno.

Zato želim s vama podijeliti
neka shvaćanja zašto je to tako

i kako to možemo promijeniti.

Naučio sam da najučinkovitiji ljudi

i timovi iz bilo kojeg područja,

čine nešto što možemo oponašati.

Kroz život naizmjenično
idu unutar dvije zone:

zone učenja i zone izvedbe.

U zoni učenja smo kada želimo napredovati.

Tada poduzimamo aktivnosti
osmišljene za napredovanje,

usredotočeni na ono
što još nismo usavršili,

što znači da trebamo očekivati pogreške,

znajući da ćemo naučiti iz njih.

To se jako razlikuje od onoga
što radimo u zoni izvedbe,

gdje je naš cilj biti što bolji, izvršiti.

Tada smo usredotočeni
na ono što smo već svladali

i nastojimo što manje griješiti.

Oba područja trebala bi
biti dio naših života,

no jasnoća o tome što
želimo biti u tim područjima,

koji su nam ciljevi i očekivanja,

pomaže nam da budemo
učinkovitiji i da napredujemo.

U zoni izvedbe postižemo
najbolju moguću trenutnu izvedbu,

dok u zoni učenja najviše rastemo

i pripremamo buduća postignuća.

Mnogi od nas ne ostvaruju
značajno poboljšanje,

unatoč marljivom radu,

jer gotovo sve vrijeme
provode u zoni izvedbe.

To otežava naš rast

i, ironično, našu izvedbu,
dugoročno gledano.

Kako izgleda zona učenja?

Na primjer, Demosten, politički vođa,

najveći govornik
i odvjetnik u antičkoj Grčkoj.

Kako bi postao uspješan,
nije provodio sve vrijeme

samo kao govornik ili odvjetnik,

što je njegova zona izvedbe.

Bavio se i aktivnostima
koje su mu omogućile napredovanje.

Naravno, puno je učio.

Proučavao je pravo i filozofiju
uz vodstvo mentora,

no, shvaćao je da kao odvjetnik
mora znati uvjeravati ljude

pa je proučavao i velike govore

te glumu.

Kako bi se riješio čudne navike
nesvjesnog podizanja ramena,

vježbao je govore pred zrcalom,

dok je sa stropa visio mač

te ako bi podigao rame,

ozlijedio bi se.

(Smijeh)

Kako bi govorio jasnije
unatoč zamuckivanju,

svoje je govore vježbao
imajući kamenje u ustima.

Izgradio je podzemnu sobu

gdje je mogao vježbati bez prekida

i ometanja drugih ljudi.

Budući da su sudovi
tada bili vrlo bučni,

vježbao je pored oceana,

nadglasavajući huku valova.

Njegove su aktivnosti u zoni učenja

bile jako različite
od njegovih aktivnosti na sudu,

njegovoj zoni izvedbe.

U zoni učenja,

činio je ono što dr. Ericsson
naziva promišljenom vježbom.

To uključuje razlamanje
sposobnosti u sastavne vještine,

pri čemu je jasno koju podvještinu
nastojimo poboljšati,

kao što je održavanje ramena u ravnini,

usredotočivši se na visoku razinu izazova

izvan naše sigurne zone,

malo iznad onoga što trenutno možemo,

koristeći česte povratne informacije
uz ponavljanje i prilagodbe

te po mogućnosti,
uz vodstvo stručnog mentora,

jer su aktivnosti osmišljene za napredak

posebne za svako područje,

a veliki učitelji i mentori
znaju koje su to aktivnosti

i mogu nam dati stručne savjete.

Ovakva vježba u zoni učenja

vodi značajnom poboljšanju,

ne samo vremenu provedenom
na izvođenju zadatka.

Istraživanje pokazuje
da nakon prvih nekoliko godina

rada u nekoj profesiji,

izvedba obično stagnira.

Ovo se pokazalo istinitim
u podučavanju, općoj medicini,

pružanju njege i drugim područjima,

a događa se jer, kada pomislimo
da smo postali dovoljno dobri,

da zadovoljavamo,

prestanemo provoditi
vrijeme u zoni učenja.

Sve vrijeme usredotočeni
smo samo na posao,

izvođenje,

što i nije sjajan način za razvoj.

No, ljudi koji nastavljaju
provoditi vrijeme u zoni učenja

uvijek se usavršavaju.

Najbolji prodavači barem jednom tjedno

provode aktivnosti s ciljem usavršavanja.

Čitaju kako bi proširili znanje,

savjetuju se s kolegama ili stručnjacima,

isprobavaju nove strategije,
daju povratnu informaciju.

Najbolji šahisti

ne provode puno vremena
igrajući šah,

što bi bila njihova zona izvedbe,

već pokušavajući predvidjeti poteze
velikih majstora i analizirajući ih.

Svatko od nas vjerojatno
je proveo brojne sate

tipkajući na računalu,

ne poboljšavajući brzinu,

no kada bismo svaki dan
proveli 10 do 20 minuta,

potpuno usredotočeni
na to da tipkamo 10 do 20 posto brže

nego što trenutno tipkamo,

poboljšali bismo brzinu,

posebno ako uočimo kakve pogreške činimo

i uvježbamo tipkanje tih riječi.

To je promišljeno vježbanje.

U kojim drugim dijelovima života,

do kojih nam je možda i više stalo,

marljivo radimo,
ali se baš ne poboljšavamo,

jer smo uvijek u zoni izvedbe?

No, to ne znači
da zona izvedbe nije važna.

Itekako jest.

Kada sam trebao operaciju koljena,
nisam rekao kirurgu:

"Kopaj po tome
i usredotoči se na ono što ne znaš."

(Smijeh)

"Učit ćemo iz tvojih pogrešaka!"

Potražio sam kirurga za kojeg
sam mislio da to može dobro odraditi

i želio sam da to dobro odradi.

Kada smo u zoni izvedbe,

odrađujemo sve najbolje što možemo.

To može biti motivirajuće

i omogućuje nam identificirati
na što se sljedeće moramo usredotočiti,

kada se vratimo u zonu učenja.

Dakle, put do odlične izvedbe

temelji se na tome da smo naizmjenično
u zoni učenja i zoni izvedbe,

svjesnom nadograđujući
vještine u zoni učenja

i primjenjujući te vještine
u zoni izvedbe.

Kada je Beyoncé na turneji,

tijekom koncerta, ona je u zoni izvedbe,

no, svake noći kada
se vrati u hotelsku sobu,

ona se vrati u svoju zonu učenja.

Pogleda snimku nastupa
koji je upravo završio.

Identificira područja
koja treba poboljšati,

za sebe, svoje plesače i snimatelje.

I sljedećeg jutra,

svi dobiju stranice bilješki
o potrebnim prilagodbama,

na kojima rade tijekom dana
prije sljedećeg nastupa.

To je spirala

do sve boljih sposobnosti,

no, moramo znati
kada učiti, a kada izvoditi

i dok želimo raditi na oba aspekta,

što više vremena
provedemo u zoni učenja,

to ćemo više napredovati.

Kako provesti više vremena u zoni učenja?

Prvo, moramo vjerovati i razumjeti

da se možemo poboljšati,

to je mentalni sklop rasta.

Drugo, moramo željeti
poboljšati se u određenoj vještini,

ona mora imati svrhu koja nam je važna,

jer u to ulažemo vrijeme i trud.

Treće, moramo imati predodžbu
kako se poboljšati,

što učiniti kako bismo bili bolji,

ne kako sam ja vježbao
sviranje gitare kao tinejdžer,

uvijek iznova svirajući pjesme,

već promišljenim vježbanjem.

I četvrto, moramo biti
u položaju u kojem su ulozi mali,

jer ako očekujemo pogreške,

posljedice tih pogrešaka
ne smiju biti ogromnih razmjera

niti čak previše značajne.

Akrobat na žici ne vježba
nove trikove bez sigurnosne mreže,

kao što ni sportaš ne bi
prvi puta isprobao novi potez

tijekom utakmice prvenstva.

Jedan razlog zašto u životu

toliko vremena provedemo u zoni izvedbe,

je što su u našim okruženjima
ulozi često nepotrebno visoki.

Jedni drugima namećemo društvene rizike,

čak i u školama koje bi trebale
biti usmjerene na učenje

i pritom ne mislim
na standardizirane testove.

Mislim da svake minute, svakoga dana,

mnogi učenici, počevši od
osnovnih škola sve do fakulteta

osjećaju da će ih drugi smatrati
manje vrijednima ako pogriješe.

Nije ni čudo da su uvijek pod stresom

i ne riskiraju
koliko bi trebali za učenje.

No, uče da su pogreške nepoželjne,

nenamjerno,

kada učitelji ili roditelji
žele čuti samo točne odgovore

i odbijaju pogreške
umjesto da ih pozdrave i prouče,

kako bi iz njih učili,

ili kada tražimo precizne odgovore,

umjesto poticanja
istraživačkog razmišljanja

iz kojeg svi možemo učiti.

Kada se ocjenjuje svaka
zadaća ili rad učenika

i kad se sve računa za zaključnu ocjenu,

umjesto da se iskoristi za vježbu,
greške, povratne informacije i reviziju,

mi im šaljemo poruku
da je škola zona izvedbe.

Isto vrijedi i za naša radna mjesta.

U tvrtkama koje savjetujem svjedočim
njegovanju kulture savršene izvedbe,

kakvu rukovodeći potiču
zbog dobrih rezultata.

No, zbog toga zaposlenici
ostaju na onome što znaju

i ne isprobavaju novo

pa tvrtke teško dolaze do
inovacija i poboljšanja

te zaostaju.

Možemo stvoriti više prostora za rast,

započinjući razgovore jedni s drugima

o tome kada želimo biti u kojoj zoni.

U čemo želimo napredovati i kako?

Kada želimo raditi na izvedbi
uz minimalne pogreške?

Tako nam postane jasno što je uspjeh,

kada i kako najbolje podržati jedni druge.

No, što ako smo stalno
u stanju u kojem su ulozi visoki

i ne osjećamo da već
možemo započeti takve razgovore?

Tada su nam kao pojedincima
na raspolaganju tri opcije.

Prvo, možemo stvoriti otoke na kojima
su ulozi mali, u moru visokih uloga.

To su mjesta gdje pogreške
nemaju teške posljedice.

Na primjer, možemo pronaći
mentora ili kolegu kojem vjerujemo,

s kim možemo razmijeniti ideje
ili otvoreno razgovarati,

ili igrati igru uloga.

Tijekom projekata možemo tražiti
sastanke radi povratnih informacija.

Ili možemo odvojiti vrijeme za čitanje,
gledanje snimaka ili online tečajeve.

To su samo neki primjeri.

Drugo, možemo raditi
i izvršavati kako se od nas očekuje,

ali potom razmišljati o tome
što bismo mogli popraviti,

kao što to čini Beyoncé,

možemo promatrati
i oponašati stručnjake.

Opažanje, promišljanje
i prilagodba pripadaju zoni učenja.

Naposljetku, možemo preuzeti vodstvo

i sniziti uloge za druge
otkrivajući im u čemu želimo poboljšanje,

postavljanjem pitanja
o onome što ne znamo,

traženjem povratne informacije,
dijeljenjem svojih pogrešaka

te svega što smo iz njih naučili,

kako bi i drugi znali
da mogu učiniti isto.

Pravo samopouzdanje pokazujemo
kada smo sami primjer za proces učenja.

Što ako, umjesto da živimo
radeći, radeći, radeći,

izvršavajući, izvršavajući, izvršavajući,

više vremena provedemo istraživajući,

pitajući,

slušajući,

isprobavajući, promišljajući,

težeći i postajući?

Što ako bi svatko od nas uvijek imao nešto

što nastoji poboljšati?

Što kada bismo stvorili više otoka i voda,

gdje su ulozi mali?

I što ako bismo razjasnili

sebi i svojim suradnicima,

kada treba biti usmjeren
na učenje, a kada na izvedbu,

kako bi naš trud bio dosljedniji,

naš napredak stalan,

a naši najbolji rezultati još bolji?

Hvala vam.