Mogu li računala pisati poeziju?

Ako pročitate dirljivu pjesmu, a onda saznate da ju je napisalo računalo, bi li se vaš doživljaj promijenio? Biste li mislili da se računalo kreativno izrazilo, ili biste mislili da ste pali na jeftini trik? Pisac Oscar Schwartz istražuje zašto tako snažno reagiramo na ideju računala koje piše poeziju - i kako nam naša reakcija pomaže razumjeti što to znači biti ljudsko biće.

Imam pitanje.

Može li računalo pisati poeziju?

To je provokativno pitanje.

Razmislite minutu

i odjednom imate hrpu drugih pitanja, kao:

Što je računalo?

Što je poezija?

Što je kreativnost?

Ali to su pitanja

kojima ljudi posvete
cijeli život u potrazi za odgovorom,

a ne samo jedan TED Talk.

Pa ćemo morati promijeniti pristup.

Dakle, ovdje imamo dvije pjesme.

Jednu je napisalo ljudsko biće,

a drugu je napisalo računalo.

Pitam vas koja je koja.

Pokušajte:

Pjesma 1: Mušice/tvoju igru ljetnu,/
moja slijepa ruka/smetnu.

Jesam li/muha kao ti?/
Ili smo oboje/ljudi mi?

Pjesma 2: Osjećamo/aktivist
kroz tvog života/jutro/

Zastaje da vidi, papa mrzim to/Ne
svu noć da počne jedno/veliko inače (...)

U redu, vrijeme je isteklo.

Dignite ruku ako mislite da je pjesmu 1
napisalo ljudsko biće.

Ok, većina vas.

Dignite ruku ako mislite da je pjesmu 2
napisalo ljudsko biće.

Vrlo hrabar izbor,

jer je prvu pjesmu napisao
pjesnik William Blake.

Drugu je napisao algoritam

koji je uzeo sav jezik
iz mojeg jednodnevog Facebook feeda

i algoritmički ga ponovno generirao

prema metodama koje ću
malo kasnije opisati.

Pokušajmo s još jednim testom.

Ponovno, nemate mnogo vremena
za čitanje

pa samo vjerujte instinktu.

Pjesma 1: Lav riče i pas laje.
Zanimljivo je/i fascinantno

da ptica leti i ne/riče
niti laje. Očaravajuće priče o životinjama

su u mojim snovima i pjevat ću o svima
ako ne/budem iscrpljen ili umoran.

Pjesma 2: Oh! klokani, šljokice, čokoladne
sode! Prelijepa si!

Biseri,/harmonike, žižule, aspirini!
Sve/o čemu su uvijek pričali (...)

Ok, vrijeme je isteklo.

Dakle, ako mislite da je prvu pjesmu
napisalo ljudsko biće,

dignite ruku.

Ok.

A ako mislite da je drugu pjesmu
napisalo ljudsko biće,

dignite ruku.

Sada je omjer više-manje pola-pola.

To je bilo mnogo teže.

Odgovor je,

prvu pjesmu generirao je
algoritam zvan RACTER,

koji je stvoren u 1970-ima,

a drugu je napisao tip
zvan Franck O'Hara,

koji je jedan od meni
najdražih ljudskih pjesnika.

(Smijeh)

Ono što smo ovdje izveli
je Turingov test za poeziju.

Turingov test je prvi put predložio
ovaj tip, Alan Turing, u 1950-ima

kao odgovor na pitanje

mogu li računala razmišljati?

Alan Turing je vjerovao da
ako računalo može

pismeno komunicirati s ljudskim bićem

tako spretno da
ljudsko biće ne bi moglo procijeniti

priča li s računalom
ili s drugim ljudskim bićem,

tada bi se za računalo moglo reći
da je inteligentno.

Godine 2013. moj prijatelj
Benjamin Laird i ja

stvorili smo online Turingov test
za poeziju.

Zove se "Bot or not"

i možete otići i sami ga isprobati.

Ali svodi se na igru
koju smo upravo igrali.

Dana vam je pjesma,

ne znate je li ju napisalo
ljudsko biće ili računalo

i morate pogoditi.

Tisuće ljudi su isprobale
ovaj test online,

pa imamo rezultate.

A što kažu rezultati?

Turing je rekao da, ako
računalo može zavarati ljudsko biće

da misli da priča s drugim
ljudskim bićem 30 % vremena,

računalo prolazi
Turingov test inteligencije.

Imamo pjesme u našoj bazi

koje su zavarale 65 %
ljudskih čitatelja, koji su mislili

da su ih napisala ljudska bića.

Dakle, mislim da imamo
odgovor na naše pitanje.

Prema logici Turingova testa,

može li računalo pisati poeziju?

Pa, da, apsolutno može.

Ali ako osjećate blagu neugodu

zbog ovog odgovora, to je u redu.

Ako instinktivno reagirate na njega,

i to je u redu, jer to nije kraj priče.

Odigrajmo treći i posljednji test.

Ponovno ćete morati pročitati

i reći mi koje je ljudsko.

Pjesma 1: Crvene zastave razlog
za ljupke zastave/I vrpce.

Vrpce zastavi/i tkanine za nošenje/
Razlozi za nošenje tkanina. (...)

Pjesma 2: Ranjeni jelen skače
najviše/ Čuh sunovrat

Čuh zastavu da-nas/
Čuh lovca kako kaže;/

Da to tek je zanos smrti/
A onda uzde otkažu (...)

Ok, vrijeme je isteklo.

Dignite ruke ako mislite da je
pjesmu 1 napisalo ljudsko biće.

Dignite ruke ako mislite da je
pjesmu 2 napisalo ljudsko biće.

Vau, to je puno više ljudi.

Pa, iznenadit će vas da je pjesmu 1

napisala vrlo ljudska pjesnikinja
Gertrude Stein.

A pjesmu 2 je generirao
algoritam zvan RKCP.

Prije nego nastavim,
dajte da ukratko opišem

kako RKCP radi.

Dakle, RKCP je algoritam
koji je dizajnirao Ray Kurzweil,

direktor inženjeringa u Googleu

i veliki pobornik umjetne inteligencije.

Dakle, date RKCP-u izvorni tekst,

on analizira izvorni tekst kako bi
shvatio kako tekst koristi jezik,

i onda ponovno generira jezik

koji oponaša izvorni tekst.

Za pjesmu koju smo upravo vidjeli,

pjesmu 2, onu za koju ste
svi mislili da je ljudska,

nahranili smo ga hrpom pjesama

pjesnikinje Emily Dickinson,

RKCP je vidio kako ona koristi jezik,

naučio model

i regenerirao model
koristeći iste strukture.

Ali ono što morate znati o RKCP-u

je da ne zna značenja
riječi koje koristi.

Jezik je samo sirovi materijal,

može biti kineski, švedski,

može biti jezik
vašeg jednodnevnog Facebook feeda.

To je samo sirovi materijal.

A unatoč tome, može stvoriti pjesmu

koja se čini ljudskijom
od pjesme Gertrude Stein,

a Gertrude Stein je ljudsko biće.

Dakle, ono što smo ovdje napravili
je više-manje obrnuti Turingov test.

Gertrude Stein, ljudsko biće,
sposobna je napisati pjesmu

koja zavara većinu ljudi da misle

da je pjesmu napisalo računalo.

Stoga, prema logici
obrnutog Turingova testa,

Gertrude Stein je računalo.

(Smijeh)

Jeste li zbunjeni?

Mislim da je to u redu.

Dosad smo imali ljude
koji pišu kao ljudi,

računala koja pišu kao računala,

računala koja pišu kao ljudi,

ali imamo i,
što možda najviše zbunjuje,

ljude koji pišu kao računala.

Što možemo zaključiti?

Trebamo li misliti da je William Blake
nekako više ljudsko biće

od Gertrude Stein?

Ili da je Gertrude Stein više
računalo od Williama Blakea?

(Smijeh)

To su pitanja
koja postavljam samom sebi

već dvije godine,

i još uvijek nemam nikakav odgovor.

Ali imam nekoliko uvida

o našoj vezi s tehnologijom.

Prvi uvid je da, iz nekog razloga,

poeziju asociramo s ljudskošću.

Pa kad pitamo
može li računalo pisati poeziju,

također pitamo i

što znači biti ljudsko biće

i gdje ljudskost prestaje?

Kako da kažemo tko ili što
treba pripadati kategoriji ljudskog?

Vjerujem da je ovo
jedno od temeljnih filozofskih pitanja

na koje se ne može odgovoriti
s da ili ne,

kao na Turingov test.

Vjerujem i da je Alan Turing to shvaćao

i da je osmislio test 1950.

kao filozofsku provokaciju.

Stoga je moj drugi uvid da,
kad rješavamo Turingov test za poeziju,

zapravo ne testiramo
sposobnost računala,

jer su algoritmi za generiranje poezije

prilično jednostavni i postoje
više-manje od 1950-ih.

Ono što zapravo radimo s
Turingovim testom za poeziju

jest skupljanje mišljenja o tome
što to znači biti ljudsko biće.

Shvatio sam da,

to smo vidjeli ranije,

kažemo da je William Blake ljudskiji

od Gertrude Stein.

Naravno, to ne znači da je William Blake

stvarno bio ljudskiji,

ili da je Gertrude Stein
bila više računalo.

To naprosto znači da je
kategorija ljudskog bića nestabilna.

To me navelo da shvatim

da ljudskost nije jasna,
neporeciva činjenica.

Radije, to je nešto
što gradimo svojim mišljenjima,

nešto što se tijekom vremena mijenja.

Moj posljednji uvid je da
računala više-manje

funkcioniraju kao ogledalo
koje odražava ideju ljudskog bića

koju im pokažemo.

Ako im pokažemo Emily Dickinson,

odraze Emily Dickinson.

Ako im pokažemo Williama Blakea,

to nam i odraze.

Ako im pokažemo Gertrude Stein,

dobijemo natrag Gertrude Stein.

Više od bilo koje druge tehnologije,

računalo je zrcalo koje odražava
koju god ideju ljudskosti ga naučimo.

Siguran sam da su mnogi od vas slušali

mnogo o umjetnoj inteligenciji.

Većina razgovora svodi se na pitanje

možemo li je izgraditi?

Možemo li izgraditi inteligentno računalo?

Možemo li napraviti kreativno računalo?

Čini se da zapravo neprestano pitamo

možemo li izgraditi računalo nalik ljudima?

Ali upravo smo vidjeli

da ljudskost nije znanstvena činjenica,

već vječno neuhvatljivi splet ideja

koji se mijenja s vremenom.

Kad se ubuduće uhvatimo
u koštac s idejama

o umjetnoj inteligenciji,

ne trebamo se pitati samo

možemo li mi to izgraditi.

Trebamo se zapitati i

koju ideju ljudskosti želimo da odražava?

To je u biti filozofska ideja,

na koju se ne može
odgovoriti samo softverom,

već koja zahtijeva da se ljudska vrsta
zamisli sama nad sobom.

Hvala.

(Pljesak)