Neil MacGregor: 2600 godina povijesti u jednom predmetu

Kirov cilindar, oštećeni i slomljeni glineni cilindar prekriven akadskim klinastim pismom, snažan je simbol vjerske tolerancije i multikulturalilzma. U ovom očaravajućem govoru Neil MacGregor, direktor Britanskog muzeja, prati 2600 godina povijesti Bliskog istoka kroz jedan jedini predmet.

Predmeti koje stvaramo

imaju jednu ključnu osobinu:

žive dulje nego mi.

Mi umiremo, oni nas nadživljuju;

mi imamo jedan život, oni ih imaju mnogo,

a u svakom od tih života mogu poprimati različita značenja.

Dakle, dok mi imamo po jednu biografiju,

oni ih imaju mnogo.

Jutros vam želim ispričati

priču, biografiju -- točnije, biografije --

jednog predmeta.

Jedne izuzetne stvari.

Ta stvar, slažem se,

na prvi pogled nije ništa posebno.

Otprilike je veličine lopte za ragbi.

Izrađena je od gline

i oblikovana

u cilindrični oblik.

Gusto je ispisana

i potom osušena na suncu.

Kao što vidite,

svašta je prošla,

a nije ni čudo

uzmemo li u obzir da je napranjena prije dvije i pol tisuće godina,

a otkrivena u arheološkim iskapanjima

1879. godine.

No danas je,

po mom mišljenju, ta stvar,

važan čimbenik

u bliskoistočnoj politici.

Riječ je o predmetu

uz koji su vezane fascinantne priče

koje nisu ni blizu završene.

Naša priča počinje

za iransko-iračkog rata,

odnosno onog niza događaja

koji je kulminirao

invazijom na Irak

od strane stranih sila,

svrgavanjem despota

i naglom promjenom režima.

Želio bih započeti

s jednom epizodom iz tog niza događaja

koja će većini vas biti poznata.

Radi se o Baltazarovoj gozbi,

jer u priči se radi o iračko-iranskom ratu

iz 539. godine pr.n.e.

Podudarnosti između

događaja koji su se zbili

539.pr.n.e.. i onih 2003. godine naše ere, te između,

zapanjujuće su.

Gledate Rembrandtovu sliku, danas izloženu

u londonskoj Nacionalnoj galeriji,

koja prikazuje tekst iz knjige proroka Daniela

iz hebrejskog Svetog Pisma

Mislim da otprilike znate priču

Baltazar, sin Nabukodonozora,

onoga koji je pokorio Izrael, opljačkao Jeruzalem

i porobio narod

te odveo Židove natrag u Babilon.

Također je uzeo hramsko posuđe.

Opljačkao je i oskvrnuo Hram,

a to veliko zlatno posuđe iz jeruzalemskog Hrama

bilo je odneseno u Babilon.

Njegov sin Baltazar

odluči prirediti gozbu,

a da bi ona bila još uzbudljivija,

odlučio ju je začiniti s malo svetogrđa,

pa je iznio hramsko posuđe.

U tom trenutku već je bio u ratu s Irancima,

s perzijskim kraljem.

Te noći, govori nam Daniel,

na vrhuncu gozbe

ukazala se ruka i napisala na zidu:

"Odvagnut si na tezulji i nađen si prelagan;

razdijeljeno je tvoje kraljevstvo

i predano Medijcima i Perzijancima." (Dn:27-28)

Iste te noći,

Kir, kralj perzijski, ušao je u Babilon

i Baltazarov je režim pao.

To je, naravno, velik trenutak

u povijesti

židovskog naroda.

Sjajna je to priča. Priča koju svi znamo.

Priča o ruci koja piše po zidu

dio je našeg svakodnevnog jezika.

Ono što se zatim dogodilo

bilo je nešto izuzetno

i tu naš cilindar

ulazi u priču.

Kir, kralj Perzijanaca

ulazi u Babilon bez otpora.

To veliko babilonsko carstvo

koje se protezalo od središnjeg južnog Iraka

do Mediterana

pada Kiru u ruke

i on piše proglas.

Upravo je to ovaj cilindar:

proglas vladara kojeg vodi Bog,

te koji je svrgnuo iračkog despota

i donio slobodu narodu.

Na zvonkom babilonskom --

proglas je napisan na babilonskom jeziku --

on piše: "Ja sam Kir, kralj sveg svemira,

kralj veliki i moćni

kralj Babilona, vladar sve četiri strane svijeta."

Kao što vidite, nisu se libili preuveličavati.

Ovo je vjerojatno

prva prava izjava za medije

koju je dala pobjednička vojska

u povijesti.

A napisali su je, uskoro ćete vidjeti,

vrlo vješti stručnjaci za odnose s javnošću.

Tako da preuveličavanje zapravo ne iznenađuje.

I, što je to taj veliki i moćni kralj,

vladar sve četiri strane svijeta, odlučio učiniti?

Pokorivši Babilon, nastavlja on,

smjesta će osloboditi sve narode

koje su Babilonci - Nabukodonozor i Baltazar -

oteli i odveli u ropstvo

i pustiti ih da se vrate kućama.

Pustit će ih da se vrate u svoje zemlje.

I ne samo to,

svima će im vratiti

njihove bogove, idole,

hramsko posuđe

koje je bilo zaplijenjeno.

Svi narodi koje su Babilonci potisnuli i prognali,

moći će se vratiti kućama

i ponijeti sa sobom svoje bogove.

Bit će im dozvoljeno obnoviti oltare i žrtvenike

i štovati svoje bogove,

na svoj način, na svojim odabranim mjestima.

Ovo je taj proglas,

ovaj je predmet dokaz

da je Židovima

nakon babilonskog sužanjstva

nakon tih godina za kojih su sjedili na babilonskim obalama

i plakali sjećajući se Jeruzalema,

tim je Židovima bilo dozvoljeno da se vrate kući.

Mogli su se vratit u Jeruzalem

i ponovno sagraditi Hram.

To je središnji dokument

židovske povijesti.

A Knjiga Ljetopisa, Knjiga Ezrina u hebrejskom Pismu

izvijestila je o tome zvučnim izrazima.

Ovo je židovska verzija

iste priče:

"Ovako veli perzijski kralj Kir:

'Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski.

On mi naloži

da mu sagradim Dom u Jeruzalemu.

Tko je god među vama od svega njegova naroda,

Bog njegov bio s njim

pa neka ide onamo." (2 Ljet 36: 23)

Ide onamo: "ide gore" - aaleh.

Središnja je tema ipak

ideja povratka,

središnji dio

života židovstva.

Kao što znate, taj povratak iz progonstva

i izgradnja drugog hrama,

promijenili su židovstvo iz temelja.

Tu je promjenu

taj veliki povijesni trenutak

omogućio Kir, kralj Perzije,

a zabilježen je na hebrejskom u pismu

i na babilonskom u glini.

Dva izuzetno važna teksta...

no što je s politikom?

Ti su događaji

označili temeljni pomak u povijesti Bliskog istoka.

Iransko carstvo, odnosno Medijci i Perzijanci,

ujedinjeni pod Kirom,

postali su prvo veliko svjetsko carstvo.

Kir ga je utemeljio 530-ih godina pr.n.e.,

a do vremena vladavine njegovog sina Darija

cjelokupno istočno Sredozemlje

kontrolirali su Perzijanci.

To carstvo zapravo i jest

Bliski istok kakav danas poznajemo

i ono je oblikovali Bliski istok kakav danas poznajemo.

Bilo je to najveće carstvo koje je svijet do tad vidio.

K tome,

bila je to prva

multikulturna, vjerski raznovrsna država

većih razmjera

i moralo se njime vladati na posve nov način.

Moralo se njime vladati na više različitih jezika.

Sama činjenica da je proglas napisan na babilonskom nešto nam govori.

Carstvo je moralo uzeti u obzir različite običaje,

različite narode, religije i uvjerenja.

Kir sve to poštuje.

On nam postavlja model

upravljanja

velikim multinacionalnim, multikonfesionalnim, multikulturalnim društvom.

Kao rezultat nastalo je

carstvo koje je uključivalo sve zemlje koje vidite na zaslonu,

carstvo koje je preživjelo 200 godina u stabilnosti

dok ga nije uništio Aleksandar Veliki.

Za sobom je u naslijeđe ostavilo san o ujedinjenom Bliskom istoku

u kojem ljudi različitih vjera

mogu živjeti zajedno.

Grčke invazije dokrajčile su taj san.

Naravno, Aleksandar nije mogao održati vlast

i carstvo se raspalo.

No, ono što je Kir predstavljao

bilo je apsolutno ključno.

Grčki historičar Ksenofont

napisao je svoje djelo "Kiropedija"

u čast Kiru kao velikom vladaru.

Otada je u europskoj kulturi

Kir predstavljao uzor.

Ovo je slika iz 16. stoljeća

koja pokazuje koliko je rašireno

bilo štovanje Kira.

Ksenofontova knjiga o Kiru,

o tome kako voditi raznoliko društvo,

bila je jedna od knjiga

koje su inspirirale utemeljitelje

američke revolucije.

Jefferson ga je silno poštovao.

Kirovi ideali

bili su u skladu s idealima 18. stoljeća,

o stvaranju vjerske tolerancije

u novoj državi.

No, vratimo se Babilonu,

gdje nisu baš cvjetale ruže.

Za Aleksandrom su slijedila druga carstva.

Babilon propada, pretvara se u ruševine

i gube se svi tragovi velikoga babilonskog carstva,

sve do 1879. godine,

kad je otkriven ovaj cilindar.

Otkrila ga je ekspedicija Britanskog muzeja koja je vršila iskapanja u Babilonu.

To nas vodi do nove priče.

Kirov cilindar postaje dijelom velike rasprave

koja je plamtjela sredinom 19. stoljeća.

Jesu li pisma pouzdana? Možemo li se osloniti na njih?

Znali smo

za povratak Židova i Kirov dekret

samo preko hebrejskog Pisma.

Nije bilo drugih dokaza.

Iznenada, pojavilo se ovo.

Zavladalo je veliko uzbuđenje

u svijetu u kojem je onima koji su vjerovali u Pisma

vjera u Stvoritelja bila poljuljana

otkrićem evolucije i geološkim otkrićima.

Ovo je predstavljalo dokaz

da su pisma povijesno vjerodostojna.

Bio je to važan trenutak 19. stoljeća.

Međutim, tu su se stvari zakomplicirale.

Osnovne činjenice pokazale su se istinitima.

Bravo za arheologiju!

No, interpretacija tih činjenica nije bila tako jednostavna.

Jer, iskaz na cilindru i biblijski iskaz

razlikuju se u jednom ključnom segmentu.

Babilonski cilindar

napisali su svećenici

babilonskog vrhovnog boga, Marduka.

Dakle, ne iznenađuje to što

oni cijelu stvar pripisuju Marduku.

"I gle, Marduk zazva Kira po imenu"

Marduk je taj koji uzima Kira za ruku

i poziva ga da bude pastir njegovim ljudima

i predaje mu vlast nad Babilonom.

Marduk je taj koji nalaže Kiru

da učini ta velika, velikodušna djela,

da oslobodi narod.

Iz toga proizlazi da bismo svi trebali

biti zahvalni Marduku i štovati njega.

Hebrejski pisci

u Starom zavjetu,

nećete se iznenaditi,

imaju malo drukčije gledište.

U njihovim očima, naravno, nema šanse da je Marduk

taj po kome se sve to dogodilo.

Mora se raditi o Jahvi.

Tako u Izaiji

imamo prekrasne tekstove

u kojima se za to zahvaljuje

ne Marduku

nego Bogu Izraelovom --

Bogu Izraelovom,

koji je također pozvao Kira po imenu,

također ga uzeo za ruku

i pozvao ga da bude pastir njegovom narodu.

Sjajan je to primjer

kako dvije različite vjerske tradicije tumače isti događaj,

prisvajaju i usvajaju

političke činjenice.

Kao što znamo, Bog je

obično na strani pobjedničkih četa.

Pitanje je samo, koji je bog u pitanju?

Ta debata zaokuplja

društvo devetnaestog stoljeća,

koje spoznaje da su hebrejska pisma

dio mnogo šireg vjerskog kontinuuma.

Također je nedvojbeno

da je cilindar stariji od Izaijinog teksta,

a ipak, Jahve progovara

riječima veoma sličnim

Mardukovima.

Stječe se dojam da je Izaija sam toga svjestan

jer kaže --

ovdje je naravno govornik Bog --

"Po imenu ja te pozvah,

imenovah te premda me znao nisi." (Iz 45:4)

Mislim da se priznaje

kako Kir nije svjestan

da djeluje po Jahvinim naredbama

No, Kira bi isto tako iznenadilo i da je znao da djeluje po Mardukovim nalozima.

Jer, naravno,

Kir je dobar Perzijanac

s potpuno drugim skupom božanstava

koja se ne spominju ni u jednom od ova dva teksta.

(Smijeh)

To je bilo 1879. godine.

Četrdeset godina kasnije,

eto nas u 1917. godini,

kada cilindar ulazi u sasvim novi svijet.

Ovaj put, svijet stvarne politike

suvremenog svijeta.

Godina je Balfourove deklaracije,

godina kad nova imperijalna sila na Bliskom istoku, Britanija,

odlučuje da će objaviti

da je područje tadašnje Palestine dom židovskog naroda

i da će dozvolliti

Židovima povratak na to područje.

Odgovor na ovo

kod židovske populacije Istočne Europe ekstatičan je.

Diljem Istočne Europe

Židovi vješaju Kirove slike

i slike Georgea V.

jednu uz drugu.

To su dva velika vladara

koja su dozvolila povratak u Jeruzalem.

Kirov cilindar tako se opet vraća u žižu javnog interesa,

a tekst koji je na njemu napisan

uzima se kao dokaz da je ono što će uslijediti

nakon završetka rata 1918. godine

dio božanskog plana.

Svi znate što se zatim dogodilo.

Udareni su temelji države Izrael,

a pedeset godina nakon toga, krajem 60-ih,

postaje jasno da je uloga Britanije kao imperijalne sile gotova.

Tako počinje još jedna priča o Kirovom cilindru.

SAD i Britanija odlučuju da se bliskoistočnu regiju

mora biti sačuvati od komunizma

pa stvaraju novu supersilu da to postignu.

Ta će sila biti Iran, odnosno šah.

Šah će tako izmisliti iransku povijest,

odnosno povratak iranskoj povijesti

koja njega stavlja u središte jedne velike tradicije.

Dat će iskovati novčiće

na kojima je prikazan

s Kirovim cilindrom.

Organizirat će veliku proslavu u Perzepolisu

i za nju će zatražiti Kirov cilindar,

koji će biti posuđen iz Britanskog muzeja i poslan u Teheran,

gdje će postati dio velikih manifestacija,

slavlja dinastije Pahlavi.

Kirov cilindar - šahovo jamstvo.

Deset godina kasnije, nova priča:

iranska revolucija 1979. godine,

islamska revolucija, nema više Kira;

ta nas povijest ne zanima,

zanima nas islamski Iran

sve dok Irak,

nova supersila koju smo postavili u regiji

ne napadne.

Slijedi još jedan iransko-irački rat,

a za Irance postaje nužnost

sjećati se svoje slavne prošlosti

slavne prošlosti u kojoj su se

Iranci borili protiv Iraka i pobijedili.

Postaje im neophodno pronaći simbol

koji će ujediniti Irance,

muslimane kao i nemuslimane,

kršćane, zoroastrijance, Židove koji žive u Iranu,

vjernike, kao i one koji to nisu.

Očiti simbol je Kir.

Tako, kad su Britanski muzej i Nacionalni muzej u Teheranu

započeli suradnju,

Iranci su zatražili samo jednu stvar

na posudbu

Jedini predmet koji su željeli na posudbu

bio je upravo Kirov cilindar.

Tako se prošle godine

Kirov cilindar vratio u Teheran

drugi put u svojoj povijesti.

Na ovoj slici vidimo kako ga u vitrinu polaže

ravnateljica Nacionalnog muzeja u Teheranu,

jedna od mnogih žena u Iranu koje drže rukovodeće pozicije,

gđa Ardakani.

Bio je to događaj od iznimne važnosti.

Ovo je slika istog tog događaja, ali s druge strane.

U Teheranu je cilindar obišlo

između milijun i dva milijuna ljudi

u razdoblju od nekoliko mjeseci.

S time se ne mogu mjeriti ni najposjećenije izložbe

na Zapadu.

Povele su se mnoge rasprave

o značaju tog cilindra, o Kirovom značaju

no najviše od svega, o Kiru kakav je opisan na ovom cilindru:

Kiru, branitelju domovine

Kiru, prvaku iranskog identiteta

i iranskih naroda,

Kiru koji je tolerirao sve vjere.

U suvremenom Iranu

zoroastrijancima i kršćanima zajamčena su mjesta

u iranskom parlamentu, što je izvor silnog ponosa.

Samo da bi vidjeli ovaj predmet,

tisuće iranskih Židova

dolazile su u Teheran.

Postao je snažan simbol,

predmet rasprave

o tome što Iran predstavlja u domovini i svijetu.

Treba li Iran i dalje biti branitelj potlačenih?

Hoće li Iran osloboditi narode koje su

tirani porobili i prognali?

To je opojna nacionalna retorika

koja je stvorena

u sklopu parade

povodom povratka Kirovog cilindra u domovinu.

Ovdje vidite uvećanu repliku Kirovog cilindra na pozornici

s velikim ličnostima iz iranske povijesti

okupljenima kako bi zauzele svoje mjesto

u iranskoj baštini.

Taj je narativ predstavio

sam iranski predsjednik

Za mene je prilika

da odnesem ovaj predmet u Iran,

da mi bude dozvoljeno da ga onamo odnesem

značila priliku da sudjelujem

u jednoj izuzetnoj raspravi

koja je vođena na najvišim razinama

o tome što Iran jest,

koje sve "verzije" Irana postoje

i na koji način različite povijesti Irana

mogu oblikovati današnji svijet.

Ta rasprava još uvijek traje,

a nastavit će se i dalje

jer ovaj predmet

predstavlja jedan od velikih izraza

ljudskih nastojanja.

Stoji uz bok američkom ustavu,

a svakako govori više o stvarnim slobodama

nego Magna Carta.

Radi se o dokumentu koji može značiti toliko toga

za Iran i za cijelu regiju.

Replika ovog predmeta

nalazi se u Ujedinjenim narodima.

Bit će ondje, u New Yorku, ove jeseni

kad se budu vodile velike rasprave

o budućnosti Bliskog istoka.

Želio bih završiti s pitanjem

koja će biti sljedeća priča

u kojoj će ovaj predmet odigrati ulogu?

Zasigurno će se pojaviti

u središtu još mnogih priča o Bliskom istoku.

Koju to priču o Bliskom istoku,

koju to priču o svijetu

želite vidjeti

kako odražava ono što je napisano

i izraženo na ovom cilindru?

Prava naroda

na suživot u istoj državi,

na slobodno prakticiranje različitih vjeroispovijesti,

jedan Bliski istok, a i svijet

u kojem religija nije uzrok podjela

ni predmet rasprave?

U svijetu Bliskog istoka danas

kao što znate, rasprave su oštre,

No, vjerujem da je moguće

da je najmoćniji i najmudriji glas koji se u njima čuje

možda upravo glas

ovog nijemog predmeta,

Kirovog cilindra.

Hvala.

(Pljesak)